TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

LIPI MOMCI, ALI SLABO ODIVENI Vijest o kapitulaciji fašističke Italije kao vihor prohujala je kroz naše jedinice. Našoj radosti nije bilo kraja. Jedan protivnik manje. Bačen je na koljena protivnik koji je mnogo zla i nevolje naneo našim narodima. Raspoloženje je proizilazilo otuda što smo kroz kapitulaciju Italije gledali skori kraj fašizma, a to znači i našu punu pobjedu. U nama je još više buktao ponos, posebno zbog našeg velikog doprinosa ovom značajnom obrtu u ratnoj situaciji. Za tu vijest smo saznali u okolici Bugojna, koga smo tek nedavno oslobodili. Zaboravili smo umor i druge nedaće, koji su nam bili stalni saputnici u ratu. Znali smo da u našoj zemlji ima velik broj italijanskih jedinica. Predosjećali smo da će nas štab divizije uputiti u poteru za njima. Do toga je ubrzo i došlo. Naređenje je stiglo u brigadu. Brzo smo doznali da idemo za Split. Ko je radosniji od nas? I, krenuli smo. Išlo se brzo — usiljenim maršem. U toku marša i na kratkim zastancima razmišljao sam o gradu u kome nisam nikad ranije bio, i krojio sam svoje planove. Posmatrao sam raspoložene borce. Sa lica im se moglo čitati da ne sumnjaju u uspjeh pohoda. Stekao sam ubjeđenje da će sve biti u najboljem redu. Biće zarobljenika, odjeće, hrane! Biće svega što nam je potrebno! Talijani su kao hrčci skupljali u svoja skladišta sve što je vojsci u ratu potrebno. Toliko puta smo imali prilike da se u to i uvjerimo. U Prozoru smo našli i punu burad pravog dalmatinskog crnjaka, a o hrani i odjeći da i ne govorimo. A mene, kao intendanta, upravo to najviše i interesuje u ovoj situaciji. Jesen je, a to znači da je i zima na pragu. Ako bude teška kao ona u protekloj godini, neće nam biti lako. Zbog toga sam računao da naš pohod na Split treba dobro iskoristiti. Marš se otegao. Vrletna Dalmacija sa svojom goleti, vrtačama i nepreglednim kamenjarem, ostavljala je na nas dosta težak utisak. Ali narod nas je veoma toplo i prijateljski dočekao, tako da je to upravo mijenjalo prve utiske o kraju u koji smo prvi put došli. Prešli smo rijeku Cetinu i razmjestili se u mjesto Trilj, čiji su mi se građani posebno dopali, jer s njima nisam imao nikakvih poteškoća u organizaciji ishrane bataljona. Dali su što su imali i mogli dati. I vina je bilo, pa i smokava. Opet je uslijedio pokret. Na momente sam doživljavao i neprijatnosti. Naime, rijetko kad smo imali u bataljonu pocijepane i slabo odjevene borce, kao ovoga puta. To je zbog toga što smo posle oslobođenja Bugojna izvršili popunu bataljona novopridošlim borcima. To šarenilo u odjeći niko od nas nije podnosio. Prolazimo kroz krajeve u kojima se pojavljujemo prvi put, gdje narod našu vrednost ne cijeni samo po mitraljezima, minobacačima i topovima, već i po odjeći. To mi baš nije lako padalo na srce. A primjedbe su tu i tamo baš u tom smislu davane: "Lipi momci, ali slabo odiveni". "Gospe mi, naši su lipše odiveni", dobacivali su mještani čak i poluglasno. U selu Poljice kod Klisa stupili smo u kontakt sa jednim bataljonom neke od dalmatinskih brigada. Zaista, borci su im bili bolje odjeveni od naših. U naš štab došli su komandant i politkomesar bataljona. Zadržali smo ih na ručku za koga su kuvari skuvali dosta ječmenog skroba. Drugovi su nam predložili da pođemo u s. Muć i da od komande mjesta potražimo nešto odjećne opreme, jer raspolaže sa skromnim zalihama. Prijedlog smo prihvatili. U Muću nam je komandant mjesta ponudio sve zalihe i ujedno savjetovao da pođemo u Split u kome ima još nedirnutih skladišta opreme. Komandant je bio veoma predusretljiv. Dao nam je nekoliko kamiona, čiji su šoferi bili Italijani zarobljenici i odmah smo ne gubeći vrijeme, krenuli u Split. Komandant bataljona Milan Đukić, kao i ostali članovi štaba, bili su saglasni sa ovom inicijativom. Zamjenik komandanta bataljona Dušan Trninić krenuo je sa mnom za Split. Noć je. Negdje oko 22 časa kolona kamiona zaustavila se pred magacinima. Po odobrenju intendanta IV operativne zone, omladina je otpočela sa utovarom robe. Noć, novooslobođeni grad, puni magacini, kamioni, organizovan rad omladine na utovaru — sve je to na nas ostavljalo dubok utisak. Pomislio sam, lako li je biti dobar intendant u ovakvim uslovima. Sa utovarom ipak nije išlo tako brzo. Roba je bila upakovana i spremna za transport. Ali niko od nas nije znao italijanski da bi pročitao sadržaj na etiketama. Morali smo svaki paket prethodno otvoriti da bismo vidjeli šta je u njemu. Zažalio sam što ne znam italijanski. Pa, ipak, još u toku noći sa devet krcatih kamiona odjeće i artikala ishrane napustili smo zidine Splita i uputili se prema Muću. I dok su prvi sunčevi zraci obasjali našu kolonu na ulasku u Klis, dotle su njemački tenkovi ulazili u Split iz pravca Šibenika i Dubrovnika. Zvuci eksplozija topovskih granata dopirali su do nas. Pomislio sam, zar se i ova naša noćašnja akcija ne može okarakterisati kao veliki uspjeh. Sasvim slučajno, našom upornošću, brzinom i snalažljivošću uspjeli smo da ispred neprijatelja izvučemo tako dragocen tovar koji će nam biti od neocenjive koristi. Kod Muća nas je sustigao politkomesar korpusa Mijalko Todorović Plavi koji je veoma pohvalno govorio o našoj akciji. To nas je još više uvjerilo u korisnost našeg poduhvata. I Vlado Bajić, komandant brigade, bio je zadovoljan, a o borcima da i ne govorim. Bilo je kritike. Ali, sve to nije moglo umanjiti vrijednost ekonomske akcije i radost boraca koji su se obukli u nove uniforme. Svetko MANDIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument