TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
ZENICA
JE DOŽIVELA SVOJU JESEN Noć napornog pješačenja, koja tabane partizanskih opanaka izvlači na gore. Čim padne komanda "o d m o r" začuje se hrkanje. Nijesu rijetke takve noći. Zenica je sazrela kao pljuskača kruška u jesen, i naše su kolone baš takve noći kretale prema njoj. Posljednje pripreme. Prošlonoćašnji marš bio je prilično dug. Ove noći treba prijeći Lašvu, put i prugu. Naporno je to. Hoće li izdržati borci? Treba se rasteretiti svega. Komore ostaviti. Sve teže pokretno isto tako. Dva dana nećemo kuvati. Još tri noći u akciji i pokretu. Moći ćemo sve... Noć i kolona.
Cesta. Ćuprija slobodna. Brz prolaz. Svijetleći metak. Tišina. Psi i sela u
kojima do sada nisu bili partizani. Ili samo jednom nekoliko sati. Uplašen
narod. Onda veseo ... "To su partizani... Nijesmo vas vidjeli. A mi... kod
nas je bila Prva krajiška... tri sata, i otišla. Juče prošlo deset četnika.
Skinuli dvojici cipele... Jednom hlače. Ne smije čovjek izići obuven pred
njih... Ni u hlačama..." Kod naših
smijeh. Pojate i straže.
Intendanti i muktari. Konji i sijeno. Mi u sobi u koju ne možemo obuveni ući.
Malo šale na sve to. I na hodžu čije je to. Jabuka, od hadžije milošta. Partizanski
san. Dan i misao da li je Zenica zaista doživjela svoju jesen. Bivalo je to da su gradovi u našoj zemlji bili jesenji i u proljeće i oko Ilindana. A sada požutjelo lišće i prava jesen. Pa zašto da ne bude zrela. Tako potpukovnik Vaso misli. I major Bajić. Gledaju karte. Još jednom. I opet... "Ovuda će
ovaj bataljon ... ovuda ovaj... ovdje bacač. Ovdje jedna četa. Druga tamo. Veza ovdje. Daj još
malo toga hadžiju ... Ti si došao juče ... Ti
si vidio ... Ima li tu ..." Posljednja obavještenja. Savjetovanje sa štabovima. Veličina zadatka i njegov značaj. Pomoć Kosti. Pozdrav Peku. Zenica je zajednica Pavelića i Krupa. Željezara i centrala. Kazniona i stanica. Most... Deveta će tamo ... Treba brzo ... Može se desiti... "Sve nam je jasno, druže potpukovniče, biće najbolje..." Negdje zapuca. Puška. Pa mitraljez ... To su četnici. Pripuckuju. To je njihov posao ..." Neće biti, i bacač se čuje ..." Izvještaj.
Iz Zenice krenuli neki kamioni i kola. Naši ih dočekivali i gone prema Zenici.
Jedan oficir je pobjegao u
kuću. Baca bombe. Naši borci nemaju vremena. Zapaljena je kuća i on u njoj. Zarobljenik: "Nama su rekli da je stigla ovde grupa proletera. Opkoljeni su i treba ih uništiti... Evo me sad ovdje. Oni su nas prevarili, pa sad..." Znamo mi šta ćemo sad. Nad
Zenicom smo. Zadrhtah i trgoh se. Zenica legla u zagrljaj vijugave Bosne i
protegla se ispod brda. Sva
je u svjetlu. Uz to i mjesečina. I željezara, i
stanica, i most, i Bosna. Sve
se vidi. Željezara noćas radi punom parom. Nove su šihte sišle u rudnik. Centrala
uz to radi i za Kakanj i za Vareš. Lokomotive pište i vagoni tuckaju jedan o
drugi. Prebacaju ih na nove kolosjeke. Učini
mi se to veliki grad. Većega za ove dvije i po godine
ne vidjeh. Šutnja i... trunak straha. Djeca su ovo. Cvijet naš. Utopiće se. Progutaće
ih grad... Golema je Zenica. Vidi kako dahće. Mašinerija je tu. Kako će moći...
Niz strmine i jarke. Kroz kukuruze i granje spuštaju se naše čete. Kako će
... Da li će... Golem je to grad ... "Ne brini. Djeca su to Drvara. Kovani na Bihaću i Tesliću. Prekovani na Sutjesci. Treća je to proleterska. Ponos Krajine". Sa nama su seljaci, vodiči i prispjeli radnici za noćnu šihtu. Objašnjavaju gdje je koja zgrada ... "Ovo je željezara. Hoće li joj se noćas smrknuti. Tamo gdje su ona dva svijetla, ono je centrala. Vidi se i stanica. Teško će se doprijeti do nje... Kazniona je za brdom. Logor Italijana. Večeras su došli". Bacači, top ... tupa, tupa, tupa. Puške, mitraljezi, vrisak i pjesma. "Naprijed,
naprijed, to naši tuku". 3. bataljon sa hrabrim svojim komandantom Jovom
Puzićem probio se do željezare za tren oka. Upadaju unutra. Minerske grupe
nose svoj tovar. Radnici i dalje rade. Visoke peći ne mijenjaju svoju
temperaturu. Lopate u rukama ložača istim tempom i istom snagom zahvataju
ugalj i bacaju ga u nezasite ralje peći. I svi ostali zavrtači šrafova i
podmazivači mašina na svom su mjestu. Naši su ušli i stali. Zapanjili su se. Ogromna mašinerija. Visoke peći.
Turbine. Željezo teče. Huka.
Vidjeli su oni to i u Drvaru, ali... Ovo
je nešto drugo, golemo. To je djelo ljudskih ruku. Radnici i mašine. U bombašima,
vođama juriša nešto se probudilo. Stali su. Mašine
i oni... Mali seljačići, koji su od sve mašinerije vidjeli samo vršalicu, a
neki ni nju, i znali da uništavaju tenkove kraj puta — zinuli. Ovo zar rušiti?
To su radnici stvarali... Dijelo je to radničkih ruku... Kako? ... Časak ... Ovo
radi za Hitlera. I ovi se kotači za njega okreću. I
ove peći i sve, sve, željezo, radnici... Brzo, treba raditi... Drugovi...
brzo, brzo ... "Dosta si ložio, druže. Sad ostavi lopatu". "Kako,
peć će da mi ohladi, pa šta ću ..." i baca dalje crni ugalj. "Mi ćemo je sada za navijek ugrijati..." "Šest
godina pravljena... tri dana tek radi, a vi da ... kako smijete?" "Prestanite
drugovi... Bježite napolje, uništićemo sve, upaliti, dići u vazduh ..." "Mi
ne smijemo ... Čekajte dok pitamo direktora ... Kako smijete"! Telefon. S
onu stranu direktor negdje u pidžami. "Kako,
ko smije? To je državno, to je banda, kazniću vas. Produžite rad". Novi
ložači, nove vatre pale. Mine se podmeću. Eksploziv se slaže. Zna
svaki svoj posao. Kapetan Jovo Puzić zna gdje je najosjetljivije. Stari je on radnik iz Drvara. "Izlazite,
sad ćemo ..." Nema šale. Iz rupa, iz neviđenih prostorija izviru novi
ljudi, koji su kao štakori pobjegli. Kupe svoje stvari. Bježe... Mnogi ostaju. "Puštaj
paru iz kotlova ... Eksplodiraće". Stari jedan radnik gleda. "Ne
diraj mi u kotlove ... Gdje ti znaš da pustiš paru ..." — nasmije se šeretski
i sam priđe da pomogne. Plamen obuzima željezaru. I zgrade oko nje. Para pišti jače. Eksplozija jedna za drugom. Na lijevom krilu kod 2. bataljona još puca. Naišli su uz Bosnu kroz neko selo. Pred borce ispadoše domobrani i milicija. Malo zabune i iznenađenja. "Mi
nismo pucali. Bili smo na prelu... Možemo li uzeti stvari. Evo pušaka." Električna centrala. Najfinija mašinerija. Ko će to rušiti. Isto kao i u željezari: mali ljudi pred mašinom-kolosom. Još veličanstvenije. Mašine, turbine, elektrovodi i sićušni ljudi. Zar to uništiti ... trzaji. To radi za Hitlera. "Kazuj, druže, gdje je najosetljivije..." Prevario ga je. Metnuli su minu i pucali. Opet radi. "Kazuj, druže,
nije to — to!..." Traže mladi proleteri najosjetljivije mjesto u
centrali da podmetnu mine. Opet
rad. Onda nas jedan stari majstor upućuje i — sve je u redu. Velika
eksplozija. Prošišali meci kroz turbine. Uništena mašinerija i srušeni
transformatori. Gigant Zenica, pluća Krupa, zenica Pavelića ne radi više.
Kakanjski rudnik desetine kilometara odavde puni se po drugi put vodom. Panika u
Varešu. Njihove visoke peći počinju da se hlade. "Opet su u Kaknju ... Alo! Kakanj ... Onda Zenica ... Alo! Zenica, Zenica. A, a... a, partizani u Zenici!" "Eno i
stanica gori. Ja sam radio u
magacinu. Tamo je skladište benzina. Ima i druge
robe. Jutros sam otud". Mješaju se glasovi oko nas. 4. bataljon prodro do
stanice. Prošao je sav
grad. Ostavio je čitavu satniju iza sebe. Svršio je svoj posao. Neke
lokomotive uništio. Na povratku satniju poveo sa sobom. Tri mašinovođe kod 3. bataljona. Lako se ne rastaju od svojih mašina. One
njih hrane dvadeset tri, petnaest, sedamnaest godina. Oni su ih smatrali
svojima, oni su ih čuvali i sada da ih unište. "Drugovi,
to je naš hljeb, kako ćete to učiniti... Pa znate li... Mi smo privjenčani za mašinu". "Ćuti stari! Zar hoćeš i dalje da voziš ustašama"! — povikaše
ona dvojica. Branko Ćuk, politkom čete, sa svojom grupom meće čikove i mecima buši kotlove. Znaju oni to dobro. Od Drvara do Oštrelja i Srnetice u prvim mjesecima učitelj im je bio Jovo Puzić, sadašnji komandant. "Alal vam
vjera! I ove odoše u helać. Izvinite za ono malo prije ... Znate
kako je... Navikao sam na nju, pa mi bi teško" — veli ushićeno onaj
stari mašinista i na svojim garavim prnjama odnese uglja u svoju željezničku
torbu u noć grada, koji je sazrio ove jeseni i od zrelosti puca.
|