SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA OTVORENO PISMO SLOBODANU MILOŠEVIĆU*) *) “Osmica”, str. 8. – “Politika iz pozadine”. “Čak da sam Vaš magarac, vrijeme je da se distanciram, jer nas vodite u provaliju vojne diktature. Zbog čega su Vas se odrekli Šolević, Bulatović, Budimirović i mnogi drugi iz prvog ešalona antibirokratskog pokreta. Tražio sam vojnički red i disciplinu, dok je mjerilo rada čelnih ljudi SDS i Milana Babića samo šverc. Poštovani gospodine Predsjedniče! Niko ne može da ospori Vaše zasluge na obaranju Pere Konja i njegove mafije. Politički zenit dostigli ste na Gazimestanu 28. juna 1989, ali niste znali koliko je to visoko, pa niste mogli da sačuvate novo. Ljetovanje u Kuparima u društvu Veljka Kadijevića bilo je pogubno za naše realne poglede na budućnost Jugoslavije. Privredna integracija srpske države uz pomoć vrhovne komande i oružanih snaga JNA učinila Vam se stabilnom i završenom. Po sugestijama okorjelog dogmatičara i preprodavatelja istorije KPJ, pristali ste da ostanete u savezu sa korumpiranim ostatkom militantnog partizanskog titoizma u Srbiji, na čijem čelu se našao Petar Gračanin u ulozi ministra unutrašnjih poslova Markovićeve vlade, a u zakulisnoj igri Mihailo Švabić, Dušan Pekić, Stevan Mirković i Vaša žena Mirjana Marković, nezasito zinuli na dodatne zasluge i slavu. Opažajući greške koje činite, obratio sam Vam se sa tri pisma iskreno zabrinut za Vaš renome, uvjeren da ste baš takav čovjek u kojemu su neprijatelji srpskog naroda prepoznali novog VOŽDA i da ćete uvažiti neko od mojih nekomunističkih mišljenja. Izgleda da ste Vi takve stavove i nadanja odanih ljudi izvan jednoumlja smatrali manje važnim ili neprijateljskim. Danas, poslije dvije i po godine (znači od 1988. - I. R.) bezrezervnog opredjeljenja za Vas kao oca porodice velikog srpskog naroda, sa žaljenjem moram da priznam da niste opravdali povjerenje najbližih saboraca iz vremena antibirokratskog pokreta kojeg ste hrabro poveli. Čak da sam Vaš magarac, vrijeme je da se distanciram, jer dobro poznajem put kojim nas vodite TRAŽEĆI I ZAHTIJEVAJUĆI da Vas poslušnički slijedimo u provaliju VOJNE DIKTATURE, koja implicira upotrebu tenkova i na ulicama najdražeg BEOGRADA, a ja sam u ratu bio tenkovski komandant i savladao taj strašni zanat. Nastojanja da nađem opravdanje za promašaje koje ste nizali od onog dana kada ste prihvatili kompromitujući položaj šefa SPS, otkrila su mi da se ponašam kao profesionalni vojnik i VAZAL. Na Vidovdan prošlog ljeta u Prištini molio sam Živorada Igića da Vam predloži ime i program novoj partiji po uzoru na zapadnoevropske socijalne demokratije, jer ste već bili izjavili da Srbiji želite ekonomski prosperitet Švedske. Kao nacionalista i pristaša parlamentarne monarhije, pretpostavljao sam, da tako implicitno dozvoljavate mogućnost povratka kralja u legalnoj proceduri referenduma, kao što se to dogodilo u Španiji i da ćete se odreći Tita, a sa nacionalne zastave i iznad srpskog grba skinuti Lenjinov simbol, crvenu petokraku zvjezdu. Za te dobronamjerne ispovijesti Vi niste imali sluha. Od tada kao vjeran konj očekivao sam zob, naoružanje, za odbranu Krajine i sa savjetima Narodnog otpora protiv nasilja nad Srbima, kopitama sprečavao SDS da izađe na izbore protiv Vas. Uskoro, nakon Vaše izborne pobjede, krajem decembra, pozvao me Jovica Stanišić da mi saopšti preporuku, ne znam čiju i u ime koga, da “izađem iz igre”. Ne poznavajući stil nove vlasti, mislio sam da se radi o nekoj intrigi iz Knina, pa sam odbio savjet sa odlučnim obrazloženjem da sam u tu “igru” već mnogo toga uložio a dosta izgubio. Na osnovu izjave pukovnika Filipovića da “Hrvatska nije preuzela i platila naručeno naoružanje, pa će on da ih tuži sudu”, zahtjevao sam da se našem tržištu proda tih 30.000 automatskih i poluautomatskih pušaka. Odbili su nas svi, uključujući i Zelenovića i Vas, a da ne kažem koliko me ignorisao Škundrić. Kao utopljenik za slamku, uhvatio sam se za sastanak zakazan kod Cvijana 18. marta, gdje je trebalo da se nađemo Karadžić, Veselinović, Vojvodić i ja. Kako i zašto je zaboravljeno da me se obavijesti da sastanak neće biti, ne znam. Ali sam u međuvremenu saznao da su u “igru” ušli profesionalni šverceri, a ja “iskorišćen koliko je trebalo”. Taj žargon policije i podzemlja nikad nisam podnosio bez uvrede, pa to neću učiniti ni danas. Osjećam se SLOBODAN kao prije mitinga 28. februara 1989. godine, kojega Vi niste umjeli da cijenite. Moje mjesto u Savjetu ostavljam nakon punih šest mjeseci bezuspješnog nastojanja da se profesionalno organizuje odbrana Krajine osloncem na sopstvene snage, uz saradnju srpskih policajaca, koji otkazuju poslušnost Hrvatskoj, sa oružjem otetim iz milicijskih stanica. Tražio sam vojnički red i disciplinu, a sa materijalnim rezervama koje su stizale iz Srbije kao pomoć, knjigovodstveno rukovanje. Ništa nije poštovano. Samo šverc je bio mjerilo rada i zalaganja čelnih ljudi SDS i Milana Babića, odbrana svedena na lepršanje jugoslovenskih zastava i nadu da će Armija braniti srpski narod kad preda oružje, što ste preporučivali Vi i Jović. Meni je preostalo da se obratim opoziciji i stavim joj na raspolaganje ono što sam postigao i što još mogu da učinim u Krajini u interesu srpskog naroda, a u granicama mojih vojnih znanja i mogućnosti. Konačno mi je postalo sasvim razumljivo zbog čega su se odrekli Vas, svog i mog “Vožda”, moji i Vaši nekadašnji prijatelji: Miroslav Šolević, Kosta Bulatović, Boško Budimirović, Ilija Živković, Mišo Skulić, Milica Rajić i mnogi drugi iz prvog ešalona polibirokratskog pokreta u Srbiji, kojega ste Vi neosporno vodili uspješno do proslave 600-godišnjice boja na Kosovu, a neuspješno i sa sve većim zakašnjenjem od tada do ovog trenutka. Po skupoj cijeni čuvanja i hranjenja komunističkog predsjedništva Jugoslavije i Savezne vlade i Armije. Sa Vašom infantilnom nadom da će vojska moći da se upotrebi za očuvanje Vaše fiksne ideje o federaciji, koju su Vam sugerisali Dobrica Ćosić i SANU, po sovjetskom šablonu. Kažu da je Ćosić imao utjecaja na Vaše političke koncepte. To vjerujem, jer sve pogrešne poteze Vi vučete sve brže, taman tako kako bi Vas opozicija sačekala u zasjedi, dok Dobrica u inostranstvu ne pripremi novi otrovni koktel za “odbranu” Jugoslavije. Ne shvatajući da je jedina mogućnost razgovora o bilo kakvom zajedništvu sukobljenih nacionalnih interesa konfederativni koncept kojega predlažem od 1967, a koji su prihvatili svi osim Vas i Bulatovića. Uzorci progresa na principima strogog poštovanja tradicije za mene su bili i ostali engleska konzervativna politika, u smislu elegantnog obilaženja socijalnih potresa, te Japan, Švedska, Belgija i u posljednjoj etapi Španija, kao parlamentarne monarhije. O tome jasno govori program SRP, koju sam osnovao prije 14 mjeseci i rasturio kada je predsjednik Kulačin predložio da uđemo u koaliciju sa opozicijom, protiv Vas, Slobodana Miloševića. Danas mi je jasno da je Kulačin imao pravo, a da sam ja pogrešio. Sada znam da sam Vas ja zamišljao onakvim kakvog želim da slijedim. Na žalost, to se pokazalo iluzorno. A ja sam se lično, hodajući za Vama sa iracionalnim povjerenjem, našao na mjestu sa koga sam pobjegao u slobodu prije 41 godinu. Daleko, daleko od Gračanina, Kadijevića, Pekića, Švabića i njemu sličnih Titovih lakeja. Pokazalo se da nije bilo dovoljno što ja želim da Vi budete ono za šta Vas Bog nije stvorio. Već sam više puta govorio o velikim promašajima i fatalnom snobizmu kada se radi o SANU i njenim devijacijama od 1945. do danas. Ta institucija morala je obavezno da izvrši radikalnu revalorizaciju akademskih titula i reverifikaciju akademskih radova svojih članova. Treba imati na umu da je intelektualni sloj pravih intelektualaca Srba vrlo tanak i deficitaran. Za 50 godina komunizma školovan je debeo i suficitaran sloj poluintelektualaca, posredovanjem školskog sistema, narodnih univerziteta, upravnih i političkih škola sumnjivog kvaliteta. Sa odgovarajućim katedrama ONO i DSZ, prisutnih skoro u svakoj višoj školi, akademiji i fakultetu. U tom pogledu naročito je invalidna armija i policija. Hipertrofiran je generalitet Armije niskog obrazovanja opšte vrijednosti, a superhipertrofiran broj i kompromitovan pojam profesora i doktora nauka, naročito onih sa crvenim partijskim knjižicama, sa kojima se hvali vlada Vaših izabranika. Zbog toga, Vi imate transparentnu Vladu i Partiju, ali bez kvaliteta. Vaše posljednje obraćanje Srbiji povodom Jovićeve ostavke, nedvosmisleno govori o Vama kao čovjeku velikih ambicija, nesrazmjernih Vašem državničkom obrazovanju i sposobnostima. Pored svega toga, Vi ste ipak simpatičan slučaj posljednjeg komunističkog autarha. Drago mi je što sam bio oprezniji poslije Vašeg stereotipnog govora, održanog na posljednjem kongresu Vaših komunista i što sam Vam napisao ono pismo 9. decembra 1989. Blagodareći Vašoj sporosti, kao posljedici imitiranja Gorbačova, usporen je ritam pljačke u procesu privatizacije takozvane društvene imovine, kao i modernizacija Armije. Na opštu radost bogatijeg sloja komunističke aristokracije. Sve što sam u životu učinio i napravio, posljedica je mog optimističkog entuzijazma, sreće i vjere u Boga. Koliko uvreda čovjek takve kondicije može da izdrži za četrdeset i kusur godina, to sam Gospod zna. Provokatorski sabori komunističkih vampira na Ušću prevršili su mjeru ponižavanja, pljuvanjem u lice Srbiji, njenom Parlamentu, Vladi i čitavom svijetu nakon neopravdanog sudara Vaše policije i jurišnika Vuka Draškovića, sa tenkovskim epilogom tipa Tjen An Men, a u režiji Jovića i Kadijevića. S obzirom na socijalne potrebe koje slijede kao posljedica krivo vođene politike SFRJ i ekonomskog sistema opustošene Srbije, već ove godine mora pasti vlast socijalističke ljevice koju je ustoličila i do sada držala samo Vaša lična slava i imidž. Posljednji je čas da se ponovo nađete na čelu srpske omladine i studenata, da naoružate srpski narod a i pružite mu šansu za uspešnu odbranu pred agresijom ustaštva i fundamentalizma, ili da se povučete iz politike u banku, odakle ste ‘podobno’ krenuli u godine raspleta.” 17. marta 1991. S poštovanjem Simo Dubajić Pismo je objavljeno marta 1991. u poslednjem broju “Osmice” (“Novosti osam”). Ratnog druga Simu Dubajića odavno znam. Bili smo 1941. i početkom 1942. u istom bataljonu, stupivši u partizane iz školskih klupa. Godine 1943. i 1944. bili smo u 19. diviziji. Poslije rata, bili smo u Tenkovskoj armiji. Inteligentan je, pismen, ali i, najblaže rečeno, kontroverzna ličnost za koju se nikada ne zna gde će osvanuti, jer preko noći može da napusti ono što još danas radi sa velikom voljom i strasno. Zbog toga je u vrijeme Informbiroa izvučen iz armije (bio je potpukovnik) da bi bio zaštićen upravo od svoje nepredvidive naravi. Petokraku je davno zamjenio drvenim krstom, koji je nosio oko vrata, napasajući i toreći ovce sjevernom Dalmacijom i južnom Likom, iako je, na bazi ratnih zasluga, od socijalizma dosta dobio, o čemu ne govori. Pismo “čestite starine”, kako su ga beogradski mediji zvali u vrijeme prvih događaja u Kninu, izvlačeći na TV snimcima i navodima brkatog Simu u prvi plan, karakteristično je za obe strane – i za pisca i za adresanta. Dubajić shvata da ne treba više da bude magarac S. Miloševića tek pošto mu je saopšteno da “izađe iz igre”. I na ovom primjeru uočljiv je metod prihvatanja i odbacivanja saradnika. Dobra je i takva kontroverzna ličnost dok može da posluži, a, potom, obično uz pristojnu nagradu, upućuje se u zapećak. Dubajić ovom prilikom, ne štedeći druge, nije progovorio o svojim “djelima i nedjelima” iz “magarećih godina”, službovanja Voždu antibirokratske revolucije. A bilo bi interesantno da kaže da li je luk jeo ili samo mirisao u prvim zasjedama kojima su paljeni fitilji za eksploziju tragedije srpskog naroda u Hrvatskoj. Ljut je na, kako kaže, profesionalne švercere, želeći, vjerovatno, da istakne svoju principijelnost. Upućeniji međutim, slute da je u pitanju gnjev amaterskog švercera koji je prodavao oružje dobijeno da ga besplatno podjeli. U pismu, za koje vjerujem da je iskrena ispovijest, “velebitski vojvoda”, nekadašnji ljuti protivnik četnika popa Đujića, mogao je još mnogo toga da kaže, kako je i kada u Dalmaciji i Lici dizao bunu kojoj se i Đujić divio, da kaže s kim se sve povezivao, od koga je sve dobijao direktive i kako ih je izvršavao. Dobro je, međutim, što je makar i djelomično progovorio da se odgovornost prvoodgovornih čelnika ne bi svaljivala samo na kontroverzne ličnosti i zakašnjele “magareće godine” manje ili više značajnih epizodista.