TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

PO DRUGI PUT U BRIGADI Noću 17. 7. 1943. godine napadali smo Praču. Bila sam tada u 1. četi 1. bataljona. U prvom naletu likvidiran je otpor na željezničkoj stanici i okolnim kućama. Neprijatelj se pod našim pritiskom povukao na uzvišenje iznad naselja i odatle počeo gađati minobacačima po nama. Ovo nas je zateklo nespremnim, a neprijatelj je gađao precizno. Od eksplozije mina poginuo je puškomitraljezac Mile Marko i Ivo, borac iz Dalmacije čije sam prezime zaboravila. Ja sam teško ranjena. Mina me prosto sasekla, a od udara izgubila sam svijest. Koliko sam tako ležala ne znam. Kad sam se povratila, pored mene nije bilo nikog od mojih drugova. Vjerovatno su mislili da sam mrtva, pa u žurbi, pod pritiskom oklopnog voza koji je došao, nijesu imali vremena da me ponesu. Saznanje da sam ostala sama i da ću živa pasti u ruke neprijatelja unijelo je u mene samrtni strah. Našla sam se u najtežoj situaciji u kojoj se partizan mogao naći. Mi smo često razgovarali o mogućnosti dolaska u takav položaj i svi smo bez razmišljanja nalazili da je bolje sam sebi oduzeti život nego dozvoliti neprijatelju da to on učini, uživajući u našim mukama i ponižavanjima. Zato sam i ja, čim sam postala svjesna svog položaja, pošla rukom za pušku koja je ležala pored mene. Ali ruke su mi bile nemoćne. Sama nijesam ništa mogla učiniti, nikog nije bilo ko bi mi mogao pomoći. Rane su krvarile, a bolovi postajali sve jači. Jedina nada i je bila da me brzo ne pronađu i da rane iskrvare pa da na taj način sa životom okončam, ne dajući prilike neprijalju da se u mojim mukama naslađuje. Dvadesetu godinu jesam bila napunila, a na pamet mi nije padalo ni iznakaženo lice, ni slomljena noga, ni rane po rukama. Jaukala nijesam, jer jauke nije imao ko da čuje, nije bilo nikog ko bi me tješio i hrabrio. Trudila sam se da sačuvam prisebnost i hrabrila sam sebe, da se dostojno držim ako me ipak živu nađu, da se ne obrukam pred mojim drugovima, da ne tražim milostinju, da im prkosim. A iznad svega sam priželjkivala da me smrt prije njih stigne. Ali ni u tome nijesam imala sreće. Osjetila sam žagor koji mi se približavao. Onda sam jasno razabrala nekog kako viknu: — Eno, tamo, jednog majku mu njegovu! Znala sam da se to odnosi na mene. Čini mi se da me to nije ništa uzbudilo, da neminovni i neposredni susret sa neprijateljem nije izazvao nikakav posebni strah kod mene. Bili su iznenađeni kad su vidjeli da sam žensko. Nazivali su me pogrdnim riječima, jedan me udario nogom, podsmijevali su se bombi koja mi je visila o opasaču i koju su nemilosrdno otkinuli sa njega. Jedan je rekao da me treba na mjestu ubiti, čemu sam se intimno radovala. Drugi je uzvratio da bi to bio isuviše fin postupak prema banditkinji. Ja sam ćutala kao da mi je bilo sasvim svejedno šta će uraditi, jer dobrog ništa nijesam ni očekivala. Poslije su doveli bolničara koji me je previo. Cijepali su ono odjeće na meni, prevrtali me i maltretirali pa sam ponovo pala u nesvjest. Kad sam se osvijestila, vidjela sam da se nalazim u nekoj kući i da pored mene stoji stražar sa oružjem. Poslije toga, ubačena sam u "G" kola, voza za koji nisam znala u kom pravcu se kreće. Ležala sam na patosu. Prilikom vožnje često sam gubila svijest. Pored mene se nalazila jedna djevojka iz Prače koja je bila ranjena u toku borbe, a nju je pratila majka. Od njih sam tražila vode. Usta su mi bila suva. Nijesu mi je dale. Naprotiv, stalno su me vređale i psovale, govoreći da mi neće niko dati vode, da mi treba sipati so u rane jer sam ja prošle noći jurišala na njihove. "Ranili ste mi djete", — prosiktala je žena na mene. Na uvrede nisam odgovarala. Trpjela sam iako su bolovi bili sve jači. Dugo je trajalo ovo putovanje. Mislila sam: gdje li ću stići? Po dolasku u nepoznato mjesto, sa stanice sam prebačena u bolnicu. Nisam