Danilo Radaković: SA KOMANDANTOM MORAČOM NA VRHU KONJUHA

Poslije proboja na Devetaku, izvršenog 15/16. decembra 1943. godine, Prva bri-gada je nastavila da vodi borbe oko Olova i Kladnja. Dok smo se približavali Ko-njuhu borci su ispoljavali želje da krenemo preko rijeke Bosne - u centralnu Bosnu i u Bosansku krajinu.

Jednu noć smo zanoćili u planini između rijeka Bosne i Krivaje. Tu se lijepo moglo ćuti kako Krajišnici priželjkuju da što prije krenemo u centralnu Bosnu, odakle ništa lakše nego stići u Bosansku krajinu, a Višegrađani da se ponovo vra-timo u Sandžak (njihovo priželjkivanje će se i ostvariti).

U ranojutro 25. decembra zalutalaje njemačka patrola i upala u raspored Prve čete Prvog bataljona. Ujednom momentu neobaviještenomeje moglo izgledati kao daje zec zalutao, odnosno zagazio kroz snijeg i upao u Prvi bataljon, pošto su borci iz Prve čete povikali: "Drži ga živa!", a još se nije čuo "glas" pušaka ili pištolja.

Od njemačke patrole dobijeni su znaci za raspoznavanje. Snabdjevena njima, brigada je krenula u pravcu Krivaje, gdje su nam Nijemci bili pripremili zasjedu.

Kada smo se primakli zasjedi, riječ je dobio Milutin Ružičić, borac, koji je znao njemački. 1 kada su Nijemci upitali kojaje tojedinica i kakvi su znaci raspoznavanja za tu noć, Ružičić im je, na korektnom njemačkom jeziku, odgovorio kakoje pred-viđeno. Nijemci su bili oko vatri i nisu ni sanjali šta im je priređeno.

U vodnim i četnim kolonama došli smo na blisko odstojanje od neprijatelja, a tada je cijela brigada otvorila uragansku vatru po njima. Nijemci su se našli u čudu kako nisu mogli ni zamisliti, pa im nije drugo preostalo nego da bježe kako i kud koji može. Švabe su bile planirale da nas natjeraju u rijeku Krivaju, ali su mno-gi od njih morali toga 25. decembra da gaze plahu rijeku, a bilo ih je dosta i koji su se udavili. Bilo je i onih Nijemaca koji su, u panici, navalili u gomili na most pre-ko Krivaje, od koga se dalje išlo prema Banovićima. Tukli smo tu masu, bez mnogo nišanjenja, i most je ostao sav crven od neprijateljske krvi.

Savladavši Krivaju, krećemo u pravcu Banovića. Pitamo neke seljake kolikoje do tog rudnićkog centra, a oni kažu: "Sahat i oho-ho". To "oho-ho" se oduži, brate, negdje od 2 časa po podne pa do noći, negdje do 19 časova, kada planinski mrak pritisnu goru i vodu.

Tako stigosmo po dubokom mraku na ivicu iznad Banovića. Vidimo: neko se sa fenjerom kreće naseljem. Komandir Treće čete Prvog bataljona rasporedio je četu u strijelce, a prethodno su borci upozoreni da će morati dobro da paze da ne bi došlo do sudara sa Četvrtom krajiškom brigadom.

Kada je utvrđeno da je neprijatelj stigao u Banoviće, komandir Treće čete je hicem iz svog pištolja dao ugovoreni znak za paljbu i juriš.

Četaje tog dana, sa kuvarima, imala preko 100 boraca. Onaje na Krivaji zapli-jenila dosta oružja i municije, pa je na neprijatelja koji je stigao u Banoviće otvorila vatru iz 14 mitraljeza - što "šaraca", što "brna".

Četa se uraganskom snagom sručila na Banoviće. U tom mjestu, kod škole, bilo je nekoliko lješeva neprijateljskih vojnika, a u jednoj kući dosta ranjenih. Pitamo jednog starijeg Muslimana koliko je bilo neprijateljskih vojnika u Banovićima, a on nam odgovara: "Cuvajte se vi, djeco, ima ih kao pljeve". To nam govori šapatom, a mi njemu uzvraćamo: "Ne boj se, hadžo, ako njih ima kao pljeve - nas ima kao mrava!"

Dijelimo sutlijaš koji su njemački kuvari servirali u hadžinoj sobi, na jednom dugačkom astalu, a ne znamo da su neki Nijemci na tavanu, u potkrovlju, a drugi u podrumu. Zbog togaje hadžo nama govorio šapatom da se čuvamo Nijemaca, jer su oni upravo taj čas bili tu i stvarno ih je bilo kao pljeve.

U jednom momentu stigoše do zgrade škole i njemački tenkovi. Došli su u po-moć Nijemcima koji su bili u Banovićima. Prvi bataljon povlači se na ivicu naselja Banovići, gdje se sređuje i cijelim poretkom kreće najuriš. Treća četa ponovo izbija do zgrade škole, ali su se Nijemci dobro utvrdili i tom prilikom je poginuo Aleksa Mutić zvani "Abesinac", desetar jedne desetine u Trećoj četi, kao i Petar Suput, pomoćnik jednog od puškomitraljezaca.

Prvi bataljon je odustao od daljeg napada i povukao se u neka mala sela ka Konjuhu.

Po danu, 26. ili 27. decembra, stigli smo na Konjuh. Dok smo prolazili, usred planine, pored štaba Pete divizije, bili smo svjedoci kako komandant divizije Mi-lutin Morača nekome pored sebe pokazuje rukom u jednom pravcu i veli: "Pođi u tom pravcu dvadeset koraka, razgrni snijeg i tu mora biti trigonometrijska ozna-ka". Dobar broj boraca ovoje posmatrao i slušao. Zaista, pronađenje trigonomet-rijski kamen. Istovremeno, uslijedilo je i naređenje nama o razmještaju u planini, s tim da se nalože vatre. Tako se cijela divizija razmjestila da prenoći u planini Konjuh.

Naložili smo vatre i pored njih pospali. Spavali smo dobar dio noći. Kada smi ' se izjutra, 28. decembra, budili - na prvi mah smo, mi koji smo se ranije probudil pomislili da je cijela divizija u toku noći nekud krenula, a da smo samo mi osta spavajući. Ubrzo smo se uvjerili da smo svi bili pokriveni snijegom i kako se ko, od drugova budio i podizao - sa sebe je svaljivao "pokrivač" koji je snijeg noću na njega navukao.

Ponovo počesmo ložiti vatre i topiti snijeg da bismo se umili i vode napili.

Od hladnoće je - vjerovatno i zbog toga što je dva dana prije toga bio ranjen na Banovićima - umro Pero Kekić, borac Treće čete Prvog bataljona.

Prozebli, umorni i gladni, diskutujemo kuda će se iz ove planine krenuti. Neko reče: "Kadajejuče Moračaznao gdje se nalazio onaj onako mali kamen pod ovoliko velikim snijegom - znaće i da nas izvede iz ove planine!" Malo kasnije dođe kurir sa naređenjem da komandir i politički komesar Treće čete pođu podjeliku gdje se nalazio okupljen štab bataljona. Kada se odande vratiše, komandir naredi: "Spre-ma za pokret!" Komandir Treće čete u šali dodade: "Drugovi, Morača je jučc pronašao trigonometrijsku tačku u Konjuhu, još pod ovolikim snijegom, a noćas je pronašao put kuda treba ići dalje".

Krenusmo u pravcu Kladnja. A već na padinama prema tom mjestu dočeka nas neprijateljska vatra. To su otpor pružili muslimanska milicija i "zeleni kadar".

Naše oružje se zaledilo i tek poneki mitraljez može da djejstvuje. U prvom mo-mentu zastadosmo, ali pojedini borci počeše da viču: "Idemo najuriš pa ćemo ih tući i koljem ako ne mogne oružje da djejstvuje!" Ranjenici na nosilima ječe više od hladnoće nego od rana.

Brzo se spremismo za juriš. U međuvremenu dobar broj nišandžija osposobi mitraljeze (kako je ko znao da se snade) i za svega dvadesetak minuta razbismo nep-rijatelja. Tu noć prenoćismo u Kladnju, a slijedeći dan krenusmo dalje - u pravcu Ustiprače.