TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Dejstva neprijatelja na području srednje Bosne i Bosanske krajine, pod nazivom VI ofanziva, počela su prvih dana decembra.

5. decembra 1943. godine prednji dijelovi neprijatelja, iznenadno su prodrli u rejon Livna. Daljnje njegove namjere bile su da iz rejona Livna i Duvna prodru preko Kupresa u dolinu Vrbasa, pa preko Glamoča dublje u Bosansku krajinu. Za zatvaranje pravca od Livna i Duvna prema širem rejonu Bugojno, 1. proleterska divizija trebalo je da se brzo prebaci na jug i onemogući namjere neprijatelja.

Noću 5/6. decembra naša brigada dobila je zadatak da izvrši pokret iz rejona Donjeg Vakufa preko Bugojna, Kupresa i Šujice ka Livnu, razbije neprijatelja na pravcu Šujica — Livno i u zajednici sa dijelovima 9. dalmatinske divizije, koji su tamo pristizali, povrati Livno. Pokret se morao izvršiti odmah.

1. proleterska brigada istovremeno je vršila pokret pravcem Bugojno — Šujica — Duvno, a zadatak joj je bio da ne dozvoli prodor neprijatelja iz rejona Duvno ka Vrbasu.

Dužina predstojećeg marša naše brigade, uzimajući u obzir i najkraći pravac koji ide dijelom preko teškog planinskog terena, bila je oko 80 km. Pretpostavka je bila da će doći do susreta sa neprijateljem negdje ispred Šujice (na 20 km sjeveroistočno od Livna). Sve pripreme za pokret i predstojeća dejstva brigade izvršene su u toku noći, a pokret, u dvije kolone, otpočeo je oko 5 časova 6. decembra 1943. godine. Stalne kiše i susnježica natapali su odjeću boraca i otežavali im kretanje, koje se nastavljalo nesmanjenim tempom. Upravo tempo se čak i pojačavao. Kada su prethodnice kolone izbile u rejon Kupresa, bili smo obaviješteni da je neprijatelj krenuo iz Livna ka Šujici. Pokret kolona je ubrzan, jer je trebalo prije neprijatelja izbiti na padine Cincar pl., severno od Šujice, ili u najsretnijim okolnostima na prevoj Borova Glava, između Šujice i Livna.

S vremena na vrijeme kretanje naše kolone prelazilo je u trčanje. I preko svih očekivanja, naše prethodnice sukobile su se u 17 časova u rejonu prevoja Borove glave sa isturenim odredima neprijatelja koji je imao namjeru da u toku te noći posjedne i utvrdi ovaj važan prevoj i omogući sjutradan svojoj glavnini prodor prema Šujici i Kupresu. Nejgove glavne snage su 6. decembra tek pristizale ili bile pristigle u Livno i pripremale se za dejstva na sever. Posle nekoliko sati borbe neprijateljski istureni odred je bio razbijen i odbačen ka Livnu, a našoj glavnini omogućeno nesmetano izbijanje na jake položaje Borova glava i padine Cincara, prema Livnu. Time su stvoreni uslovi za naše uspješno dejstvo u ovom rejonu.

Za svega 12 časova završen je marš brigade dug oko 68 km, na teškom planinskom zemljištu i po vrlo lošem vremenu. U normalnim uslovima, za ovakav marš bilo bi potrebno dva dana, tim prije kada se očekuje susret sa neprijateljem.

Odbačeni neprijatelj sa Borove glave prikupio se na pogodnim položajima kod sela Potočana (8 km ispred Livna), gdje je dobio pojačanja i utvrdio se. Iz tog postupka njegove namjere su nam bile jasne. Očekivali smo njegovo odlučno nastupanje 7. decembra ujutru. Zamorenost brigade i nepovezanost sa Dalmatincima desno i 1. proleterskom brigadom lijevo, uz postojanje jakih snaga neprijatelja u rejonu Livna i očekivanje njegove namjere da nastupa u toku sutrašnjeg dana — uslovili su našu odluku: dijelom snaga utvrditi se na prevoju Borova glava, kuda će neprijatelj prodirati svojom glavninom vezanom za tehniku kojom raspolaže; glavninu brigade postaviti na padine pl. Cincar i plato prema Krug pl. (iznad Livna) za dejstva u bok prema komunikaciji. Jedan bataljon postavljen je na komunikaciju prema Kupresu, a jedna četa prema Duvnu za vezu sa 1. proleterskom brigadom i obezbjeđenje sa pravca Duvno prema Borovoj glavi.

7. decembra ujutro neprijatelj je, kako smo i očekivali, otpočeo nastupanje i oko 7 časova izvršio napad svojom glavninom na Borovu glavu. Razvila se vrlo oštra borba koja je dostizala vrhunac oko podne. Sjajna odbrana naših snaga na Borovoj glavi, poslije punih 5 časova, prisilila je neprijatelja da svoju glavninu angažuje upravo tu, ali je i kriza odbrane bila već na pomolu. U tom momentu na scenu su stupile glavne snage brigade, dejstvima u bok neprijatelja na širokom frontu. Iznenadni i odlučni protivnapad naše glavnine doveo je neprijatelja u težak položaj i on se počeo povlačiti. Goneći ga, brigada je do pada mraka izbila pred Livno, otpočela napad na grad, koristeći se uspjehom koji je u toku dana postignut. Uspostavljena je veza sa jednom brigadom 9. dalmatinske divizije koja je dejstvovala zapadno od grada, ka Glamoču.

U toku cijele noći vođene su vrlo oštre borbe. Brigada je zauzela istočni deo grada, ali je dalje prodiranje bilo nemoguće. Dalmatinci nisu očekivali ovakav obrt situacije kod nas i nisu bili u položaju da na adekvatan način izvedu napad na grad, niti je bilo moguće organizovati solidniju saradnju među nama. Pošto napad naših snaga nije bio istovremen, neprijatelju je pošlo za rukom da manevriše prema težištu napada — sad našem, sad dalmatinskom. Uz to, u drugoj polovini noći neprijatelju su stigla nova pojačanja od pravca Sinja. Sve je ovo uslovilo odustajanje od daljih namjera za zauzimanje grada i brigada se povukla na svoje polazne položaje.

8. decembra neprijatelj je otpočeo sa ponovnim nastupanjem prema Šujici i Kupresu, koordinirajući svoja dejstva sa dejstvima snaga iz rejona Duvno na 1. proletersku brigadu, takođe u istom pravcu. Sa pravca Livna, na položaje naše brigade dejstvovali su jake nemačke snage, podržane tenkovima, većim brojem oklopnih automobila i sa dva diviziona artiljerije.

Brigada je snagama ojačanog bataljona držala Borovu glavu, a ostalim snagama, manevrišući preko platoa između Cincar pl. i komunikacije Livno — Borova glava, dejstvovala čas u bok neprijatelja, čas mu ugrožavala pozadinu i samu bazu Livno.

Od 8. do 12. decembra, koliko su borbe u ovom rejonu trajale, iznenadnom pojavom i silovitim protivnapadima u bok neprijateljskih snaga sa tri bataljona brigade, neprijatelj je odbacivan na polazne položaje. Međutim, njemu su pristizala nova pojačanja, a brigada je poslije napornog marša i sedmodnevnih napornih danonoćnih borbi pod izvanredno teškim vremenskim uslovima (van naselja) bila iscrpljena i nije više mogla održati Borovu glavu kao naš oslonac za protivnapade.

12. decembra, pred samu noć, neprijatelj je konačno ovladao ovim važnim prevojem i tenkovima prodro u Šujicu. Istovremeno je prodro u Šujicu i sa fronta 1. proleterske brigade. U toj situaciji brigada je povučena na položaje u Donjem Malovanu i na istočne padine Cincar pl. da zatvori pravac iz Šujice ka Kupresu. Slijedećeg dana brigada je na ovim položajima smijenjena od 2. brigade 6. ličke divizije i povučena na odmor i u rezervu, prvo u rejon Kupresa a zatim na prostor Travnik — Donji Vakuf.

Sedmodnevne borbe koje je brigada uspješno vodila bile su utoliko teže što su izvođene na prostoru sa velikom nadmorskom visinom (od 1.100 do 1.500 m) u hladnim decembarskim danima, a na čitavom tom prostoru nije bilo ni jedne kuće ili kolibe u koju bi se borci u predahu mogli skloniti od hladnoće i odmoriti. Zbog toga je preko 100 ljudi imalo ozbiljne smrzotine na rukama i nogama, ali je prošlo bez posljedica jer je brigada povučena na odmor.

17 drugova dalo je svoje živote u ovim borbama, a 40 ih je teže i lakše ranjeno. Na samoj Borovoj glavi, u streljačkom stroju svog bataljona, poginuo je Mićo Brkljač, zamjenik komesara 1. bataljona, omiljen kao borac i partijski rukovodilac u čitavoj brigadi. To je bio veliki gubitak za njegov bataljon i brigadu. Ipak su ovo neznatni gubici, kada se ima u vidu brojna i tehnička nadmoć koju je neprijatelj imao, uslove pod kojima je borba vođena sedam dana i kada se imaju u vidu neprijateljevi gubici.

Prema najskromnijim ocjenama, izbačeno je iz stroja oko 300 neprijateljevih vojnika, a uništena su mu 3 tenka i 7 kamiona. Činjenica da je sedam dana napadao ili se branio i da je četiri puta bio razbijan i gonjen do samog Livna, govori koliko je imao gubitaka.

Naši gubici bili su relativno mali samo blagodareći i dobrom postavljanju snaga za dejstva i hrabrosti boraca i vještini bataljonskih i četnih rukovodilaca u toku borbe. Nije bio redak primjer da naređenje štaba brigade za dejstvo ovog ili onog bataljona u datoj situaciji ne stigne ni na pola puta, a da bataljon već preduzima dejstva upravo onako kako je najcjelishodnije. Manevri i protivnapadi bataljona bili su uvijek u pravom momentu i zato su i imali uspjeha. Za ove sjajne uspjehe, ostvarene uz krajnje napore, Vrhovni komandant je i ovoga puta pohvalio brigadu, a komandant brigade je posebno istakao 4. bataljon.

Šesta neprijateljska ofanziva bila je u punom jeku. Žestoka borba je vođena na svim sektorima koji su bili njome zahvaćeni. U toj situaciji, krajem decembra, brigada je dobila zadatak da iz rejona Travnika odmaršuje u Jajce, gdje se tada nalazio Vrhovni štab i štab 1. proleterskog korpusa. U Jajcu su nam se priključili zamjenik komandanta brigade Nikola Pećanac i komandant 4. bataljona Milan Ćup, koji su završili školovanje u prvoj klasi oficirske škole pri VŠ NOV i POJ.

Štab korpusa upoznao nas je da se priprema napad na Banja Luku i Bosansku Gradišku, sa snagama 5. (krajiškog) korpusa. U tom cilju je 1. proleterski korpus stavio 5. korpusu na raspolaganje za navedenu akciju, našu i 3. ličku brigadu, pa nam je naređeno da odmaršujemo na Manjaču, gdje ćemo primiti zadatak od štaba 5. korpusa. Marš je izvršen odmah. U rejonu Sitnice (selo Ratkovo) brigada se kratko zadržala radi izvođenja priprema za napad.

Pred napad na Banja Luku brigada je imala na licu mjesta 1.600 boraca, svrstanih u šest bataljona i prištapske dijelove. Pod komandu štaba naše brigade, za ovu akciju, 5. korpus stavio je i svoj udarni odred od tri bataljona i artiljerijski divizion, što je činilo snagu od devet bataljona i jednog artiljerijskog diviziona — ukupno oko 2.200 boraca.

Štab 3. krajiške brigade primio je zadatak od komandanta 5. korpusa 30. decembra u selu Kočići. Imali smo likvidirati uporište Han Kola na prilazima Banja Luci i Gornji Šeher na periferiji grada, a zatim ovladati delom grada između reke Vrbas i potoka Crkvine. Po završetku ovog zadatka brigada bi dejstvovala u konačnom ovladavanju sa gradom prema dopunskim zadacima. Likvidacijom Han Kola imali smo vršiti obezbeđenje naših snaga na Banja Luci od uznemiravanja sa strane manjačkih četnika.

Snage pod komandom štaba 3. krajiške brigade podijeljene su u tri grupe: Udarni odred, sa tri bataljona, trebalo je da likvidira uporište Han Kola, poslije čega bi vršio obezbjeđenje sa pravca Manjače i služio kao rezerva brigade; 1, 2. i 3. bataljon brigade, kao desna napadna kolona, dejstvovali bi između Vrbasa i grebena koji razdvaja Vrbas od potoka Crkvine, a 4, 5. i 6. bataljon, kao lijeva napadna kolona, dejstvovali bi duž potoka Crkvine i sadejstvovali snagama 4. divizije lijevo od nas. Artiljerijski divizion, koji je bio vezan za komunikaciju, trebalo je da učestvuje u likvidaciji Han Kola, a docnije bi se postavio iza Gornjeg Šehera da bi podržao brigadu u napadu na grad.

Maksimalni uspjesi na dobro utvrđene i branjene garnizone neprijatelja postizani su iznenadnim prilaskom, a zatim energičnim prodorom ka centru makar i manjih snaga, radi rastrojavanja odbrane, veza i komandovanja i kombinovanja dejstava sa napadima izvana. Za primjenu ovog principa u napadu na Banja Luku, na pravcu snaga pod komandom štaba brigade, stajala su uporišta Han Kola i Gornji Šeher, koji su to onemogućavali. A čekati glavninom brigade likvidaciju ovih uporišta — nije se smjelo. Zato je, prema sugestiji komandanta 5. korpusa Slavka Rodića, odlučeno da napad izvedu jednovremeno sve tri grupe bataljona, zbog čega je trebalo dovesti brigadu na položaje za napad na grad obilaznim putem, iza Han Kola i Gornjeg Šehera preko teritorije namijenjene za kretanje i dejstvo desnog krila 4. divizije. Pred polazak u napad, oprostili smo se sa političkim komesarom 4. bataljona Ljubišom Ćurguzom, koji je po naređenju VŠ NOV i POJ upućen u našu avijaciju.

31. decembra 1943. godine, brzim pokretom u pravcu Bronzanog majdana, brigada je izbila u rejon sela D. Kola odakle se, naglo skrećući na istok, za nekoliko večernjih časova toga dana našla u rejonu između Gornjeg Šehera i rudnika Lauš — pred neprijateljskom spoljnom odbranom grada. U toku marša od sela Kočića do rejona sela D. Kola kretanje je bilo otežano nezapamćenim snježnim padavinama i vejavicom. Međutim, upravo ta okolnost obezbijedila je prikriveno kretanje brigade.

U određeno vrijeme otpočeo je istovremeni napad sve tri grupe bataljona. Napad desne kolone izveden je brzim prodorom u grad 1. bataljona, između Gornjeg Šehera i grada preko naselja Iseta ka Crnoj Kući i Ferhadiji, i 3. bataljona, odsijecanjem Gornjeg Šehera od grada i njegovom likvidacijom sa glavnim snagama sa pravca grada; 2. bataljon, razvijen za borbu na odsjeku desne kolone, čistio je periferiju i nastupao u unutrašnjost, kombinujući dejstva sa 1. bataljonom koji se probio u grad.

Lijeva napadna kolona uputila je jedan bataljon u prodor ka parku i hotelu "Palas", koji se vrlo brzo probio tamo i razvijao dejstva, a ostalim bataljonima sistematski je čistila svoj odsjek sa periferije, kombinujući dejstva sa bataljonom u gradu.

Iznenađenje je bilo potpuno. Prvi rezultati naših dejstava bili su sasvim zadovoljavajući. Borba se razgarala i na ostalim sektorima grada, naročito na desnoj obali rijeke Vrbasa kod Mećavine (kod 12. krajiške brigade) i na Trapistima (kod 5. kozaračke brigade).

Koristeći se zabunom neprijatelja, pored bataljona koji su se probili u grad "bez borbe", bataljoni obe napadne kolone prvih časova borbe zahvatili su veći dio grada na svojim pravcima i već su se spajali sa bataljonima u gradu. Do zore je 3. bataljon likvidirao Gornji Šeher, a udarni odred Han Kolu. Udarni odred ostao je na svom zadatku koji mu je namijenjen, a 3. bataljon iz Gornjeg Šehera ubačen je u borbu u gradu, na pravcu svoje desne napadne kolone.

Prvih časova borbe počeli su pristizati i prvi zarobljenici. Nešto poslije pola noći, dakle prvih časova nove 1944. godine, u štab brigade u Isetima dovedena je veća grupa neprijateljskih oficira i podoficira, pretežno vazduhoplovaca. Oni su u grupama po kućama čekali Novu godinu i tako su bili zarobljeni. Bili su praznično odjeveni. Posjetio sam ih u jednoj velikoj prostoriji gdje su bili prikupljeni i pri ulasku, ne bez ironije, čestitao im Novu godinu. Prihvatili su i uzvratili čestitanja, ali se na njima osjećalo različito raspoloženje: jedni su bili "veseli", drugi uznemireni i nervozni, treći postiđeni kao izigrani i prevareni, a poneki dostojanstveno naduveni. Saopštili smo im njihovu perspektivu u duhu proklamacije vrhovnog vojnog i političkog rukovodstva NOR-a, upućenu krajem 1943. godine domobranskim oficirima i podoficirima. Poslije toga su se dobro osjećali, a ubrzo su upućeni uz pratnju štabu 5. korpusa.

1. januar 1944. godine obilovao je protivnapadima neprijatelja, uz upotrebu tenkova. On je želio da ovim protivnapadima konsoliduje i poveže svoje snage i održi najznačajnije objekte u gradu, očekujući pomoć izvana. Bilo je dosta dramatičnih epizoda pri odbijanju novih protivnapada protivnika.

Naši bataljoni su osujetili sve pokušaje neprijatelja da nas odbaci iz dijela grada kojim smo ovladali u toku noći. I ne samo to. Naši bataljoni su, odbijajući protivnapade, sve dublje prodirali u grad i osvajali nove objekte jedan za drugim. Zauzeta je kazniona Crna kuća i uprava gradske policije. Iz Crne kuće oslobođeno je 207 političkih zatvorenika.[1] U podrumu uprave policije pronađena je crvena proleterska zastava, sa natpisom "1. maj 1911.", kada je policija i oduzela zastavu od radnika-manifestanata. To je naslijeđe kraljevske jugoslovenske policije od crno-žute monarhije. Ovaj simbol proleterske borbe poslali smo kao novogodišnji poklon Centralnom komitetu KPJ.

U jednom protivnapadu neprijatelja, bataljoni 13. brigade su se povukli iz grada. Time je levi bok naše brigade bio ugrožen. Ali, tamo su bili komandant grupe bataljona Nikola Pećanac, Milan Ćup i Ile Radulović sa svojim bataljonima. Pećanac izvještava da je situacija ozbiljna, ali ne i kritična; on ne traži pojačanje i neće da izvlači svoje snage na nove položaje. Srčanim dejstvom ove grupe bataljona neprijatelj je razbijen i vraćen, a time i stabilizovana situacija kod našeg lijevog suseda.

2. januara naši bataljoni prodiru dublje u grad. Poslije oštrih borbi 1. bataljon savladava dobro branjenu palatu gradske vjećnice na obali Vrbasa, u kojoj su bile utvrđene brojne snage neprijatelja. Odvažni bombaši[2] potpalili su zgradu vjećnice u čijem plamenu su doživjeli svoj kraj okupatorski vojnici. Time je otvoren prilaz tvrđavi "Kaštel", najjačem objektu u gradu, i dejstva prema hotelu "Palas" i zgradi gimnazije. Otpočela je priprema za juriš na "Kaštel" zbog čega su dovučeni topovi artiljerijskog diviziona da podrže prodor na kapije tvrđave.

Lijeva kolona je nastavila dramatične borbe za objekte Gradske bolnice, Higijenskog zavoda i Sokolskog doma. Ovi objekti, a posebno Sokolski dom, bili su dobro utvrđeni i snažno branjeni. Jurišne grupe predvodili su na ove objekte Milan Ćup, komandant 4. bataljona i Stevo Miljuš komandir čefe iz 5. bataljona.[3] Dosta je drugova i drugarica iz ovih grupa

poginulo ili ranjeno. Proslavljeni komandir Stevo Miljuš, koji je poslije bačenih bombi izvlačio teško ranjenog komesara svoje čete, poginuo je pri ponovnom jurišu. Međutim, i ovi objekti zauzeti su uz velike žrtve neprijatelja, i put ka centru grada sa toga pravca bio je otvoren.

Dramatična borba vođena je na spoju kolona za Vakufsku palatu, preko puta hotela "Palas".[4] Borba je vođena po spratovima i sobama. Naše snage držale su niže, a neprijateljske više spratove zgrade, a grupe su jurišale stepeništima.

Borbe su se sve više razgarale, a neprijatelj zbijen na sve manji prostor u centru grada. Međutim, u popodnevnim časovima obaviješteni smo da se jake motorizovane snage neprijatelja kreću ka Banja Luci, sa pravca B. Gradiške. Naime, neprijatelj je uspio da sačuva most na Savi, u Bosanskoj Gradiški i da se održi u gradu koga je prethodnog dana, već bila djelimično zauzela 11. divizija. Avizirano je pripremanje za povlačenje iz Banje Luke.

Uveče 2. januara 1944. godine dobili smo naređenje da se uslijed prodora jakih snaga neprijatelja u grad, odustaje od definitivnog ovladavanja Banjom Lukom i da se padom mraka naše snage izvuku iz grada. Izvršene su pripreme za napuštanje grada, ali smo izvlačenje snaga počeli postupno tek 3. januara u 4 časa ujutro. Do 7 časova brigada je bila u rejonu Han-Kola sa glavninom i sa nekoliko bataljona, na položajima neposredno iznad Gornjeg Šehera. Čekali smo da neprijatelj krene za nama.

Tako je završena naša misija u Banjoj Luci i izvojevana još jedna sjajna pobjeda naše brigade. Naime, brigada je zarobila 370 neprijateljskih vojnika i 35 oficira i podoficira; zaplijenila je oko 500 pušaka, 30 mitraljeza i puškomitraljeza, 5 minobacača, nekoliko vagona municije i velike količine drugog materijala koji je u toku 1. i 2. januara neprekidno evakuisan zaplijenjenim kamionima. Uništeno je 5 tenkova i 7 kamiona, i oboren jedan avion. Prema skromnim ocjenama, ubijeno je u borbi oko 300 neprijateljskih vojnika. U širem rejonu Han Kola ubijeno je 70, a zarobljeno 30 četnika; ubijen je četnički komandant Zrnić.

Šesta neprijateljska ofanziva, čije je konce pomrsila banjalučka operacija, jenjavala je. Još jedan oštar sudar izveden je na kraju te ofanzive, između 98. puka 1. brdske njemačke divizije i dijela snaga 3. krajiške brigade NOVJ, u rejonu Mliništa — Ubovića dolina.

Naime, po povlačenju iz Banje Luke, na Manjaču, poslije kraćeg odmora brigada je odmaršovala preko Ribnika u rejon železničke stanice Potoci, sa zadatkom da se stavi na raspolaganje Vrhovnom štabu koji se u toku ofanzive povukao iz Jajca u ovaj rejon. U Potocima smo 11. januara dobili zadatak da se razmjestimo u rejonu Prekaja — Rore — Stekerovci, kao rezerva i da kontrolišemo širi rejon Mliništa i komunikaciju Mlinište — GIamoč.

U situaciji zatišja na ovom prostoru, koje je trajalo svega 6 — 7 dana, vrijeme je korišteno za odmor, sređivanje jedinica, analizu minulih borbi i za vojno-politički rad sa jedinicama. Prvi put od svog ulaska u sastav 1. proleterske divizije novembra 1942. godine, brigada se našla na domaku Drvara i Petrovca. To su iskoristile porodice, rođaci i prijatelji boraca, delegacije SKOJ-a i AFŽ pa su nam dolazili na viđenje i posjete, sa skromnim miloštama i poklonima. To su bila i prva viđenja sa svojim najbližim nakon 14 mjeseci najtežih zbivanja u toku NOR-a i prva potpunija obavještenja o onima koji su ostali na bojnom polju u tom periodu.

I borci i štabovi bataljona i brigade davali su poklone rođacima i delegacijama. Nije bio rijedak slučaj da su borci zamjenjivali dijelove odjeće ili obuću sa slabo obučenim rođacima ili članovima delegacije, isto onako kao što su to oni činili u situacijama kada je to bilo nužno. Davani su na poklon ili za uspomjenu pištolji malog kalibra, poneka puška iz ratnog plijena i drugo. A najviše je poslato poklona djeci i omladini u olovkama, papiru i blokovima za pisanje, čega su najviše željeli.

Posjete se nisu prekidale ni kad su neprijateljske snage 17. januara izvršile prodor od Mrkonjića u rejon Mliništa, sa kojima je u borbi bio angažovan deo brigade (drugi dio morao je biti slobodan za potrebe neposrednog obezbjeđenja VŠ). Oštre borbe vođene su sve do 22. januara 1944. godine, kada je neprijatelj razbijen i protjeran sve do Glamoča. U ovim borbama mi smo imali osjetne gubitke: 11 mrtvih i 9 ranjenih boraca. Međutim, neprijatelj je imao neuporedivo veće gubitke: zaplijenjeno je oko 100 pušaka, 6 puškomitraljeza i komora od 10 tovarnih konja sa municijom.

Ovo je za 3. krajišku brigadu bio kraj šeste neprijateljske ofanzive, kraj vrlo napornog ali plodnog borbenog perioda koji je za brigadu trajao 47 dana marševa, borbi i okršaja, krunisanih pobjedama i priznanjima. Ta priznanja su sadržana možda u jedinstvenom aktu iz naše NOB, kojeg je izdao štab 1. proleterskog korpusa.

Naime, u početku ove neprijateljske ofanzive štab 1. proleterskog korpusa raspisao je međubrigadno takmičenje u okviru korpusa, za naziv "Uzor brigada 1. prol. korpusa na razbijanju VI neprijateljske ofanzive". To priznanje osvojila je 3. krajiška brigada. Uz ta priznanja brigada, kao cjelina, je dobila 5 dana odsustva, pa su borci sa terena Drvara i Petrovca to odsustvo iskoristili krajem januara 1944. godine.

[1] Zbornik IV, knj. 21, dok. br. 103.

[2] Borac Marko Dašić i vodnik Dušan Rokvić

[3] Sa Miljušom i Ćupom jurišali su borci Đuro Banjac, Medić, Iljanić, Bosa Grahovac (ranjena), Savka Grujičić (poginula), Boško Atlagić.

[4] Aleksa Kosanović (poginuo na Sremu) predvodio je odvažne bombaše u ovom jurišu.