Rade Kević: PERO KEKIĆ JE POGINUO ZA DRUGA

Još dok je bio borac Drugog krajiškog NOP odreda na Kozari, Pero Kekić je, prilikom napada na Prijedor, bio ranjen, ali nije htio da napusti četu i pođe na li-jećenje. Rane su mu zacijelile doslovno u jurišima. A kada je formirana Prva kra-jiška brigada, Pero je postao njen borac.

Kada je već uveliko otpočela velika neprijateljska ofanziva na Kozari, mi smo sa položaja iznad Banjaluke odstupali od Brankovca ka Piskavici. Na Piskavičkom polju, u vrijeme najžešće ofanzive, 16. juna 1942. godine, usred dana je otpočela ogorćena borba protiv jake neprijateljske kolone. 1 u ovoj borbi među ostalim ra-njenicima bio je i borac Pero Kekić. Ovog puta je mnogo teže ranjen, granata mi-nobacača odvalila mu je skoro čitavu desnu plećku, a desna noga mu je na mnogim mjestima bila izrešetana sitnim parčadima metala. Da ne bi ostao na čistini gdjeje pao ranjen, Dragoljub Knežević, koji je do tada važio za najboljeg borca čete, pri-trčao muje, ugrabio svog nemoćnog druga ispred samog tenka, ali nije uspio ni ne-koliko koraka da ga prevuče, držeći ga za ramena, a bio je smrtno pogođen iz nje-mačkog tenka. U slijedećem pokušaju drugovi su uspjeli da izvuku Peru Kekića, ali je Dragoljub Knežević ostao mrtav na ledini.

U spasavanju ranjenog druga u borbi u Brankovcu se istakao još jedan naš drug iz voda koga smo zvali Mali Nidžo, čije pravo ime nikada nisam saznao. On je tu vidio da je njegov drug Branko Kević ranjen i da leži na čistini izložen jakoj mitraljeskoj vatri. Hitro muje priskočio, dohvatio ga ispod pazuha i kada gaje već donio dozaklona, međudrugove-paojesmrtnopogođen.ŽrtvovanjeMalogNidže daloje rezultat: Brankoje tu spašen, ali, na žalost, ubrzoje zaglavio. Naime, prenijet je u našu tadašnju bolnicu u Prijedor, ali je ona poslije nekoliko dana pala u ruke Nijemcima i Branko Kević je, kao i svi drugi teški ranjenici, bio ubijen.

Ranjeni Pero Kekićje poslije prebačen preko Sane u bolnicu u Grmeč, gdjeje tokom ljeta izlijećen. Odatle nam se opet, kao i ranije srčan i uporan borac, velik drug i veseljak, vratio u četu, nekako pred sam napad na Jajce, izveden 24. septem-bra 1942. godine.

Do kraja ove ratne godine Pero je učestvovao u svim većim borbama brigade, jurišajući sa drugovima na Jajce, Bihać, Bosanski Novi i Sanski Most.

U napadu naše brigade na Kakanj, koncem juna 1943. godine, Pero Kekić je po drugi put veoma teško ranjen, ovog puta pred samu zoru, na dužnosti pomoćnika mog brzog "šarca". Ispaljena iz uporišta u crkvenoj kući, pogodila su ga dva mit-raljeska zrna posred pluća. 1 ovog puta u nesreći je bilo i ratne sreće, oba zrna su probila pluća, ali mu nijedno nije povrijedilo vitalne djelove, paje nakon nekoliko mjeseci provedenih u bolnici ponovo došao u svoju četu.

Tada smo već svi počeli da vjerujemo kako Pero ni od kakve rane ne može da pogine. 1 baš tada je po treći put teže ranjen, ali ovog puta neizliječivo. Poginuo je spasavajući ratnog druga - isto onako kako su ginuli drugi drugovi spasavajući njega.

U šestoj neprijateljskoj ofanzivi, poslije proboja obruča na Konjuhu i prelaska preko rijeke Krivaje, napali smo neke njemačke prištapske jedinice i njihovu ko-mandu u Banovićima. U prvom naletu smo potpuno iznenadili i pobili mnogo nje-mačkih vojnika i oficira, okupljenih po seljačkim kućama oko raspaljenih vatri. Malo kasnije, idući ka centru naselja, naišli smo na jednu kuću na spratu u kojoj su bili smješteni njemački oficiri. U žestokom okršaju oko ove zgrade i po njenim odajama poginuo je Petar Suput, a malo dalje od njega i najhrabriji desetar naše desetine od njenog formiranja Aleksa Mutić, koga smo svi u bataljonu, zbog njegove izrazito kovrdžave kose, zvali Abesinac. On je bio prvi bombaš naše desetine, po-moćnik na mom brzom "šarcu" i desetar naše desetine.

Taj tužni trenutak Pero Kekićje posmatrao sajednog ćoška zgrade, otvarajući vatru na Nijemce. On je vidio da je naš hrabri Abesinac potpuno izrešetan i da je mrtav, a ipak je htio da ga i mrtvog izvuče Nijemcima ispod nosa. Pokušao je da to učini, ali mu je upravo u tom pokušaju mitraljeski rafal iz jedne druge kuće po-

novo probio grudni koš na nekoliko mjesta. Međutim, Pero Kekić se ni ovog puta nije dao smrti. Njega su ponovo drugovi izvukli i nosili ga tog jutra kroz mećavu i duboki snijeg Konjuh planinom. Shvatajući tešku situaciju, Peroje molio drugove da ga ostave, da prekrate muke i njemu i sebi, ali su ga oni uporno nosili. Ostao je do kraja dostojanstven i hrabar. Neprekidno je govorio sa nosila, a iz njegovih riječi je izvirala duboka vjera u pobjedu, želja za slobodom. Najednom je zaćutao. Drugovi su spustili nosila i na njima ugledau mrtvog Peru Kekića. Tako su te dra-matične noći u kratkom i silovitom okršaju poginula tri najbolja borca naše prve desetine iz Drugog voda Treće čete Prvog bataTjona.

Spustivši se u dolinu rijeke Krivaje, zašli smo duboko u pozadinu Nijemaca idući prema današnjem rudniku Banovići. Kada smo ušli u prvo selo preko rijeke Krivaje, zarobili smo na stotine njemačkih ranjenika, koji su, u gipsu i u zavojima, ležali pored dobro naloženih vatri u seljačkim kućama. Nijednog od tih ranjenika nismo čak ni povrijedili. Jedino što smo ih ostavili bez nosila, pošto su nam bila po-trebna za naše ranjenike. Naš komandir je tom prilikom ostavio njemačkim ofici-rima pismeno obavještenje da im ostavljamo i predajemo sve njihove zarobljene ranjenike, čime smo ih i opomenuli i zadužili, ne vraćajući im dug za naše pobijene teške ranjenike u Prijedoru i drugdje.

Na našu duboku ljudsku žalost nosila uzeta od Nijemaca više nam nisu trebala za našeg druga Peru Kekića. A vala, dosta smo ga iz žive vatre iznosili i na ramenima s krajnjim naporom nosili. 1 on bi u borbi bez i trunke nedoumice izložio život da bi spasio svakog od nas. U pokušaju da ugrabi ispred njemačkih rafala našeg sjajnog druga Abesinca - dao je i svoj život. Baš tako: dao je život za druga, od čega uzvi-šenijeg žrtvovanja i viteškijeg čina među Krajišnicima nije moglo biti.