Danilo Radaković: PRED KOMUNISTIMA JE TEŽAK I TRNOVIT PUT

Poslije prelaska Drine, u toku šeste neprijateljske ofanzive, naša Peta divizija se našla u okruženju na Devetaku. U vezi s novom situacijom, 14. decembra 1943. godine su, u selu Žepi, održani partijski sastanci četnih ćelija.

Na sastanak ćelije KPJ u Trećoj četi došao je politički komesar Prvog bataljona Petar Simurdić. Onje najprije, kako je to onda bilo uobičajeno, govorio o političkoj situaciji u svijetu. Pošto je objasnio da Crvena armija nezadrživo napreduje, a da su i zapadni saveznici takođe aktivni, prešao je na objašnjavanje u kakvoj se situaciji nalazimo mi - naša divizija, brigada i Prvi bataljon. Koliko se sjećam, rekao je: "jeste da saveznici napreduju i na istočnom i na zapadnom frontu, ali, drugovi komunisti, pred nama je još težak, dug i trnovit put do slobode. Mi smo u okruženju i u toku dva dana moramo se iz njega probiti. Izvršenje tog zadatka u prvom redu zavisi od komunista, oni moraju primjerom pokazati kako se u ovako teškim situacijama drži borac naše vojske..."

Poslije sastanka komunisti su otišli da prime večeru, što su ostali borci već bili obavili. Potom je uslijedio pokret u pravcu Devetaka. U osvit zore 15. decembra stigli smo u neke kolibe blizu puta Rogatica - Han-Pijesak.

Komandant Prvog bataljona Ljubomir Jajčanin Bijeli podijelio je zadatke četama: Prva da što prije krene na položaj prema putu koji vodi od Rogatice za Han-Pijesak, Druga da bude u pripravnosti, a Treća četa da se odmara kako bi se poslije, jedna za drugom, smjenjivale na položaju.

Dok se Treća četa raspoređivala po kućama u selu, koje su ličile na planinske kolibe, Prva četa se na kosi sudarila sa Nijemcima. U takvoj situaciji i Druga četa je dobila zadatak da krene u napad, a Treća da bude u pripravnosti. Pošto su Nijemci prvi izbili na kosu gdje je, prema zadatku, trebalo da Prva četa zaposjedne položaj, to su i Prva i Druga četa, uz dosta gubitaka, morale da se povuku. Komandant Prvog bataljona naredio je da i Treća četa odmah pođe na položaj, ali ne na juriš na Nijemce nego na kosu sa koje će štititi izvlačenje iz borbe ostalih dviju četa.

S obzirom na to da su Prva i Druga četa imale dosta poginulih i ranjenih boraca, Treća četa je dobila zadatak da drži zaposjednut položaj sve dotle dok ne vidi da su i posljednja nosila sa ranjenicima divizije stigla u šumu na Devetaku.

Komandir Treće čete Mirko Stričević došaoje kod svakog borca, objasnio mu zadatak i njegovu važnost, i svakome je rekao: "Kada posljednja nosila budu zamicala u šumu na vrh Devetaka, ja ću dati znak za povlačenje, a do tada Nijemci ne smeju proći, ili mogu samo preko nas mrtvih!"

Treća četa opravdala je povjerenje: taj položajje držala od izjutra do negde po podne i u tom vremenu odbila sve napade Nijemaca, i stvarno zadržala položaj dok nisu i posljednja nosila stigla na Devetak. U toku dana odbijena su nekolika njemačka napada, a kada je četa trebala da se povuče sa položaja - izvršila je silovit udar po neprijatelju, što je ovoga iznenadilo, a potom se, po vodovima, organizujući zaštitu vlastitih snaga, prebacila u šumu na planinu Devetak.

Prilikom prebacivanja njen Treći vod je u jednom trenutku došao pod udar neprijateljske vatre, ali je i on, zahvaljujući Trećoj četi Četvrtog bataljona koja ga je blagovremeno, sa svog sljedećeg položaja, zaštitila - uspio da se prebaci na planinu Devetak tako reći bez gubitaka. Samo su lakše ranjeni Mile Banjac, vodnik voda, i Pero Kondić, desetar jedne desetine.

Kada je Treći vod stigao na Devetak, komandant bataljona pitao je borce koliko Treća četa ima mrtvih. Odgovorili smo mu da nema mrtvih već samo dvojica ranjenih, i to obojica toliko lako da sami hodaju bez pomoći. Lako se vidjelo da je komandant radostan što nismo imali gubitaka, ali i začuđen kako je četa mogla toliko da drži polužaj i vodi borbu sa Nijemcima bez gubitaka.

Dok smo razgovarali sa komandantom bataljona, sa druge strane jednog brda stigla je komanda naše Treće čete sa dva ostala voda. Tu je komandir čete Mirko Stričević raportirao komandantu bataljona da je Treća četa izvršila zadatak i sada čeka slijedeći. Komandant Jajčanin mu je čestitao i pokazao gdje četa treba da primi večeru, a to nam je za taj dan bilo doručak, ručak i večera. I rekao je: "Pojedite večeru brzo jer krećemo odmah dalje, na novi zadatak".

Svako od nas je primio pola porcije tople čorbe, nekoliko zalogaja goveđeg mesa i dvije-tri kašike kačamaka.

Naš Prvi bataljon potom ide na proboj, a pošto Treća četa u toku dana nije imala gubitaka - kreće na čelo.

Nijemci su se samouvjereno grejali oko vatri na putu Rogatica - Han-Pijesak. Prvi bataljon je došao u neposrednu blizinu i kada je dat znak za juriš - cio se našao na cesti, prije nego što su se Nijemci snašli. I u tom jurišu Treća četa nije imala ni jednog poginulog ni ranjenog.

U toku tog proboja naročito su komora i bolnica imale gubitaka. Sjećam se da je tom prilikom nestao i jedan kuvar iz naše Treće čete po prezimenu Maran.