| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)
NEUSPIO PUČ U SARAJEVU Uporedo sa vojnim pripremama besmislenog rata, sve strane su intenzivirale političke pripreme za ratni sukob. U to se umješala i međunarodna zajednica, pokušavajući da ga spriječi kompromisom. U decembru 1991. je Predsjedništvo BiH podnijelo Evropskoj zajednici (EZ) zahtjev da i BiH prizna kao nezavisnu i suverenu državu. Tim povodom je Alija Izetbegović izjavio: “Morali smo izabrati između tog da budemo nezavisna država ili da postanemo dio neke velike Srbije”, a 31. decembra rekao je da BiH “daje prednost nekom obliku labave konfederacije kao rješenju za Jugoslaviju” (Ratni zločini u BiH, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Zagreb, rujan 1993). U beogradskim opozicionim krugovima tada su postojale snage za koje je bilo prihvatljivo konfederalno preuređenje. S tom idejom je, 11. januara 1992, došao u Sarajevo i Vuk Drašković i predložio Radovanu Karadžiću da potpiše ugovor, po kome bi Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina obrazovale “konfederaciju južnobalkanskih država, u kojoj će svaka članica biti suverena, ali će i konfederacija, takođe, biti suverena: Karadžić je taj predlog odbio, jer, po mišljenju Draškovića, ti su “ljudi bili rešili da počne rat po svaku cenu, jer je to veliki žrec zla iz Beograda zahtevao i plan je već ranije bio sklopljen” (“Srpska reč”, Beograd, 10. maj 1993). Rukovodstvo Republike Srpske i njegovi pokrovitelji u Beogradu više nisu bili spremni ni na kakav kompromis. Dr Jovan Rašković je, na YUTEL-u i u sarajevskom “Oslobođenju” izašao sa stavom da Srbi u BiH “nemaju čega da se boje u eventualno nezavisnoj Bosni” i da čak imaju “interes da podržavaju nezavisnost BiH” (T. Loza, “Nedjelja”, 26. januar 1992). U Bosanskoj krajini pojavile su se kritike postupaka R. Karadžića, a dr N. Koljević je tih dana “iskočio iz monolitnog srpskog stroja”, nazvavši proglašenje Republike Srpske “neustavnim potezom”. To je bio izraz kratkotrajnog kolebanja. Rukovodstvo SDS je nastavilo akcije na dezintegraciji BiH, a Beograd je, blokadom na isporuke hrane i prekidom platnog prometa pojačavao pritisak na BiH sa ciljem da ista ostane u tzv. krnjoj Jugoslaviji. U rastakanju BiH, SDS je glavne napore prenijela na dezintegraciju Sarajeva, kao administrativnog i političkog centra Republike, koji je imao deset općina, od kojih četiri prigradske (Pale, Trnovo, Hadžići i Ilijaš). U Sarajevu je živjelo, prema popisu stanovništva marta 1991. godine, 525.980 stanovnika (6,6% Hrvata, 49,3% Muslimana, 29,9% Srba, 10,7% Jugoslovena i 3,5% ostalih). Proces razbijanja ove multietničke zajednice počeo je pobjedom nacionalnih stranaka na izborima. Prvi korak učinjen je (maja 1991), kada je Skupština općine Pale odlučila da se otcjepi od grada i priključi tzv. SAO Romanija, a 3. januara 1992. i opština Ilidža (10,3% Hrvati, 42,2% Muslimani, 37,2% Srbi, 7,6% Jugosloveni i 1,9% ostali). Kasnije je to učinila i općina Ilijaš (6,8% Hrvata, 42,2% Muslimana, 45,1% Srba, 4,6% Jugoslovena i 1,3% ostalih). Odbornici SDS izglasali su izlazak tih općina iz dotadašnjih društveno-političkih zajednica i priključenje SAO Romaniji. Razbijanje BiH po nacionalnim kriterijima se pravdalo i ekonomskim motivima. U sarajevskom slučaju, međutim, nisu se krili pravi, politički ciljevi. Njih je, u jednom napisu (“Naša borba”, 24. mart 1995), o susretu sa R. Karadžićem i dr N. Koljevićem, tim “jezivim parom, profesorom engleske književnosti i psihijatrom”, sljedećim riječima opisao V. Zimerman: “Karadžić je razgovor počeo tiradom kritika na račun Evropljana... i žalopojkama na to što su SAD tako slijepe, pa napuštaju tradicionalne saveznike Srbe. Onda je... krenuo da pravda sve što radi.” “Morate da razumijete Srbe” - rekao je Zimermanu. “Oni su vekovima bili žrtve izdaje. Danas oni ne mogu da žive s drugim narodima.”Karadžić je izjavio da će prestonica Srpske Republike biti Sarajevo, koje će “biti podjeljeno na muslimanski, srpski i hrvatski dio, pa ni jedna etnička grupa neće morati da živi ili radi zajedno sa drugima”. Takvu su sudbinu namjenili Sarajevu protagonisti velikosrpskog projekta u budućoj “jugoslovenskoj” državi. Međutim, dok su bile u toku pripreme da se definitivno dovrši - milom ili silom - podjela BiH između upravljača u Beogradu i Zagrebu, problemi su se javili zbog bosanske HDZ, ali i zbog stava međunarodne zajednice prema podjeli BiH. Dio rukovodstva HDZ oko Stjepana Kljujića, bio je protiv podjele BiH. Tuđmanu i istomišljenicima iz proustaškog krila HDZ BiH smetala je “bosanska” struja u stranci, naročito kada se založila za referendum o nezavisnosti BiH. Zbog toga će Kljujić biti zaobiđen u razgovorima sa SDS (u Zagrebu) februara 1992. U HDZ BiH pobjedila je manjina, vezana uz Tuđmana i snage koje su radile na podjeli BiH. Na zahtjev Predsjedništva BiH o priznavanju BiH za nezavisnu i suverenu državu, međunarodna Badinterova arbitražna komisija dala je pozitivni odgovor “ukoliko građani Republike na referendumu potvrde takvo opredjeljenje”. Stav arbitražne komisije su podržale SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Turska i nekoliko drugih zemalja. Prihvatajući međunarodnu podršku, Skupština BiH je (bez poslanika SDS-a) donijela odluku da se na referendumu izvrši izjašnjavanje o nezavisnosti i suverenitetu BiH. Protiv su bili SDS (i njeni mentori iz Beograda) i vrhovništvo HDZ, u Zagrebu i Grudama (stvarno sjedište BiH HDZ), jer su i jedni i drugi bili svjesni da će se većina građana BiH izjasniti protiv velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Oko referendumskog izjašnjavanja je izbio sukob u HDZ BiH. Zagreb i njegovi štićenici u BiH su pokušali da u tekst uključe i nacionalistički obojena pitanja i da mu na taj način izmjene smisao i svrhu. Međutim, pod pritiskom katoličke crkve i demokratskih snaga iz hrvatskog nacionalnog korpusa, taj je manevar propao. SDS je bojkotovala referendum, jer nije bila spremna da se sukobi sa voljom svoje biračke baze pod međunarodnom kontrolom, zbog koje su mogućnosti manipulisanja bile ograničene. Na referendumu (29. februara i 1. marta 1992), glasalo je 63,44% građana, od kojih su 99,4% podržali opredjeljenje za suverenu i nezavisnu BiH. SDS nije priznala referendum. Da bi obesnažili rezultate referenduma i proveli svoje ciljeve, vrh Srbije i njihova ekspozitura na Palama rješili su da BiH, prije nego što dobije međunarodno priznanje na osnovu rezultata referenduma, stave pod svoju kontrolu na taj način što će pučem oboriti Predsjedništvo i Vladu BiH. Do sada su se pojavila u javnosti tri strana izvora s komentarima o tom puču. Dr Paulo Shoupa piše: “Nije jasno kakvu je ulogu Karadžić igrao u događajima u martu 1992. koji su doveli do izbijanja i širenja građanskog rata. Nema sumnje, pokušaj udara u Sarajevu bio je njegovo maslo...” Taj autor konstatuje: Paradoksalno je da se JNA pokazala kao ozbiljna prepreka za ostvarenje plana koji su Milošević i Karadžić smislili da bi srušili Vladu u Sarajevu, početkom marta 1992.” U članku “Zarobljeni um”, Tompson tvrdi: “... U martu 1992, mesec dana pre srpskog napada, ekstremno srpska partija R. Karadžića, SDS, pokušala je da izvede puč u Sarajevu...” (“Naša borba”, februar 1995). Kasnije, V. Zimerman u feljtonu (“Partneri u zločinu”), svjedoči da su Milošević i Karadžić pokušali 2. marta 1992. da izvrše puč u Sarajevu (“Naša borba”, 13. marta 1995). Na drugi dan referenduma (1. marta), na Baščaršiji, ubijen je jedan svat (barjaktar) i ranjen pravoslavni sveštenik. Izvršioci su, iako poznati, ostali van dohvata pravde. Poslije tog ubistva, “... grad se u kratkom roku ispraznio, da bi potom, po sarajevskim ulicama, kako će reći Velibor Ostojić, iz rukovodstva SDS, ‘spontano’ nikle barikade, prvo ‘srpske’, a potom i ‘muslimanske’”. “Prvi rafali su počeli zasjecati noć...”, a u Skupštini BiH se za to vrijeme održavao koktel. “U toku noći mobilizirali su se svi koji su na ovaj ili onaj način došli do naoružanja... Paralelno sa ovim aktivnostima u Sarajevu, širom BiH, takođe, ‘spontano’, postavljene su barikade, a u Bosanskom Brodu stvar su malo ubrzali, pa se uskoro otvorio pravi rat, sa nekoliko žrtava...” R. Karadžić se neočekivano javio iz Beograda. Rekao je “da je mnogo grešaka učinjeno, a da su naročito griješili EZ i A. Izetbegović. Sada ljudi žive pod pritiskom i mislim da ne možemo izbjeći međuetnički i religiozni rat...” (Zehrudin Isaković, “Vreme”, 9. mart 1992). Komandant 2. armije, general Milutin Kukanjac, tim povodom je izjavio: “... Poznati referendum u režiji A. Izetbegovića, završen je 1. marta 1992. On je izazvao spontane reakcije Srba, koji su iz straha od napada Muslimana u noći 1. i 2. marta podigli barikade na ulicama Sarajeva. Međutim, naša komanda je uspjela da spriječi oružani sukob...” (M. Mišović, “Borba”, 23. novembar 1993). Drugog marta SDS i SDA demonstracijama su odmjeravale snagu u blokiranom gradu. U taj sukob umješali su se građani, spontano ili organizovano, koji su pokušali da rasture neke barikade. Međutim, dočekani su vatrom, od koje su ranjena četiri lica. To je zaustavilo demonstrante, ali građani su iz zapadnog Sarajeva krenuli ka centru. “Poput bujice, kolona se uvećavala. Tkala se sarajevska plišana revolucija. Kada je ‘savladana’ najveća prepreka na Pofalićima, put je bio otvoren prema centru grada, pa tako i za uspjeh akcije. Te noći se tiho šaputalo da Predsjedništvo, Vlada i ostali organi vlasti ‘moraju pasti’. Ipak, neko je ljude te noći neprimjetno i bezglasno poveo, prvo pored zgrade Skupštine, pa potom i Predsjedništva, ostavljajući tako za neka druga vremena da se uradi ono što se baš te noći možda moralo uraditi” (“Vreme”, 9. mart 1992) Dva glavna rivala, sarajevske događaje su objasnila sa svojih pozicija. Vođstvo SDA - koje se, ishodom referenduma osjećalo ojačanim - podizanje barikada je povezalo sa izjašnjavanjem za nezavisnu BiH, a ubistvo na Baščaršiji je osudilo i ocjenilo kao provokaciju. Portparol te stranke, Irfan Ajanović, izjavio je: “... Mi smo ljubavlju, slogom, zajedništvom pobjedili silu. Mladost Sarajlija je to dokazala kada je više od deset hiljada Sarajlija srušilo barikade. To je srušilo barikade a ne dogovor koji je postignut u Predsjedništvu BiH. Na kraju krajeva, bilo je mnogo nacionalno izmješanih barikada... U Dobrinji, Vogošći, čujem i na Kozjoj ćupriji. Tamo su i Srbi, i Muslimani, i Hrvati bili na barikadama da Sarajevo čuvaju od četnika V. Šešelja...” “Mi smo zadovoljni ponašanjem Armije” (“Vreme”, 9. mart 1992.) Rukovodstvo SDS bilo je nezadovoljno ishodom puča. U glasilu “Javnost” iznijeta je hronologija događaja. U pretposlednjem pasusu stoji: “19,30 h. Naredba ljudima sa svih gradskih barikada da se mirno povuku. Do viđenja, bezimeni heroji, srpska braćo, junaci. Doviđenja u sljedećem ratu! Biće toga, znamo mi njih, ali neka znaju i oni nas!” (“Nedjelja”, 15. mart 1992) |
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |