Dobrila Boba Stefanović: PJEVALO SE I GINULO

Tmurne jeseni i surove zime ratne 1943. godine borili smo se i marševali danonoćno, pa su nam i zbog toga ovi mjeseci sa inače najkraćim danima izgledali beskrajno dugi.

Gazimo prtinom, kroz sniježne nanose visoke i po dva-tri metra. Iz tog bijelog hodnika vidimo samo guste oblake, a kada se oglasi rafal, borac se osjeća kao da je u zaklonu.

Vrijeme odmiče i nakon dugog hoda - smjenjuju se i pejsaži. Srijeće nas ledena čistina sa snijegom na kome ni traga makar od kakve zvjerke. Jele su okićene snijegom i tako bogato prekirivene i udešene pa liče na one koje su do tada viđene samo kao motivi na prazničnim čestitkama.

Nema odmora, nema vatre. Nakon dugog vremena, jednog dana ili noći, u prijeteće mračnoj i gustoj šumi, kad su nam vatre duboko utanjale kroz snijeg i ostavljale crne bunare, odgonetnuta je tajna niskih jela - bile su gotovo do vrha zatrpane sniježnim nanosima...

Poslije te prve vatre i grijanja pored nje, rijetko je bilo i najmanje jedinice naše Prve krajiške brigade u kojoj nekome od boraca nije štogod nagorjelo: šatorsko krilo, kapa, djelovi odjeće. Meni su, recimo, izgorjeli đonovi cipela do kojih dugo nisam mogla doći nakon ofanzive. Tako je ta noć "ogaravila" i vidno obilježila mnoge borce brigade.

Prolazimo u koloni pored nekakve žice. I taman čovjek pomisli: eto civilizacije, kad - to je telefonski kabl "Princ Eugen" divizije, koja nas je pritijesnila opkoljene na Konjuhu, dok smo mi nju vrtjeli ukrug...

Prenosi se duž kolone: "Tišina. Najveća tišina... Trčećim korakom naprijed! Drži odstojanje!..."

Lijevo od nas čuje se paljba. Neka od naših jedinica se probija i krči nam put. Mi smo sa bolnicom. Htio ne htio, čovjek se s tog mjesta u koloni pita: da li ćemo se probiti bez borbe sa ovolikim brojem ranjenika, kroz redove neuporedivo brojnijeg, bolje naoružanog i za borbe u planini i po snijegu specijalno pripremljenog i opremljenog neprijatelja. 1 dalje: da li će se već jednom čuti ona draga zapovijest:

"Pet minuta odmora!" A bio bi dovoljan samo minut pa da se na zemlji slatko zaspi. Ali, to ostaje - samo san o snu. Ovdje pojedinac i više nego drugdje čini dio cjeline, a opasnoje zaspati i kadaje dovoljno vidljivo. Mogu ti se oči sklapati od sna, umora i hladnoće, ali je dozvoljeno u snu samo hodati, ići, ići; jer sam čovjek zna kakve bi posljedice izazvao kada bi prekinuo kolonu. Po takvom terenu, u takvoj noći - svi koji su iza tebe tvojom krivicom bi ostali, i onda, ko zna...

Ogromne obaveze su natovarene na leđa ovih veoma mladih ljudi, ali su one za ono ratno vrijeme nekako bile i normalne. Vezu sa kolonom ne gubiš, ali si iz-gubio vezu sa vremenom. Ta hladnoća se u kosti uvukla, mraz para lice, usta pucaju. Od sopstvene pare stvara se inje na trepavicama i kosi. Ruke i noge se koče.

Nastupila je tišina. Misliš: izostao je neprijatelj, a opet - u blizini osjećaš nje-govo prisustvo. Kroz najveću tišinu prolomi se prasak, pa jezivo cviljenje, a zatim neka lomnjava uz škripu. To pucaju i od stabla se odvajaju mrazom isušene grane. Ni drvo ne izdržava...

Eh, davno li je to bilo kada smo se ovamo zaputili iz Višegrada! I evo tek sad odmaramo nekoliko sati. Nada, Mira i ja prostrle smo po snijegu jedno šatorsko krilo i legle na njega, a drugim smo se pokrile. Bilo namje toplo, pa zato i žao kad smo se morale pripremiti za pokret. A kada smo sa sebe podigle šatorsko krilo - na nama je bilo napadalo bar 40 cm bijelog pokrivača.

Te noći umrlo je nekoliko teških ranjenika...

Kako koji dan prolazi borci su sve iscrpljeniji. U koloni hrabro izdržavaju novodošle drugarice iz Višegrada: Brana Đurović (kasnije su je, u selu Šljivovici, teško bolesnu, ubili četnici), Vera Andrić (umrla poslije rata u Beogradu), Rada Spremo (umrla poslije rata u Višegradu), Mira Popović, Kosa Moljević, Jela Ilić, Božana Tasić, Cica Bogdanović i Ljubica Subotić.

Hladnoća iscrpljuje više od gladi, ispija krv, otima snagu. Ipak, zdravi sve podnose, svjesni da je ranjenicima mnogo teže. Ako zapostavimo bolove i mokre zavoje, kao i one otvrdle od sopstvene krvi na njima - ranjeniku je najteže i samo saznanje o nemoći da se kreće. Posla za nas dosta: nečijeg konja vodiš, nekome dodaješ ruku, nekoga gotovo vučeš na leđima preko jaruga ili stabala. Često vodim druga kome su oba oka zavijena. Prepoznaje me po glasu i moli da ga ne ostavim.

Najednom zakuka težak ranjenik. Treba da siđe sa konja radi neke potrebe, a obje ruke i leđa su mu u zavojima. Dok smo Mira i ja zastale da mu oko toga pomognemo kolona odmiče. Kad smo povele konja, na koga smo ranjenika jedva popele, nigdje kolone. Račvaju se puteljci, pa trčiš lijevo, pa desno, zatim opet nazad. Osjećaš se kao u mišolovci. Najednom, iz sasvim trećeg pravca trči Nada Ivošević, sličnija dječačiću nego glavnoj sestri brigadne bolnice, na čijim su mladim leđima bile tako brojne i teške obaveze. Prihvata uzde konja sa ranjenikom pa ih zatim opet daje jednoj od nas, a ona se trkom vraća po moj zimski kaput koji sam odbacila ne razmišljajući da li će mi još trebati.

Počelo se smrkavati. Opet sam oči široko otvorila, ali i pored toga pala sam preko neke klade koliko sam duga. To mi se često dešavalo dok mi neko od stanjih boraca nije objasnio: kad je mračno ide se po sluhu.

Ne znam koji je to dan već bio od kako je počela ofanziva na nas. Mokri, sleđeni povodac konja na kome je ranjenik para mi ruku do krvi. Krijem suze, koje mi se slivaju niz lice, stidim ih se i zbog toga se sama pred sobom ljutim, ali je bol jači. Toga dana mi je dva puta trljala ruke kršna, izdržljiva Hercegovka Ljubica Subotic, koja je, sa Cicom Bogdanović iz Mokre Gore kod Višegrada, pošla kao borac brigade i sve hrabro izdržala do Srema, gdje su svoje mlade živote, januara 1945. godine, ostavile mnoge naše drugarice, pa i ove dvije koje su mnoge borce, svojom čovječnošću i hrabrošću, zadužile da ih se sjećaju dok su živi.

Misliš da ni koraka više ne možeš načiniti, kad najednom začu se u daljini dragocjen signal - pjesma pijetla! Taj delija, što uz veliku pompu oglašava svaki novi dan, i toga dana je svoj ritual obavio ne znajući da ga u opustjelom selu nema ko da čuje. Ipak, naša lica su se ozarila slušanjem njegove pjesme, činilo nam se silne i ubjedljive, kojaje, kroz daljinu, maglu i sumrak - mnogo obećavala. Od same pomisli na šaku slame i krovčić nad glavom, pa makar to bio i kokošinjac - odmah je postajalo nekako toplije. Osjećaš se snažnijim iako dobro pamtiš kada si posljednji put jeo, ali je i ovdje i sama pomisao na toplo jelo veliki luksuz.

Ponekad nas trgne neko od tifusara, kada u tišini zapjeva ili pođe "na juriš"...

Najednom mi postaje sve ljepše, toplije. Jer, ugledah razređenu šumu, a usred nje čistinu sa mahovinom i travom, onda poređane lijepe brvnare od oblih stabala. Baš kao iz one bajke o Snježani i sedam patuljaka! Prolazimo i zaobilazimo ih. Sigurno sam glasno mislila o tome zašto u njima bar malo ne zastanemo - kad me Nada prodrma za ramena i zamoli dajoj ponovim šta sam kazala. A onda mi školski objasni: "To je, Bobo, lažna predstava, slika iz košmarnog sna, opsjena i obmana. Nema kućica, samo ti se to pričinjava od iscrpljenosti".

Prepadoh se od saznanja da počinjem da haluciniram.

Nakon doživljenog i preživljenog zaleđenog i pustog Konjuha, u našoj brigadi se najosjećajnije i najčešće pjevalo "Konjuh planinom"...

Ofanzivaje ostala iza nas. U časovima predaha učili smo razne koračnice, koje su se u pokretu kolone češće čule čak i od onog poslovičnog "Veza!" Mladost Prve krajiške uvijek je bila spremna za kozaračko kolo. Eto, daleko smo od Kozare, nailazile sve nove borbe, ali se Kozara svugdje oglašava iz pjesme grlatih Krajišnika. Pjesma nasje zagrijavala, opominjala, tješila, vraćala u život, davala nam snagu i krijepila nadu, izazivala hrabrost i prkos. Pjesme su bile sastavni dio našeg života, po onoj pjesnikovoj: "?Pjesma nas je održala - njojzi hvala".

Jedne noći u selima kod Foče, gdje je bolnica bila smještena po raštrkanim kućama u kojim smo dežurale po cijelu noć, čula sam pjesmu koja mi je ostala i danas u sjećanju. Noć tiha i mirna. Sve se u toj mjeri utišalo da nikome i ne pada na pamet da bi noć mogla biti ma čim narušena ili da se četnici mogu kriomice provući kroz selo. Što bi se reklo - tišina kao iz sna. Najednom, sa doksata jedne kuće doprije do mene sjetan glas nekog borca, koji je starom gradskom pjesmom, u partizanima rijetko pjevanom, "Ponoć je tako tiha" iskazivao svoje želje i nade. Taj glas je umuknuo u docnijim borbama i nisam ga više nikada čula, ali ta pjesma u meni i danas izaziva sjećanje na njega, na tu noć, na pjesmu u ratu...

Prelaskom u Prvu četu Prvog bataljona stekla sam cijelu novu porodicu od drugarica i drugova, sve omladine ispod dvadeset godina. Po Sandžaku, Srbiji i Banatu gazili smo rijeke i riječice, brda i planine, pjevali i ginuli, oslobađali svoju zem-lju od neprijatelja...

Oslobodili smo Beograd i mnoge gradove i otišli na Sremski front.

Naše jedinice su se smjenjivale na relaciji selo - front, pri čemu je kratak boravak u selima korišćen za kulturno-prosvjetni rad: izradu zidnih novina, priprema-nje priredaba, organizovanje takmičenja, pranje i peglanje i drugo. U sastavu naše brigade nalazio se i slovenački bataljon, koji je vrlo uspješno organizovao priredbe. Sale su uvijek bile prepune mještana i boraca, sa obaveznim stajanjem, a još ako si mali rastom - onda ti preostaje samo da slušaš. Tako sam više puta uživala u divnom, melodičnom glasu jednog Slovenca, koji je redovno imao solo nastup. On je najčešće na repertoaru imao pjesmu "Zabučale gore, zašumeli lesi, oj mladosti moja, kam si šla, o kje si!" Ta pjesmaje mnogo govorila, uzbuđivala me, asocirala...

Januara mjeseca ratne 1945. godine, u operaciji proboja fronta, desetkovani smo u jurišima. I od tada se nikad nije čula ta divna pjesma. Slovenčev glas je, kako sam docnije doznala, zauvijek utihnuo na tom parčetu zaleđene sremske zemlje.

Marta 1945. godine, kada su nam i rovovi bili nešto bolji i veći, jednu jutro se budim uz divnu muziku. Valcer! Mislim da sanjam. Razbudim se i vidim sve naše društvo: štab bataljona i kuriri sakupili se na kraju rova i živo nešto komentarišu. Osluškujem. Opet ona ista melodija - "Na divnom plavom Dunavu". Štrausov valcer, a zatim sve pokvari jedan grubi, gromko kreštavi glas, koji nas je prijeteći pozivao na predaju, jer navodno propadamo. Predaja? Ne, onda su, u stvari, oni bježali sa svih frontova, pa i sa ovoga! Parola za predaju je bila: "Kamerad, kamerad! - Evropa, Evropa"!

Cijeli dan su se borci iz Đurine i Uroševe čete zabavljali šaljući im granate, uz uzvikivanje te parole za predaju.

Sa onako širokog fronta, iz čitave one sremske ravnice, baš niko nije iskoristio priliku da se sa tom lozinkom preda neprijatelju.