TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

MIĆO BRKLJAČ Maršujući od Bugojna preko Kupresa na jug, 3. krajiška brigada je prošla Šujice i u svitanje 7. decembra 1943. izbila u rejon Borove glave. Njen zadatak je bio da tu, gdje cesta od Livna u blagim serpentinama izvodi na kuprešku visoravan, organizuje odbranu i onemogući Nijemcima da prodru prema Šujicama i Kupresu. Okosnicu odbrambenih položaja brigade predstavljao je vis Borova glava, koji je svojim dominantnim položajem iznad druma omogućavao vještom i smijelom braniocu da tuče i znatno jačeg neprijatelja. A borci naše brigade znali su dobro da iskoriste takovu prednost. Neprijateljske snage podržavane tenkovima nastupale su od Livna. Ali, stigle su samo do Borove glave. Tu su bile zaustavljene. Razvile su se veoma oštre borbe koje su trajale deset dana i noći. Brigada je uporno odbijala sve napade Nijemaca. Danju se glavninom snaga branila, a manjim dijelovima vršila protivnapade u bok i pozadinu neprijatelja. Noću je bilo obrnuto. Vremenske prilike bile su veoma teške. Snijeg i golomrazica, a borci su danonoćno bili na položajima, bez smjene i skloništa. Odjeća je dotrajala i hladni vjetrovi probijali su do kostiju. Slaba ishrana, oštra zima i neprekidne borbe iscrpljivali su borce, ali se izdržati moralo. I izdržalo se. Brigada je onemogućila prodor neprijatelja prema Kupresu i Bugojnu i za taj uspjeh dobila pohvalu od Vrhovnog komandanta druga Tita u kojoj je rečeno: "Izražavam svoje priznanje i zahvalnost borcima, komandirima, komandantima i političkim komesarima III Krajiške brigade 1. divizije koji su u borbi kod Livna i Šujica pokazali nadčovječanske napore i usprkos nadmoćnijeg neprijatelja, izvršili svoje zadatke, koji su bili pred njih postavljeni. " Vrhovni komandant NOV i POJ Maršal Jugoslavije TITO. Za tih deset dana borbi brigada je pretrpjela i znatne gubitke: 17 poginulih, 38 ranjenih, 4 promrzla i 1 nestao. Među poginulima bio je i Mile Brkljač Mićo, zamjenik političkog komesara 1. bataljona. Poginuo je 10. decembra 1943. godine na Borovoj glavi, gdje je ovaj bataljon držao položaj. Tri dana su Nijemci uzaludno jurišali i svaki puta bi se morali povlačiti. Četvrtog dana ubacili su u borbu sve snage i uz podršku tenkova opet krenuli cestom prema Borovoj glavi, dok su pomoćne snage uputili u duboki obuhvat, rješeni da skrše odbranu brigade. Ali i brigada je bila još odlučnija da ih u tome spriječi. Podstaknut uspjesima iz prethodnih dana, 1. bataljon je čvrsto stajao na svojim položajima. Borba je otpočela već u ranim jutarnjim časovima i trajala je do kasno u noć. U prvoj borbenoj liniji, zajedno sa borcima, bile su komande četa i štab bataljona. Nijemci su zasipali naše položaje artiljerijskom i minobacačkom vatrom. Iz tenkova su dejstvovali teškim mitraljezima. Mićo se prebacivao od desetine do desetine, od zaklona do zaklona i svojim prisustvom i savjetima podsticao borce da izdrže još koji sat, da odbiju novi juriš neprijatelja. Bio je vedar kao i uvijek i što je borba više odmicala sve uvereniji da će Nemci i ovog puta biti tučeni, da će njegov bataljon izdržati. Pred podne, kad je pretrčavao malu zaravan u blizini ceste, sasekao ga je švapski mitraljez iz tenka. Izvukli smo ga kroz kišu kuršuma, ali pomoći nije bilo. Izdahnuo je ubrzo, na nosilima. Njegova smrt je predstavljala težak gubitak za brigadu, a za 1. bataljon pogotovo. Sahranili smo ga kod spaljenih zidova sela Malovan. Oproštaj od voljenog druga bio je bolan. Lica boraca skupljena su u grč, ispucale usne im podrhtavaju, a promrzli prsti stežu kundake. U tišini mešanoj sa fijukom vjetra, snijeg je zatrpao humku još dok smo stajali nad njom. Oprostili smo se od svog partijskog rukovodioca i otišli na položaje još odlučniji da neprijatelju ne dozvolimo prelaz preko Borove glave, da se borimo onako kako nas je Mićo još do prije nekoliko časova učio, kako se i on dvije i po godine borio. Mićo je rođen 1920. godine u selu Rajinovci, kod Kulen Vakufa. Završio je osnovnu školu, a onda uprtio čobansku torbu i pošao za ovcama. Dva ljeta je čobanovao, a onda privučen eksplozijama mina na trasi Unske pruge napušta očevo stado i odlazi u nadničare. Njegov otac je za one naše prilike dobro "stajao" i Mići nije bilo nužda, koliko nama ostalima, da se lati tako teška posla. Ali on je to više volio nego da u brdima samuje sa ovcama. Ni očeva nagovaranja i pretnje nijesu ga mogle vratiti stadu. Ostao je na pruzi, rastao među nadničarima i učio školu života. A tu se imalo šta naučiti. Radnici su ćuskijama i macolama razbijali stijenje u usjecima i tunelima, a za radni sat su dobijali po dva dinara. Zakidali su im i satnice i dnevnice, otpuštali ih bespravno sa posla, povrijeđeni nijesu imali pravo na liječenje, niko ih ruje mogao zaštititi. Miću je i rat zatekao na Unskoj pruzi. Posao je bio obustavljen, a ustaše predvođene zloglasnim Mirom Matijevićem, otpočele su sa zvjerstvima. Niti se imalo čemu nadati, niti šta očekivati. Mićo je bio među onim malobrojnim koji su prvi shvatili da je izlaz u otporu, da na nasilje treba odgovoriti silom. A kad se prva ustanička puška oglasila, on je već bio u oružanoj grupi Rajinovaca, koja docnije ulazi u sastav odreda "Čovka" a potom prerasta u Vakufsku četu. Iako nije posjedovao iskustvo koje bi mu pomoglo da se lakše snađe u vojničkim poslovima, on je svojom odvažnošću skretao pažnju na sebe. Brzo je shvatao potrebe i zahtjeve koje je takva borba nametala, kao što su disciplina, organizovanost, povjerenje, saradnja i potrebe borbe protiv samovolje, javašluka i nasilja. A pošto je od malena radio među ljudima i s njima, on je dobro poznavao njihov temperamenat i mentalitet, kako i u kojoj prilici im treba prići, pa je i kao takav bio zapažen i već u prvim mjesecima borbe primljen za člana Komunističke partije. To mu je dalo još više poleta i sigurnosti u radu. Bio je neumoran. Za vrijeme predaha i odmora oko njega su se okupljali i mladi i stariji da im objasni novosti i događaje koje bi doznao iz radio-vjesti ili biltena. Sa borcima je zametao takmičenje u bacanju kamena i igru "zujanja", a sa omladinom se hvatao u kolo i započinjao pjesmu. U svakoj sredini se brzo snalazio i svugdje bio rado primljen. Sa kakvom se samo upornošću u danima ustanka borio za sprovođenje parole "Bratstva i jedinstva", a to je bio najteži zadatak pred kojim su se u našem kraju u tim danima našli komunisti. Decenijama produbljavan jaz između Srba, Hrvata i Muslimana, dostigao je vrhunac stvaranjem NDH. Teško je bilo objasniti čovjeku čiji je otac ili brat, često i cela familija, pala od ustaškog noža, bačena u pećinu ili spaljena u kući, da osveta ne vodi ničemu, da žena i djeca nijesu krivi, da nam to može samo škoditi. Mićo je i u tome uspijevao lakše i bolje od drugih. Ljudi su ga voljeli, vjerovali mu i slušali njegove savjete. Zbog svega toga on je već početkom 1942. godine izabran za sekretara ćelije, a formiranjem omladinskog bataljona 5. krajiškog odreda postavljen za zamjenika politkomesara tog bataljona. U 3. krajišku, za zamjenika komesara 1. bataljona, došao je na dan njenog formiranja. Tada je u 1. bataljonu tek svaki deseti bio član Komunističke partije, što je premalo u odnosu na zadatke koji su se pred njih postavljali. Pa i u tako malom broju oni su predstavljali osnovnu političku snagu bataljona. Mićo se s njima prvi put sreo na Kamenici. Upoznao ih je na partijskim sastancima koje je održao odmah po pristizanju čete na zborno mjesto. To su bili radni sastanci na kojima se definisalo mjesto i zadaci komunista uslovljeni ulaskom u brigadu. Sjećajući se tog prvog sastanka partijske ćelije 2. čete, njen tadanji sekretar, Milovan Samardžija kaže da je Mićo svojim držanjem ostavio utisak vrlo strogog rukovodioca i da su komunisti poslije sastanka izražavali bojazan da ih drug Brkljač neće možda uvijek dobro razumjeti, da se s njim neće moći diskutovati, da im više liči na vojnog starješinu nego na partijskog rukovodioca. Ali on se već narednog dana, za vrijeme marša od Drvara do Rujiške, pokazao drugačijim. Marševao je u koloni sa nama, razgovarao sa borcima, šalio se i pjevao i od tada on više nije bio za bataljon "drug Brkljač" već jednostavno "Mićo". Takav je ostao do kraja. Kad se raspravljalo o zadacima, a naročito o slabostima bio je krajnje strog, a odmah zatim prisan i jednostavan. Govoreći o tome koliko su borci voljeli Miću, Đuro Sabljić, borac 3. čete poznat koliko po hrabrosti toliko i po skromnosti, ilustruje svoje sjećanje nizom primjera, od kojih ću navesti samo jedan. U toku bitke na Sutjesci, negdje u rejonu Govze, njegova desetina je dobila parče konjetine. Dok su je on i njegovi drugovi pekli u žbunju pored neke staze, Primijetio je Miću kako umoran i iscrpljen od gladi, prolazi mimo njih. Bez razmišljanja Đuro je izašao pred njega i ponudio mu svoje sljedovanje još nedopečene konjetine. Miću je ova pažnja očito obradovala. Rumenilo mu je oblilo lice, prijateljski se osmehnuo, zagrlio Đuru i odbio da primi meso. "Meni je" — kaže Đuro — "bilo iskreno žao što nije uzeo, mislio sam da ću ja lakše izdržati, dok je on mislio suprotno." Takav je Mićo ostao u sjećanjima svih boraca 1. bataljona. Svaki put kad bi neki borac bio primljen u Partiju, on se iskreno radovao. Novoprimljenog člana bi obično zagrlio i čestitao mu. Sa takvih sastanaka je odlazio radostan, ispunjen osjećanjem da je prisustvovao izuzetno prijatnom činu. A u onim danima se teško primalo u Partiju. Kandidati su proveravani na bezbroj zadataka i iskušenja i taman kad se mislilo da su kroz sve prošli uspješno, neka sitnica bi se pojavila i njihov prijem bi bio odgođen, a rad s njima nastavljen. To se desilo i jednom od najpoznatijih boraca 1. bataljona Radi Petroviću, koji je nedvosmisleno dokazao da ispunjava sve uslove da bude primljen u Partiju. Ali, baš onih dana kad je njegova ćelija namjeravala da to pitanje stavi na dnevni red, on je rekao komandiru čete da mu se čini da nije red na njegovoj desetini da ide na predstražu i komunisti su to uzeli kao ozbiljan razlog da se s njegovim prijemom još malo sačeka. Međutim, Petrović je nakon nekoliko dana poginuo na Raduši braneći ranjenike, ispoljavajući i u toj borbi krajnji samoprijegor i izuzetnu hrabrost. Komunisti njegove čete su žalili što ga zbog one sitnice nijesu primili u Partiju, što mu nijesu omogućili da kao komunista pogine. Oni su znali da je on to iskreno želio, iako to nikad nikome nije povjerio. Tada se nije govorilo da se želi postati član Partije. To je bila briga komunista. Poučen ovim iskustvom, Mićo je ukazivao na potrebu smelijeg prijema u Partiju oprobanih boraca. Brigadu su sačinjavali borci koji su se nesebično borili za liniju i ciljeve Partije, ne žaleći živote i čuvajući lik partizana. Moglo bi, obzirom na to, izgledati da u takvim uslovima nije bilo teško brojno jačati partijske organizacije četa i bataljona. Međutim, tada nije bilo dovoljno biti hrabar, odan i ciljevima Partije privržen borac i disciplinovan partizan. Od kandidata za Partiju se tražilo da steknu izvesno političko obrazovanje, da znaju i argumentima dokazivati i braniti ono za šta se bore, da budu i dobri agitatori Partije i da pokazuju interesovanje za politička zbivanja. A taj uslov je za mnoge od nas bilo teže ispuniti nego sve one druge skupa. U brigadi su bili, uglavnom, manuelni radnici i seljaci koji su umesto knjiga i olovaka baratali pijucima, testerama, plugovima ili čobanskim štapovima i njima je bilo lakše jurišati na bunker, podnositi gladovanja, trpjeti zimu i marševati po bespuću nego čitati istoriju SKP(b), Osnove lenjinizma, Ekonomski razvitak društva i slične materijale na kojima se tada sticalo elementarno marksističko obrazovanje. Zbog toga su se borci teško odlučivali da uzmu učešća u diskusiji, pogotovu na sastancima i časovima političke nastave. Mićo je sve to dobro znao, a znao je i svakog borca u bataljonu. On je znao naše navike i sklonosti, kao i mogućnosti i želje, pa je sa puno takta, nenametljivo ali uporno razbijao strah od diskusija i stvarao navike čitanja i učenja. Na odmoru, maršu, na položajima, svakom zgodnom prilikom dolazio je među borce i započinjao razgovor o nekom pitanju. A znao je da odabere problem i da ga uprošćeno, jednostavnim rečima, kao uzgred nabaci i tako neosjetno uvuče ljude u razgovor. Pošto bi video da se neko od nas zainteresovao, da se zagrijao u dokazivanju svog mišljenja, on bi davao ponešto iz svoje torbice da pročita i s njim ugovarao ponovni razgovor. Formirao je čitalačke grupe i kružoke, upućujući šta da rade i sam često odlazio na njihove sastanke. Članove Partije, obične borce, zaduživao je da pripreme i održe četnu konferenciju, da pred četom pročitaju radio-vjesti i komentarišu ih. Time je vršio pripreme za izbor političkih delegata u vodovima i komesara četa. Na partijskim sastancima i na sastancima bataljonskog biroa zalagao se za sistematski partijsko-politički rad sa borcima, uvijek naglašavajući da se to čini sa puno takta i obazrivo. Jednostavnost i neposrednost su bile najljepše Mićine osobine — kaže Pero Trninić, koji je više od godinu dana bio sekretar ćelije u 3. četi 1. bataljona, pa prema tome i najbliži njegov saradnik. "On je" — sjeća se Pero — "najradije bio među borcima. Za vrijeme marševa ulazio je u kolonu čete, hvatao nekog borca pod ruku i tako s njim kilometrima išao razgovarajući o sitnim, svakodnevnim stvarima. Za vrijeme odmora odlazio je među borce i zametao sa njima igre i zabave. Zbog toga su oni imali bezrezervno povjerenje u njega, pa su mu povjeravali i stvari o kojima ni sa najbližim drugovima u desetini nijesu razgovarali. I njegove kritike slabosti i propusta borci su prihvatali kao prijateljske savjete druga, a ne pridiku starješine, pa su se više stidjeli nego plašili. U pitanjima odnosa prema ljudima "Mićo nam je bio uzor" — naglašava Pero — "ali koliko god smo se trudili, tu mu nijesmo mogli biti ravni. Jer, on se nije trudio da tako postupa, on je takav bio." Takav je bio i takav ostao do kraja Mićo Brkljač, partijski sekretar našeg bataljona, čiji lik je zauvjek ostao urezan u našem sjećanju. Nikica PILIPOVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument