Drago Đukic: BRANKO SURLA

Brankoje rođen 1922. godine u Vrtoču kod Bosanskog Petrovca, u siromašnoj zemljoradničkoj porodici. Tu je završio osnovnu školu, a potom, kao prva muška glava u kući, preuzima na sebe očevu ulogu o zbrinjavanju porodiceJerje otac kre-nuo na rad po Jugoslaviji i Francuskoj da bi, kao šumarski radnik, koliko-toliko pri-pomagao održavanju golog života svoje familije. Inače, za tu porodicuje bilo karak-teristično da su i u takvoj situaciji nastojali da dokažu da su "prvi u selu", ponekad prkosni i bučni, ali uvijek u dobrosusjedskim odnosima i spremni da, kada to ust-reba, svima zaredom priteknu u pomoć. Sve te okolnosti u kojima je Branko od-rastao bile su presudne u formiranju njegovog lika: bioje odvažan, odlučan, ponosit i gord mladić. Po izgledu je bio visokog rasta, snažan, fizički jak i zdrav.

Kada se 27.jula 1941. godine oglasio prvi ustanićki pucanj u Bosanskoj krajini, Branko je stupio u redove ustanika u svom Vrtoću i kao borac naoružan puškom,

azatim i puškomitraljezom, ostaje u Vrtočkoj četi dojuna 1942.godine. Tadaje pre-šao u Petrovačku omladinsku četu, a već početkom avgusta 1942. godine, u rejonu Gornje Sanice, kompletna četa ulazi u sastav Prve krajiške brigade i postoje Prva četa Trećeg bataljona. Taj naziv četa je nosila tokom čitavog rata, ali Brankovom velikom zaslugom ona je dobila još jedno ime, istina nezvanično, i jasnu odrednicu - Surlina četa.

Branko je član SKOJ-a postao marta, a član KPJjuna 1942. godine.

Svoj borbeni put u sastavu brigade Brankoje započeo kao desetar, a nekoliko mjeseci kasnije postaoje i vodnik voda. Dobro se sjećam prvih susreta sa borcima ove čete, u svojstvu partijskog rukovodioca novoformiranog Trećeg bataljona. Svi zaredom su govorili da su se borbenost i udarna moć Prve krajiške nadaleko pi ' čuli, da se pričalo da su borci brigade vrlo disciplinovani, hrabri i požrtvovani i se prosto međusobno takmiče u što boljem izvršenju svih postavljenih zadatal Kao u jednom glasu ponavljali su da im je pripala velika čast i da smatraju svo vrsnim priznanjem to što su ušli u sastav "prvenca" Bosanske krajine, te da će povjerenje dokazati i potvrditi u predstojećim bitkama. 1 tako je Branko, zajed sa Mirkom Kesićem Kešom, Jovanom Krtinićem Bećarom, Stevom Popadiće Dušanom Dujicom Soviljem, Radom Lajićem, Nikolom Kerkezom, Dušanom C radovićem, Bogdanom Vukšom i mnogim drugim borcima i starješinama, kren u ljuti boj i sve ratne nedaće, pronoseći slavu, borbenost i junaštvo svoje čei bataljona i brigade kao cjeline.

Već u prvim borbama kod Kupresa, Mrkonjić-Grada, na Manjači i prilikom os-lobođenja Jajca Branko se ističe kao neustrašiv borac i bombaš, tako da se o nje-govomjunaštvu već naveliko pričalo među borcima u četi, u Trećem bataljonu, pa i u ostalim bataljonima brigade. Bioje dosta nagao i brz, i kao daje želio da u svakoj borbi podnese najveći teret. Te osobineje ispoTjavao gotovo uvijek, ubijeđen da će ličnim primjerom najbolje pokazati kako treba neprijatelja tući. Kao desetar, vod-nik voda, a kasnije i komandir čete, Branko je najkraćim vojničkim riječnikom sa-opštavao odluke i izdavao naređenja, uvijek naglašavjući da se postavljeni zadatak mora izvršiti, a onda bi u toku akcije svoje komandno mjesto "postavio" u streljač-kom stroju čete ili, još češće, ispred nje.

U septembru 1942. godine Treći bataljonje u borbama na Manjači sa svoje dvi-je čete nanio velike gubitke ustaškom "Gorskom zdrugu". Dok je Bogdan Vukša, komandir Prve čete, izdavao naređenje da svi borci prije polaska najuriš skinu ob-uću, Brankoje, odmah i nestrpljivo, iskočio iz stroja čete i, pokazujući na svoje već rascvjetale seoske opanke, rekao daje on srpeman i može krenuti u juriš. Tu neo-doljivu želju Branko je, zajedno sa ostalim borcima svoje čete, u noćnom jurišu is-kalio u punoj mjeri: za nepun sat borbe prosto su pregazili jaka utvrđenja i nepri-jatelja potukli do nogu.

Prilikom napada na grad Jajce, 24. septembra 1942. godine, Prva četa dobilaje specifičan i vrlo delikatan zadatak: da se neopaženo provuče kroz neprijateljevu od-branu i da sa početkom opšteg napada likvidira neprijateljsku artiljeriju, stvori po-metnju u njegovoj odbrani i na taj način olakša napad ostalim jedinicama. Četa se pritajeno provukla kroz tri neprijateljska obruča i pri nailasku na četvrti -jako ut-vrđene artiljerijske položaje - Branko je prvi, sa svojom desetinom, uskočio u nep-rijateljske rovove i doprinio da četa osvoji ovo jako branjeno utvrđenje. Tom pri-likom je kao od šale bacao ručne bombe i uzvikivao: "0va će bolje pogoditi ..."

1 u narednim borbama kroz Bosansku krajinu: Bihać, Bosanski Novi, Sanski Most, Topića brdo, kao i u okršajima za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive, Branko je sa četom i svojim saborcima nizao uspjehe, čeličio se iz borbe u borbu, pa muje povjerena dužnost vodnika voda u istoj četi. U borbama kod Topića brda, decembra 1942. godine, bio je lakše ranjen, ajanuara 1943. godine, kadaje u bor-bama kod Benkovca po drugi put ranjen kroz podlakticu desne ruke, nije se htio odvajati od svoje čete i liječiti u bolnici, govoreći da on može pucati i lijevom ru-kom. 1 zaista, nikad nije tražio predaha ni odmora i kao da mu je borbi i okršaja uvjek malo bilo.

Volio je da se javno čuju i istaknu zasluge njegovih boraca i njega među njima naročito kada su se na četnim konferencijama i partijskim sastancima analizirale prethodne akcije. A kako i ne bi kad je bio pravi delija na megdanu, neustrašiv ju rišlija i bombaš, disciplinovan borac i čvrst komunista. Na takvim i sličnim sastan-cima Branko je znao izvlačiti vojničke zaključke i ukazivati na uočene slabosti, za lažući se da svi borci budu dosljedni i disciplinovani u izvršavanju svih borbenih zadataka. Svojim primjerom borbenosti, prodornosti i tačnosti uživao je autoritet i ugled uzornog starješine, mada nije najbolje umio uspostaviti lične kontakte i raz-viti komunikativnost sa svojim saborcima.

U srednjoj Bosni, krajem aprila 1943. godine, Branku je, u dvadeset prvoj go-dini života, ukazano veliko i zasluženo povjerenje - postavljenje za komandira iste čete, koju će veoma uspješno voditi kroz borbe u srednjoj i istočnoj Bosni, u prvom prodoru i borbama u Srbiji pa sve do završetka šeste neprijateljske ofanzive. Takvo povjerenje i odgovornost Partija je pružala najboljim među dobrima, prekaljenom i u borbi provjerenom kadru, pretežno omladincima koji su bili i najbrojniji u sastavu naše brigade.

U štabu Trećeg bataljona dobro smo poznavali stanje i prilike u svakoj četi, nji-hove vrline, specifičnosti i mogućnosti u borbenim djejstvima, udarnu moć, čvr-stinu i moralno-političko stanje. U svim akcijama težili smo da to skladno primi-jenimo u borbenom rasporedu, što je znatno doprinosilo da bataljon uspješno iz-vršava sve postavljene zadatke. Pa ipak, sa punom odgovornošću bih istakao da je Prva četa - svojom prodornošću, vještinom primjene manevra, tačnošću i udarnom moći - odskakala od ostalih četa i bila među najboljim četama u sastavu brigade. Nisu bez razloga borci i starješine, komande i štabovi iz drugih bataljona naše bri-gade bili sigurniji u postizanju uspjeha kada bi čuli da imje Surlina četa lijevokrilni ili desnokrilni susjed, ili da ona napada ili brani određeni pravac. Neosporne su či-njenice da su u ovom svemu i Brankove velike zasluge. Onje od prvih dana u ovoj četi razvijao i gajio probojnost, borbenost i silinu udara.

Nezaboravne su akcije Trećeg bataljona na Lepenici kod Kobilje Glave i pri-likom paljenja aviona u Rajlovcu, u kojima je Surlina četa postigla vrlo zapažene borbene uspjehe. Njegovi gromki povici: "Uraaa, naprijed Prva četa!" snažno su podsticali borce u četi da pokažu sve vještine ratovanja, a Brankoje uvjek sa njima u streljačkom stroju, u neodoljivim jurišima ...

Prvu borbu sa bugarskim fašistima brigadaje vodila kod Kremne, noću 18. no-vembra 1943. godine. Brankoje bio na položaju sa svojom četom, kao štoje bio slu-čaj i sa ostalim jedinicama brigade. Neprijatelj je bio organizovao jaku odbranu i zaposio rovove i bunkere. U prvom jurišu boraca brigade nije postignut značajni uspjeh, pa je nakratko zavladalo zatišje. U tim trenucima odjeknule su strahovite eksplozije ručnih bombi, a odmah zatim začuo se gromki povik: "0vdje Surla, na-prijed Prva četa!...". Borci su prepoznali glas svog komandira i kroz međuprostor koji je komandir Branko bombama napravio udarili u neprijateljevu pozadinu, što je bitno doprinijelo brzom zauzimanju Kremne i nanošenju velikih gubitaka ovim zlikovcima.

Za ovaj podvig Prvu četu je pohvalio vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito, što je ostao jedinstven primjer u našoj revoluciji da se ovakva priznanja uru-čuju jedinicama ranga čete.

Na izmaku šeste neprijateljske ofanzive, po velikom snijegu i jakoj hladnoći, 7. januara 1944. godine, u rejonu sela Orahovice kod Goražda, vodeći borbu sa nje-mačkim izviđačima Branko je i po treći put ranjen. Slučaj je htio da je istog dana u štab brigade stiglo naređenje štaba divizije daje poručnik Branko Surla premješ-ten za komandanta Trećeg bataljona Desete Krajiške brigade. 1 umjesto da krene na novu dužnost, otišao je u brigadnu bolnicu, na liječenje. Međutim, brzo je pre-zdravio, ali muje teško pao rastanak od svoje omiljene čete - čete koja gaje uzdigla, a on njoj, zauzvrat, sve pružio i mnogo je zadužio. Još dugo po njegovom odlasku borci su je zvali Surlina četa.

Nije mu bila naklonjena ratna sreća: 23. aprila 1944. godine, kao komandant Trećeg bataljona Desete krajiške brigade, u rejonu sela Kušića kod Ivanjice, smrtno je pogođen mitraljeskim rafalom iz neprijateljskog aviona. 1 u tom neravnoprav-nom okršaju s mržnjom je gledao neprijatelju u oči i rafalima zasipao avion, što je možda, bilo i presudno za otkrivanje položaja i njegovu pogibiju.

Za osvjedočeno junaštvo, podvige i vještinu rukovođenja u toku narodnooslobodilačkog rata, posmrtno je, 24. jula 1953. godine, proglašen za narodnog heroja Jugoslavije.

Neka ovi redovi budu posvećenijednom od mnogihjunaka i heroja Bosanske krajine, koga će se uvijek često, rado i do kraja života sjećati svi borci Prve i Desete krajiške brigade, a mladim generacijama će služiti kao snažan primjer nesebičnog žrtvovanja i bespoštedne borbe za izvojevanje slobode i stvaranje uslova za bolji život.