| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)
O PRVOJ FAZI RATA U BIH (1991-1993) – Rat u BiH svaka strana objašnjava i opravdava sa stanovišta svojih političkih interesa. U naučnoj i demokratskoj javnosti preovlađuje mišljenje da je cilj strana koje su izvršile agresiju na BiH bio ne samo osvajanje teritorija, nego i fizičko uništavanje i izgon stanovništva koje nije poželjno za stranu koja pretenduje na određene teritorije. Tako je genocid postao i cilj i glavno obilježje rata u BiH. Sve tri strane su tokom cijelog rata to stalno pokazivale. Republika Hrvatska je i u 1995. to činila nad Srbima na svojim prostorima tokom i poslije operacija “Bljesak” i “Oluja”, ali i u djelovima Bosanske krajine, koje su zauzele njene trupe. Republika Srpska je to pokazala u svirepom masakru muslimanskog stanovništva Srebrenice i Žepe, jula 1995. Postoje različiti podaci o posljedicama genocida po bošnjački, hrvatski i srpski narod. Treba izbjeći kvantifikaciju tog fenomena i to najviše zbog toga što se nijedan zbirni podatak, ni za uža niti za šira područja, ne može kritički provjeriti i prihvatiti kao pouzdan. – Genocid kao pojava odgovarajuće kategorije ratnog zločina na tzv. jugo-prostorima, definisan je kao pojam ETNIČKO ČIŠĆENJE, koji sadrži i odrednicu prikrivanja njegovog zločinačkog karaktera. Po inerciji, taj je termin odomaćen i u sredstvima informisanja. U svijetu i na jugo-prostorima postoji mnogo napisa i prikupljene građe o tzv. etničkom čišćenju u Jugoslaviji i posebno na prostoru BiH. Dr P. Jevremović je o tome objavio izvorni naučni rad, na engleskom i srpskom jeziku. Jevremović piše: “Etničko čišćenje nije posledica, već cilj građanskih ratova na prostoru bivše Jugoslavije, posledica težnji za stvaranjem država sa nacionalno homogenim stanovništvom. Nasilje i progoni stanovništva na nacionalnoj osnovi imaju i dodatni cilj da trajno razore i onemoguće, za više generacija u budućnosti, osnove zajedničkog života južnoslovenskih naroda...” (Dr P. Jevremović: “Etničko čišćenje nije posledica, već cilj građanskih ratova na prostoru bivše Jugoslavije”, Međunarodni problemi XLVI, Beograd, str. 71) Komisija eksperata UN izučavala je fenomen entičkog čišćenja i konstatovala da se ono u BiH sprovodi u “strateškim područjima koja povezuju Srbiju sa oblastima u Bosni i Hercegovini u kojima žive Srbi. Taj strateški faktor prilično doprinosi da se zaključi da ta praksa, etničkog čišćenja, nije bila slučajna, sporadična ili sprovođena od neorganizovanih grupa ili bandi civila, koje rukovodstvo bosanskih Srba nije moglo da stavi pod kontrolu. Zaista, obrasci ponašanja, način na koji su ti akti izvršavani, dužina vremena tokom kojeg su se oni dešavali i oblasti u kojima su se dešavali - sve to zajedno ukazuje na postojanje namjere, sistematičnosti i određenog planiranja i koordinacije kod najviših organa vlasti...” (“Borba”, 26. juli 1994). Komisija UN je utvrdila i sljedeće: “Praksa etničkog čišćenja, koju su sprovodili Hrvati iz BiH i uz pomoć Republike Hrvatske protiv bosansko-hercegovačkih Muslimana u Hercegovini, povezana je sa političkim faktorima”, tj pitanjem etničke homogenizacije tzv. Republike Herceg-Bosne (“Borba”, 27. jula 1994). Moguće je pretpostaviti zašto je Komisija UN u to vrijeme izvjela ocenu “da ne postoji politika ili plan” hrvatskog etničkog čišćenja BiH, jer septembra 1993. nije imala podatke o zločinima koje je tokom 1993. izvršila hrvatska strana u BiH. U materijalima Komisije UN za ratne zločine, Republika BiH - njena armija i drugi organi - ne optužuju se za ratne zločine koji imaju genocidni karakter u odnosu na srpski i hrvatski narod. Ali, zna se da i ta strana, u toku ratnih dejstava i van njih, nije bila imuna od zločinačkih postupaka, ubistava i nasilja. Međutim, za ocjenu tih nedjela nužno je proučiti i pojave koje su se javile u toku ofanzivnih dejstava njene armije (u 1993), kada su Hrvati masovno napustili rejone Travnika, Bugojna, Kaknja i Vareša i tokom 1994. i 1995, kada se javio egzodus srpskog stanovništva iz dijelova Bosanske krajine, srednje Bosne i sa područja Ozrena. Zapad je optužio muslimansku stranu za ratne zločine počinjene nad srpskim i hrvatskim stanovništvom u BiH. Tako je “Helsinki voč” u ovoj fazi rata obznanio da “zelene beretke protjeruju srpsko stanovništvo sa mnogih područja (Bradina, Donje Selo, Konjic, Tarčin itd)” i da su “preko 3.000 srpskih civila otpremili u logor Gradina kod Sarajeva” (“Helsinki watch”, New York, 1992.) General Mekenzi, komandant mirovnih snaga UN u Sarajevu, bio je određeniji, ističući da “i srpske i muslimanske strane krše ratne konvencije”. En Vargur, predsjednik misije EZ za ispitivanje zločina silovanja u BiH, tvrdi “da to rade sve zaraćene strane” (“Borba”, 21. decembra 1992.) I Međunarodni sud u Hagu vodio je i vodi istragu protiv muslimanskih ratnih zločinaca (Hamiz Delić, Esad Landžo, Zajnel Delelić). I počinjena nedjela ratnog zločina od strane Izetbegovićeve armije u vrijeme njene ofanzive 1993. na području Travnika, Bugojna, Kaknja i Vareša, ne mogu biti zaboravljena ili prećutkivana. U zaključnom djelu izvještaja pomenute Komisije UN za ratne zločine Republike BiH, kaže se da je ona “šokirana ogromnim brojem žrtava i načinom na koji su počinjeni zločini; to isto važi i za pripadnike svih strana u sukobu. Razlika je u tome što svaka strana vidi samo sopstvene žrtve, ali ne i ono što je uradila drugima” (“Borba”, 12. avgusta 1994). Tom zaključku treba dodati činjenicu da postoje velike razlike u broju civilnih žrtava koje su pale kao posljedica ostvarivanja ratnih ciljeva svake od sukobljenih strana. I ti različiti kvantitativni odnosi u broju žrtava rata na svojevrstan način pokazuju ko je i gdje vršio genocid nad narodima Bosne i Hercegovine. Ali je za sada jedno sigurno - da je takvih žrtava bilo najviše na muslimanskoj strani. – Sasvim je jasno da su srpsko-hrvatski nacionalni interesi (koncept velike Srbije i velike Hrvatske) bili odlučujući za rat ne samo u BiH, nego i Jugoslaviji. Taj rat Bošnjaci i deo Srba i Hrvata iz BiH nisu željeli, a nisu ga mogli izbjeći. Pretpostavke da je BiH djeljena između Miloševića i Tuđmana provjerene su i potvrđene realnim posljedicama njihove politike i ratom. Kao nauka, istorija je nezaustavljiva i dešifrovaće do kraja sve o trgovini oko BiH (razgovori u Karađorđevu, Belju, Splitu, Zagrebu, Gracu i drugim mjestima) i dati odgovor na pitanje o varijantama podjele, kao što su: a) Hrvatskoj - zapadna Hercegovina do Neretve i dio zapadne Bosne; b) Srbiji - istočna Bosna, Semberija, Bosanska krajina i sjeverna Bosna uz rijeku Savu; c) Crnoj Gori - istočna Hercegovina do Neretve; d) Srpski krajevi u Hrvatskoj - Hrvatskoj, a uži pojas oko Dunava Srbiji; e) Tri države, od kojih Karadžićeva (Republika Srpska) sa sjedištem u Novom Sarajevu ili Banja Luci, Bobanova (Herceg-Bosna) sa sjedištem u Mostaru i Izetbegovićeva (muslimanska) sa sjedištem u Sarajevu ili Tuzli; f) U igri su bile tzv. “Mišićeve granice”, odnosno podjela između Srbije i Hrvatske na liniji Baranja-Vinkovci-Podrinje-istočna Hercegovina-Prevlaka; g) Jedinstvena Bosna. Šta se do sada dogodilo? Nestale su sve srpske SAO u BiH, rastače se Herceg-Bosna (iz početne faze), a od Srpske Krajine u Hrvatskoj nije ostalo ništa. Nema Srbije na Bosni i Neretvi, a ni Hrvatske na istoj liniji. Kakvu šansu daje Dejtonski sporazum Bosni i Hercegovini kao državi, pokazaće budućnost. Da li se politika podjele i dalje vodi? Izgleda da nije iščezla bojazan da srpsko-hrvatska politika ne ide u pravcu fiksiranja dvije ili tri države. Da li je, u tom slučaju, rat završen ili samo prekinut? – Rat u BiH je pripremljen najmanje osam mjeseci prije njegovog početka i priznavanja BiH. R. Karadžić ide daleko u prošlost, rekavši da je “rat u BiH počeo 1804”, a po D. Ćosiću “Karadžić rešava tu fazu”. JNA je u ratu na strani Srba. Ona je pripremana i angažovana na planu formiranja nove države i na osiguranju njenih granica. Njena uloga bila je suštinska i okuražila je i pomagala najprije Srbe u Hrvatskoj i onda i Srbe u BiH. – U BiH je ratovalo više od deset vojski raznih naziva (TO BiH, Patriotska liga, zelene beretke, HVO, HOS, JNA, Vojska RS, jedinice iz Srbije i Crne Gore, razne paravojne snage sa sve tri strane i falange iz inostranstva), da bi se na kraju svele na tri nacionalne vojske. Bosna je bila potpuno opkoljena vojnim snagama: sa zapada vojskom Republike Srpske Krajine, hrvatskom vojskom od Save sa sjevera i juga, snagama Srbije i Crne Gore sa istoka. – Od preuzimanja vlasti, nacionalne stranke nisu pokazale dobru volju za oblikovanje zajedničkih stavova i do kraja rata su ostale dosljedne u svojoj nacionalističkoj isključivosti. Karadžićeva SDS je tvrdoglavo isticala pravo na 65% teritorije BiH i da je JNA na njenoj strani. Izetbegovićeva SDA je uporno isticala da kao predstavnica najbrojnijeg naroda ima pravo na državotvornost cijele BiH, u čemu je imala podršku EZ i SAD. HDZ je vjerovala da Hrvatskoj pripada velik dio etnički čiste teritorije BiH. – Spoljni faktor (velesile i međunarodna zajednica) je suviše dugo dozvolio da se iz Beograda i Zagreba vodi takva agresivna politika u BiH. Bili su često neodlučni i ravnodušni. Svi mirovni planovi (Lisabonski, Vens-Ovenov i drugi, a na kraju Dejtonski) predviđali su podjelu BiH. Međunarodna zajednica je u početku stajala na kvalifikaciji da je rat u BiH građanski rat, sukob tri nacionalne zajednice - izazvan agresijom susjednih država. Da, ima elemenata građanskog rata, ali su oni samo posljedica agresije. – To je bio rat za teritorije, koji se vodio protiv suverene i samostalne države, koja je kao takva egzistirala i bila poznata 50 godina. – Faktori razbijanja BiH nisu imali u vidu (ili su potcjenili) i dvije činjenice iz novije istorije BiH - ulogu BiH u antifašističkom ratu 1941-1945. i činjenicu da je to bila država sa preko 4,5 miliona stanovnika (1991. godine), od čega 44% Bošnjaka, 31% Srba, 17% Hrvata i 9% ostalih, sa preko 25% mješanih brakova (1981. godine). – Rat u BiH je bio agresorski. Postojao je agresor i žrtva agresije. Najbrojniji među žrtvama su Bošnjaci. Zašto je BiH tako divljački napadnuta? Jugoslavija se mogla definitivno rasturiti, ako se razbije BiH. Srce takve BiH su bili Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Tuzla. Da bi realizovali svoj velikosrpski i velikohrvatski koncept napadnuta su tri punkta - razaranje Sarajeva i Mostara (to su rušili Srbi i Hrvati), Banja Luku i Kozaru su etnički čistili i rušili Srbi. Tuzla se nije dala. – Rat u BiH je bio rat svih. Tukli su se Srbi i Muslimani, Srbi i Hrvati, Hrvati i Muslimani, Crnogorci sa Muslimanima i Hrvatima. Muslimani međusobno. Na tlu BiH tukle su se četiri republike - Srbija i Bosna, Crna Gora i Bosna, Crna Gora i Hrvatska, Hrvatska i Bosna. Bio je to specifičan rat, vođen radi etničkog čišćenja; koje je prvo planirano da bude izvršeno za 90 dana, a izvođeno je tokom cjelog rata, pa i poslije njega. Rat u Bosni je pokazao da nijedan narod nije moguće uništiti. Tokom vremena, motivacija za borbu kod Bošnjaka i drugih demokratski orijentisanih građana je rasla, a motivacija razbijača BiH opadala. – Sedma (Sarajevska) armija bila je ukinuta 1989/90, a njeni korpusi potpali su pod 1. AO (Beograd), koja je komandovala svim snagama u istočnoj Slavoniji, cjeloj BiH do Une i Grahova. Republička TO je, takođe, bila stavljena pod 1. AO i SSNO i djelimično razoružana. Ta greška se htjela ispraviti formiranjem 2. armije (1991). JNA je do marta 1992. strateški pokrila BiH snagama iz BiH, djelom snaga koje su povučene iz Slovenije i Hrvatske, djelom snaga iz Srbije i Crne Gore i paravojnim jedinicama iz Srbije, s ciljem da se BiH urami u granice jedne čudne Jugoslavije, a ako to ne uspije - da se pocjepa. – Kakva je bila sudbina JNA u BiH? Nestaje i 7. i 2. armija, nestaju njihovi 5. banjalučki, 4. sarajevski i 17. tuzlanski korpus - jedinice koje su nosile tradicije poznatih krajiških, istočnobosanskih partizanskih divizija. Korpusi 2. armije (koja je neslavno prošla), preimenovani su u “srpske” korpuse. – Mjenjaju se imena i ostalih korpusa (27. maja 1992). Pripadnici srpskih korpusa stavljaju “Mišićeve šapke”. Muslimani formiraju svoje korpuse sa “ljiljanima”, a hrvatski korpusi su sa novom šahovnicom. Sve šapke izrađuju se u Beogradu i Zagrebu. U ratu u BiH, iz Srbije i Crne Gore učestvuju podgorički, užički i djelovi drugih korpusa i jedinica JNA i VJ i sve vrste paravojnih snaga. U borbama za koridor, Kupres, Bihać, učestvuju i djelovi korpusa iz Srpske krajine (poslije Vensovog plana). Na srpskoj strani ima kozaka, na muslimanskoj mudžahedina, a ustaša na hrvatskoj strani. – Vojnički gledano, rat u BiH odlučile su bitke za Bihać, Sarajevo, Goražde i Brčko. – U ovom ratu najviše su stradali : Sarajevo, Foča, Goražde, Zvornik, Rudo, Čajniče, Sutjeska, Neretva, Drvar, Kozara, Grmeč, Jajce, Mostar, Bihać - istorijska mjesta vezana za narodnooslobodilačku borbu 1941-1945. – Ratovi u BiH su dio političke strategije Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. BiH je bila i ostala centralno strategijsko pitanje ovog prostora i pored toga što dubl Milošević-Tuđman nije ostvario svoje ratne ciljeve. – Činjenica je da se ratovima u BiH nije uspjela uspostaviti ni jedna planirana granica, na Uni, na Neretvi i na Drini. Iako nikome više nije do rata - mir, posebno u BiH, je varljiv. Da li nacionalistički lideri sve četiri strane (SDS, HDZ, SDA i SPS) mjenjaju samo dlaku? Za mir i cjelovitost BiH nužni su politički, a ako treba, i vojni pritisci.
|
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |