TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
PREDVIĐANJA
O OVLAĐIVANJU TURBETOM SE NISU OSTVARILA Gotovo svi u četi postali smo nestrpljivi što se već
duže vremena nalazimo na jednoj teritoriji i bez većih akcija. Govorimo
da za udarnike nije da samo sjede na jednoj teritoriji. 18.
avgusta 1943. godine dolazi kurir i obavještava me da dodem u komandu čete. Tu
sam zatekao i ostale komandire vodova. Od komandira čete dobismo zadatak da
vodove prikupimo, oružje pregledamo, municiju boraca da popunimo i budemo
spremni za pokret. Kad krećemo i kakav zadatak slijedi ne rekoše nam. Vraćajući
se u vod, zaključujem da se sprema ne samo pokret već i neka ozbiljnija
akcija. Večerali
smo ranije nego obično, a poslije večere komandir čete Gašo Jarić i komesar
Skakić Milan govorili su pred četom o važnosti predstojećeg zadatka.
Neprijateljska posada u Turbetu od 200 ljudi spremna je, kažu, da se preda našim
snagama. Odmah
po padu mraka krećemo na zadatak. Noćnu tišinu remeti lavež pasa iz sela
pored kojih prolazimo i vatre iz neprijateljskog garnizona. Što se više
neprijatelju približavamo, komanda čete nam skreće pažnju da obezbijedimo što
veću tišinu i povećamo rastojanje između boraca. Na domaku naselja, a pozadi
nekog uzvišenja, stade čelo kolone. Prenosi se naređenje: "Komandiri
vodova i delegati naprijed". Sa
mojim delegatom stigoh na uzvišenje, gdje nađoh komandu čete i neke komandire
i delegate vodova. Tu je i komandant našeg 2. bataljona Nikola Pećanac. Ispred
nas, na oko 2 km, nalazi se naselje Turbe, koje se sa ovog položaja i po mjesečini
dobro vidi. Mestimično i sijalice gore, pa zaključujemo da je to oko važnijih
objekata. Neprijatelj raketama osvjetljava
svoje
položaje. Međusobno razgovaramo
i
šalimo
se
kako
ćemo
sutra
već
organizovati
igranku
u
domu,
počastiti
se
travničkim
sirom,
a
neki
govore
i
o
promjeni
dotrajaih
odijela
za
nova
ili
bolja.
Naš
intendant
bataljona
Mirko
Kecman
za
sutra
obećava
dobar
ručak.
Neko
u
šali
dobaci:
"Sječemo
ražanj,
a
zec
još
u
šumi". Kad
se
sve
starješine
prikupiše,
komandir
nas
upozna
sa
stanjem
kod
neprijatelja,
za
kojeg
reče
da
je
spreman
za
predaju.
Zatim
nam
kratko
objasni
zadatke
drugih
naših
četa,
a
potom
konkretno
zadatak
naše
čete
i
svakog
voda
posebno.
Naša
2. četa
trebalo
je
da
dejstvuje
duž
komunikacije
koja
od
s.
Komar
vodi
u
Turbe.
Po
komandirovom
izlaganju
zaključih
da
je
zadatak
sasvim
lak,
a
uspjeh
siguran.
Međutim
reljef
zemljišta,
odnos
snaga,
blizina
garnizona
Travnik,
za
momenat
izmijeniše
moju
misao.
Što
ako
neprijatelj
bude
dao
otpor
i
sve
ne
ide
onako
kako
se
cijeni?
Takvu
pomisao
odmah
odbacujem
kao
neosnovanu
i
već
se
saživljavam
sa
predstojećom
akcijom. Vraćajući
se
u
vod
razmišljam
šta
sve
od
odjeće
i
obuće
nedostaje
mojim
borcima.
Mislim da bi bilo dobro da i "brnac" sa Zelengore zamjenim za bar
jednog "šarca". Optimistički raspoložen, stižem u vod i borce
upoznajem sa zadatkom. U odeljenskim kolonama krećemo na zadatak. Podilazimo neprijateljskom borbenom rasporedu. U 24 časa, 18.7. kako je bilo i naređeno, otpočinjemo sa napadom. Već u prvom naletu zazimamo položaje borbenih osiguranja, a zatim i prednju liniju rovova. Mjestimično nailazimo na slabiji otpor. Vidimo, neprijatelj se u neredu povlači. Za pola sata već smo očistili periferijski dio naselja. Na
pravcu dejstva 3. čete, u centru naselja, neprijatelj daje nešto jači otpor,
kojem ne pridajemo ozbiljniju pažnju. Moj vod je izvršio svoj zadatak i sad čekam
dopunsko naređenje za dalja dejstva od komande čete. Veći broj boraca je na
okupu i uz cigaretu razgovaramo o uspješno izvedenoj akciji, o bogatom plijenu
koji nas očekuje i drugim doživljajima iz ove borbe. Dok tako razgovaram sa
borcima, sa pravca Travnika, kojeg zatvara 1. četa, čujemo puškaranje a zatim
jaku minobacačku i mitraljesku vatru. Zaključujemo da neprijatelj sa snagama
iz Travnika želi da pojača posadu u Turbetu. Cijenimo
da je tamo 1. četa i da nema opasnosti od prodora neprijatelja. Što
se, međutim, vatra sa pravca Travnika više približava, neprijatelj u naselju
postaje uporniji. To nam postaje sumnjivo. Dobivamo
naređenje da napadamo i ostatak neprijatelja koji nije likvidiran. Pokušaji
juriša ne dadoše rezultata. Neprijatelj se grčevito brani. Idem do komandira
čete da se savetujem zbog nastale promjene. I on je kao i ja, iznenađen obrtom
situacije. Vatra sa pravca Travnika postaje sve jača, a i 3. četa se povlači. Sa vodom sam na samoj pruzi. Čujem tutanj voza, a istovremeno i povike mitraljezaca Milana Rudića i Milana Morače: "Voz dolazi". Skačemo u šanac pored pruge, gdje nas zasu jaka mitraljeska vatra. Razmišljam: kako izvući vod ispod ove vatre? Za kratko vrijeme voz prođe pored nas, uđe u naselje i spoji se sa snagama koje su branile Turbe. Ubrzo sam dobio naređenje da se vod povuče. Naredio sam izvlačenje, a ja
sam ostao sa jednom desetinom koja će štititi odstupnicu. Vidim, neprijatelj
se grupiše. Cijenim da slijedi njegov protivnapad. Grdnje
i psovke, svojstvene njima, ne prestaju. Ocijenivši da se naše snage povlače,
neprijatelj vrši jak pritisak na zaštitna odeljenja, pa se tako razvila ogorčena
borba. Što otvaramo jaču vatru, čini nam se da neprijatelj postaje drskiji.
Pokušava i da nas obiđe i odseče nam odstupnicu. Pod
jakom vatrom četa je uspjela da se izvuče i prikupi. Prikupih vod i sa četom
krenusmo u pravcu odakle smo pošli u akciju. U povlačenju smo izgubili
drugove: Radaković Stevu, zamjenika komandira čete, i borce: Bauk Branka, Acu
Torbicu, Morača Ljubu i Morača Mirka. Nekoliko je bilo i ranjeno. Naše odstupanje stalno prati neprijateljska artiljerijska vatra. Pred zoru smo stigli u s. Komar. Na odmor niko i ne pomišlja. Naširoko se komentariše noćašnja borba. Svi, od boraca do komandanata bataljona, potišteni smo zbog neizvršenog zadatka. Kako i šta smo sve očekivali i predviđali, a ono ispade suprotno! Ovaj neuspjeh utoliko nam je teže pao što smo izgubili i tako hrabre borce. Dok se borci spremaju za odmor, sa nama
starješinama sastanak drži komandir čete, gdje vršimo analizu noćašnje
akcije. Najviše se govori o okolnostima pod kojima smo izgubili 5 drugova. Pala
je i zamjerka na organizaciju ove akcije. Na sastanak dolazi i komandant
bataljona, koji sluša naša mišljenja i ocjene. Gledam tog čovjeka, čini mi se da ga je fizički pola nestalo za ovih
nekoliko sati. Izraz njegova lica jasno govori o njegovom unutrašnjem stanju.
Saosjećam sa njegovim psihičkim teškoćama. Pomišljam, ko bi sad od njega
bio zadovoljniji da je ova akcija uspjela! Da, da je akcija uspjela bio bi to
ponos čitavog bataljona, a sad, gorčinu nespjeha trebalo bi svi zajedno da
dijelimo. Drug Pećanac se uključio u naš razgovor o noćašnjoj akiji. Kroz polutužan glas on nam reče: — Očekivali smo siguran uspjeh, a izgubismo borbu. Izenađen sam obrtom situacije. Za sve nas ovo je jak udarac, ali i velika pouka. Najviše žalim što izgubismo tako divne drugove. Klonuti ne smjemo! U prvoj borbi moramo dokazati da je noćašnji neuspjeh bio slučajan. Povjerenje moramo povratiti. Ove reči našeg komandanta bataljona unekoliko povratiše samopouzdanje. Kad smo Pećanca pitali za osnovni razlog našeg neuspjeha, on nam je rekao da je akcija bila dobro isplanirana, zadatak ne mnogo težak, ali da 1. četa nije izvršila svoj zadatak onako kako joj je bilo postavljeno. Voz je ušao u Turbe i akcija je propala a, kako reče, možda su i naši simpatizeri u neprijateljskim redovima kompromitovani. Slijedećeg dana smo doznali da se odmah drugu noć jedna grupa od 25 domobrana sa 2 oficira iz Turbeta predala našim jedinicama. Više nisu mogli opstati u redovima neprijatelja. Velimir KNEŽEVIĆ
|