smjela nikog da pitam gdje se nalazim, jer su stražari motrili na nas. Tek kasnije sam saznala da sam u Sarajevu u bolnici i da se u mojoj sobi nalaze ranjene partizanke Smilja Rodić i Nevenka, Dalmatinka, koja je pre rata bila učiteljica. Kad ne bi bilo nikoga u sobi sem nas, šapatom smo se sporazumjele odakle su i kako su dospjele u bolnicu. Oporavljala sam se i počela razmišljati kako da se izvučem odavde i da ponovo dođem u svoju jedinicu. Ali, nakon zvjesnog vremena razbolela sam se i od pegavog tifusa. Bila sam jako oslabila i iznemogla. Čak mi je i kosa bila opala, pa sam izgledala kao avet. Tek posle mjesec dana počela sam se oslanjati na noge. Počela sam sama da se poslužujem. Kada sam se oporavila, ustaše su mene i ove drugarice prebacile u neki dom u gradu. Prilikom prebacivanja mislile smo da je došao kraj životu, pa smo prkosno zapjevale partizansku pjesmu. Ustaše su nas ućutkivale pogrdnim rečima i pretile nam. Kada su nas prebacile u taj dom, situacija je bila nešto bolja. Mogle smo se kretati u krugu i razgovarati. Nakon nekoliko dana počele su nas voditi da radimo po kućama. Jednog dana došla je u dom Joka Banjac i tražila od ustaša da joj daju jednu devojku da radi kod nje. Na naše čuđenje ustaše su joj dodelile mene. (Poslije sam saznala da je i njen sin u partizanima). Kada je došla kod nas u logor, ispitivala nas je odakle smo rodom. Odvela me je u njen stan. Ja sam u početku mislila da ću kod nje raditi, ali me je ona posle nekoliko časova odvela kod njene sestre Jele Bojić, čiji je muž bio neki rukovodilac u "Crnoj kući" u Banja Luci. Kod Jele sam radila i svakodnevno išla u kupovinu na pijacu. Jednog dana priđe mi nepoznat čovek i reče: "Zdravo drugarice". Iznenađena ovim, nisam smjela ništa da odgovorim, bojeći se provokacije. Po povratku kući, ispričala sam ovaj slučaj Jeleni. "Ništa se ne plaši, to su tvoji" — misleći na ilegalne radnike. Slijedeće večeri pojavi se na vratima taj isti čovek i Jelena me upozna s njim. Tako sam upoznala Milorada Tošića. S njim je u društvu bio i Viktor Živković i jedna žena. Moja gazdarica Jela napomenu da je to taj čovek, pokazujući na Tošića, koji me se javio na ulici, dodajući mi: "Ti možeš slobodno sa njima o svemu razgovarati". Poslije kraćeg razgovora sa Tošićem, pitali su me da li bih želila da ponovo pođem u partizane. Ja sam, naravno, rekla da bih to vrlo rado učinila, ali ne znam na koji način ću izaći iz grada. Drug Tošić mi reče da pričekam nekoliko dana dok mu stigne veza i da će me prebaciti u Igmanski odred. Nije prošlo dugo vremena, kasno uveče na vrata banu jedna žena, muslimanka, koja mi je donela odjeću, naravno sa zarom kao što i ona nosi, kako bi se lakše mogla kretati. Pošto sam se presvukla, ja i ova žena napustile smo Jelinu kuću i otišle do kuće Tošića i to kod njegovog brata blizu Ilidže. Ovaj me je odveo u šumu iznad vrela Bosne i predao me drugovima iz Igmanskog odreda. Kada sam ponovo ugledala drugove sa petokrakama na kapama, toliko sam bila uzbuđena da u prvi mah nisam mogla izgovoriti ni reči. Došavši u odred, ispričala sam drugovima kako sam na Prači ranjena i zarobljena, kako sam posle ozdravljenja bila prebačena kod one žene i sve što sam doživela do dolaska kod njih. Bez obzira što sam se ponovo našla u partizanima, stalno sam mislila na svoju brigadu. Kad je jedna grupa boraca bila određena za popunu u Ramsku brigadu javila sam se i ja da bih lakše došla u kontakt sa 3. krajiškom brigadom. I jednog dana, početkom jula 1944. godine, želja mi se ostvarila. Kada je moja brigada bila blizu, otišla sam u nju. Drugovi iz moje čete su odnekud saznali da sam ostala živa i isto tako su želeli da što pre dođem kod njih. U brigadi sam ostala sve do završetka rata i krajem 1945. godine sam demobilisana. Bosiljka MILUNOVIĆ RODIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument