Dušan Karan: DUG KOMESARU KUSONJIĆU

Ostaloje dosta uspomena iz ratnih dana, radosnih i tužnih, kojima bih i na ovaj način mogao posvjedočiti o ljudima i događajima s ratnog puta Prve krajiške. Ipak, izdvojio bihjednu koja se nekako najdublje usjekla u moje sjećanje. To je uspomena na druga Gojka Kusonjića, rodom iz Miljakovca kod Prijedora, političkog komesa-ra čete, a kasnije i bataljona u našoj brigadi.

Upoznao sam ga na dan formiranja brigade, u pitomoj Lomovitoj, a s njim je, onako otvorenim, komunikativnim i vazda veselim, lako bilo upoznati se i steći nje-govo prijateljstvo. Palo mije u oči daje veoma neposredan, prisan i druželjubiv, da njegova iskrena riječ, vedri lik i veseli duh plijene svakog sagovornika. Njega su za-sita krasile sve lijepe i plemenite ljudske osobine. Volio je iznad svega ljude, pa je stoga bio omiljen kod svojih boraca. 1 borci i starješme su ga cijenili. Njegova hrab-rost i idejno-politička izgrađenost, kao i svi drugi kvaliteti kojima se odlikovao, us-lovili su daje rano postao rukovodilac u našim jedinicama. Sigurnoje u tome zna-čajnog uticaja imala i činjenica što je prije ustanka, kao krojački radnik, bio poli-tički organizovan u naprednom radničkom pokretu u Prijedoru.

U toku našeg zajedničkog života u brigadi bezbroj puta smo se sastali - za vri-jeme odmora, u političkim akcijama, prilikom izvršavanja borbenih zadataka. U svim situacijama s njim se čovjek osjećao lakše, ljepše i sigurnijeJerje uvijek pred-uzimao akciju, ukazivao na izlaz, hrabrio riječju, bez obzira na složenost postojeće situacije. Ipak, dva naša susreta moram izdvojiti i o njima nešto više reći, jer su se zasita zbili u dramatičnim okolnostima i ostali nezaboravni, a u mom sjećanju i tužni.

Naša brigadna bolnicaje aprila 1943. godine bila razmještena u selima Gornji i Donji Korićani, u srednoj Bosni. U bolnici je bilo nekoliko stotina bolesnih i ra-menih boraca. Toliko velik broj bolesnih drugova bio je posljedica epidemije pje-gavog tifusa koja je zahvatila i našu Prvu brigadu. Više stotina boraca palo je u po-stelju, od kojih je većina bila nepokretna. Među oboljelim od tifusa, i to onim ne-pokretnim, bio sam ija. Svako premještanje naše bolnice sjednog na drugo mjesto vršeno je sa dosta teškoća, i to onih nešto pokretljivijih na konjima, razumije se ako su mogli sjediti u sedlu ili na samaru, a onih koji nisu mogli nijahati - na nosilima, što će reći na ramenima boraca.

Zima je ovdje dugo trajala i bila je veoma oštra. Snijeg je padao danima tako daje visina njegovog pokrivača dostizala i do jednog metra. Teren na kom smo se nalazili bio je ispresjecan, a po svom topografskom sklopu sa obilježjima visoko-planinskog zemljišta. Sve je to otežavalo premještanje inače teško pokretne bolni-ce. Ali, bez obzira na sve te teške uslove, bolnica se, pod pritiskom neprijatelja, mo-rala 24. aprila premjestiti iz Korićana na lijevu obalu rijeke Ugar, u selo Vitovlje. To zbog toga što su minobacačke mine padale i eksplodirale pokraj brvnara u ko-jima su bili smješteni ranjenici i bolesnici. Cetnici Rade Radića i Laze Tešanovića svakog časa su pojačavali pritisak i proširivali napad, pa je prijetila opasnost za bezbjednost naše bolnice.

Premještanjebolnicevršenojedanju. Kolonajebiladugaiveomasporosekre-tala kroz duboki snijeg. Putevi, i onako slabi, nisu se vidjeli pod debelim pokriva-čem. Od prtina u snijegu su se vidjele samo one koje su upravo pravili nosioci ra-njenika i bolesnika, samo nogostupi po kojimaje bilo vrlo teško kretati se,još pod teretom nosila. Po takvoj prtinijedna nosila sajednim bolesnikom mogla su nosit' samo dva druga, a to je bilo teško, naročito kad se na nosilima našao neki teži bi lesnik - i po zdravstvenom stanju i po kilogramima. U takvoj situaciji menije, pore svih ostalih nezgoda, položaj pogoršavala i činjenica što me, zbog težine, dva drug. pod takvim uslovima nisu mogla nositi, a kako sam se našao na začelju kolone, predložio sam mojim nosiocima da me ostave na jednoj padini, na sijenu koje se tu zateklo, jer drugog izlaza nije bilo. Poslušali su me.

lako sam povremeno, od visoke temperature, gubio svijest, tada sam,valjda us-lijed svježeg vazduha, došao svjesti i shvatio sam situaciju u kojoj sam se našao. Bio sam svestan šta me čeka, jer je neprijatelj već bio blizu. Suočen sa takvom opas-nošću, zatražio sam od drugova da mi skinu starješinske oznake. Ostao sam tu da čekam sudbinu koje sam, ponavljam, bio potpuno svjestan.

lako prigluv od posljedica nesvjestice, čujem neprijateljsku vatru koja se pri-3ližavala. U tom momentu stiže na svomjahaćem konju drug Gojko Kusonjić, onda politički komesar bataljona, koji je čuo da sam ostao negdje na prtini. Nikad ne iriogu zaboraviti taj naš susret, i njegov vedri lik i drugarski zagljaj. U toj dramatič-noj situaciji bio je veseo kao i uvijek. Ne obazirući se na tutanj mina, dograbio me je, posadio na konja i ularom me uvezao na sedlo da ne bih pao, jer od iscrpljenosti nisam mogao sjediti uspravno. Cetnici su mi se bili toliko približili da su lijepo vid-jeli što Gojko čini, pa su po nama otvorili vatru. Zrna su fijukala oko i komesarove i moje glave, alije i konj grabio kao daje i on želio da nam pomogne da izvučemo glavu iz ovog pakla.

Komesar Gojko me je prebacio u selo Vitovlje, u bolnicu. Ovaj njegov samo-inicijativni poduhvat bio je skopčan i sa velikim rizikom u pogledu sopstvene bez-bjednosti, jer je i on, zajedno sa mnom, mogao doživjeti najgoru sudbinu. Poslije toga sam uvijek osjećao da mu mnogo dugujem, čak i sam život, i često sam raz-mišljao kako da mu se odužim. Na moju veliku žalost, kad mu je moja pomoć bila najpotrebnija - ja mu je nisam mogao pružiti.

Drug Gojko Kusonjić je u vrijeme šeste neprijateljske ofanizive, decembra 1943. godine, bio intendant Pete Krajiške udarne divizije. Divizija se nalazila na pro-storiji Priboj - Bijela Brda - Mokra Gora i bila je, zbog pritiska neprijatelja, prisi-ljena da se sa desne obale Lima i Drine prebaci na lijevu obalu, u istočnu Bosnu. Kako je bilo mnogo eksplozivnog materijala koji je diviziji, kao ratni plijen, pao u

ruke u vrijeme kapitulacije Italije i razoružanja italijanskih jedinica na pomenutoj prostoriji, akoji se u ovoj situaciji nije mogao evakuisati-trebalo gaje uništiti. Kao odgovoran za taj zadatak oko uništenja eksplozivnog materijala, Gojko se, kao i na svakom poslu, zdušno angažovao. Na nesreću, prilikom uništenja eksploziva došlo je do jake eksplozije pa je i sam teže ranjen.

Prelaskom svih snaga divizije na lijevu obalu Drine, nastalaje veoma teška si-tuacija; one su došle u okruženje i bile prisiljene da vrše proboj na planini Deve-taku, da bi zatim nastupale preko Kladnja i zašle u planinu Konjuh. Teške borbe u njedrima Konjuha dovele su do ponovnog okruženja, čimeje došla u pitanje mo-gućnost evakuacije najtežih ranjenika i bolesnika. U vezi sa tim, 23. decembraje do-nijeta odluka da se osam najtežih ranjenika na nosilima i još 20 drugih ranjenika koji dalje nisu mogli ići, a nemoguće ih je bilo spasiti ispred besomučnih nasrtaja bataljona 7. SS divizije "Princ Eugen" - ostavi u zemunici iskopanoj na Žednom vrhu, tačnije ispod kote 1089 na Konjuhu. Sa njima su ostavljeni bolničarka i bol-ničar, da ih njeguju, a svi su povjereni seljaku sa ivice sela Vozuće - da im donosi hranu i u svemu pomogne sanitetskom osoblju. Mještanin je, kako je 1. januara 1944. godine zabilježio Milutin Morača u svom Ratnom dnevniku, "tvrdo obećao da za ranjenike nikom neće govoriti".

Među ostavljenima bioje i Gojko Kusonjić kaojedan od najtežih ranjenika. Sa-znao sam za takvu odluku - da će drug Gojko tamo ostati do proboja iz obruča i brzog povratka neke od naših jedinica da te drugove evakuiše u sastav divizijske bolnice, kao i da ponese prateća oruđa koja smo u toj situaciji u tom rejonu zako-pali. Teško mi je to palo i poželio sam da ga posjetim i da se s njim pozdravim. Uči-nio sam to, ali moram reći da mi je taj naš susret bio veoma tužan, jer sam bio za-brinut za njegov život s obzirom na situaciju u kojoj smo se nalazili i njega ostavljali. Poslije kraćeg razgovora sjetili smo se i onog događaja u Korićanima. To me je ga-nulo, jer mu ovdje nisam mogao da pružim zaštitu koju je on meni pružio i koju je, čak i neovisno od toga, zasluživao.

Najteže mi je bilo kad je zatražio od mene pištolj da bi ga uza se imao za one odsudne trenutke. Bilo mi je zaista veoma teško gledati tako hrabrog i odvažnog druga - ovako nemoćnog, valjda i prvi put u životu.

Svakako je Gojko bio svjestan što ga sve može snaći u takvoj situaciji. Taj tre-nutakje ostao najteži na mom dugom ratnom putu. Ostavioje traumu koju i danas nosim, a nosiću je, siguran sam cijelog života - zato što mu nisam mogao pomoći i odužiti mu se za onu njegovu dobrotu u Korićanima i sve što je učinio za mene i ostale drugove.

Teška srca sam se s njim rastao u blizini Žednog vrha, ostavši u nadi da će se, ipak, sve sretno završiti i da ćejedinica koja se poslije proboja ovdje vrati naći naše ranjenike žive, da bi ih evakuisala. Na žalost, to se nije dogodilo. Naime, nakon samo sedam dana tri bataljona i štab Četvrte krajiške brigade vraćeni su u selo Vo-zuće, da, po naređenju štaba divizije, "prihvate ostavljene ranjenike i njihovu zašti-tu, uzmu ostavljeno oružje i potom dođu u sastav divizije. Rok dolaska 12-13. ja-nuar". Bataljoni su postupili kako imje naređeno, ali će, kakoje Morača zabilježio, diviziju sustići tek 31-januara, u selu Jabuka kod Goražda. 1 podnijeti izvještaj stra-vične sadržine: živih ranjenika u zemunici na Žednom vrhu nisu zatekli; četnici su ih otkrili i šestoricu odmah ubili, a među njima i intendanta divizije druga Gojka Kusonjića. Trojicu su, kako im je rekla bolničarka koju su pronašli u selu, predali Nijemcima, a ostale potjerali u Ozren, ko zna kakvu im sudbinu namjenjujući. Bri-gadije preostalo da sahrani šest lješeva, otkopa i ponese dio pratećih oruđa, sa usp-jehom izvede više akcija protiv četnika iz Vozuća i susjednih sela Miljevića i Stoga, a zatim krene na marš za svojom divizijom koji se odvijao pod stalnim borbama i trajao, eto, bezmalo mjesec dana...

Vijest o smrti Gojka Kusonjića i drugova na Konjuhu od ruke četničkih zloči-naca sustigla nas je u vrijeme borbi protiv četnika oko Goražda i Celebića. 1 duboko

potresla sve nas koji smo ga poznavali, sa njim drugovali. Ostao nani je u uspomeni kao vrlo sposoban rukovodilac, koji je mnogo dao za vrijeme svog boravka u bri-gadi na planu vaspitanja boraca, prije svega kao partijsko-politički radnik, ali, re-kao bih, ponajviše kao pravi čovjek iz naroda, ratni drug koji je bio srpeman da po-mogne saborcu i u najtežoj situaciji, rizikujući i svoj život. A to je najviše što čovjek može učiniti za čovjeka.