Đorđe Savić: SUKOB SA NJEMAČKIM SKIJAŠIMA

U šestoj neprijateljskoj ofanzivi Prva krajiška brigadaje tako reći svakodnevno vodila borbe protiv svih vrsta neprijatelja u našoj zemlji: Bugara, Nijemaca, četnika, ustaša i dr. Ređale su se borbe na prostoru Šargan planine, Višegrada, planine De-vetaka, Han-Pijeska, Ribnice na Krivaji, planine Javora, Kladnja, zatim na komuni-kaciji Rogatica - Višegrad, nakon čega su uslijedili proboj na rijeci Prači, napad na Renovicu, Ustikolinu i Foču i ponovni prelaz preko rijeke Drine.

U svim tim borbama brigada i svaka njena jedinica su se naročito istakle, što je utoliko bilo teže jer su protiv njih stajali jaka zima, visok snijeg i znatno nadmoć-niji neprijatelj koji je napadao sa svih strana, pa su mnogi borci izbačeni iz stroja. Samo iz moje Prve čete Četvrtog bataljona poginuli su: Milan Savić, puškomitra-ljezac (proboj na Devetaku), Petar Gvozdenović, desetar i bombaš (u napadu na nje-mačko uporište u rejonu sela Ribnica na Krivaji), Đuro Kerkez, desetar, Božidar Jovanić, mitraljezac i još 6 drugova čijih se imena ne sjećam.

Meni je tada bilo svega 16 godina, ali sam se ubrajao u stare borce, a bio sam skojevac. U tim borbama sam doživio najteže dane, čegaje bilo mnogo. Recimo, do-bro pamtim kada smo se jedne noći prebacivali preko rijeke Prače. Taman kada sam bio na kraju mostića, bolje rečeno jedne grede preko koje smo prelazili ovu

rijeku, njemački mitraljez osuo je po tom "mostu" kojim smo se prebacivali. U najvećoj zimi i pod oružjem skočio sam u rijeku Praću, dok su ostali borci zastali jer nisu mogli da prelaze od neprijateljske vatre, a oni ispred mene trčećim kora-kom su se razvili u strijelce. Tako se dogodilo da kad sam se izvukao iz rijeke, nikog nisam imao pored sebe, a na meni se sva odjeća sledilajerje temperatura bila znat-no ispod nule.

Pošao sam uz obalu, pravcem kuda su otišli dijelovi moje čete, ali uslijed velike strmine nisam mogao da se izvučem iz uvale. Naime, kako god bih se uhvatio za neko šiblje ono bi se otkinulo, tako da sam se kretao "korak napred a dva natraga. Za to vrijeme su vođene borbe. Čuo sam Nijemce kako viču "Forverc!", a naši "Ura!". Uz sve to osjećao sam da mi se Nijemci približavaju, što je značilo da bih im mogao pasti u ruke.

Nemoćan sam bio da bilo šta uradimJer sam se sve više smrzavao. Uplašio sam se da ne padnem neprijatelju u ruke, pa sam se odlučio da izvršim samoubistvo. Stavio sam cijev puške sebi pod bradu, neposredno pored grla, a desni palac od ruke namjstio na obaraču. Ali prije nego što ću izvršiti ovaj dramatičan čin, ponovo mi nešto sinu u glavi: "Daj, Đoko, pokušajjošjednom da se izvučeš iz ove uvale. Uči-ni to,jerje hrabrost pogledati istini u oči, boriti se, živjeti.a Tako ponovo pokušam da se izvučem, i kao da me neka posebna sila pokrenu. Izvukoh se na neku uzbr-dicu. Krenem uz brdo, a stalno pratim borbu našihjedinica protiv Nijemaca. Prema osjećaju i pravcima odjeka vatre idem prema našim borcima. Kad sam bio blizu vrha čuke, vidim neke vojnike prema nebu. Priđoh im blizu, pitam: "Ko je gore?" Cuh odgovor: "Partizani, a koje dolje?" "Isto partizani", odgovaram. Kad sam pri-šao posve blizu, drugovi su me poznali i viknuli: "Je si li to ti, Đokice?" Jedva sam im odgovorio. To su, zapravo, bili baš drugovi koji su ispred mene prešli rijeku i mislili su da sam ja poginuo. Međutim, ni oni nisu imali vezu sa ostalim dijelovima čete. Odmah su me prihvatili, vidjeli su da sam se skoro sav sledio. Unijeli su me u praznu seosku kuću, naložili vatru, zagrijali me i istrljali, te mi dali neko zrnevlje od kukuruza da zobljem. Tako mi povratiše dušu. Vezu sa ostalim dijelovima čete uhvatili smo tek ujutru kad je svanulo.

Dvanaestog ili trinaestog janura 1944. godine moja Prva četa Četvrtog bataljo-na prvi put se sukobila sa njemačkim skijaškimjedinicama koje su munjevitom br-zinom, negdje poslije podne, odjevene u bijela zaštitna odijela, upale u položaje naše čete koja je tada imala ulogu zaštitnice bataljona a možda i brigade. Ali, bili smo iznureni i iscrpljeni od zime i od prethodnih borbi pri prebacivanju preko glavnih komunikacija i rijeke Prače. Nijemci su nas iznenadili, onako kamuflirani u bijela odijela i do zuba naoružani automatskim oružjem. Došlo je do takvih borbi da nismo imali mogućnosti, a ni vremana, za odstupanje ili za povlačenje bez gu-bitaka, s obzirom na veliki snijeg a i prihvaćenu borbu prsa u prsa. U ovoj kratkoj, munjevito izvedenoj i žestokoj borbi poginuli su namjedan puškomitraljezac i nje-gov pomoćnik. Pošto su Nijemci bili znatno nadmoćniji, zarobili su nam "šarca", i to poslije pogibije mitraljesca i njegovog pomoćnika. U isto vrijeme nekoliko Nijemaca je poginulo, a više ranjeno.

Mi smo se povukli prema Drini, tako da smo tek sutradan, uz pomoć ostalih jedinica, uspjeli da se vratimo na isti položaj.

U ratu svaka borba sa neprijateljem ima svoje specifičnosti, ali ova sa njemač-kim skijašima za mene i moje drugove bilaje jedna od poražavajućih, jer se nismo dovoljno brzo snašli da odgovorimo efikasno na taj iznenađujući neprijateljski na-pad kakav do tog momenta ratovanja nismo imali. Uz to, mislim da smo bili i ne-dovoljno budni, pa nas je neprijatelj potpuno iznenadio, što je moglo imati i tragič-ne posljedice.