Dmitar Radulović: JEKIN POSLJEDNJI JURIŠ

Petnaesti decembar 1943. godine.

Odjutra smo u koloni i teško koračamo, ponajprije od umora. Neki borci i drijemaju u hodu, pa skreću iz kolone i opet se vraćaju u nju.

Jutro je osvanulo sa veoma gustom maglom tako daje osmatranje bilo posve isključeno. Međutim, magla se naglo počela dizati i negdje između 7 i 8 časova vidik se otvorio. U to vrijeme naša kolona nalazila se na kosama sjeveroistočno od Rogatice.

Odmah smo primijetili jaču neprijateljsku kolonu, koja se nalazila lijevo od nas, na udaljenosti dva-tri kilometra.

Naši borci su se užurbano pripremili za borbu, kojaje ubrzo i počela - doslov-no paklenom žestinom. Malo zatim su stigli i neprijateljski avioni, da bi, u grupama, tukli po našim četama. Oni su preko čitavog dana nailazili u talasima i nanosili nam teške gubitke. Za vrijeme ove borbe uočili smo da sa Nijemcima ima i "muslimanske milicije". No, iako je neprijatelj bio brojno nadmoćniji od nas, naši borci su uspješno parirali njegovim napadima, i to u toku cijelog dana.

Dok je trajala ta paklena borba gledao sam kako brojni naši borci ginu i dopadaju rana, ali ostali smjelo idu dalje, prelazeći preko mrtvih i nastavljajući sa jurišem. Neprijatelj se postepeno povlačio prema planini Devetaku. Mi borci smo znali da se nalazimo u okruženju i da ne samo što nam nema odstupanja već moramo naprijed, u borbu. Takođe nam je otvoreno rečeno da je tog dana i u drugim našim jedinicama bilo dosta poginulih boraca, ali da nam predstoji proboj pa će se još ginuti. Opet, odstupanja nema - naglašeno je, nedvosmisleno.

Odmah poslije te borbe prikupili smo se i krenuli dalje da što prije izvršimo proboj iz okruženja i pređemo komunikaciju Han-Piiesak - Sokolac.

Od boraca se ni ovdje nije tajilo daje situacija izuzetno teška. Komandant Rauš je govorio o tome kako je Prva krajiška grudima probijala čelik pa će probiti i njemački obruč na Devetaku. Ta noć u šumi Devetaka bila je jako hladna, i mi borci smo jedva čekali da se što prije krene u napad kako bismo "zaboravili" zimu i ugrijali se u jurišu. Kada se krenulo na juriš, nije otvarana vatra, već smo njemačke vojnike hvatali za guše i davili - sve dok neprijatelj nije vidio šta se zapravo zbiva, a onda je otvorena paklena vatra. Tuklo se čim se prije stizalo. Jedna granataje eksplodirala na nekoliko metara od mene, a na tom mjestu se zatekla drugarica Jeka Manojlović, naš puškomitraljezac. Teško ranjenoj, odmah sam pritekao upomoć. Baš tuda je prolazila neka komora sa nekoliko konja, pa ja zbacim kazanče i Jeku, sa još jednim borcem, stavim na samar. Ubrzo je taj borac otišao u svoju jedinicu, pa sam ostao sam sa ranjenom drugaricom koju sam vodio za četom - da bih je predao prvom previjalištu. Izašli smo iz šume i krenuli preko poljane sa čije se druge strane vidjela neka kuća.

Sa Jekom sam u tom momentu imao mnogo muke. Na primjer, čas je, valjda kada joj bolovi popuste, pjevala kao slavuj: "Druže Tito, ljubičice bijela", čas otpočne da vrišti i viče uglas da je pustim tako da je jedva zadržavam na konju; opet pjesma: "Krajina je sve od sebe dala", pa opet bolovi i vriska. Tako sve dok sa njom nisam došao u selo Žeravicu, gdje sam je predao u previjalište.

Za sve to vrijeme neprijateljska avijacija je tukla i bombardovala selo i položaje jedinice. A već 19. decembra sam čuo da je Jeka Manojlović, hrabar borac i dobar drug, umrla pjevajući o revoluciji. Nju sam dobro poznavao od početka rata do tada i upamtio sam da je u brigadi bila omiljen borac. Ona je bila neustrašiva, što se u ratu izuzetno cijeni, ali sam je ja, recimo, ponajprije upamtio po drugarstvu koje je njegovala i sestrinskom odnosu prema svojim ratnim drugovima. Siguran sam, sem ostalog, da nikada nije sama pojela parče hljeba a da ga nije podijelila sa svojim drugovima.