Jovan Stojanović: MITRALJEZAC DIKA

Mile Kecman, sin Steve, rođen je 1921. godine u selu Bukovaća kod Bosanskog Petrovca, gdjeje završio i osnovnu školu. Prije rata, kao dječakje, sa ujakom Perom Kecmanom sa Bravskog Vaganca, odlazio na rad u rudnik Blagojev Kamen u Srbiju. Bio je i sezonski šumarski radnik u "Sipadu".

U prvim danima ustanka priključio se narodnooslobodilačkom pokretu. Bio je pomoćnik poznatog i istaknutog mitraljesca Ilije Bursaća, u Udarnom bataljonu, a kasnije u Prvoj krajiškoj brigadi, gdje je, među nama borcima, bio poznat po nadimku Dika.

Pored Ilije Dikaje savladao sve borbene osobine mitraljeza. Njegova municija uvijekje bila besprijekorno čista i podmazana, paje oruđe radilo bez zastoja. 1 kao pomoćnik se isticao u borbi, stalno slijedeći svog nišandžiju u djejstvima.

Upoznao sam ga u proljeće 1942. godine, kadaje već bio iskusan i vrlo cijenjen borac u našojjedinici. Bioje srednjcg rasta, čvrst i stabilan momak. Metalno sandu-če puno municije prostoje poskakivalo na njegovim širokim plećima i nimalo mu nije smetalo na maršu i u bori. Na sanduče se jedino žalio i ljutio ako je ostalo po-luprazno ili bez municije i onda gaje korio, a bogme, i psovao, odnoseći se prema njemu kao prema živom stvoru.

Mile Kecman je biu čovjek posebnog kova, u borbi za priču hrabar, uvijek ve-seo i raspoložen volioje pjesmu i lijepoje pjevao. Pjesmom se oglašavao na maršu i odmoru i zatoje bio zapažen i omiljen u našoj četi, a kasnije i u Udarnom bataljonu i brigadi. Prilikom susreta sa Solajom, u proljeće 1942. godine, ovaj čuveni junak zapazio je Milu upravo po pjesmi. A znao je Mile i da pravi oputnjake za drugovc koji to nisu umjeli, pa su mnogi uz njega ovladali ovim zanatom.

Pošto je Ilija Bursać jula 1942. godine otišao na dužnost u štab brigade, Mile je postao mitraljezac, ali ga nije zapao mitraljez na kome je bio pomoćnik. Zbog pre-komandi u okviru čete, mitraljezje primio Vlado Banjac-Karan, što je Mila mnogo ljutilo. U stvari, toga danaje Mile bio najsrećniji čovjek zbog toga što je postao mit-raljezac, ali i najljući u četi zbog "otuđenja" Ilijinog mitraljeza. Od tog dana naš Dika je bio sve hrabriji, samouvjereniji i ponositiji što je postao mitraljezac. Za njega je mitraljez bio najbolji zaklon u borbama. Starješine i borci stekli su veliko povjere-nje u Diku jer se iz borbe u borbu pokazivalo da je izvanredan mitraljezac. On je toliko ovladao tim oruđem da gaje i vezanih očiju sklapao i rasklapao, pozivajući ostale mitraljesce i sve borce na takmičenje - da se vidi ko će prije zavezanih očiju sklapati i rasklapati mitraljez. Od svojih pomoćnikaje zahtjevao da dobro poznaju mitraljez i da u borbi budu uz njega kao što je bio on uz Iliju Bursaća. Ko je od njih mogao da ga tako prati - poslije nekoliko mjeseci bi postao mitraljezac, od čega među Krajišnicima za borca nije bilo većeg priznanja.

Ućio ih je da u svakoj situaciji umješno iskoriste i upotrebe oruđe, da u borbi vješto i tačno biraju cilj i određuju odstojanje do njega. Ličnoje volio da koristi svet-leću municiju da bi se uvjerio kako je ocijenio odstojanje.

Cijelu 1943. godinu bili smo zajedno u Prvom vodu Treće čete Drugog bataljo-na. Tu sam Diku još bolje upoznao. Uvjek je bio neustrašiv i u svakoj situaciji je iz-nalazio najbolja rješenja. Bio je ućesnik svih borbi koje je naša brigada vodila od njenog formiranja do 10. februara 1944. godine. 1 ostao je samo mitraljezac, jer se ni za živu glavu nije htio primiti rukovodeće dužnosti, iskreno uvjeren da će kao mitraljezac najviše doprinijeti u NOB-u. Zbog odbijanja rukovodeće dužnosti Dika je, vjerujem, i ostao dosta dugo kandidat za člana KPJ, pa je član KPJ postao tek u jesen 1943. godine.

Dika nije imao "dlake najeziku", umjesnom šalom znaoje da "potkači" svakog borca i rukovodioca. Onje to činio samo onda akoje bio ubijeđen daje rukovodilac ili bilo ko u četi učinio nešto što nije trebalo. Sjećam se prilike kadaje štab našeg bataljonaJašući na konjima, žurio da izbije na ćelo kolone. Tadaje Dika zapitao po-litičkog komesara Jusu kada će doći vrijeme da svi imamo konje zajahanje. "Nikad nećemo imati toliko konja, druže Diko. Nego ti reci jesi li se umorio?", pita ga Juso, pa sjaha sa konja i pruži uzde Diki da on zajaše. Ali Dika neće ni da čuje, komen-tarišući: "Da je samar, uzeo bih ja konja da natovarimo ,šarce', u sedlo ti se ja ne razumijem, druže komesare". Tako je naš Dika znao da istinu pretvori u šalu i nije se libio ni od čega niti je šta propuštao ako mu je već zapelo za oko. Na odmori-ma i zastancima uvijek je nalazio motive iz kojih bi potekla duhovita priča, ili vic

na račun onog ko je to od prisutnih zasluživao. Volio je da se rve i bio je u tome vješt pa su protivnici skoro uvijek nasijedali njegovim brzim potezima i nekim trikovima.

Mnogoje naših akcija u kojima se Dikaistakao. RecimoJuna 1943.godine, pri-likom rušenja željezničkog mosta u Kaknju, on je svojim "šarcem" štitio grupu za rušenje mosta, zasipajući otvore betonskog bunkera iz kogaje, sa lijeve obale Bos-ne, branjen prilaz mostu. Zanijet izvršavanjem tog zadatka, nije se povukao prije de-tonacije eksploziva pod mostom. Bio je na svega oko 50 m od mjesta eksplozije i pravo je čudo kako nisu povrijeđeni ni on ni njegov pomoćnik. Dan kasnije, u Kak-njuje održan zbor na kome je govorio Ivo Lola Ribar, paje Dika bio nagrađen time što je kao predstavnik naše čete prisustvovao toj svečanosti.

Avgusta 1943. godine, prilikom akcije na Rajlovac, do punog izražaja došlaje svjetleća municija kojuje Dika stalno prikupljao. Ovog puta se uvjerio kako su nje-govi rafali pogađali avion iz kogaje buktala vatra. Uzaludje komandirvikao: "Svjet-lećom, svjetlećom!" jer ostali borci to nisu imali, pa se samo putanja po nekog zrna primjećivala u pravcu aviona.

Novembra 1943. godine na Šarganu su vođene teške borbe protiv Bugara. U toku dana položaj je nekoliko puta prelazio iz ruke u ruke i borba je vođena prsa u prsa. U tim trenucima Dikaje iz stojećeg stava kosio iz "šarca" bugarski streljački stroj kojijejurišao na nas. To su bili pravi podvizi, što se kasnije često prepričavalo u našoj jedinici, i to nam je ostala nezaboravna slika.

Decembra 1943. godine, u vrijeme šeste neprijateljske ofanzive, na cesti Višeg-rad - Rogatica, oko 10 km pred Rogaticom, bio sam sa desetinom na obezbjeđenju ispred našeg Drugog bataljona. Bili smo naoružani PT-puškom i sa dve PT-bombe engleskog porijekla. Dika se pred nama iz zasjede zakleo da će uništiti bar jedan tenk ako naiđe - ili će na njemu poginuti. Zatim je iz torbice izvadio nekoliko par-čadi dvopeka i podijelio nam. Tenkovi nisu naišli i Dika se morao zadovoljiti jed-nim zarobljenim Nijemcem.

Poslije višednevnih teških i iscrpljujućih borbi naša brigada se pred noć pri-kupljala za proboj preko ceste na sektoru Han-Pijesak - Kram. Bilo je veoma hlad-no, a borci još i jako iscrpljeni i gladni, Naređeno je da se u toku noći svakako pro-bijemo preko ceste. Poštoje čuo to naređenje, Dikaje zapijevao: "0j Morača, ti kra-jiško dijete, - vodi naske na njemačke čete". Time je i ovog puta, u veoma teškoj sitauciji, iskazao svoj nikad pokolebani moral i prodrmao promrzle borce borbe-nom pjesmom. U takvim situacijama pjesmaje mnogo značila i bitno je uticala na moral pojedinaca i jedinice. A Dika je u toku proboja po ko zna koji put pokazao svoju hrabrost i junaštvo. Ispred nas su se cestom, na dosta velikom rastojanju, kre-tala dva tenka žureći u pravcu našeg desnog krila. Dikaje u tome vidio svoju veliku šansu i sa PT-bombom im se, koristeći noć i drveće, privukao na blisko odstojanje. Kadaje tenk zastao sipajući mitraljesku vatru po našim položajima, Dikaje na njega bacio PT-bombu engleskog porijekla. Međutim, onaje u letu ka cilju dodirnula gra-nu drveta i pala iza tenka. Tenk je pobjegao, a Dika se ljutio i na sebe i na tu prokletu granu.

Februara 1944. godine Nijemci su, dolazeći od Sarajeva, ulazili u selo Bare, gdje ihje sačekao naš Drugi bataljon iz zasjede. Bioje dubok snijeg, kojijejoš padao uz jak vjetar, paje zbog vijavice vidljivost povremeno bila svedena najedva 50 metara. Pod tim uslovima Treća četa je tu kolonu napala sa leđa. Dok smo uništavali nep-rijatelja u okruženju, Trećoj četi se odjednom za leđima pojavila druga neprijatelj-ska kolona, na oko 50 metara. U šumi i mećavi nastao je pravi metež. Okrenuli smo se i udarili na neprijatelja iza naših leđa koji je do tada mislio da smo Nijemci. U tom krkljancu vidio sam Diku kako u pokretu djejstvuje iz "šarca" a ovog puta stvar-no i nije bilo vremena za leganje. Stiteći izvlačenje čete iz klješta neprijatelja, Dika je tu junački pao za slobodu. Pri polasku u tu akciju pjevušio je kao i uvjek. Salio se govoreći da će u ovoj borbi poginuti i da će mu ranac pasti pod glavu a "šarac"

preku njega. U to niko nije vjerovao, tim prije jer se on, kao i uvijek, šalio na svoj račun. Na žalost, ta njegova šala ostalaje i posljednja. Toga dana zauvijekje prestalo da kuca junačko, veselo i raspjevano srce druga Mile Kecmana. Njegove omiljene pjesmebile su "Diko moja-diko školovana", "Volimdiku, imemoje" i "Diko moja, i jesi i nisi", pa je zbog toga i dobio nadimak Dika, a i bio je, brate, prava dika čete u svemu dobrom i lijepom.