TRECA KRAJISKA BRIGADA - SJECANJA BORACA
| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
POSLEDNJI JURIŠI 3. BATALJONA U PROBOJU SA ZELENGORE Poslije slamanja
neprijateljske odbrane u rejonu Balinovca, Prva proleterska divizija (sa 1.
proleterskom i 3. krajiškom brigadom) nastavila je dejstva prema sjeveru, ka
komunikaciji Foča — Kalinovik, radi stvaranja uslova ostalim snagama da sa
Zelengore i Sutjeske iziđu u slobodniji prostor za razvijanje svojih dejstava.
Razbijeni neprijatelj kod Balinovca, prihvaćen od novih snaga, pokušao je da
na novim položajima organizuje odbranu i spriječi naš prodor prema sjeveru.
Tako je naš bataljon na svom pravcu dejstva prema s. Govza, ponovo došao u
situaciju da se odlučno bije za brdo Vis (k. 1371), sa koga je neprijatelj pokušao
da osujeti naš dalji prodor. Bilo
je to 11. juna 1943. godine, u popodnevnim časovima. Bataljon se kretao jednom
konjskom stazom ispod Radomišlja, u pravcu sjevera. Sa
začelja je prenesena veza da bataljon stane. Stali smo. Duž kolone čuo se dobro poznati, odsječan glas komandanta
brigade Nikole Karanovića: "Petrovčani, jeste li spremni za juriš?"
Odgovor je bio potvrdan. I tako je, razgovarajući sa borcima, koji su ga
pozdravljali, a uz put mu postavili i po koje pitanje, drug Karanović došao do
štaba bataljona, koji se već okupio da ustanovi zašto je palo naređenje da
se stane. Poslije pozdrava i kraćeg razgovora, komandant brigade nas je pozvao
ustranu da bi nam objasnio o čemu se radi. Pošto nas je upoznao sa situacijom,
ističući ulogu brigade u proboju neprijateljskog obruča, skrenuo nam je pažnju
na neprijatelja, koji je zaposjeo Vis (k. 1371), a koji se nalazio u našoj
neposrednoj blizini, i kojim moramo još iste večeri ovladati. Pošto smo saslušali
naređenje, a potom se kratko dogovorili, doneli smo odluku da radi što brže
likvidacije neprijatelja izvršimo napad na sve tri čete. Kako su padine brda
Vis prema istoku i sjeverozapadu vrlo strme, to smo odlučili da napadnemo uz
blaže padine, a strmije samo da osmatramo sa jačim patrolama. Tako je 1. četa
(Vodenička) dobila zadatak da napadne sa sjevera; 2. četa (Krnjeuška) sa
jugozapadne; i 3. četa (Bravska) sa južne strane. Pošumljeno zemljište, a i noć koja se bližila, omogućilo je bataljonu
da se neometano razvije za napad. Članovi štaba bataljona su pošli sa četama,
a dogovor je bio da se sastanemo na vrh brda, pošto svaka četa likvidira
neprijatelja ispred sebe. Računali smo na brz uspjeh. Neprijatelj je, koliko
smo obaviješteni, raspolagao sa jednom dobro naoružanom četom, čija je
vatrena moć, a skoro i brojno stanje bilo koliko naše sve tri čete. Međutim,
moral i raspoloženje za borbu bili su na našoj strani. Za borbu u šumi i noću,
gdje su se Nijemci osjećali nesigurnim, bili smo pravi majstori. Uz to, na čelu
četa imali smo sposobne i hrabre komande četa. Pod ovakvim uslovima, naš
optimizam za brz uspjeh bio je opravdan. Noć je već pala dok smo podilazili neprijateljskim položajima. Vladala je noćna tišina i na brdu se čuo razgovor Švaba. Dok su oni larmali, mi smo se približavali. Ubrzo se čula njemačka komanda, a iza toga i prvi pucnji. Mi smo se primakli već dovoljno blizu da nismo imali potrebe da ostanemo više u tišini. Čule su se komande naših komandira četa i vodova: "Naprijed!". Nalazio sam se kod 1. čete sa Đuranom Kovačevićem. Njegova komanda "Naprijed!" i "Ne pucaj!" odjekivala je kroz noć. Malo zatim u četi se prolomilo: "Ura!" Juriš!" Desno od nas čuo se glas Save Trikića, komandanta bataljona i zvuk trube Marka Jokića. Odjekivalo je jedno opšte "Ura!" u drugoj četi. Suprotno
od nas čuo se Danilo Simonović (komesar bataljona), gdje se dovikuje sa Ilom
(komandirom 3. čete) i Ilina komanda: "Naprijed!". Obruč
se stezao. Naša je pucnjava bila rijetka, a njemačka vatra sve paklenija. Štedjeli
smo municiju, a iskustvo iz mnogobrojnih borbi nas je poučilo da je protivniku
najteže kad mu se približavaš, naročito noću, a ne pucaš. Tada ga hvata
panika, jer se boji borbe prsa u prsa i zarobljavanja. I ovoga puta takav strah
kod Nijemaca je bio očigledan. Što smo se
više približavali, njihova
uraganska vatra
postajala je sve
nepreciznija. Rafali
iz "šaraca"
i brza paljba
iz pušaka
sjekli su grane
dosta visoko
iznad naših
glava. Osjetilo
se komešanje
na brdu ispred
nas. To su
preplašene Švabe
vjerovatno mijenjale
zaklone, što je
izazvalo gnjev
i dernjavu njihovih
starješina. Ručne bombe su
počeli bacati
još prije vremena,
te su im
ponestale kad su
im bile najpotrebnije,
upravo kad smo
im se približili na efikasan
domet bombe.
Sa tog odstojanja
od neprijatelja naš
je pokret ubrzan,
puščana i
mitraljeska vatra
pojačana, a
bombaši na
čelu sa Đuranom
počeli su
ih zasipati bombama. Naše čete
su, svaka na
svom pravcu,
gotovo gazile
neprijatelja. Uzvik
"Ura!" koji je
prije kratkog
vremena odjekivao
po četama, slio
se u jedno
opšte bataljonsko
"Ura", od
koga se zajedno
sa eksplozijom naših bombi šuma
prolamala. Za
tren oka bilo je sve gotovo. Masa neprijateljskih vojnika je poginula, jedan dio
digao je ruke na predaju, a drugi pokušao da se spase bijegom niz strmine Visa,
kuda nisu napadale naše jedinice. Međutim, malo ih se spaslo, jer su se ili
polomili niz strmine, ili bili dočekani od naših dijelova, koji su ostali u
podnožju brda. Tako je završila još jedna od njemačkih jedinica, koja je učestvovala
u bici na Sutjesci. Naši borci bili su oduševljeni, kao i uvijek, poslije vrijedne pobjede.
Potpunost našeg uspjeha mogli smo da sagledamo tek kada je svanulo. Na poprištu
borbe sakupili smo 10 puškomitraljeza ("šaraca"), 1 minobacač,
mnogo pušaka, šmajsera (automata), municije i druge ratne opreme. Na našoj
strani bila su 2 druga mrtva i 3 ranjena. Među ranjenima bio je i Branko
Kecman, pomoćnik političkog komesara 1. čete[1]. Još jedna prepreka na našem proboju je srušena. Slijedeća je bio
neprijatelj koji je zaposjeo položaj jugoistočno od sela Govza. Ponovo je već
slijedećeg dana, 12. juna, slijedio juriš za jurišem. Neprijatelj je pokušavao
da nas zadrži i razbije protivnapadima, sa novopristiglim snagama. Borba oko
sela Govze trajala je čitav dan. Pored Nijemaca, u borbu su ubacivane i ustaške
jedinice. Tako smo od jedne grupe ustaša, koju smo zarobili, saznali za jednu
lažnu vijest o sudbini 3. krajiške brigade. Kažu da je do Bosanskog Petrovca
dopro glas da je 3. krajiška brigada stradala poslije bitke na Neretvi, pri
prelasku Drine. Zbog toga ih je ovaj naš susret iznenadio, jer izgleda da su i
sami vjerovali ovoj vijesti. Međutim, stvarnost ih je razuvjerila, jer su se
sada, kao zarobljenici, našli pred borcima 3. krajiške brigade i to upravo
Petrovčanima. Svi pokušaji neprijatelja da nas razbije kod sela Govze ostali su bez
uspjeha. Naprotiv, mi smo njega razbili, nanijeli mu velike gubitke i na taj način
olakšali dejstvo 1. proleterske brigade, koja se istog dana borila da
obezbijedi prelaz preko druma Kalinovik—Foča. Ovom uspješnom borbom kod sela
Govza naš bataljon je časno izvršio i posljednji, težak i odgovoran zadatak
u proboju iz neprijateljskog obruča sa Zelengore. Bataljonski gubici po broju poginulih i ranjenih nisu bili veliki, ali su
bili teški, jer nam je poginuo Nikola Vranješ, komandir 2. čete, a ranjen
komandant bataljona Savo Trikić. Slijedećeg
dana obezbjedivali smo, u rejonu s. Jelača, drugim jedinicama prelaz puta
Kalinovik — Foča, a već 14. juna, prešavši i sami preko puta, produžili
smo pokret u pravcu sjevera. Ovim je za nas bila završena bitka na Sutjesci, iz
koje smo izašli, iako proređeni, kao pobjednici i poslije kraćeg odmora
nastaviti naše uspješne operacije u istočnoj Bosni.
|