VII BILJEŠKE (1983 – 1995) PISMO PERI ŠIMIĆU (1988)*) *) Pismo je upućeno P. Šimiću, predsjedniku SKJ u JNA, nekoliko dana poslije sastanka sa penzionisanim generalima (1988. godine). Pero, Ispunjavam obećanje da Ti nešto napišem o skupu sa penzionisanim generalima. Na skupu ste opravdano govorili o jugoslovenskoj krizi. Mnogo toga vezano je za nacionalne mitologije, čvrstu ruku, unitarizam, separatizam, mnogi bježe u nacionalne okvire. Na žalost, imamo dosta kadrova u civilu, a i u vojsci, koji ne razumiju savremene procese i kojima je nacionalno isključiva mjera vrednosti, postajemo opsjednuti nacijom. Nacionalista ima i u SUBNOR-u i među penzionisanim generalima. Savremeni problemi ne mogu se rješavati silom, a istim sredstvima ne mogu se regulisati odnosi i procesi ni u socijalizmu. Moramo braniti pozitivne učinke svih revolucionarnih generacija. Braniti Narodno-oslobodilački rat 1941-1945, braniti izgradnju zemlje i otpore staljinizmu, braniti nesvrstanu politiku, braniti samoupravljanje. Dakle, braniti blizu 50 godina mira (jer nikada toliko nismo bili u miru), bez obzira što nismo bili dovoljno dosljedni u izgradnji demokratije, što nismo bili uvjek u pravoj ekonomskoj politici, što smo se više puta kolebali i zbog toga dolazili u povremena stagnantna stanja. Sistem opštenarodne odbrane, OS i u okviru toga JNA, se mora više osposobljavati za demokratsko upravljanje. Treba izraziti našu spremnost za promjene bez brzih rješenja, za promjene kroz Ustav. Vanredne mjere na Kosovu ne daju dugoročne rezultate. U višenacionalnoj zajednici, sa ovoliko vjera i specifičnosti, nema jedinstva prekim putevima. Zar se ne primjećuje politika koja traži drukčiju Jugoslaviju, ne samo na Kosovu, Sloveniji i drugdje? Zar nisu evidentni napadi na Predsjedništvo SKJ, Predsjedništvo SFRJ i SIV? Zar nisu vidljive neke infiltracije raznih ekipa u Nevesinje, Vukovar, Drvar, Knin, Petrovu Goru i mnoge srpske općine u Hrvatskoj? U mojoj općini (Gračac) primjetio sam organizovanje sumnjivih grupa i hodanje nekih “intelektualaca” iz raznih krajeva (iz Srbije). Treba reagovati na sve učestalije napade na Tita. Ti napadi ne dolaze samo s jednog kraja. Prvenstveno reagovati na one napade gdje se on diskredituje kao vrhovni komandant. I neki generali ga napadaju. Najgori su oni napadi koji ga optužuju za zavjeru protiv srpskog naroda. Obećao sam Brovetu da ćemo braniti Tita jednim napisom u “Narodnoj armiji”, što smo i učinili. Odbrana revolucije je trajan zadatak. Ali, Pero, sjećaš se našeg razgovora da su napadi na Tita krenuli najprije odavde, iz Beograda. Na ovom skupu Tita je jedino pomenuo Adžić. O eventualnom protivniku mislim ovako. Spoljni protivnik nikada nije bio slab, ali se on prenaglašava. Unutrašnji neprijatelj ili protivnik se sve više ispoljava. Dobro je da ga vidimo kakav je i koliko ga ima, ali kakvi smo u Savezu komunista i kako se odnosimo prema sopstvenoj revoluciji i kako gledamo na budućnost je mnogo važnije. Naš najveći protivnik su ekonomska situacija, povećana nezaposlenost, nacionalizam, pasivnost, oportunizam i sporost demokratije. U procjeni “neprijatelja” treba vidjeti i odnos dogmatskih i birokratskih snaga prema reformskim snagama, kakve su ove snage i kakva su shvatanja o tome u našim sopstvenim redovima. Slažem se (sa onim što je rečeno na skupu) da treba dati podršku osnovnim pravcima djelovanja, tj. sprovođenju reforme, stabilizaciji unutrašnjeg stanja na Kosovu i drugdje, ali treba uzimati u obzir i činjenicu da se nikada ni jedan nacionalizam i separatizam nije pobjedio tuđom rukom. Pobjeda protiv nacionalizma se može dobiti jedino pomoću snaga unutar nacije u kojoj se javlja. Tući sve nacionalšoviniste jednako, ali i vidjeti koji su potencijalno najopasniji, a to su srpski šovinistički unitarizam i hrvatski šovinistički separatizam. Slažem se da treba podržati promjene Ustava kroz kolektivni napor i mjenjati strpljivo sve što je potrebno. To činiti i sa reformom Saveza komunista. Kriza u Jugoslaviji ima refleksija i na sistem odbrane i oružane snage. Kriza je različita u republikama, a vjerovatno i u raznim sektorima u JNA. Možda je izrada novog plana razvoja oružanih snaga, koji će polaziti od novih procjena, prvorazredan posao sa osloncem na plan razvoja 1971-1975. (možda sam tu subjektivan). O izlaganjima na skupu: Kadijević je govorio o procjenama i razvoju oružanih snaga, rekavši da su ti procesi u toku, da se trebamo češće susretati i sadržajno drugačije. Ali da to ne ostane na obećanju. Brovet je govorio da kretanja idu u korist Zapada, o porazu komunizma (a gdje je bio?), o pobjedi nad socijalizmom (kojim?), o integraciji Evrope i dezintegraciji Varšavskog ugovora. Rekao je da je na pomolu moćna njemačka država, da je Sovjetski Savez u defanzivi, da je okruženje Jugoslavije prozapadnjačko s orijentacijom na NATO, da je sjeverozapad orijentisan ka austrougarskom carstvu (a kuda ide jugoistok?) i da je pogoršan naš vojnopolitički položaj. (Nema mjesta za detaljnu raspravu o ovim ocjenama, ali su neke od njih i jednostrane.) Brovet je s pravom dodao da je SKJ u povlačenju i da su procesi kod nas isti kao u istočnoj Evropi, a stanje u Sloveniji i Hrvatskoj i drugdje ocjenio je negativno. (Da li samo na sjeverozapadu?) Ti si, Pero, koliko se sjećam, govorio o podijeljenim snagama u SKJ, o tome da nismo ranije bili osposobljeni za ovakvu borbu. Govorio si da su posljedice nesagledive (a vidiš li izlaz?) Govorio si o neiskrenom odnosu Cirila Ribičiča i SKS, o platformama i podjelama (na jednoj strani, Slovenija i Hrvatska, Bosna i Makedonija, a na drugoj, Srbija sa pokrajinama i Crnom Gorom). Pitam se gdje je u toj situaciji partija u JNA? Hoćete li se obratiti članstvu, hoćete li se svađati sa Savezom komunista republika, hoćete li se čuvati toga da nekima ne budete naklonjeniji? Adžić je jedini pomenuo Tita u vezi sa odbranom koncepcije. Rekao je da je SAD sada jedina supersila, da je jedan pakt ostao a drugi propao. (Pa, borili smo se protiv blokova i da li žalimo za raspadom jednog od njih?) Nužno je dograđivati koncepciju, ali ne napadati teoriju Oreščanina i drugih, tražiti racionalniju organizaciju itd. Sve manje se pominje teritorijalna odbrana. Da li su nam (u kratkom vremenu) trebale tri strategije oružane borbe? Prva 1976. pod Ljubičićem i sa potpisom Tita, druga 1983. pod Mamulom sa potpisom Petra Stambolića i sada, izgleda, treća pod Kadijevićem i ne znam sa potpisom kojeg člana Predsjedništva? Kadijević je na kraju sastanka rekao (nešto u ovom smislu) da smo pod kišobranom debalansa SSSR-a, “izgubljene bitke”, čiji je inicijator SSSR, da je Sovjetski Savez srušio Varšavski ugovor i time izgubio, da nema više sudara između blokova SSSR-a i SAD, čime je ugrožena budućnost prvog i da sjedinjena Njemačka postaje najveća sila u Evropi. Šta mu znači pominjanje Sarajeva i da li su svi susjedi “natovski”? U izjavama svih koji su govorili na skupu, pominju se sve republike a ne Srbija. Pero, da li je u vazduhu prosrpsko raspoloženje? Treba li reagovati na stavove onih koji napadaju JNA (Franjo Tuđman, Pavle Jakšić, Vuk Drašković, Vlado Dapčević, Simo Dubajić, “Mladina”) i druge koji su se pojavili? Moramo bolje braniti revoluciju i Tita i preko toga braniti i Koču, Mijalka i Peku i sve nas druge, jer su to napadi na sve nas. Dobro je da nas okupljate, ali ne samo radi informisanja i promovisanja. Evo još dva lična utiska zabilježena na kraju sastanka. Pored onoga što sam Ti stojeći, u kratkom susretu rekao, dodajem: Stane ostavlja utisak dobronamjernog ali nesamostalnog, Adžića čuvati od prevelike poslušnosti, Bunčić - pasivan, Negovanović najbliži svojima, Gregorić bez uticaja (a Ti znaš da je varijanta bila da na to mjesto dođe Lambe ili neko drugi). Treba više cjeniti mišljenja dr Abdulija i Popovića. A Ti, Pero, izvini, djeluješ najlogičnije, ali si u procjepu i zbunjen si. Veljko je ovim skupom više želio promociju i informaciju odozgo nego razgovor. Nešto o penzionerima s kojima se povremeno srećem. Pekić kao i uvjek nametljiv, nezadovoljan i traži gužvu, smeta vam ali ga primate. Neki počinju da naginju nacionalizmu. Čudni su rezoni Steve Roglića, Radojice Nenezića, Milisava Nikića, Dane Petkovskog, Milana Bjelogrlića, Save Trikića, Petra Gračanina. Većina Crnogoraca i Muslimana, penzionisanih generala, koje srećem, normalno se vladaju. Ne iznenađuju me rezoni Milana Daljevića i jednog broja Tvojih Krajišnika i Hercegovaca. Većina Dalmatinaca i Ličana su kao u NOB-u, zajedno. Slovenci uz svoje, a Srbijanci još više uz svoje. Hočevar je u procjepu - u pauzi sam s njim razgovarao. Admirale bolje poznaješ od mene. A pogledaj učesnike u diskusiji na tom skupu. Ljubu Mraovića znaš bolje nego ja, Stevo Roglić tvrdi kurs, Relja Lukić govorio je o suđenju, a Mićo Janković se previše boji CIA-e. I Dane Petkovski, kojeg i dalje angažujete, na kraju nas je “razveselio” povećanjem plata. Sve u svemu, nejaka podrška i govorili su manje-više bizarno. Pozdravljam te! Ilija. NAPOMENA: – Ovo je posljednji skup sa “drugovima” penzionisanim generalima JNA. Nije mi poznato da je od 1988. do 1992. održan i jedan takav sastanak. – U Domu garde - Topčider, 28. aprila 1994. na poziv načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije generala Momčila Perišića, održan je razgovor sa gospodom penzionisanim generalima i admiralima, o temi “Vojna situacija u bivšoj Bosni i Hercegovini, njen uticaj na bezbednost SRJ i neka aktuelna pitanja u vezi sa transformacijom Vojske Jugoslavije”. Ovom skupu, koji se bavi zakasnjelim analizama, nisam prisustvovao (iako sam pozvan) jer nisam “gospodin general” i zato što je to sada jedna druga armija.