TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


POSTAO SAM PROLETERSKI BORAC

Noć oktobarska, prohladna, kišovita. Čekamo na položajima nailazak ustaša. Znali smo da će tuda naići, jer otkako ih je 3. krajiška proterala iz Kupresa očajnički se probijaju preko planine Komar za Travnik. Moj 3. bataljon 1. krajiške brigade sačekivao ih je na položajima kod sela Oborci, ispred serpentina koje se spuštaju prema Turbetu.

Divili smo se uspesima 3. brigade. A ko i ne bi kad se zna koliko je drugova palo na Kupresu za ove dve godine, koliko je krvi proliveno najboljih boraca krajiških, srbijanskih, crnogorskih i drugih brigada u bici za oslobođenje Kupresa da bi, evo tek sada, doznali za tako značajnu i radosnu vest:

— Naši su u Kupresu! Grad je u plamenu! Ustaše beže za Travnik — govorio sam svom pomoćniku sa posebnim zadovoljstvom, pritežući kundak puškomitraljeza uz rame i osluškujući tutnjavu koja se primicala iz daljine sve bliže.

Bilo je oko 23 časa, 10. oktobra 1943. godine. Šuma je zaklanjala vidik. Nišaniti se ne može, osim onako nasumice u pravcu nailaska neprijatelja. Napetost je dolazila do vrhunca kada se prolomila komanda: "Ustaše! — Pali!"

Pritiskao sam obarač. Brzi ali kratki rafali odlazili su u nepoznato, u noć, u pravcu ustaša. Ustaše su brzo reagovale. Prosto su nas obasule vatrom kao da su očekivale naš doček. Osetio sam težak bol ispod gležnja desne noge. Znoj me je oblio. Doviknuo sam komandiru voda Bucalu da sam ranjen. On je tu pored mene. Brzo je intervenisao. Mitraljez je predao nekom od boraca iz voda. Planinom je odjekivala pucnjava. Odjekivale su i eksplozije borbi, a uzvici s obe strane prosto su mi zaglušili uši.

Ne znam kako je došlo do toga da sam za nepunih nekoliko minuta ostao usamljen, bespomoćan, u lokvi krvi, a da nisam ni osetio kada su moji drugovi, kao u vihoru, iščezli u pravcu odakle se pojavio neprijatelj. Ležao sam kao u snu. Niko me nije previo, ni reči mi niko nije rekao. Ni danas ne znam kako ni zašto! Osluškujem, očekujem glas komandirov koga sam iznad svega voleo, jer me je i on volio i cenio. Očekujem da čujem glas Branka Jelića, poznatog komandira 3. čete, za koga sam uvek bio spreman i u vatru ako treba, u vodu, u smrt. Ne ja, cela moja desetina, moj 1. vod, naša četa, svi mi do poslednjeg borca! Ali uzalud moje očekivanje, moje osećanja, moje priželjkivanje.

Pucnjava se utišavala, a glasa ni sa koje strane, sem šuštanja koje kapljice kiše izazivaju padom na osušeni bukov list oko mene. Zaista, čoveku u takvim momentima dolazi, bez veze, svašta na pamet. Glava buči, ideje naviru ko zna kakve i o čemu. Moj mitraljez, moj verni saputnik iz ko zna koliko borbi, baš sada, kada mi je, čini mi se, najpotrebniji, nije više uz mene. Bombe sam davno bacio, a pištolja nisam nikad ni imao. Dolazio sam i do njega, ali bio sam disciplinovan. Predavao sam ga komandi čete a ona slala dalje, jer takva su bila naređenja.

Na najgore sam pomišljao. I dobro je što u ovakvoj situaciji, na nepoznatom terenu, u šumi u koju me je donela noć nisam imao pri sebi ni običnog džepnog noža. Jer osećanje nemoći i osamljenosti na domaku neprijatelja, koji ni prema deci nema milosti, nimalo nije prijatno.

Ponoć je prošla kada sam se uspravio i poskakujući na jednoj nozi pošao nasumice u pravcu u kome je moja četa iščezla bez glasa i traga. Na prvim skokovima osetio sam bolove, teške i skoro neizdržljive. I ne znam šta je sve sa nogom. Na kolenima sam puzao ne znam ni koliko dugo. Noć, planina, kiša, studen, blato i šušanj, bolovi. I sve to ne bi na mene ostavilo tako teške i nezaboravne utiske da nisam usamljen u mrkloj jesenjoj kišnoj noći, u kraju koji ne poznajem. Ne znam šta me očekuje tamo i kuda sam krenuo.

Ja sam običan borac, puškomitraljezac. Meni niko nije saopštio, pre okršaja, šta ćemo raditi ako dođe do bilo kakvog obrta u situaciji. Gde će biti zborno mesto, šta sa ranjenicima i slično. Ili je to komandir saopštavao u momentu kada su moje misli ko zna kuda lutale? Ne znam, ali sada ovako usamljen osećam da nešto nije u redu. Znam da sam sam i da ću proći onako kako umem i znam da se snađem, kako sam odlučim kako me sreća bude služila. Kada već nisam mogao dalje, ier sam osećao neizdržive bolove u kolenima na kojima sam se vukao ko zna koliko vremena, dovukao sam se do jedne jele, seo u udolje između njenih žila, duboko uzdahnuo i nastavio sa beskonačnim razmišljanjem. O čemu? Ko zna?

Kiša je padala bez prestanka. A kao za nesreću ne čuje se nigde niko, ni pucanj, ni lavež pasa, ni ljudski glas. Kao da nema nikakvog života u ovom prokletom planinskom i gusto pošumljenom bosanskom kraju.

Zora je na pomolu. Na nekoliko stotina metara ispred mene spazio sam jedan proplanak. Razmišljam i o onom najcrnjem. Pomišljam i na sigurnije izglede za svoj opstanak, jer zaista još uvek nisam gubio nadu, iako sam pomišljao i na najgore. Očekivao sam da će dan doneti neko razbistravanje situacije u koju sam zapao. I zaista, kao da mi se pričinjavalo, Sve jasnije i jače do mojih ušiju dopirali su neki čudni glasovi! Učinilo mi se da su to dovikivanja žena i plač dece. Odmah sam pomislio da su to ustaške porodice koje su zajedno s njima bežale iz Kupresa prema Travniku. Jer, ko drugi može biti u ovo vreme u šumi?!

Zaboravio sam na bolove. Svalio sam se u bujad malo podalje od jele pod kojom sam se odmarao. Čujem i po koji pucanj, ne tako daleko. Osmatram i osluškujem. Galama se sve više približava i sve jasnije čujem upozorenje, dernjavu muških glasova, plač i vrisak dece. Opet tišina, a potom i po koji redak glas u daljini. Nakon izvesnog vremena izvlačim se i provirujem kroz bujad (paprat) ne bih li koga zapazio. Dan je na pomolu. Na vidiku nikoga. Možda je prošlo oko pola časa kad sam zapanjen čuo dovikivanje naših boraca iz 1. krajiške. Vrisak, pa uzvik: "Nagari!"

Kao u bunilu skočio sam na obe noge. Osetio sam težak bol i pao na zemlju. A kada je iznad mene, na čelu kolone, prolazio Branko Surla, komandir 1. čete iz našeg bataljona, bio sam izvan sebe. Nemo sam posmatrao drugove koji su se otiskivali niz brdo prema proplanku. Nisam imao snage ni reči da im uputim. Spazio me je bataljonski kurir Betes, koji mi je dolazio s leđa. Njegov lik mi je toliko ostao urezan u sećanje, da ga, čini mi se, nikada ne mogu zaboraviti. Ubrzo sam bio okružen pažnjom mog vodnika Bucala, komandira Jelića, komandanta bataljona Zec Mirka i ostalih drugova.

Referent saniteta bataljona stavio mi je prvi zavoj na ranu koja je zjapila od sinoć, kada su kroz nogu prošla dva mitraljeska kuršuma iz ustaške "zbrojovke". Bio sam više nego srećan. Moja predosećanja da me drugovi ipak nisu i neće napustiti — bila su ostvarena.

Komandant Zec je i ovom prilikom ispoljio svoju komandantsku brižljivost. Spremio me je za bolnicu 10. divizije u Donji Vakuf, a komandiru mog voda dao je puškomitraljez. Ne znam kome je predao komandu nad vodom. Dugo sam razmišljao o ovom gestu druga Zeca. Da nije prenaglio? Po onoj narodnoj "Zbog jednog vojska ne stoji" značilo je da tako nije trebalo da uradi. Ali to što je učinio bilo je duboko humano, ljudsko, vaspitno za sve nas. Zec je u svakom borcu, pre svega, gledao čoveka.

Kada sam došao u Donji Vakuf, lekar me je pregledao i sa grupom ranjenika smestio u bolnicu, gde mi se nije ostajalo, jer sam doznao da se negde oko Bugojna nalazi 3. krajiška brigada. U njoj su moji najbolji drugovi. Želja da dođem i da se borim u njihovoj sredini, u kojoj bih se osećao isto onako kao i u mojoj brigadi, nadvladala je sve, pa i stroge pretnje lekara.

Prvim partizanskim vozom pobegao sam za Jajce, a odatle za Bugojno, potom peške u Kupres. Javio sam se komesaru 4. bataljona Ljubiši Ćurgusu, koji me je posle dužeg razgovora rasporedio u prateći vod. Nemam reči kojima bih mogao opisati prijem na koji sam naišao u 4. bataljonu 3. brigade. Drugovi su mi pružali svu potrebnu negu i pomoć. I konja su mi obezbedili, jer nisam bio u stanju da pešačim. Sve je to na mene ostavilo nezaboravne utiske. U prateći vod sam bio privremeno raspoređen, a zatim u 1. četu. Ovakav odnos prema meni umanjio je bol koji sam osećao za 1. krajiškom, za koju su me vezivale mnoge ratne uspomene.

Moj komandir čete Jovica Tankosić i komesar Vico Tadić ostavili su na mene, već prvog dana, takve utiske da sam zažalio što se od ranije nisam našao u njihovoj jedinici. Pre svega, bio sam prijatno iznenađen odnosima koji su vladali u desetini, vodu i četi. Drugarstvo, briga za borca, za njegove potrebe, odmor, ishranu, zdravlje — jednom reči za njegov kompletan život u jedinici, bili su za svaku pohvalu. I politički rad je bio vrlo intenzivan. Sve mi je to ulivalo snagu i podsticaj za borbu. Bilo mi je jasnije zbog čega su proleteri nenadmašivi u borbi, cenjeni u narodu i respektovani od nepijatelja. Bio sam srećan što sam među njima.

Svi smo voleli komandira Jovicu, ne samo zbog njegove hrabrosti, odlučnosti i brige za ljude već i zbog njegovih drugih osobina koje su ga činile pravim čovekom. Voleli su ga ne samo borci 1. čete već i drugovi iz štaba bataljona i brigade. Teško je opisati naša osećanja, ono što smo u duši preživljavali onog momenta kada smo ga posmatrali onako veselog i razdraganog na ulicama Banja Luke, kada je jurišao u punom zanosu poleta i prezira smrti, ili na Crnom vrhu, kada je pokošen ležao u momentu kada nam je bio najviše potreban. Rafal nemačkog mitraljeza presekao mu je vrat. Bio sam sa puškomitraljezom pored njega. Da ne bi pao mrtav u ruke neprijatelja, preneo sam ga iza naših položaja. Sahranili smo ga onako kako smo jedino i mogli u ovoj situaciji. Ja ne pamtim da je naša četa, bar otkada sam ja došao u nju, bila u težoj situaciji, a bilo ih je bezbroj teških, kao što je bila ona kad smo ostali bez komandira Jovice Tankosića.

Svetko ĆULIBRK


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument