Savan Kesić: SUROVI ZAGRLJAJ KONJUHA

Poslije zauzimanja Višegrada i Dobruna, te razbijanja četničkih i italijanskih snaga na tom širokom području, Prva krajiška brigada je razvila veliku političku aktivnost u narodu: održavane su konferencije po selima, objašnjavani ciljevi naše borbe, osnivani narodnooslobodilački odbori. Neprijatelj je nastojao da osujeti takvu našu aktivnost, kao i naš prodor ka Bajinoj Bašti i Užicu - radi proširenja slobodne teritorije. U to vrijeme on poduzima i svoju šestu ofanzivu, potiskujući naše snage preko Drine, u Bosnu.

Pod pritiskom jakih neprijateljskih snaga brigada se sa svojim jedinicama povlačila ne samo preko Drine već i dalje - ka Rogatici i Devetaku, gdje je izvršila proboj kroz neprijateljski obruč i zaputila se prema Konjuh planini.

Na ovom našem povlačenju neprijatelj nas je sve vrijeme doslovno u stopu pratio, ne dozvoljavajući nam ni jednog trenutka da se odvojimo od njega. Tek poslije dugog marša i neprekidnih borbi u planini, po velikoj hladnoći i snijegu kojije ponegdje bio dubok i do dva metra - uspjeli smo da se odvojimo. Umorni, gladni i neispavani borci, prteći snijeg po smjenama, zavarali su neprijatelju trag i zašli duboko u planinu. Stvoreni su tako minimalni uslovi da se borci malo odmore od tolikog napornog marša i danonoćnih borbi.

Jedinice su se zaustavile, razmjestivši se po bataljonima, četama i vodovima. Postavljenoje borbeno obezbjeđenje, prikupljano i izvlačeno granje ispod sniježnih nanosa. Počelo se sa loženjem vatara kako bi se borci malo ogrijali i odmorili.

Pripremanaje i večera, razumije se, od onoga čime se u tom momentu raspolagalo, a to je bilo odveć oskudno. Trebalo je malo se okrijepiti, jer su predstojali novi napori i novi okršaji sa neprijateljem. Tu kraj samih vatara borci su počeli dovlačiti granje za prostirku. Mislilo se i na spavanje, ukoliko to zima bude dozvoljavala. Snijeg je bio dubok, sve je bilo zatrpano, teško se moglo nešto suvo naći da bi se vatre podložile. Uprkos svim poteškoćama, one su se pojavile po četama, vo-dovima i desetinama i povratile narušeno raspoloženje kod boraca. Svi su oni os-jećali potrebu za odmorom. Boljem raspoloženju doprinijeli su i kuvari. Stovarili su kazane sa svojih konja, trpali u njih snijeg i topili gajer vode za kuvanje nije blizu bilo, i počeli kuvati večeru.

Okupljeni oko svojih vatara, čekajući večeru i pripremajući se za počinak, bor-ci su, i pored tolikog zamora, ipak pjevušili partizanske pjesme. Bio je to znak prkosa svemu: neprijatelju koji ih je u stopu pratio i nije im dao mira u njihovoj rodnoj zemlji, žestokoj zimi kojaje svakim danom bila svejača, gladi, umoru, nesanici,

ratnoj neizvjesnosti. Na taj način su iskazivali i svoju snagu, svoju ljubav prema domovini, potvrđivali da su jači od svih nedaća koje su ih pratile.

Poslije večere borci su od prikupljenog četinarskog granja napravili "postelje" i prilegli da se odmore. Ostali su samo dežurni koji su se starali da se vatre ne pogase i borbeno obezbjeđenje oko logora. Kadaje svanulo, vatara nigde više nije bilo; dežurni su pospali od umora, a one su propale u dubinu snijega. Borci su bili zatrpani snijegom koji je padao gotovo čitavu noć.

U tom snijegu koji je preko noći napadao borci su teško nalazili svoje čarape ili kape koje su ostavili uveče da se malo prosuše kako bi ih mogli ponovo upotrebiti.

Sve to što se sručilo na glave naših boraca u ovoj neprijateljevoj ofanzivi i u ovoj surovoj planini - glad, žeđ, umor, velika hladnoća itd. - nije demoralisalo naše borce. Oni su izdržali sve te poteškoće i pobijedili i njih i neprijatelja.

Pored svega navedenog, i danas sam siguran da je ta neizmjerna snaga naših ljudi, kojom su svemu uspješno odolijevali, bila rezultat činjenice da je među borcima i rukovodiocima vladalo čvrsto drugarstvo i neograničeno povjerenje, tako daje čovjek mogao da se osloni na čovjeka u svemu i u svakom momentu, istinski svjestan da je cijenjen, da mu se vjeruje.