Cvijo Mazalica: OD VIŠEGRADA DO FOČE

Početak dobro zamišljene i dugo pripremane šeste neprijateljske ofanzive - i, u okviru nje, uvodne njemačke operacije "Kugelblic" (blijesak munje) uperene protiv jake grupacije snaga NOVJ u Sandžaku i dijelu zapadne Srbije - Prvu krajišku brigadu je zatekao na liniji Bijela Brda - Vardište - Višegrad. Borbe koje su počele tada, početkom decembra 1943. godine, predstavljale su uvod vjerovatno u najteži period ratovanja naše brigade. Naime, mi smo se 9. decembra, u skladu sa nastalom situacijom i odlukom štaba Pete divizije o angažovanju jedinica u predstojećim djejstvima, povukli u rejon Višegrada i odande se zaputili prema Rogatici, gdje su ranije, kako smo bili obaviješteni, operisale jedinice Trećeg udarnog bosanskog korpusa.

Dok smo Drinu prelazili preko čuvenog mosta-zadužbine paše Mehmeda Sokolovića, četnici su pokušali da, sa bosanske strane, upadnu u Višegrad i ugroze nas, ali ih je Treći bataljon naše brigade, koji nam je obezbjedivao prelaz, uspješno odbacio.

Naš Drugi bataljon, pak, bio je u zaštitnici i kao takav je dobio zadatak da 10. decembra u rano jutro izvrši miniranje čuvenog kamenog mosta, kako bi se omelo nastupanje neprijatelja preko Drine, ali tako da se ova istorijska građevina sruši samo između dva stuba kako bi se kasnije mogla lako i brzo obnoviti. Naši mineri su to, stvarno, znalački uradili i mi smo se, kao obezbjeđenje koje je u potpunosti izvršilo zadatak, svili i pohitali za kolonama naše brigade koje su žurno odmicale.

Dvanaestog decembra popodne nas je, u selu Seljanima, zateklo naredenje da Drugi bataljon naredne noći oslobodi Rogaticu, što je trebalo da bude uvod u izvlačenje jedinica divizije tim pravcem. Naš štab je u tom smislu izvršio potrebne pripreme bataljona i baš pred noć, kada smo se pripremali da krenemo na zadatak, banu njemačka izvidnica na motociklima i osu po štabu bataljona i kuhinji, a onda nestade isto onako iznenadno i silovito kako se i pojavila. To nas nemalo zbuni, ali ne i spriječi da krenemo na zadatak.

Sa dvije čete sam, zajedno sa zamjenikom političkog komesara bataljona Mirkom Kešićem Kešom, krenuo za Rogaticu, dok je politički komesar bataljona Jusuf Imamović ostao sa zaštitnicom u Seljanima. Mi smo na početku, na pravcu varoši, upali u prazne neprijateljeve rovove, pa sam pomislio da će biti tačan onaj podatak što sam ga malo prije toga dobio - da Rogaticu brane slabije ustaške i domobranske jedinice, pa neće biti teško i da ih savladamo. Međutim, baš tog popodneva u varošicu su pristigle jače njemačke snage, upravo sa zadatkom da opkole jedinice naše Pete divizije. Ne znajući to, mi smo onako po mraku ćutali u rovu, već i nervozni što se taj oslabljeni neprijatelj ne oglašava.

Odjednom su mi komandir i politički komesar Treće čete, Branko Knežević i Dragoje Macura javili da su njihovi izviđači po mraku otkrili neke jedinice iza leđa čete, po svoj prilici Nijemce, čak pod razapetim šatorima. Poručili su mi da očekuju moju odluku o tome što dalje da rade, ali mi nisu znali reći i kolika je jačina tih snaga, od čega bi bitno zavisila moja odluka. Naredio sam da to izvide i što prije mi jave. Odredili su izviđačku grupu sa zamjenikom političkog komesara Milom Budimirom na čelu. Puzali su po mraku, zurili, osluškivali. Odjednom su primijetili kako se od centra Rogatice, sa više natovarenih konja, zaputila grupa Nijemaca, očevidno k onima pod šatorima. Brže-bolje su mi to javili. Četa je bila spremna da ospe po Nijemcima. Pušteni su na desetak metara, a onda su se oglasili nišandžije i bombaši. Padali su konji i njihovi pratioci. Zaplijenili smo dosta municije i oružja, kao i radio-stanicu.

Pred zoru smo se izvlačili ispod unakrsne vatre. Čete su odmicale put Seljana, a odatle prema Žepi, u sastav brigade.

U toku pokreta u brigadu je stigla odluka štaba Pete divizije - da se, zbog promjene situacije, mijenja i pravac kretanja, umjesto za srebrenički sektor, kojeg su u međuvremenu posjele jake njemačke snage, trebalo je prijeći komunikaciju između Rogatice i Višegrada i izbiti u rejon Jahorine i Kalinovika.

Postupili smo po novoj zapovijesti. Marševali smo preko Godomilja, Setića, Osova, Zaka...

Ujutro 15. decembra došlo je do žestoke susretne borbe. Zapravo, dočekali su nas Nijemci sa nekih brda, odlučno jurišajući, tako da nisu zauzimali zaklone. Stalno su odnekud kuljale nove desetine i vodovi i vidjelo se da su ne samo odlučni već i spremni da nam, sa ranije posjednutih položaja na Medniku i Rujniku, zavežu konopac oko vrata. Mi smo, opet, onako premoreni, ali i svjesni opasnosti koja nam se ispriječila, odlučno jurišali. Borba je vođena na bliskom odstojanju, prsa u prsa, uz velike obostrane gubitke. Oni su sijali smrt grmeći čak i iz nekih trocijevnih topova. Tuklo nas je i kamenje podignuto od eksplozija minobacačkih mina koje su zloslutno zviždale kroz vazduh i sijale smrt. Nadletjeli su nas i avioni i osuli po nama bombama i rafalima. Toje, očevidno, bio dobro organizovan, kombinovani napad Nijemaca i moralo se odstupati ka pošumljenom Devetaku, ali postupno, organizovano, pri čemu su bolničarke imale pune ruke posla da spasu stare i nove ranjenike.

Borbe su potrajale cio dan. I dok smo jurišali i u toku pomijeranja ka Devetaku, osjećali smo se kao u potpunom okruženju,jer su nas Nijemci sa svakog pravca dočekivali.

Uveče smo izbili i zastali na jugozapadnom dijelu Devetaka, u rejonu Tisovog brda. Sanitetski referent brigade Pero Popović smjesta se, zajedno sa bolničarkama, dao na posao oko ranjenika. Kuvari su odmah pristavili kazane i u njih ubacili ono zlehudih rezervi namirnica da bi se premoreni i izgladnjeli borci koliko-toliko okrijepili. Komandiri su držali borce na okupu, pripremajući ih za pokret. A snijeg je padao, ledeni vjetar zviždao, hladnoća prijeteće stezala i probijala do kosti, dok su njemački topovi nasumice prebirali na pravcu kojim smo se povukli, pogađajući i između nas.

Nastavili smo pokret šumskom prugom ka selu Rijeci. U stroju su ranjenici i bolesni, pa i zbog toga vrlo sporo odmičemo. Topovske granate pogađaju i prugu, eksplozije dižu kamenje i pragove, pa sve to u toj prijetećoj noći djeluje još stravičnije.

Skrećemo ka selu Mekote. Osjećamo da tek dolazi ono najtvrđe.jer je trebalo razbiti jake neprijateljeve snage na komunikaciji Han-Pijesak - Sokolac i izvući se iz ovog okruženja na Devetaku. Još je Prva brigada u prethodnici divizije. Koman-dant Stevo Rauš nas okuplja i kratko nam se obraća. Naglašava daje Prva krajiška ko zna već koliko puta kidala obruče i probijala čelik, pa će, siguran je, i ovdje. Više smo osjećali nego znali što nas čeka u probijanju njemačkog obruča kod Devetaka.

Pred zoru 16. decembra bili smo, možda, na dva kilometra, ispred sela Mekota.

Obavještajni oficir brigade je, preko ranije upućenih izviđačkih patrola, doznao da se u Mekotama nalazi oko 200 njemačkih vojnika i sa nekoliko tenkova, a u selu Gornjim Čoporima oko 150 vojnika. Na to je komandant Rauš naredio: Dru-gi bataljon na Mekote, a Prvi na Gornje Čopore, razbiti neprijatelja, otvoriti prolaz diviziji prema Kladnju, postavljajući se na putu zdesna i slijeva.

U skladu sa zadatkom, u bataljonu smo formirali grupe bombaša i puškomitraljezaca i u pokretu im dali zadatke. Kako smo se približavali Mekotama primjećivali smo kako se svijetle vatre, a sve jasnije se čulo i brektanje motora tenkpva. Dogovorili smo se da se grupe prikradu vatrama i najprije idu na gušanje sa Nijemcima, a kad budemo otkriveni - da svi otvaramo što žešću vatru. Takoje i bilo: prvo se čulo neko potmulo krkljanje i gušanje, a kada su se oglasili povici i pucnu - nastala je jaka eksplozija bombi i cika rafala. U tomjurišu zapalismo ijedan tenk. Pucnjava se čula i na pravcu Prvog bataljona.

U nezadrživom jurišu pregazismo Nijemce i zauzesmo položaj na putu prema Han-Pijesku, obezbjeđujući prolaz diviziji zdesna. Upomoć nam je stigao i Četvrti bataljon, a Trećije pohitao ka Prvom, već postavljenom lijevo od mjesta prolaza di-vizije. ToJe komandant brigade Stevo Rauš nastojao da, ubacivanjem novih snaga, obezbijedi i proširi uspjeh naša dva bataljona i osigura prolaz Petoj diviziji u čijoj su se izduženoj koloni ovdje našli još brigada Južnomoravaca i dva bataljona Dvadeset sedme udarne divizije.

Prilikom proboja poginulo je više naših drugova, među kojima i vodnik voda Marko Drobac, omladinac rodom iz sela Čađavice kod Bosanskog Novog. Marko se u svim borbama isticao hrabrošću, dovitljivošću i snalažljivošću u izvršavanju zadataka. Ovdje je hrabro poginuo prilikom juriša na neprijatelja.

U borbi koja se rasplamsala neprijatelj je razbijen i odbačen prema Han-Pijes-ku. Iznenađen i u strahu, on nije smio da upotrebi ni tenkove kojimaje raspolagao. Naime, na onom kratkom odstojanju jasno se ćulo brektanje motorajoš nekoliko tenkova, ali se njihove posade te noći nisu usuđivale da ponovo krenu u borbu protiv nas. Tako smo u ovoj odlučnoj akciji proboja sa planine Devetaka i sa posijedanja položaja na desnoj i lijevoj strani mjesta prolaza divizije preko komunikacije, mi pripadnici Drugog i Prvog bataljona u potpunosti izvršili postavljene zadatke, pouzdano obezbjeđujući prolaz za izvlačenje naših snaga iz okruženja.

Kao komandant Drugog bataljona, nalazio sam se na položaju na samoj komunikaciji, odakle sam imao dobar pregled svega što se zbivalo. Posebno sam imao neprekidnu vezu sa svojim četama pa sam u svakom momentu bio tačno informi-san o situaciji na njihovim položajima.

Na mjestu gdje je izvršen proboj i zatim obezbjeđivan prolaz prostirala se šuma. Prilagođen konfiguraciji zemljišta, kroz šumu se povijao put, prelazeći čas na jednu čas na drugu njenu stranu. Odjeci mitraljeskih rafala i pucnjava iz pušaka stvarali su na položajima i Drugog i, naročito, Prvog bataljona takve zvučne efekte da se, na osnovi eha, dobijao utisak kako se borbe protiv neprijatelja vode čak neposredno iza samih leđa naših jedinica koje su se izvlačile iz okruženja. Pri tom treba naglasiti da je dobar dio tih naših jedinica u okruženju, dakle onih koje nisu učestvovale u proboju, u onoj noći u planini i neizvjesnosti, već bio zahvaćen priličnom pometnjom, što je samo produbljavala ta mitraljeska i puščana paljba, povećavajući nestrpljivost boraca. Gledao sam kako se naše jedinice izvlače kroz otvor kojeg smo malučas probili i sada čvrsto držali, i mislim da je najtačnije reći da taj izlazak iz obruča nije vršen baš u najboljem redu i bez vidljivog straha od mogućnosti da se ponovo nađu u okruženju. Ipak, sve se dobro završilo. Samo je divizijska bolnica, kako smo čuli, izgubila nekoliko nosila i ranjenika. Sve ostalo je, u kolonicama i primjetno nestrpljivo, odmicalo od puta, zamičući ka Kladnju i Olovu...

Bila je to teška borba sa jakim njemačkim snagama, niz okršaja od kojih naročito ovaj posljednji nijedan preživjeli borac ne može zaboraviti. To i zbog žestine borbe i zbog neizvjcsnosti ishoda, ali i zbog oduševljenja što je taj obruč na Devetaku, pod udarom naših bataljona, probijen čime je obezbijeđeno nesmetano izvlačenje naše divizije sa ranjenicima i snaga koje su se tu zatekle sa njom. To što su neke jedinice prilikom izvlačenja stvarale izvjesnu gužvu i priređivale same sebi još veće teškoće samo je produbljavalo našu svijest o dramatičnosti situacije, opominjalo nas da izdržimo. Ubrzo nam je i rečeno da smo i taj, veoma težak i složen zadatak, časno izvršili, čime smo se ponosili. I kada god mi učesnici tih događaja s razlogom tvrdimo da nam je period borbi u šestoj neprijateljskoj ofanzivi bio ponajteži u cijelom ratu, naročito po iscrpljenosti i lišavanjima boraca, onda slobodno možemo, bar mi iz Drugog bataljona, dodati tome da nam je najteža od tih i takvih borbi bila upravo ta koju smo vodili pred zoru 16. decembra 1943. godine na komunikaciji Han-Pijesak - Sokolac, kod sela Mekota, što je bio završni čin proboja sa zaleđenog Devetaka i izlaska na široki prostor Kladnja i Olova, a zatim i Foče u kojoj ćemo ostati i živjeti "mirnodopskim životom" preko dva mjeseca.

Razumije se, u sjećanjima, još ovako na papiru, sve to izgleda jednostavno, a svakako lakše nego kako smo ga doživjeli. Riječ je bila o tome da smo tog 16. decembra odjutra napustili mjesto okršaja na komunikaciji, svili se u kolone i otišli u Malu Polje. Borci su razmješteni po seoskim kućama, da se okrijepe dugo priželjkivanim snom. Puslije "spavanja" na suvomrazici i u hodu, ovoje sada, u toplim sobama i kraj založenih ognjišta, u krevetima ili na prostrtoj slami, bio pravi carski san, odmor za priču. Ali je bilo odveć lijepo da bi bilo i dugo; po sunačanom danu, nakon razmicanja krpa magle, selo su nadletjdi avioni i zasuli ga bombama. Bilo je poginulih i ranjenih. Morali smo nastaviti pokret u trku. Sutradan smo duživjeli bombardovanje u Podbukoviku, Podkozlovači i Ravanjskom, a dan kasnije, 18. decembra, bataljoni drugova Jajačnina i Zeca su, iz zasjede kod Berkova, vodili borbu protiv jakih njemačkih kolona koje su dolazile od Han-Pijeska. Pod pritiskom tih snaga i odlučni da ne prihvatimo iscrpljujuće frontalne borbe, koje su u ovoj situaciji mogle odgovarati samo neprijatelju, povukli smo se prema Žeravici i Kladnju. Ali ni tamo nije bilo uslova za i najmanji predah; već toga dana, 18. decembra, vodili smo uvodne odbrambene borbe u njemačkoj tzv. Krivajskoj operaciji, koju su oni šifrovano nazivali "Šnešturm". Kao cilj te operacije štab 5. njemačkog brdskog korpusa je postavio da snage naše Pete divizije i Trećeg udarnog bosanskog korpusa opkoli i uništi u dolini rijeke Krivaje i na Konjuhu. Razumije se, mi smo za taj brižljivo pravljeni plan doznali tek kasnije, ali smo njegovu realizaciju itekako preživljavali - kroz danonoćne okršaje praćene izuzetnim naporima. Lišavanjima i žrtvama. Tako sve do kraja 1943. godine, što se poklapalo i sa krajem šeste neprijateljske ofanzive, koji nasje zatekao na padinama Jahorine. No ni odatle do Foče, u narednih 12 dana, za nas nije bilo tako reći ni časa predaha.

Tačno mjesec dana nakon pokreta od Višegrada stigli smo, pod borbom, protiv četnika u Foču i njenu okolinu. Naš drugi bataljon je raspoređen u Komranima i Karaula gdje je, čuvajući most na Prači, zatvarao sa te strane prilaze stvorenom mostobranu na desnoj obali Drine. Predstojao nam je dvomjesečni period svestranih priprema za novi, naš drugi prodor u Srbiju, koji će za Drugi bataljon početi u podne 15. marta, kada smo, u borbenom poretku, savladali ledeni i nabujali Lim.