TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
RAT NAS JE LIŠIO DIVNOG MIHAJLA RADOŠEVIĆA Poslije
uspješno izvedenog napada na Zenicu, 10. oktobra 1943. godine, povukli smo se
preko ceste Travnik — Zenica i smjestili u selo Donja Večerinska. Vrijeme je
bilo prohladno. Kiša je padala iz magle, a zemlja bila raskvašena. Četa se
smjestila u nekim štalama. Dolje je bila stoka, a gore hrana za nju. Zavukli
smo se u slamu i sjeno i brzo se zagrijali. Borci koji su otišli dalje od vrata
i zavukli se duboko u slamu, pronašli su sklonjene jabuke, pa smo poneku,
umjesto večere, i pojeli. Komanda čete (Mihajilo Radošević, Lazo Atlagić, Simo Morača i ja) legla je kod ulaznih vrata. Umorni borci su brzo pospali, a mi smo do kasno u noć razgovarali. Naime, tog dana popodne saopšteno nam je da je naš komandir Mihajilo Radošević premješten na dužnost komandanta 4. bataljona. Nama je bilo drago što Mihajlo ide na višu dužnost i to u našoj brigadi gdje ćemo se moći češće sresti, ali bilo nam je i žao rastati se s njim, jer smo preko dvije godine proveli zajedno u četi, kojom je on uspješno komandovao punu godinu dana. Ni njemu se nije bilo lako rastati sa četom. — Lijepo je što mi se ukazuje ovakvo povjerenje — kaže Mihajlo — ali ja bih najrađe ostao sa vama i četom do kraja rata. Nas četvorica smo duže vremena sačinjavali komandu 2. čete, zajednički pravili planove, izvršavali ih i analizirali, odavali priznanja jedan drugom, a češće se kritikovali zbog propusta i ukazivali jedan drugome na greške. Tako smo se učili i ratovanju i rukovođenju. Zajednički smo se radovali uspjehu i preživljavali neuspjehe. U toj četi smo bili zajedno i kao borci od prvih dana njenog formiranja, pa smo znali i njene tradicije i ljude koji su ih stvarali. Proveli smo zajedno preko dvije godine, a to su bile ratne godine, godine najtežih bitaka, marševa i gladovanja, u kojima su svaki dan i svaki kilometar pređenog puta, svaka čuka i svaka borba predstavljali dio nas i dio naše čete. I kao da o tome nikad nijesmo ni razmišljali ni razgovarali do to veče, kad smo umorni i mokri legli u slamu. Borci su spavali, klepka se čula u staji ispod nas, a mi poluglasno u mraku pretresamo zajedničke uspomene! O posljednjoj borbi, o napadu na Zenicu, podugo smo razgovarali. Veljko Janjić je poginuo pri likvidaciji neprijatelja u jednoj kući još pre početka napada na grad. Jovo Ivanić i Milka Babić su poginuli od minobacača na brdu iznad kaznione, Smilja Košpić je teško ranjena, a još dvojica boraca lakše. Sve su to bile omladinke i omladinci. Mihajlo je smatrao da su izginuli zato što nijesu imali dovoljno iskustva i što nijesu bili dobro obučeni za borbu. On je pitanju obučavanja boraca poklanjao izuzetnu pažnju, pa je želio da nam na svježim primjerima pokaže kako i mi o tome moramo voditi stalnu brigu poslije njegovog odlaska. Mihajlo je bio iskusan borac i krajnje trezven rukovodilac. Bivšu jugoslovensku vojsku je služio u mitraljeskoj četi garde i tu mnogo naučio. Priroda mu je podarila izuzetnu bistrinu tako da je svaki postupak znao realno analizirati i cijeniti. Pored brige o vojnoj obučenosti, nastojao je da mu svaki borac bude i otresit, okretan, uredno obučen, obrijan i ošišan. Nije trpio nikakvu nemarnost i aljkavost. Po urednosti je uvijek služio za ugled. Prisjetio se on te večeri i Rade Atlagića i Đure Kalembera, koji su tragično, od nehotično opaljenog metka poginuli, a što je bilo posljedica i neobučenosti i neopreznosti u rukovanju oružjem jednog borca. On se svakom prilikom vraćao na taj primjer i njime potkrepljivao zahtjeve. Rođen je 1918. godine u jednoj od imućnijih
porodica u Vrtoču. Njega potreba nije nagonila da ide u pečalbu, kao što je
to činila ogromna većina drugih mladića iz sela. Obrađivao je sa braćom
zemlju od koje su živjeli on i njegova brojna familija. Bio je stasit momak,
uvijek dotjeran, volio se uhvatiti u kolo i poći na prijelo kod djevojaka. I
za vrijeme rata je nastojao da bude lijepo obučen i uredan. To
je tražio i od svojih boraca. Ponekad mu se na tome i zamjeralo. Smatralo
se da je kicoš, što partizanskom starješini ne dolikuje. On je, međutim, to
smatrao urednošću, a mi iz komande čete lijepom vrlinom. Do partizanskog rukovodioca se izdigao zajedno sa rastom naše borbe. U ustanku je bio borac, odvažan i smio, ali i do kraja trezven i razuman. U septembru ustaničke godine, četa mu je povjerila svoj prvi teški mitraljez, sigurna da će u njegovim rukama biti najbolje iskorišten. Taj mitraljez je bio najdragocjenije oružje čete i on se morao nalaziti u sigurnim rukama. Bezbroj puta je Mihajilo sa Danom Atlagićem i Nikolom Radoševićem puzao sa mitraljezom u streljačkom stroju čete i sa bliskih odstojanja tukao neprijatelja. Svima nam je bila poznata njegova izreka da od svaka dva ispaljena metka jedan mora biti pogodak. Kad je brigada formirana postavljen je za komandira Mitraljeskog voda u Pratećoj četi, a kad je ova četa rasformirana primio je dužnost komandira Pratećeg voda 1. bataljona, koga su sačinjavali borci iz svih četa bataljona od kojih je Mihajilo brzo stvorio jedinstven kolektiv, poznat i po drugarstvu i po borbenosti. Za komandira 2. čete došao je u vrijeme kad smo napustili Krajinu, uoči bitke na Neretvi. On je četu dobro znao, a i četa njega, pa je utoliko bilo lakše i nama i njemu. Tih dana su i komanda čete i partijska organizacija sve svoje aktivnosti usmjerile na to da borci što lakše prime odlazak iz Krajine. Zahvaljujući tim nastojanjima, a prije svega jedinstvu čete, u tome se i uspjelo. Samo je jedan borac dezertirao, a to je bio i jedini dezerter iz čete u toku četiri godine njenog postojanja. Nas je ovaj slučaj više zabolio nego zabrinuo. Tretirali smo ga kao kukavičluk i samoživost, uvredilo nas je izdajstvo, koje smo svi najviše mrzili. Božo Petrović Bukvić izdao je time naš princip "svi za jednog, a jedan za sve". Zato je Mihajilo u prvom susretu sa četom želio da to raščisti, pa joj se postrojenoj na snijegu obratio pitanjima: — Ima li nekog među nama ko bi želio preživjeti smrt sviju nas? Da li ima među nama neko ko bi želio živjeti ako bi sva četa sem njega izginula? Ima li sigurnijeg mjesta u ovoj zemlji, pa i za kukavice kakav je Bukvić, od onog gdje se ova četa nalazi? Postavljao je Mihajilo pitanja svojoj četi, svojim drugovima,svojim komšijama iako je bio više nego siguran da i oni svi tako misle, da izdaju i kukavičluk mrze iznad svega. Četa ga je slušala postiđena što se u njoj našao izdajnik, škripila je zubima, mržnja joj je sevala iz očiju. U ime čete je na komandirova pitanja progovorio Rade Petrović: — Drugovi, predlažem da svakog dezertera osudimo na smrt i javljam se za izvršioca presude. Naći ću ga u sred Petrovca ili na vrhu Osječenice, ubiti kao psa i vratiti se vama! Dezerter nikad ne može otići tako daleko da ga ne bih stigao i pronašao! Bili smo sigurni da je Mihajilov dolazak za komandira čete još više učvrstio njeno jedinstvo. I nismo se prevarili u tome. Četa je ispunila njegova očekivanja, a on njena. Sada ju je napuštao siguran da su svoje obaveze ispunjavali kako su najbolje umjeli i mogli. Kasno smo te noći pospali i rano se ujutru probudili da bismo ispratili svog komandira. Lazo je postrojio četu, Simo se sa nekoliko riječi oprostio u ime nas, a Mihajilo se sa svakim rukovao i poljubio. Rekao nam je da će ga naši uspjesi radovati i obećao nam navratiti. Međutim, više se nismo ni sreli ni vidjeli. Rat ne poznaje ni obećanja ni obaveze. Mihajilo je primio svoj bataljon 13. oktobra 1943. godine, narednog dana ga poveo u borbu i tu bio teško ranjen, nakon čega je ubrzo podlegao ranama. Vijest o tome nam je teško pala. Prikupili smo četu i Simo je ponovo govorio o Mihajilu i njegovim zaslugama za uspjehe koje smo postizali, o talentovanom rukovodiocu kojega je naša borba vaspitala. U našim očima su suze iskrile, suze koje četa tvrdih ratnika nije mogla obuzdati u bolu za izgubljenim drugom i voljenim starješinom. Veljko SOVILJ
|