Ştrahinja Bogdanović: PROBOJ NA KRIVAJI

Decembra 1943. godine, ujeku šeste neprijateljske ofanzive, naša Peta udarna divizija se, vraćajući se iz zapadne Srbije, našla gotovo usamljena u istočnoj Bosni. To što se tiče naših snaga, inače neprijateljskih kolonaje bilo sa svih strana. Dano-noćne, mahom susretne borbe protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja često su ci-jelu diviziju, ili njene djelove, dovodile u naoko bezizlaznu situaciju, i samo zahva-ljujući velikim manevarskim sposobnostimajedinica, od četa do brigada, zatim iz-držljivosti i visokom moralu boraca i sposobnosti rukovodilaca-onaje uvijek usp-jela da nađe izlaz i izbjegne odlućujući i vješto pripremani smrtonosni udarac od strane neprijatelja.

Kao i za vrijeme svake druge ofanzive, ovdje smo trpjeli glad, umor, nesanicu i hladnoću. Ali od zime, čini mi se, nikada nismo trpjeli tolike posljedice kao ovog puta. Približavao se kraj decembra, a mi smo se još nalazili na planinskom masivu Zvijezda. Kretali smo se, tačnije rečeno povlačili, u pravcu Zavidovića. Manevarski prostor jedinica naše divizije postajao je sve manji, jer je lijevo bila rijeka Bosna, desno rijeka Krivaja (koje se sastaju u Zavidovićima) a pozadi neprijatelj. Taj pro-stor se svakim danom smanjivao, čime je i situacija bila sve teža.

Nalazimo se opet u obruču. Na tom uskom prostoru avioni nam oka ne daju otvoriti. Vatru preko dana ne smijemo ložiti zbog aviona, a noću zbog neprijatelja sa zemlje, jer bi nam po njoj otkrili raspored, pa onda zlo i naopako. Zbog toga nema ništa ni od kuvanja ono malo jadne hrane, a nema ni grijanja po ovom kija-metu. Hladnoća nam i posljednji atom snage crpi. Avioni nam, pored toga što nas svakodnevno bombarduju i mitraljiraju, bacaju i letke, pozivajući nas da se pre-damo, pri čemu nam letak, kažu, može pouzdano da posluži kao "ausvajs" (propus-nica). Tvrde nam da nam se ništa neće desiti. Uz to, leci nas "obavještavaju" daje uništena Peta divizija Milutina Morače itd. To čitamo i razmišljamo: kako je glupa i ćorava ta propaganda neprijatelja, koliko on stvarno drži do nas, kako laže da smo uništeni a mi smo tu. Jeste da trpimo gubitke u svakodnevnim okršajima, ali trpi ih i on, i te koliko. Taj njegov poziv da se predamo još više je ojačao naš moral, dao nam snage da izdržimo sve napore, nadživimo sve žrtve.

Sto smo se više približavali rijeci Krivaji, to smo pomnije razmišljali o tome kako ćemo je, onako ledenu i valovitu, morati gaziti. Kada bismo na to pomislili - koža nam se ježila.

Jedno jutro kolona našeg Drugog bataljona je osvanula u pokretu niz padine jedne kose, na seoskom putu kojim seljaci dovoze sijeno na saonicama iz planine. Užasno je hladno. Grane drveća okitile se injem, pa ako samo takneš granu - eto ti leda za vrat. Konjska balega na tom putu toliko se zamrzla da ako je udariš nogom - zveći kao da je od kamena. Moje ruke su bez rukavica, a još imam neke kratke rukave, pa su poplavile i tako premrzle da jedva pušku drže.

Kolona često zastaje. Cuju se mitraljeski rafali, čas duži čas kraći. Mi smo svc bliže mjestu okršaja. Cujemo i "Ura, ura!" Pa opet tišina. 1 vatra mitraljeza se utiša, da bi se opet oglasili rafali i odjekivali povici "Ura!". Doznali smo da Treći bataljon naše brigade napada na neprijateljske položaje koji dominiraju nad rijekom Kriva-jom. Ubrzo čujemo: utvrđenja su jaka i naši nisu uspjeli, a Treći bataljon ima i gubitaka.

Naša kolonajoš uvijek stoji. Očekujemo kada će se i naš bataljon uvesti u bor-bu. Nestrpljivi smo, jer nam je još više zima kada ovako stojimo. Dođe i naređenje:

"Pokret i najveća tišina!"

Na naše čuđenje, okrenuli smo poludesno od neprijateljskih položaja i sjurili se u jednu vododerinu kuda teku planinske bujice za vrijeme velikih kiša. Ta pro-valijaje obrasla trnjem i sitnim šibljem, pa smo se niz nju i nekom konjskom stazom munjevito obreli na ulazu u jedno muslimansko selo. Sada su nam oni mitraljeski rafali ostali sasvim lijevo i pozadi nas.

Kada su seljaci ugledali nas partizane u selu, bili su zapanjeni, tim prije jer su dobro znali da gore, iznad samih njihovih kuća, Nijemci drže položaje i vode borbu protiv nas. Nisu mogli da shvate šta se dešava.

Odmah iza sela prostirale su se neke njive i komandant bataljona Cvijo Maza-lica je po njima rasporedio čete. One su zauzele položaje i odmah otvorile vatru sada neprijatelju u leđa. Poslije kraće borbe švapski položaji su bili likvidirani. Naši su zaplijenili dio neprijateljske komore i veoma bogat ručak, koji su Nijemci bili spremili za svoj božić. Po tom ručku sam dobro zapamtio daje to bilo 24. decembra 1943. godine.

U tom seluje, srećom, bio očuvan most preko rijeke, Krivaje. Preko njega smo se prebacili i nastavili dalje prema planini Konjuh. Dakle, nismo morali gaziti Kri-vaju! A toliko nasje ta briga, a, bogme, i iskonski strah od vode, naročito neplivača kakvaje bila većina u našem borbenom stroju - zaokupljala, pritiskala. Ovoga puta ratna srećaje Krajišniku pružila ruku s prave obale. A ovaj obilazak što gaje usred borbe brzo i efikasno izveo Drugi bataljon pokazao je šta u odsudnim momentima znače odlučnost, drskost i manevarska sposobnost jedinice.