Strahinja Bogdanović: KUĆA SA DVOJA VRATA

Prva krajiška brigada kretala se od Romanije u pravcu Foče. 1 jedne noći, po-četkom-januara 1944. godine, u mjestu Prači prešlaje istoimenu rijeku i željezničku prugu Sarajevo - Višegrad. Slijedeći dan zanoćili smo u jednom muslimanskom selu, mislim da se zvalo Komarani. Selo je pravo planinsko, sa raštrkanim kućama, smješteno visoko gore, duž jedne kose. Pošto se brigada rasporedila po kućama, meni je zapalo da, sa patrolom, obezbjeđujem intendanta našeg Drugog bataljona pri odlasku u jedno drugo selo, nešto niže i znatno bogatije, da bi se bataljon snab-dio hranom. U tom selu nigdje nismo mogli naći žive duše, jer, kako smo čuli, svi su se razbježali negdje, i intendant je morao da sam, iz nekoliko napuštenih kuća, uzme nešto kukuruznog brašna i krompira. Natovarili smo to na konje i vratili se u selo gdje je smještena brigada. Bilo je već kasno, skoro ponoć, pa smo odmah, onako promrzli i umorni, otišli na spavanje, nestrpljivi da što prije svane da bismo se barjednom dobro najeli kukuruznog kačamaka. Odavno nismojeli dobrog i po-štenog hljeba, a ukoliko smo imali hljeba - bio je od zobanog brašna. Ko nije jeo taj hljeb nikad ne može ni znati kakve sve muke nakon toga nastaju u crijevima. Dolaze neopisive tegobe i bolovi, jer ostaci od slame i košuljice od zrna ostanu nes-vareni, pa prilikom izbacivanja paraju crijeva, što, naravno, užasno boli. To mi se redovno dešavalo za vrijeme šeste neprijateljske ofanzive, kada god sam jeo ovaj nesrećni zobeni hljeb. Eto, poslije dužeg vremena - intendant nam je obećao ujutro dobar doručak uz kukuruzni kačamak kao najveću poslasticu. U toj nadi smo i brzo zaspali.

Prošle su preko tri i po decenije od te noći, ali ono što sam u njoj doživeo -nikada neću i ne mogu zaboraviti. Taj cjelokupan ambijent: kuća, vrijeme, mjesto, drugovi, raspoloženje - sve u meni i danas živi. Sjećam se: ta noć je bila tiha i hladna, polako je padao sitan snijeg kroz razređenu maglu i noćnu tamu. Malo mi je neo-bična ovakva tišina, prosto mrtvo sve, nigdje se ništa ne oglašava, pa u čovjeku stva-ra neku sumnju i neizvjesnost, što nijedan vojnik ne voli. Ovoje, možda, prvo ovak-vo mirno veče poslije šeste ofanzive, u vrijeme koje nismo imali mira ni nocu ni danju. Pokazali su nam gdje se smjestio naš Prvi vod Prve čete Drugog bataljona. To je jedna drvena kućica, brvnara, na kraju sela i ujedno na kraju kose, sa dvoja vrata na dvije suprotne strane. Gore iznad kuće je za nepunih pedesetak metara i vrh kose, a iza kuće i ispod nje odmah se prostire šuma. Na uskom putiću koji vodi od kuće u šumu postavljen je stražar iz sastava našeg voda, kao obzebjeđenje sa te strane

U kući je plehana pećica brektala od toplote, zagrijavajući prostoriju u kojoj su spavali moji drugovi, "naslagani" po podu jedan pored drugoga kao sardine u konzervi. Malo sam popričao sa dežurnim voda, a onda i ja Tegao i zaspao kao pokošen.

Probudio nasje prodoran glas stražara ispred kuće, kojije uspio samo toliko da vikne "Nijemci!", a rafali iz njemačkih automata počeše da rešetaju i buše našu brvnaru. Nijemci jurišaju na jedna vrata kuće, a mi onako u polusnu i gologlavi, iz-lijećemo sa oružjem u rukama na druga vrata, sa druge strane kuće, i trčimo otva-rajući vatru na njih a oni na nas. Mi činimo sve da bi svi drugovi izašli iz kuće, tj. da Švabe ne zauzmu i druga vrata. Rano je jutro, tako reći nije se još dobro ni ras-vanulo a mi se već ganjamo sa Švabama, jurišajući oni na nas a mi na njih. Sada je glavni cilj i njima i nama: ko će prije zauzeti vrh kose iznad kuće.

U toku borbe nastala je trka. Bio sam pomoćnik mitraljesca i nosio kutije sa okvirima municije za mitraljez i pušku, a uz sve to velika uzbrdica i dubok snijeg toliko su me izmorili da, kada smo izbili na brdo, ja sam sav bio u goloj vodi od zno-ja. Ali uspjeli smo: prvi smo zauzeli i posjeli kosu. Ni Nijemci ne odstupaju, uporno jurišaju i navaljuju da bi nas zbacili sa kose.

Stižu im pojačanja i napadi se šire. Borbu prihvataju i ostale jedinice naše bri-gade. Nijemci su sve agresivniji i žešći. Oni ne štede municiju kao mi. Ustremili su se na naš mitraljez da ga po svaku cijenu likvidiraju, pa rafali njihovih automata kao kiša sipaju oko nas i iznad naših glava. Lijepo vidim kakojedinom hrastiću, iz-niklom na toj kosi na kojoj smo se bili smjestili, sve grane isjekoše rafalima. Gu-bitaka već imamo i mi i oni, ali Švabe se ne osvrću na gubitke, padaju pa opet ustaju i slijepo jurišaju.

Jedan švapski oficir, da bi potkrijepio napad i ohrabrio svoje "friceve", skočio je na noge sa jednom grupom Nijemaca i, onako stojeći, počeo da viče kreštavim i drskim glasom: "Forverc, forverc!". Milenko Udovičić nešto u sebi promrmlja i zavika onom njemačkom oficiru: "E, nećeš mi ga ti više ovdje forvecirati pa nek du-de šta bude!" Otkači bombu i zafrljačije pravo na onoga harambašu štohrabri Ni-jemce.

Vrisnu dolje među Švabama "kragujevka" i zaista nestade onog švapskog ofi-cira i njegovog "forverca". Ali opet Nijemci jurišam. Sad su se okomili na onaj Mi-lenkov zaklon kod jednog bukovog stabla. Milenko, da bi osmotrio tačno gdje da ponovo baci bombu, ustao je i u tom momentu ga je sasjekao njemački rafal.

Posle duže burbe Nijemci su uspjeli da zauzmu središte kose, a time i da od-sjeku našu Prvu četu od ostalihjedinica brigade. Bez obzira na to što smo mi uspjeli da čvrsto zadržimo naš položaj na kosi, sada smo ga i sami morali napustiti i od-stupiti u suprotnom pravcu odostalih našihjedinica, da bi se tek pred noć uspjeli probiti i doći u sastav brigade.

Eto, i taj dan kada smo mislili da ćemo se malo odmoriti, naspavati i malo bolje počastiti - ostaoje samo pusta željaJerje i on bio skoro kao i svi ostali: borba, muka i natčovjećanski napori. A, što je i najvažnije: da na onoj našoj drvenoj kućici, gdje smo spavali, ne bješe dvoja vrata - naš Prvi vod čete ostao bi tu na vjećnom počin-ku. Zato i danas volim kada negdje vidim starinsku kuću sa dvoja vrata. Uostalom, možda su naši stari upravo zbog sličnih potreba i pravili kuće sa dvoja vrata- kada bi Turčn ili neki drugi silnik navalio najedna, da bi domaća čeljad mogli izbjeći na druga.