TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

NEPLANIRANI USPJEH 1. BATALJONA OKO DUVNA Prvu dekadu septembra 1943. godine proveli smo u okolini Bugojna. Tih dana dobili smo brojnu popunu u ljudstvu, pa smo imali pune ruke posla oko sređivanja jedinica. Popuna nam je stigla iz partizanskih odreda Bosanske krajine, što znači da su se pristigli borci već privikli vojničkom životu i da su imali izvjesno borbeno iskustvo, što nam je umnogome olakšavalo posao. Pa ipak, trebalo im je pomoći da se što prije prilagode novoj sredini, da se što bolje upoznaju sa životom i zadacima četa u brigadi, koje su se u mnogo čemu razlikovale od onih u odredima. Zato su održavani partijski i skojevski sastanci i četne konferencije, vršena je preraspodjela oružja i municije, starješine su se upoznavale sa novim borcima i ovi sa njima. Svaki momenat je bio ispunjen intenzivnim vojno-političkim radom. U sumrak 12. septembra mi u 3. četi 1. bataljona držali smo partijski sastanak, kad nam je došao kurir iz štaba 1. bataljona i pozvao komandira čete Bodirožu Milana Radaka u štab. Hitan poziv komandira nam je govorio da nas očekuje neki zadatak, pa smo po završenom sastanku ostali na okupu da ga sačekamo i vidimo hoće li biti kakvih novosti! Kad se Radak vratio, obavijestio nas je da će bataljon ujutru rano izvršiti pokret preko Cipuljića i dolinom rijeke Bistrice (preko Sastavaka i Borovog vrha) do sela Donje Vukovsko. Nije se bilo ni razdanilo 13. septembra a već smo napuštali Ždraloviće, u kojima smo proveli nekoliko posljednjih dana, da bi tek naveče, maršujući ceo dan kroz šumu, stigli u Donje Vukovsko. I samo što smo stigli i počeli se razmještati, naredeno je da se krene dalje u pravcu sela Rilića. Pretpostavljali smo, a iz dotadašnjih iskustava i znali, da se ide na neki važan zadatak, što se i obistinilo. Italijanska fašistička država je kapitulirala i mi smo žurili da što prije stignemo i pristupimo razoružavanju njene vojske i izvlačenju bogatog ratnog materijala iz Splita i okoline; žurili smo da bismo prisustvovali njenoj sahrani. Iako smo već bili umorni i osjećala se potreba za odmorom, bar i kraćim, odmah smo krenuli. Tada smo tek saznali da na tom pravcu maršuje cijela brigada. Cijelu noć smo maršovali i negdje u zoru, oko 5 časova, 1. bataljon, koji je bio u prethodnici brigade, izbio je na drum kod sela Mokronoge koji vodi od Duvna za Šujicu i dalje za Kupres. Iako je za vrijeme čitavog marša bilo uobičajene šale, umor je sve više pritiskivao, a drijem sklapao oči. Već smo mogli da vidimo lijevo od nas varošicu Duvno, pored koje je trebalo da prođemo, pa smo pretpostavljali da je moguće da budemo ometani neprijateljskom vatrom. Isto tako cijenili smo da naš cilj nije napad na Duvno, jer već je svanjivalo a mi smo danju rijetko napadali naseljena mjesta. Kada smo stigli na drum i počeli ga prelaziti, iznenada od Duvna naišla su tri neprijateljska kamiona i dva motorcikla. Kako je naša četa išla na čelu bataljona, odmah smo stupili u borbu i za vrlo kratko vrijeme razbili pratnju i zarobile je sa plijenom. Bili su puni municije i hrane. Čim smo došli u dodir s neprijateljem, nestalo je onog umora i drijema koji su nas pritiskivali. Od zarobljenih legionara saznali smo da je neprijatelj u toku noći krenuo prema Kupresu sa glavninom svojih jedinica, a da su u Duvnu i okolini ostale manje snage. Neke naše jedinice su već krenule prema Duvnu goneći razbijene neprijateljske ostatke, a onda je stiglo i naređenje za napad na grad. Što se bliže prilazilo gradu, borba je bivala sve jača. Neprijatelj se nije predavao. 3. četa 1. bataljona je napadala direktno na grad. Borba je vođena skoro za svaku kuću, dok negdje oko 12 časova nismo zauzeli i posljednja uporišta u Duvnu i okolnim položajima. Dok je 1. bataljon vodio borbu za Duvno, ostali bataljoni 3. krajiške brigade su se borili sa neprijateljskim dijelovima koji su krenuli prema Kupresu, pa pošto su čuli borbu pozadi, kod sela Mokronoge, povratili su dio snaga da bi obezbijedili redovno snabdijevanje iz Duvna. Tako je čitava brigada toga dana vodila nepredviđenu borbu sa jačim neprijateljskim jedinicama. U tim borbama neprijatelj je bio potpuno razbijen i natjeran u bjekstvo, pri čemu je pretrpio ozbiljne gubitke u ljudstvu. Zaplijenjeno je mnogo naoružanja i ostale raznovrsne opreme. Naročito nam je dobrodošla municija, hrana i oko 250 pari odjeće i obuće, jer je novodošle drugove trebalo opremiti. Zaplijenjena uniforma je bila crna — legionarska, inače jako nepopularna kod nas, i zbog zločinaca za koje je šivena i zbog toga što je nadaleko bila uočljiva. Bio je to neplaniran i neočekivan uspjeh našeg bataljona. Kada smo očistili teren od neprijatelja, pristupili smo prikupljanju jedinica i nastavili pokret prema selu Prisoje, a radni vodovi su izvlačili zarobljenu opremu iz Duvna. Bili smo jako iscrpljeni. Dug i naporan put i intenzivna borba, a onda i jako septembarsko sunce, su nas skoro onesposobili za dalji pokret, pa je u selu Prisoju dat odmor od nekoliko časova. Taj odmor nam je dobro došao, jer smo pored toga i pojeli nešto pa su se šaljivčine počele raspitivati koliko je rastojanje do Rima. Iz Prisoja smo krenuli dalje, pravcem: Buško Blato — Aržano — Vrpolje — Jabuka — Trilj i u toku 17/18. septembra prebacili se preko rijeke Cetine, nedaleko od Sinja i postavili se na prostoriju Mojanka — Gomila — Sičani, između Splita i Sinja. Na tako dugačkom i napornom maršu, iz doline rijeke Vrbasa preko bosansko-hercegovačkih i dalmatinskih planina ka obali Jadranskog mora, uz usputne borbe, maršujući tako reći danju i noću, nije nam bilo lako. Tu marš-rutu prešli smo za pet dana i noći a da nismo imali nijednog iznemoglog ili zaostalog. Pokazalo se da je izvjesna bojazan u novopristigle drugove bila neopravdana, jer su oni taj dugi i naporni put, bez dovoljno hrane i odmora, uspješno prebrodili. Za vrijeme tog pokreta obaviješteni smo da je naša brigada i formalno proglašena proleterskom, a tako smo se osjećali još od stupanja u 1. diviziju. Tako je taj naporni marš protekao u opštem slavlju. Slavili smo kapitulaciju fašističke Italije, izvojevanu pobjedu u Duvnu i naziv proleteri, koji nam je za postignute uspjehe dodijelio naš Vrhovni komandant. Milorad TOMIĆ, Milan PUZIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument