| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
IV RAT U SLOVENIJI – “BEDEM” ILI “OPKOP” (juni – juli 1991)
SLOVENAČKI GENERALI PRED RAT I U RATU 1. Slovenački penzionisani generali su se prije rata (28. maja 1991) oglasili “Porukom slovenačkoj i jugoslovenskoj javnosti”: “Slovenački generali, članovi Saveza boraca, zabrinuti i krajnje nezadovoljni zbog sve opasnijih razmirica i nespremnosti za razumne sporazume među političkim rukovodstvima jugoslovenskih republika i pokrajina i nemoći saveznih organa pri rešavanju nagomilanih problema i posebno zbog sporova oko uloge i ponašanja JNA, u kojoj smo zajednički i dugo godina predano radili, poručujemo javnosti da odlučno osuđujemo neodgovorna ponašanja odgovornih ljudi, koji nas vode u sve dublju privrednu, političku, kulturnu i nacionalnu provaliju. Posebno smo zabrinuti za položaj i budućnost Slovenije. Uvjek smo bili odani sinovi slovenačkog naroda, što smo posebno dokazali u narodnooslobodilačkoj borbi, kada je većina slovenačkog naroda bila svjesna svog nacionalnog identiteta i s oružjem se suprotstavila svojim uništivačima i dostojanstveno stupila u redove demokratskih snaga Evrope i sveta. Danas podržavamo demokratske promjene, uvažavamo parlamentarni sistem i tržišnu privredu, u ubjeđenju da je to put koji nas može dovesti u bogatiji život. Podupiremo sve one koji se trude da Slovenija postane demokratska, parlamentarna i socijalna republika, koja se temelji na suverenosti i vlasti naroda. Želimo da Slovenija što prije dobije moderan, demokratski ustav, koji omogućava svestran privredni, politički, kulturni i društveni razvoj i utre put u postindustrijsko društvo. Takva Slovenija neka bude otvorena prema svim narodima na prostoru današnje Jugoslavije i prema evropskoj zajednici i do svih tokova svjetskog kulturnog i privrednog razvoja. Ne želimo nazadnjačko, polufeudalno, klerikalno i zatvoreno društvo, kakvo nam neki nude, jer bi to bio najkraći put ka samouništenju slovenačkog naroda. Osuđujemo svaku upotrebu sile pri rješavanju odnosa u Sloveniji i Jugoslaviji. JNA treba da obavlja Ustavom i zakonomima određene osnovne zadaće i da jača demokratske promjene, a ne da štiti preživjele odnose. Osuđujemo sve postupke, kako JNA, tako i civilnih vlasti, koji lako mogu dovesti do konflikta sa katastrofalnim posljedicama Ne želimo da bilo ko u Sloveniji ili Jugoslaviji umre zbog nepromišljenog ponašanja jedne ili druge strane. Mjesto i uloga JNA na području Slovenije, odnosno buduće oružane sile, treba da se što prije uredi s novim ustavom Slovenije i odgovarajućim aktom (ustavom, sporazumom) na nivou uređenja budućih odnosa među jugoslovenskim republikama. To treba da se uređuje na osnovu osmišljenog stručnog i političkog razmatranja, koje bi obezbjedilo efikasnu odbranu Slovenije i Jugoslavije, odnosno takvoga kakav će na tom prostoru nastati. Pretnje da će JNA okupirati Sloveniju ili da će Teritorijalna odbrana s oružjem istjerati JNA je kao igra djece sa šibicama: nepromišljeno ponašanje sa uništavajućim posljedicama. To ne dozvolimo. Mišljenja smo: da se sve nesaglasnosti i sporovi lako mogu rešiti razumnim i strpljivim razgovorima i dogovorima, utemeljenim analizama i predviđanjima. Usijane glave nisu nikad bile dobar savjetnik. Ne slušajmo krajnosti i prenapetosti, jer nas one vode u sve dublje sporove i neizbježan konflikt i propast. Upotrebimo znanje domaćih i inostranih stručnjaka i ponašajmo se po njihovim savjetima. Smirimo duhove i počnimo rešavati goruće privredne i egzistencijalne probleme ljudi, koji ne žele - po savjetu sitih vukova - pasti travu, već uživati plodove svoga rada.”
2. Sljedećeg dana, poznati slovenački generali ponovo se oglašavaju. General-pukovnik Stane Potočar: “Žalosno je to što se događa. Armija će morati prestati. Gradio sam tu armiju ceo život, a sada tako...”. General-pukovnik Ivan Dolničar: “To što sada izjavljuje armijski vrh je zavaravanje javnosti. Njihov cilj nije zauzimanje graničnih prelaza, nego su se odlučili na radikalnije poteze, tj. za zauzimanje tačaka u unutrašnjosti Slovenije. Potezi armije me nisu iznenadili, očekivao sam konflikt, ali da će doći do takvih dimenzija, nisam računao.” General-potpukovnik Bojan Polak: “Armija je išla dalje nego što sam očekivao. Za ovo što se događa u Sloveniji odgovoran je, prije svega armijski vrh. Predviđam napad na Ljubljanu. JNA je otišla daleko.” General-pukovnik Branko Jerkič: “Svi penzionisani slovenački generali smo jedinstveni u ocjeni da poteze armije niko ne odobrava. Ni jedna armija, koja nastupa protiv sopstvenog naroda, ne može i neće nikada pobjediti. Slažem se sa predsjednikom Kučanom da će rat u Sloveniji ubrzati njeno povlačenje iz Slovenije” (“Delo”, 23. juna 1991). 3. Šestog dana rata pojavila se izjava penzionisanih generala - nekadašnjih boraca i starešina JNA povodom agresije na Republiku Sloveniju (“Delo”, 5. jula 1991) u kojoj se ističe: “Danas smo se na razgovoru o vojnoj situaciji u Republici Sloveniji sastali sa predsjednikom Predsjedništva Republike Slovenije Milanom Kučanom. Kao bivši borci i generali JNA objavljujemo sljedeće: Odlučno osuđujemo poduhvat JNA u Sloveniji kao nelegalan, politički i moralno neopravdan i neprihvatljiv čin. JNA je nastala i razvijala se kao oružana sila svih naroda i narodnosti Jugoslavije za odbranu njene nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti pred spoljnim opasnostima, nikako ne za ograničavanje slobode, suverenosti i jednakopravnosti naroda i narodnosti Jugoslavije. U ovom slučaju je bila iskorištena protiv slobodno izražene i legitimne volje slovenačkog naroda. Takva zloupotreba armije, koju smo zajedno stvarali i u nju ugradili sve svoje životne snage i sposobnosti nas je duboko uvredila. Pozivamo sve pripadnike JNA, posebno njeno najviše rukovodstvo, da poštuju nove prilike i svojom aktivnošću doprinesu demokratskoj preobrazbi našeg zajedništva i tako prestanu s nasilnim ograničavanjem tih procesa.” Ljubljana, 4. jula 1991. U razgovoru su učestvovali generali: Stane Potočar, Ivan Dolničar, Franc Tavčar, Rudolf Hribernik, August Vrtar, Branko Jerkič, Pavle Šuc, Edvard Pavčič, Miha Petrič i Mirko Mitrič. Učesnici razgovora pozivaju i druge generale i starješine da se pridruže izjavi. Ovoj izjavi pridružili su se (8. jula 1991) generali: Ambrožič Lado, Berce Jože, Butara Miha, Cetinjski Andrej, Cvelbar Viktor, Črnugelj Franc, Gabrovec Alojz, Gorkič Dušan, Hren Alojz, Jakič Jože, Jakin Rado, Kajin Alojz, Kocijan Lado, Kodrič Rudi, Ožbolt Jože, Peterca Miroslav, Poglajen Franc, Polak Bojan, Sekirnik Janko, Šeme Jože, Škrk Gracijan, Švara Dušan, Zorc Milovan i Žokalj Alojz. 4. Interesantna su kazivanja generala Cirila Zabreta, Augusta Vrtara, Konrada Kolšeka i Ivana Hočevara. Cirila Zabreta (najviše vremena službovao u beogradskoj armiji, oženjen Srpkinjom - doktorkom iz Beograda) je ovaj rat zatekao u Komandi zagrebačke oblasti. On (1991) piše: “Ostao sam u toj Armiji, iako već otpisani general, zato što sam osjećao odgovornost sve do oružane intervencije u Sloveniji. Tada sam pozvao generala Kadijevića i zahtjevao da me odmah primi i da se prekine sa intervencijom Armije u Sloveniji. Preko svog šefa kabineta mi je poručio da nema vremena da me primi i poručio da slovenačkom rukovodstvu prenesem pretnju - da će Slovenija biti poravnata sa zemljom ako ne prestane sa borbom protiv JNA.” General-pukovnik August Vrtar (penzionisan kao pomoćnik saveznog sekretara za NO za naučni rad) je prilikom penzionisanja 1987. o razgovoru sa Kadijevićem o nesporazumima sa Slovenijom, napisao: “Kad budeš imao mogućnosti razgovarati sa vodećim ljudima iz Slovenije, reci im da smo u istom taboru. Jednako kao oni želimo privredni i politički preobražaj, prije svega, tržišnu privredu i čiste račune. Ne znam da li to Slovenci vide ili neće da vide? Politika Miloševića nema veze sa tim što mi hoćemo. Slovenci nas drže u “klinču” i tako objektivno slabe svoju borbu za demokratizaciju i našu poziciju protiv Miloševića. To je tragičan nesporazum.” Vrtar nastavlja: “To je govorio čovjek, koji se kasnije sasvim priklonio Miloševiću i njegovoj politici. Zašto je tako korjenito promjenio svoja stanovišta. vjerovatno samo on zna” (“Borec”, 1992, str. 221) General Konrad Kolšek - komandant 5. armijske oblasti (koja pokriva Hrvatsku i Sloveniju), od septembra 1989. do jula 1991, u jednom intervjuu 1991. izjavljuje “da je to oružani sukob između JNA i TO i slovenačke milicije”. Nije vjerovao da će do rata doći i kaže da je u kontaktu sa Kučanom “došlo do obostrane želje da se stvar smiri, zbog čega sam iz Beograda bio kritikovan”, da je 27. juna 1991. obavijestio Peterlea da će uzeti granične prelaze i da će “svaki otpor biti slomljen (telegram slovenačkoj vladi), da je dokumenat o intervenciji u Sloveniji izrađen u Generalštabu JNA” i da mu je naređeno “da ga potpiše i potpisao ga je”. Kolšek govori da je u Generalštabu i 5. armijskoj oblasti bilo ljudi koji su željeli sukob. U liberalni deo iz Komande 5. armijske oblasti spadaju (po Kolšeku) generali Kolšek, Tominc, Zabret i pukovnici Stipetić i Predojević. Pristaše tzv. tvrde linije bili su generali Praščević, Rašeta i Miličević. Neposredno pred rat, u Komandi 5. oblasti boravili su generali Mile Ružinovski, načelnik 1. uprave Generalštaba i Jevrem Cokić. Načelnik Generalštaba Blagoje Adžić je sa ekipom trećeg dana rata u Komandi AO, a od 30. juna naredbe su išle direktno na Komande korpusa zbog nepovjerenja prema djelu Komande 5. armijske oblasti. Prvog jula 1991. general Kolšek je smenjen, a zamjenio ga general Života Avramović. General Ciril Zabret u intervjuu (“Delo”, 2. februara 1992.) izjavljuje da je 27. juna 1991. podnio ostavku generalu Kolšeku u prisustvu generala Praščevića, Rašete, Miličevića, Ružinovskog i pukovnika Kelečevića i Predojevića i tražio da “operacije treba obustaviti”. Zatražio je to isto od generala Avramovića, ali je tražio i razgovor sa Kadijevićem. Avramović mu nije dao vezu. Obavio je razgovor sa Kadijevićevim šefom kabineta, Vukom Obradovićem, a ovaj mu je saopštio da slovenačkom rukovodstvu prenese sljedeće: “Da Armija nije počela, da slovenačko rukovodstvo ne poštuje savezne zakone; da teritorijalci ubijaju i da će Slovenija biti sravnjena sa zemljom.” Po izjavi Zabreta, Kolšek je odbio naređenje o bombardovanju Ljubljane i drugih objekata. General-pukovnik avijacije Ivan Hočevar (komandant TO Slovenije od 1988. do 1990) je dao dvije karakteristične izjave: da je “1990. dobio ukaz vojnog vrha JNA” o razoružavanju TO ili premještanju djela oružja TO u kasarne JNA. Zbog toga je razrješen dužnosti od strane predsjednika Slovenije. Slovenija je septembra 1990. Ustavom preuzela komandu nad TO i imenovala novog komandanta. Specijalci JNA su 4. oktobra 1990. godine “ušli” u Štab TO. Preuzimanje zgrade Glavnog štaba TO Slovenije je bilo formalno jer nisu pali drugi štabovi i sistem odbrane. General Ivan Hočevar je dvije godine kasnije izjavio: “Ukaz o razoružanju TO nisam potpisao. Ukaz je došao sa najvišeg mjesta - od Predsjedništva SFRJ i bio sam dužan ispuniti ga... Kučan mi je ponudio da potpišem izjavu o tome da se lično ne slažem sa Naredbom Predsjedništva SFRJ. Jasno, nisam potpisao izjavu. Rekao sam da teškoće s Predsjedništvom SFRJ ne mogu rješavati preko mojih leđa... Bio sam general koji se u nepravom času našao na nepravom mjestu. Na ponovno upozorenje, kad smo počeli realizovati Naredbu, preuzeo sam ličnu odgovornost za odluku da to oružje štiti TO i poslao naređenje svim štabovima da se osigura oružje od TO, jer je došlo do nesporazuma oko izvršavanja Naredbe Predsjedništva SFRJ. I Kučan je poslao identičnu naredbu. Istim ukazom Kučana, razrešen sam dužnosti. Razrešen je dužnosti i general Ožbolt Drago, načelnik Štaba TO, nakon čega sam tražio razrešenje dužnosti i penzionisanje. Predsjedništvo SFRJ je odgovorilo negativno i zahtjevalo da i dalje ostanem komandant TO Slovenije. Bilo mi je jasno da sam se našao među dva mlinska kamena u ulozi žrtvenog jagnjeta” (“Mladina”, 26. januara 1993). U istom intervjuu, Hočevar je izjavio: “Dana 8. maja 1990. sam dobio ukaz, a 14. maja 1990. odleteo sa Cerklja u Beograd i do septembra 1992. bio sam zamjenik načelnika Generalštaba za RV i PVO..., a operacijama je rukovodio Kadijević, a iz RV i PVO Jurjević.” |
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |