TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA

Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument


POSLEDNJI JURIŠI 3. BATALJONA U PROBOJU SA ZELENGORE

Poslije slamanja neprijateljske odbrane u rejonu Balinovca, Prva proleterska divizija (sa 1. proleterskom i 3. krajiškom brigadom) nastavila je dejstva prema sjeveru, ka komunikaciji Foča — Kalinovik, radi stvaranja uslova ostalim snagama da sa Zelengore i Sutjeske iziđu u slobodniji prostor za razvijanje svojih dejstava. Razbijeni neprijatelj kod Balinovca, prihvaćen od novih snaga, pokušao je da na novim položajima organizuje odbranu i spriječi naš prodor prema sjeveru. Tako je naš bataljon na svom pravcu dejstva prema s. Govza, ponovo došao u situaciju da se odlučno bije za brdo Vis (k. 1371), sa koga je neprijatelj pokušao da osujeti naš dalji prodor.

Bilo je to 11. juna 1943. godine, u popodnevnim časovima. Bataljon se kretao jednom konjskom stazom ispod Radomišlja, u pravcu sjevera. Sa začelja je prenesena veza da bataljon stane.

Stali smo. Duž kolone čuo se dobro poznati, odsječan glas komandanta brigade Nikole Karanovića: "Petrovčani, jeste li spremni za juriš?" Odgovor je bio potvrdan. I tako je, razgovarajući sa borcima, koji su ga pozdravljali, a uz put mu postavili i po koje pitanje, drug Karanović došao do štaba bataljona, koji se već okupio da ustanovi zašto je palo naređenje da se stane. Poslije pozdrava i kraćeg razgovora, komandant brigade nas je pozvao ustranu da bi nam objasnio o čemu se radi. Pošto nas je upoznao sa situacijom, ističući ulogu brigade u proboju neprijateljskog obruča, skrenuo nam je pažnju na neprijatelja, koji je zaposjeo Vis (k. 1371), a koji se nalazio u našoj neposrednoj blizini, i kojim moramo još iste večeri ovladati. Pošto smo saslušali naređenje, a potom se kratko dogovorili, doneli smo odluku da radi što brže likvidacije neprijatelja izvršimo napad na sve tri čete. Kako su padine brda Vis prema istoku i sjeverozapadu vrlo strme, to smo odlučili da napadnemo uz blaže padine, a strmije samo da osmatramo sa jačim patrolama. Tako je 1. četa (Vodenička) dobila zadatak da napadne sa sjevera; 2. četa (Krnjeuška) sa jugozapadne; i 3. četa (Bravska) sa južne strane.

Pošumljeno zemljište, a i noć koja se bližila, omogućilo je bataljonu da se neometano razvije za napad. Članovi štaba bataljona su pošli sa četama, a dogovor je bio da se sastanemo na vrh brda, pošto svaka četa likvidira neprijatelja ispred sebe. Računali smo na brz uspjeh. Neprijatelj je, koliko smo obaviješteni, raspolagao sa jednom dobro naoružanom četom, čija je vatrena moć, a skoro i brojno stanje bilo koliko naše sve tri čete. Međutim, moral i raspoloženje za borbu bili su na našoj strani. Za borbu u šumi i noću, gdje su se Nijemci osjećali nesigurnim, bili smo pravi majstori. Uz to, na čelu četa imali smo sposobne i hrabre komande četa. Pod ovakvim uslovima, naš optimizam za brz uspjeh bio je opravdan.

Noć je već pala dok smo podilazili neprijateljskim položajima. Vladala je noćna tišina i na brdu se čuo razgovor Švaba. Dok su oni larmali, mi smo se približavali. Ubrzo se čula njemačka komanda, a iza toga i prvi pucnji. Mi smo se primakli već dovoljno blizu da nismo imali potrebe da ostanemo više u tišini. Čule su se komande naših komandira četa i vodova: "Naprijed!". Nalazio sam se kod 1. čete sa Đuranom Kovačevićem. Njegova komanda "Naprijed!" i "Ne pucaj!" odjekivala je kroz noć. Malo zatim u četi se prolomilo:

"Ura!" Juriš!" Desno od nas čuo se glas Save Trikića, komandanta bataljona i zvuk trube Marka Jokića. Odjekivalo je jedno opšte "Ura!" u drugoj četi.

Suprotno od nas čuo se Danilo Simonović (komesar bataljona), gdje se dovikuje sa Ilom (komandirom 3. čete) i Ilina komanda: "Naprijed!". Obruč se stezao. Naša je pucnjava bila rijetka, a njemačka vatra sve paklenija. Štedjeli smo municiju, a iskustvo iz mnogobrojnih borbi nas je poučilo da je protivniku najteže kad mu se približavaš, naročito noću, a ne pucaš. Tada ga hvata panika, jer se boji borbe prsa u prsa i zarobljavanja. I ovoga puta takav strah kod Nijemaca je bio očigledan.

Što smo se više približavali, njihova uraganska vatra postajala je sve nepreciznija. Rafali izaraca" i brza paljba iz pušaka sjekli su grane dosta visoko iznad naših glava. Osjetilo se komešanje na brdu ispred nas. To su preplašene Švabe vjerovatno mijenjale zaklone, što je izazvalo gnjev i dernjavu njihovih starješina. Ručne bombe su počeli bacati još prije vremena, te su im ponestale kad su im bile najpotrebnije, upravo kad smo im se približili na efikasan domet bombe. Sa tog odstojanja od neprijatelja naš je pokret ubrzan, puščana i mitraljeska vatra pojačana, a bombaši na čelu sa Đuranom počeli su ih zasipati bombama.

Naše čete su, svaka na svom pravcu, gotovo gazile neprijatelja. Uzvik "Ura!" koji je prije kratkog vremena odjekivao po četama, slio se u jedno opšte bataljonsko "Ura", od koga se zajedno sa eksplozijom naših bombi šuma prolamala. Za tren oka bilo je sve gotovo. Masa neprijateljskih vojnika je poginula, jedan dio digao je ruke na predaju, a drugi pokušao da se spase bijegom niz strmine Visa, kuda nisu napadale naše jedinice. Međutim, malo ih se spaslo, jer su se ili polomili niz strmine, ili bili dočekani od naših dijelova, koji su ostali u podnožju brda. Tako je završila još jedna od njemačkih jedinica, koja je učestvovala u bici na Sutjesci.

Naši borci bili su oduševljeni, kao i uvijek, poslije vrijedne pobjede. Potpunost našeg uspjeha mogli smo da sagledamo tek kada je svanulo. Na poprištu borbe sakupili smo 10 puškomitraljeza ("šaraca"), 1 minobacač, mnogo pušaka, šmajsera (automata), municije i druge ratne opreme. Na našoj strani bila su 2 druga mrtva i 3 ranjena. Među ranjenima bio je i Branko Kecman, pomoćnik političkog komesara 1. čete[1].

Još jedna prepreka na našem proboju je srušena. Slijedeća je bio neprijatelj koji je zaposjeo položaj jugoistočno od sela Govza. Ponovo je već slijedećeg dana, 12. juna, slijedio juriš za jurišem. Neprijatelj je pokušavao da nas zadrži i razbije protivnapadima, sa novopristiglim snagama. Borba oko sela Govze trajala je čitav dan. Pored Nijemaca, u borbu su ubacivane i ustaške jedinice. Tako smo od jedne grupe ustaša, koju smo zarobili, saznali za jednu lažnu vijest o sudbini 3. krajiške brigade. Kažu da je do Bosanskog Petrovca dopro glas da je 3. krajiška brigada stradala poslije bitke na Neretvi, pri prelasku Drine. Zbog toga ih je ovaj naš susret iznenadio, jer izgleda da su i sami vjerovali ovoj vijesti. Međutim, stvarnost ih je razuvjerila, jer su se sada, kao zarobljenici, našli pred borcima 3. krajiške brigade i to upravo Petrovčanima.

Svi pokušaji neprijatelja da nas razbije kod sela Govze ostali su bez uspjeha. Naprotiv, mi smo njega razbili, nanijeli mu velike gubitke i na taj način olakšali dejstvo 1. proleterske brigade, koja se istog dana borila da obezbijedi prelaz preko druma Kalinovik—Foča. Ovom uspješnom borbom kod sela Govza naš bataljon je časno izvršio i posljednji, težak i odgovoran zadatak u proboju iz neprijateljskog obruča sa Zelengore.

Bataljonski gubici po broju poginulih i ranjenih nisu bili veliki, ali su bili teški, jer nam je poginuo Nikola Vranješ, komandir 2. čete, a ranjen komandant bataljona Savo Trikić.

Slijedećeg dana obezbjedivali smo, u rejonu s. Jelača, drugim jedinicama prelaz puta Kalinovik — Foča, a već 14. juna, prešavši i sami preko puta, produžili smo pokret u pravcu sjevera. Ovim je za nas bila završena bitka na Sutjesci, iz koje smo izašli, iako proređeni, kao pobjednici i poslije kraćeg odmora nastaviti naše uspješne operacije u istočnoj Bosni.

Milovan SAMARDŽIJA


[1] Poginuo u jesen 1943. godine kod Sinja.


Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument