TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

NIKOLA PLEĆAŠ OSTAO JE NA MILJEVINI Neustrašivi i hrabri zamjenik komandira 1. čete, 4 bataljona ostao je svima nama, njegovim saborcima i drugovima, u neizbrisivom sjećanju. U analima 3. krajiške njegovo ime zazima posebno mjesto. U selu Bjelajski Vaganac, braća Plećaši — Nikola i Dušan — bili su poznati i prije rata kao napredni ljudi. Aprilskih dana 1941. Nikola je bio pozvan u rezervu, ali se već poslije nekoliko dana tužna srca vratio u selo. Ipak, za svaki slučaj, pušku, municiju i bombe sakrio je u jedan stari hrast, nadajući se da će oružje jednog dana dobro doći. I na zov Partije, julskih dana 1941, Nikola se laća puške. Već u prvim ustaničkim okršajima u Bjelaju, kod Vrtočke crkve, Krnjeuši i Bjelajskom polju, ističe se hrabrošću i neustrašivošću. Takvo njegovo držanje u borbi i politička aktivnost nisu dugo ostali nezapaženi. Avgusta 1942. godine primljen je u Partiju, a ubrzo zatim postaje komandir voda 2. (vrtočke) čete. Sa svojim vodom posebno se isticao u borbama na Pljevskim Podovima, Glamoču i na Ostrošcu. Među ovima je novembra 1942. godine ušao u Bihać i sa svojim borcima zarobljava više od 30 domobrana i 2 protivtenkovska topa. Januara 1943. godine u borbi na Tesliću, Nikola, tada komandir 1. voda 1. čete 4. bataljona 3. krajiške brigade, teško je ranjen puškomitraljeskim rafalom u koljeno. Iako nepokretan, u teškom stanju, nastavio je da komanduje i da bodri svoje borce koji su naišli na žilavu odbranu neprijatelja. Kad su se okršaji oko Teslića stišali, Nikola je odnesen u bolnicu, gde se zadržao sve do maja 1943. godine. Mi, njegovi borci, teško smo podnijeli ovo razdvajanje od voljenog komandira. Priželjkivali smo da što prije prezdravi i vrati se u jedinicu. Tek tada, u njegovom odsustvu, osjetili smo koliko nam nedostaje, jer nas je njegov lični primjer borca, komuniste i čovjeka nosio i bodrio u svakoj borbi. Upravo kada je počela bitka na Sutjesci vratio se u borbeni stroj Nikola Plećaš, ali — kao invalid. Noga mu je ostala kraća i ukočena. Ipak nije napustio jedinicu, hteo je svojom voljom i požrtvovanošću da nadoknadi ovaj tjelesni nedostatak. Primio je dužnost zamjenika komandira 1. čete i stizao svuda, gdje i četa, bez obzira na bolove i teškoće pri kretanju. A teškoća je tada bilo u izobilju. Trebalo je, gladna stomaka, izdržati marševe i juriše preko Mojkovca, Pive i Tare. Svi smo osjećali kako želi sam sebe da prevaziđe, da ukočenom nogom hita uvijek ispred nas, da prvi bude na čelu kolone, prvi u streljačkom stroju. A poslednji — kada se treba odmarati i hranu primiti na kazanu. Poslije svih muka i teškoća, pošto je izdržala sva iskušenja u obruču, brigada se spremala za proboj. Nezadrživim, jurišom bataljoni su, zajedno sa ostalim jedinicama, probijali obruč za obručem, prešli Taru, Pivu, Sutjesku i Zelengoru, i sručili se na peti — poslednji obruč, na komunikaciji Foča — Kalinovik. Taj dan, 14. jun 1943. godine, za Nikolu je bio sudbonosan. Sa četom je srećno prešao drum kod sela Zadre i jutro ga je zateklo u hrastovoj šumi u rejonu Borjanice. Tu je trebalo malo predahnuti, odmoriti se od danonoćnih borbi i juriša, marševa i pentranja po gudurama i brdima. Bili smo već na domaku pobjede, izvan obruča. I dok se sunce polako dizalo na horizontu, povlačeći i maglu iz kotline, nad šumu, u kojoj je bila naša četa, sručilo se iznenada jato neprijateljskih aviona. Nastala je paklena buka — zavijanje sirena, brujanje avionskih motora i tresak bombi. Jednog trenutka, u tom opštem metežu i haosu Božo Plećaš i ja, koji smo bili najbliži Nikoli ugledali smo ga svog ogrezlog u krvi. Bio je pogođen metkom iz avionskog mitraljeza i borio se sa životom. Priskočili smo u želji da mu pomognemo. Ali, bilo je kasno, njegovi životni trenuci već su bili odbrojani. Odjednom, osjetismo da se hrve sam sa sobom, da želi nešto da nam kaže. Nagli smo se nad njim. — Momci moji, nastavite borbu, ostavite mene! Sa mnom je i ovako gotovo. — Tiho nam to reče i klonu. Mi smo se zgledali i nijemo stojali nad tijelom junaka druga i starješine čiji lik nikada neću zaboraviti. Sve što smo mogli učiniti onog momenta bilo je to da mu kojim minutom ćutanja odamo posljednju poštu i da krenemo dalje, po zadatku koji smo dobili. Za nama, za kolonom 3. krajiške brigade ostao je grob Nikole Plećaša, da tu, na zaravni Miljevine, zauvijek čuva stražu. Rade KOVAČEVIĆ Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument