TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

NOĆ U OBRUČU NEPRIJATELJA U avgustu 1943. godine, 3. četa 2. bataljona nalazila se na odmoru u rejonu Vilenice. Jednog dana dobili smo naređenje da budemo spremni za pokret. Gdje idemo i kakav zadatak slijedi, još nam se ne govori. Mi, borci, samo nagađamo da može biti: napad na Turbe, zasjeda na putu Turbe — Travnik, ili prebacivanje jedinica na sektor Vlašića. Drugi sam pomoćnik puškomitraljesca Zeljković Mihajila; prvi je Pero Obradović. Pod jednom šljivom sjedimo i rasklapamo našeg "brnca". Svaki dio posebno brišemo i podmazujemo. Veseli smo što je oružje dobro očuvano, a municije dosta posjedujemo. Moj "kolega" Obradović u šali kaže: "Ako u noćašnjoj borbi budem unapređen za puškomitraljesca, Milku ću uzeti za svog prvog pomoćnika", našta mu ja odgovaram da želim ostati kod našeg starog "brnca", a da on sebi traži drugog pomoćnika. Uz razgovor i smijeh takmičimo se sa ostalim puškomitraljescima čije će oružje biti čistije. Spontano se čuju i pjesme po desetinama; o Partiji, Krajini, Kozari, Kosti i dr. U popodnevnim časovima vraća se komanda čete sa izviđanja. Vidim ih ozbiljna lica, kao i pred svaku akciju. Sad već nije moglo biti dvoumljenja oko našeg predstojećeg zadatka. Večera ranije nego obično. Poslije večere četa je na okupu. Govori nam komandir o zadatku, a komesar o važnosti akcije. Veseli smo zbog predstojeće borbe, jer u akcijama nismo učestvovali više dana. Primiče se noć, mi polazimo na zadatak. Što se više približavamo Turbetu, opreznost se povećava. Mjesečina obasjava put kojim se krećemo. Naređenje je da se uzme veće odstojanje po vodovima, a veza što bolje održava. Naš komandir čete Laza Uzelac, obilazi i kontroliše kolonu, a komesar čete Mirko Knežević, na njemu svojstven način, kroz šapat razgovara sa borcima. Noćnu tišinu remeti lavež pasa, jer prolazimo blizu nekih sela, na domaku našeg cilja. Na kilometar smo od neprijateljskih položaja. Najednom četa zastaje iza jedne kose. Prenosi se naređenje: "Komandiri vodova, delegati i desetari, naprijed!". Dok su starješine na izviđanju, mi koristimo vrijeme za odmor. Za pola sata ponovo krećemo. Nastupamo u vodnim kolonama. Prelazimo reku Lašvu i izlazimo na prugu i komunikaciju Travnik — Turbe. Naša prethodnica sukobljava se sa neprijateljskim spoljnjim obezbjeđenjem i poslije kraće borbe uspijeva ga odbaciti. U streljačkom stroju nastupamo ka naselju Turbe. Neprijateljska posada otvara jaku vatru iz automatskog oružja. Žurimo se da podiđemo neprijateljskim položajima, da bismo izbjegli artiljerijsku i minobacačku vatru koja već dejstvuje po našem streljačkom stroju. Lijevo od nas napada 2. četa, a pravac Turbe — Travnik zatvara 1. četa. Na juriš zauzimamo prve neprijateljske rovove i upadamo u spoljni dio kuća. Neprijatelj se povlači u sam centar naselja, gdje je organizovao kružnu odbranu. Iako je mjesečina, neprijateljske rakete stalno lete u vazduh radi otkrivanja našeg nastupanja. Nešto smo i municije zarobili, pa sad možemo da je trošimo i van "plana". Minobacači naročito tuku oko našeg "brnca", koji nemilosrdno tuče po neprijateljskim rovovima i utvrđenim zgradama. U jednom momentu posu nas zemlja i kamenje. Srećom žrtava nema! Gotovo smo u centru naselja, a kod 1. čete, pozadi nas, otpoče puškaranje: zatim sve jača mitraljeska i topovska vatra. Zaključujemo da neprijatelj želi da prodre u Turbe i pojača posadu sa snagama iz Travnika. Što vrijeme više odmiče, vatra sa pravca Travnika se približava i pojačava, ali mi i dalje vršimo pritisak na posadu koja postaje sve žilavija. Naš vod je na desnoj strani pruge i komunikacije Travnik — Turbe. Oko dva sata je trajala borba. Što nam se vatra s leđa povećava, kod drugih naših jedinica ona se smanjuje. Zaključujemo da nismo u povoljnoj situaciji. Naš "brnac" i dalje dejstvuje. U jednom momentu do nas dolazi naš komandir voda Ilija Grbić i naređuje da sa puškomitraljezom ostanemo na sadašnjem vatrenom položaju i štitimo povlačenje čete, a da ćemo naknadno dobiti naređenje kad i u kom pravcu da se povučemo. Izvršavamo naređenje. Vidimo, četa se povlači, a mi pojačavamo vatru da neprijatelj ne bi osetio povlačenje naših snaga. Dok razgovaramo o našem zadatku, oko nas udaraju zrna mitraljeskih rafala, a oklopni voz sa pravca Travnika ulazi u Turbe. Neprijateljska posada, ohrabrena dolaskom oklopnog voza, izlazi iz svojih utvrđenja i kreće u pravcu položaja kojeg su do prije izvjesnog vremena držale naše snage. Čuje se i larma i psovka svojstvena Pavelićevoj vojsci. Vatra naše čete se udaljava, a mi nemamo naređenje za povlačenje. Drug Zeljković i nas dvoje njegovih pomoćnika, zbijeni jedno uz drugo pozadi neke živice i od kamena improvizovanog zaklona, zaključujemo da smo odsječeni od čete. Kosa nam se diže, a srce počinje jače da kuca. I naš "brnac" je prestao da dejstvuje. Drug Zeljković nas hrabri, govoreći: "Ne bojte se, izvućićemo se". Ali kako ćemo to izvesti, ne govori nam. Dogovaramo se šta da radimo? Da sačekamo dok ustaše ne dođu na domak naših nišana i bombi, pa da se upustimo u borbu, a za sebe ostavimo posljednji metak. Ili da se pokušamo povući do reke Lašve, a potom u pravcu kuda je četa otišla? Drug Obradović predlaže da se upustimo u borbu, ali ipak zaključujemo da je bolje sačekati i vidjeti kako će se situacija odvijati, a potom da se pokušamo probiti ka četi. Već na domaku od 30 metara vidimo oko 20 neprijateljskih vojnika kako šetaju po položaju i oko nas. Dolinom reke Lašve patrolira oklopni voz. Na momente nam se čini da iz svakog grma niče neprijatelj. Što duže ostajemo, cijenimo da je heprijatelj brojniji i sve bliži. Pribijeni jedno uz drugo, gotovo ne dišemo. Tu ostadosmo više od jednog sata. Zaključismo da nas na ovom mjestu dan ne sme zateći i da je ipak bolje pokušati provlačenje prema r. Lašvi i tako se izvući iz obruča. Zeljković predloži svoj plan kretanja: da on ide naprijed, pa ja, a posljednji Obradović. Prijedlog usvojismo. Bombe skinusmo sa opasača, puške napunismo, kao i sva tri šaržera od puškomitraljeza koje Zeljković stavi u džep. Zatim krenusmo sa našeg položaja, puzajući potrbuške na rastojanju od 10 metara. Dok Zeljković puzi, nas dvoje osmatramo, spremni za dejstvo. Na Zeljkovićev znak, (parče bijelog papira) mi polazimo i kad ga sustigosmo on produžava napred. Za naše izvlačenje koristimo živicu, koju na našu sreću, neprijatelj ne kontroliše. I tako, puzeći koju stotinu metara, dolazimo blizu jedne kuće, koja je na domaku pruge i ceste. Kuća je u nekom voćnjaku, a oko nje sve čistina. Lavež pasa ne prestaje. Udaljiti se od živice opasno je i riskantno. Dogovorismo se kako da kuću prođemo, a da nas niko ne opazi. Dok tako razgovaramo, opazismo ljudsku sjenu pored kuće, koja hoda sad na jednu, sad na drugu stranu dvorišta, dok se na kraju ne uputi u našem pravcu. Pomišljamo i na mogućnost naše veze od čete. Razgovaramo šta da radimo. Ja predložih da pucamo, dok drugovi rekoše da je bolje sačekati, utvrditi identitet, uhvatiti to lice i od njega doznati šta nas interesuje. Ja se složih sa njihovim prijedlogom i tako postupismo. Kad se ljudska sjena približila, zapazismo da je u muslimanskoj ženskoj nošnji. Skloniti se da nas ne vidi nismo mogli, već ostadosmo pored živice. Kad nam se žena približila, kroz sapat nam reče: "Ne bojte se, drugovi, vidjela sam da ste ostali kad je voz naišao, a vaši se povukli. Pođite sa mnom, oni su na cesti, proći ne možete". Mi se međusobno zagledasmo i kao da rekosmo da je u ovakvoj situaciji teško vjerovati onome koga ne poznaješ, pogotovo u ovim mjestima koja mi ne kontrolišemo. No iz njena glasa izlivala se neka toplina i sažaljenje. Povjerovasmo i na sopstveni rizik, kradomice kroz šljivik, pođosmo u kuću. Naprijed sa Fatom (kako reče žena da se zove) ide Zeljković i sa mitraljezom ulazi u kuću; nas dvoje sa odšrafljenim bombama čekamo na uglu dvorišta. Oni nam zatim dadoše znak da ulazimo u kuću što smo i učinili, ali su nam bombe i dalje u rukama. Fata vidi naša preplašena lica. Uvjerava nas da nema razloga našoj bojazni dok smo u njenoj kući, govoreći da i njen muž, koji je na službi, pomaže NOB i da će ona sve učiniti da nas spasi i omogući izlazak iz obruča. Za svaku eventualnost, ona nam predloži da se sklonimo u trap za krompir koji se nalazi u dvorištu, dok ona izvidi teren oko ceste i pruge. Iako s nepovjerenjem, vidimo da je to za sada najbolji izlaz. Tek kada sam rekla da ona na sebe prima veliku odgovornost i rizik stavljajući nas pod svoju zaštitu, moj glas je skrenuo Fatinu pažnju na mene, pa onako iznenadno reče: "Pa ti si drugarica-partizanka, to do sada nisam zapazila". Onako iznenađena, prilazi mi i gotovo da me zagrli. To nas malo ohrabri i postasmo sigurniji u zaštitu naše domaćice. Mi se žurimo da se što prije sklonimo, a domaćica pođe u izviđanje, pa je onako nervozno požurujemo. Ona kao da nas dobro razumije, pa i ne reaguje na našu nervozu. Na ulazu postavljamo mitraljez, a na druge tri strane probijamo otvore, pravimo puškarnice i osmatračnice. Domaćica zatvara psa u podrum da lavežom ne skreće pažnju neprijatelju, a potom se kroz šljivik uputi ka cesti i pruzi, na izviđanje. Naša neizvjesnost stalno raste. Strepimo od prevare, i razgovaramo: koliko se Fati može vjerovati? Šta raditi ako dovede ustaše? Donosimo jednoglasno odluku: Vatru otvoriti kad neprijatelj dođe na 20 metara! Pucati do zadnjeg metka! Neprijatelju u ruke niko živ! Od šest bombi, jednu za sebe odredismo. Kroz razgovor zaključismo da je komandir voda pogriješio što nas nije blagovremeno povukao sa vatrenog položaja, gdje nas je ostavio, a i sebi prebacujemo što nismo bili budniji i samoinicijativniji. Pomišljamo šta će misliti drugovi o nama. Obradović čak pravi pretpostavku da neko može pomisliti da smo kao slabići pali u zarobljeništvo, dok nas Zeljković — ubjeđuje da drugovi dobro poznaju nas, oni su sigurni da nećemo okaljati lik borca naše brigade, pa ma u kakvoj se situaciji našli. Kroz takav razgovor bar skraćujemo vrijeme, dok se Fata vrati sa izviđanja. Svaki minut čekanja čini nam se časovima, mada noćni časovi tako brzo prolaze kao nikad u mom životu. Bojimo se dana, jer nam jedino noć uliva nadu da se izvučemo iz obruča. Iz trapa gledamo kako se naša domaćica vraća, ulazi u kuću, a potom dolazi kod nas i donosi nam kuhanog krompira. Na jelo i ne pomišljamo. Reče nam da je neprijatelj još na komunikaciji i da proći ne možemo. Gledamo na sat, već je dan na pomolu, a naša neizvjesnost raste. Šta da radimo? Da idemo, ili dan u trapu da dočekamo? Ići, ali kuda i kako kad je neprijatelj svuda oko nas? Jedna grupa ustaša tako blizu prođe pored nas da im i lica videsmo na mjesečini. Nakon pola sata zapažamo da se pucnjava smanjuje, pokreti neprijatelja postaju ređi, glasovi udaljeniji. Zaključujemo da se neprijatelj povlači na odmor bar sa glavnim snagama. Na našu sreću i magla se navuče u dolinu Lašve. Sad nam se povrati povjerenje u ishod našeg izlaska iz obruča. Obradović odlazi do Fate, a zatim oboje odlaze u pravcu r. Lašve na izviđanje. Na naše zadovoljstvo brzo se vratiše i rekoše da je put slobodan. Izlazimo iz trapa i sa velikom opreznošću polazimo ka rijeci. Sa nama je i Fata. Koristimo ogradu i neko drveće da se spustimo na cestu i prugu, a potom u korito r. Lašve. Na našu sreću neprijatelj nas nije opazio iako je bio u neposrednoj blizini. Na obali reke, Fata nas upoznaje sa terenom kuda se možemo najlakše izvući iz obruča. Na rastanku mnogo joj zahvalismo, a ona nam poželi sretan put do jedinice. Idemo niz r. Lašvu, gdje koristimo žubor vode i maglu. Na svakih desetak koraka stajemo i izviđamo. Na puške se naslanjamo i na sumnjivim mjestima pipamo dno rijeke. Od magle ne vidimo neprijateljska obezbjeđenja, ali po larmi i pucnjavi zaključujemo gdje su njegove odbrambene linije i kuda mu se patrole kreću. Neprijateljska artiljerija stalno tuče u pravcu u kome su odstupile naše jedinice, a i svetleći meci iz mitraljeskih rafala tuku preko naših glava u tom pravcu. To nas orijentiše dokle treba ići niz rijeku, i u kom pravcu se treba kretati. Oko jedan kilometar se spustamo niz tu, malu, jako prljavu rijeku, gdje i do pasa na momente u vodu upadamo. Iako smo umorni na odmor i ne pomišljamo. Mislimo samo, kako se izvući iz obruča! I tako, nakon sat mukotrpnog hoda po vodi, mokri do ramena, na udaljenosti oko 30 metara od neprijatelja, izvukosmo se iz obruča. Izlazimo na obalu, za trenutak zastadosmo i od radosti se sve troje zagrlismo. Mada smo umorni, na odmor i ne pomišljamo. Nastojimo što više da se udaljimo od neprijatelja. Da bi mi pomogli, drugovi mi skidaju ranac sa municijom i naizmjenično ga nose. I ja njih sažaljevam, jer vidim da su umorniji od mene. Krećemo u pravcu u kome tuče neprijateljska artiljerija. Radi sigurnosti ne idemo putem, nego se kroz šumu i kukuruze provlačimo. Rosa nam kvasi odjeću i obuću. Sad tek osjećamo hladnoću, gotovo drhtimo od zime. Toliko smo umorni da se teško krećemo! Već se razdanilo, sklanjamo se u jedno žbunje na nekoj kosi i tu odlučismo da se odmorimo. San gotovo da nas savlada, te odlučujemo dok dvoje spava, treći da osmatra. Kad je bilo moje vrijeme za osmatranje i ja sam zaspala. Jedan seljak, koji je prolazio u neposrednoj blizini, probudi nas. Bilo mi je neprijatno što sam zaspala, crvenila sam pred drugovima, ali me oni tješe jer su me razumjeli. Nakon sat odmora krećemo u pravcu odakle smo sinoć pošli u akciju. Sad smo odmorniji, sunce je osušilo našu odjeću i obuću pa nam je lakše. Kad smo izašli iz sela koje neprijatelj kontroliše, kretali smo se slobodnije, ali ipak oprezno. Prvog seljaka koga sretosmo pitamo za sela odakle smo sinoć pošli u akciju. On nas upućuje u tom pravcu, gdje stižemo oko 12 sati, ali četu ne nađosmo. Mještani nam rekoše da su partizani jutros tuda prošli i pokazaše pravac u kome su otišli. Neka omladinka iznosi nam mlijeko, koje nam je dobro došlo za osvježenje poslije napornog puta. Uputili smo se u pravcu u kome rekoše da su otišle naše jedinice i negdje u popodnevnim časovima, nakon 17 časova provedemh u obruču i usamljenosti, nađosmo svoju četu koja je bila smještena u jednom šljiviku na zapadnim padinama Vilenice. Našem dolasku u četu ne znam ko se više obradovao; mi ili drugovi? Cijela četa je na okupu, svi smo na nogama. Svi kažu da su mislili da se više nikad vidjet nećemo. I zvanični izvještaj o našem nestanku je otišao u štab bataljona. Drugovi s velikom pažnjom slušaju našu priču iz neprijateljskog obruča. I mi razumijemo radost cijele čete zbog našeg povratka, a i kajanje onih čijom krivicom smo ostali u obruču. To je za nas i za sve ostale bilo veliko iskustvo. Posebno smo bili zadovoljni što su svi drugovi saosjećali sa nama, što se cijela četa raduje našem povratku, a mi što smo opet među svojim drugovima. Milka DROBAC PUZIGAĆA Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument