RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995) “To je čuveni tzv. plan RAM. Cilj je bio da se BiH očisti od muslimanskog naroda i da se podjeli linijom bivše podjele rimskog carstva.” Književnik Vladimir Srebrov PODJELA BIH Rat u BiH se mora posmatrati povezano s ratom u Hrvatskoj. Ratne ciljeve, i u ovom slučaju, odredile su one snage koje su razbile jugoslovensku državu, a početak seže u vrijeme prije raspada SFRJ i otvaranja jugoslovenske krize, koja se zaoštrila poslije izbora u Sloveniji i Hrvatskoj 1990, kada se aktueliziralo pitanje preuređenja jugoslovenske državne zajednice po dvije opcije: federalna ili konfederalna. Prije slovenačkog zahtjeva za “razdruživanjem”, vladajuća oligarhija u Srbiji je odustala od cjelovitosti jugoslovenske države. Te političke snage su ocjenile da ne mogu ostvariti dominaciju nad SFRJ, posebno nad Slovenijom i Hrvatskom, pa su se opredjelile da dopuste izlazak Slovenije iz SFRJ i da stvore srpsku državu, čije će se zapadne granice protezati linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ekspanzija na zapad nije bila cilj samo nacionalističkih srpskih stranaka, nego je kao nacionalni program i vladajućih i opozicionih snaga pretočena u operativne planove JNA, o kojima piše Veljko Kadijević u knjizi “Moje viđenje raspada” (str. 125-136). Široki sloj vladajućih i opozicionih pobornika nacionalne države u kojoj će živjeti svi Srbi, bio je svijestan da se ona može ostvariti samo ratom. Ljudi iz tih krugova, ranije, a posebno u proljeće 1991, “govorili su u odajama Patrijaršije, ponavljajući procjene memoranduma akademika, da rat za Veliku Srbiju neće odnijeti više od 70 hiljada srpskih života” (Dragan Veselinov, “Borba”, 20-21. avgust 1993) U okviru tog ratnog cilja, podrazumjevalo se uključivanje (“uramljivanje” – po planu “RAM”) Bosne i Hercegovine u novu srpsku državu, koja bi teritorijalno ličila na onu iz programa četničkog pokreta iz 1941, koju je pokušao da ostvari u Drugom svjetskom ratu (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XIV/l, dok. br. 6 i br. 34). Nacionalističko vođstvo Hrvatske (na vlasti od aprila 1990), imalo je u vidu ne samo samostalnu hrvatsku državu, izdvojenu iz SFRJ, nego i aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Ono je kao minimum tražilo da Hrvatska dobije ono što je sporazumom Cvetković-Maček 1939. dobila Banovina Hrvatska, u koju je uključeno trinaest bosansko-hercegovačkih srezova (Dragan Čičič, “NIN”, 28. juna 1991). Glavni razbijači SFRJ pokušali su da te oprečne ciljeve pomire. Na sastanku predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, 25. marta i u aprilu 1991. u Karađorđevu i Belju, koliko je do sada poznato, glavne teme razgovora bile su podjela Bosne između Srbije i Hrvatske i obaranje Ante Markovića sa čela SIV-a. Od proljeća 1991. do danas, u štampi je objavljeno više nagađanja o tome šta se dogodilo u Karađordevu i Belju. Prvi nagovještaj o tome da je dogovarano o podjeli BiH dao je Tuđman u londonskom “Tajmsu”, kada je izjavio da bi, radi rješavanja jugoslovenske krize, najbolje bilo podijeliti tu jugoslovensku republiku. Poznato je, međutim, da je ta izjava - čim je naišla na negativne reakcije u javnosti - pripisana jednom od njegovih savjetnika. Članke i komentare, čak i mape o podjeli BiH donijeli su juna 1991. zagrebački listovi “Globus” i “Danas.” Sa dogovorom u Karađorđevu i Belju bila je upoznata i nova vladajuća vrhuška u Sarajevu. Njeni srpski i hrvatski eksponenti stajali su iza mentora iz Beograda i Zagreba, a oni iz muslimanskih redova su se opirali tim namjerama. Povodom te srpsko-hrvatske nagodbe, Alija Izetbegović je izjavio: “... Hrvatska i srpska strana su se u svojim isključivostima toliko zaplele da se izlaz skoro ne vidi. Ipak, ključ rata ili mira drži Milošević”, i dalje: “... Uostalom, nama je nuđena nekakva muslimanska država i mi smo to odbili”. Na pitanje novinara (Dragice Pušonjić): “Ko Vam je nudio?”, Izetbegović je odgovorio: “Bili su to djelioci Bosne i Hercegovine, a djelioci su - zna se - Milošević i Tuđman. Mi smo tada jasno i nedvosmisleno odgovorili: hoćemo građansku republiku BiH, jer, da se razumijemo, to je jedino realno i moguće” (“Borba”, 16. avgusta 1991) O razgovorima u Karađorđevu oglašavao se i dr Dušan Bilandžić, zvanični savjetnik Tuđmana i učesnik u radu grupe eksperata, nadležne da ponudi rješenje srpsko-hrvatskog spora (“Oslobođenje”, 22. septembar 1991). U zagrebačkom “Slobodnom tjedniku” (septembra 1991), pod naslovom “S Miloševićem sam dogovarao o podjeli Bosne”, Bilandžić je naveo i sljedeće: “Srbija je hrvatskoj strani otvoreno rekla da cijela BiH, osim zapadne Hercegovine, mora pripasti Srbiji. Na pitanje šta je sa rezultatima Drugog svjetskog rata, koji je stvorio sve republike, pa i BiH, Srbi su rekli da oni ni pod kojim uvjetima ne priznaju pravo građanima BiH da oni mogu imati svoju državu.” Rečeno je i sljedeće:”Čak kada bi Jugoslavija ostala kao federacija, mi Srbi ne priznajemo avnojevske granice. Hrvatska strana, iznenađena rigidnim memorandumskim stavovima srpske delegacije, prekida razgovor...” U nastavku teksta se govori da je hrvatska strana u te pregovore ušla “sa željom da se izbjegne rat zbog BiH i da se postigne neki sporazum koji bi i Srbiji i Hrvatskoj omogućio da mirnim putem ostvare svoje nacionalne države...”. Dobar poznavalac jugoslovenskih prilika, dr Bogdan Denić, na pitanje novinara: “Verujete li u ono što tvrdi Ivan Zvonimir Čičak, da postoji sporazum Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne?”, odgovorio je: “Taj dogovor postoji, ali nije formalizovan ni u kakvim dokumentima. To je jedan od razloga zbog čega on ne štima bolje nego što štima. Štimovao bi i bolje da su se konkretnije dogovorili. Tuđman je mnogo manje vešt političar od Miloševića i on ne čuje ono što ne želi da čuje...” (Dragan Bisenić, “Borba”, 9. jul 1993). Tuđmanovi saradnici, Stipe Mesić i Josip Manolić, oglasili su se (kada su se razišli sa Tuđmanom), o dogovaranju u Karađorđevu. Mesić je izjavio da je on predložio Borisavu Joviću da se održi razgovor između njega i Tuđmana, na jednoj, i Jovića i Miloševića, na drugoj strani, kako bi se izbjegao rat. Milošević je prihvatio tu inicijativu, pa se sastao sam sa Tuđmanom u Karađorđevu. Mesić tvrdi da ne zna “šta su se dogovarali, ali se vidjelo kako su se procesi odvijali i kako je rat eskalirao” (Paripović, “Borba”, 14-15. maj 1994). U pismu Tuđmanu (16. aprila 1994), Manolić je određen i kaže: “… od početka ste išli na podjelu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Nalijepili ste se na Miloševićev lijepak u Karađorđevu i na tome do kraja nastojali...” (“Politika”, Beograd, 20. april 1994). Dogovor o djeljenju BiH našao se i u izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava. U njemu se kaže: Postoje podaci da je deoba po principu 70:30 odsto u korist Srbije dogovorena na Belju i u Karađorđevu, pre otpočinjanja oružanih sukoba, uz jasno izraženu viziju srpskih stručnjaka da na toj teritoriji više neće biti Muslimana…” (“Naša borba”, 4. april 1995) Iako su dogovori o podjeli Bosne počeli u Karađorđevu, uz obezbeđenje i druge usluge vojne ustanove, general Kadijević o njima nije rekao ni jednu riječ. On je glavne protagoniste razbijanja Jugoslavije (svijesno) ostavio u tami. Ta “zaboravnost” ili “omaška” nije bila posljedica neznanja i neobaviještenosti, nego promišljen čin prikrivanja glavnih aktera jugoslovenske tragedije. Ima osnova da se vjeruje da je srpska strana odustala od daljeg dogovaranja poslije razgovora u Belju, jer je prihvatila opciju da dopusti izlazak Slovenije iz SFRJ, a da vojno porazi novu vlast u Hrvatskoj i uspostavi nove granice na pomenutoj liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Već tada je u srpskom establišmentu, u onom kako oko vladajućih struktura, tako i u onom koji je pripadao opoziciji (izuzimajući uski krug demokratski orijentisanih pojedinaca i grupa), dogovorno ili prećutno prihvaćen konsenzus o srpskim nacionalnim ciljevima i o ratu kao sredstvu da se oni ostvare. Ratom u Hrvatskoj dio projekta o Velikoj Srbiji privremeno je ostvaren do kraja 1991. Prihvatanjem Vensovog plana, režim u Srbiji stvorio je pretpostavke da realizuje maksimalističke ciljeve. Međutim, priznavanjem Hrvatske i Slovenije (januara 1992), ta izvjesnost je dovedena u pitanje. Cijeneći novu realnost i težeći da učvrsti svoje pozicije preko Drine, vladajući krugovi u Srbiji riješili su da obnove pregovore o podjeli BiH. Ima osnova da se tvrdi da je inicijativa potekla sa hrvatske strane. Uoči Nove 1992. Tuđman je izjavio “da srpske nacionalne pretenzije treba zadovoljiti podjelom BiH, pa će i pritisak za proširenje Velike Srbije na hrvatsku teritoriju biti oslabljen” (R. Arsenić, “Politika”, 10. januar 1992). To je bio signal za nova dogovaranja. U Zagrebu su se sastali dr Nikola Koljević i Franjo Boras (SDS i HDZ iz BiH) sa Tuđmanom i saradnicima. Prema onom što je procurilo u javnost, saglasili su se da “nestane turska imperijalna tvorevina” i da se, kako je izjavio Tuđman, u BiH osnuje”nekoliko srpskih, nekoliko hrvatskih i više od jednog, ali nikako manje od dva, kantona za svojeglave i neposlušne Muslimane...” (Tihomir Loza, “Nedelja”, Sarajevo, 26. januar 1992). Sudeći po stavovima koje su zauzimale delegacije SDS i HDZ BiH, može se zaključiti da je načelan dogovor postignut, a pošto nisu usaglašena teritorijalna pitanja, obje strane su se zbog toga sastajale u Gracu (Austrija). Poslije uspostavljanja primirja u Hrvatskoj, Evropa je, prateći aktivnost glavnih protagonista rata, zapazila i u javnost pustila informaciju o polučasovnoj zajedničkoj šetnji Miloševića i Tuđmana (9. februara 1992), u parku briselske palate Egmon (poslije IX sjednice Karingtonove konferencije o Jugoslaviji), vezujući to ćaskanje za nastavak dogovora o podjeli Bosne, koji su počeli u Karađorđevu (M. Klarin, “Borba”, 8. april 1992). Februara 1992. u Gracu su se (tajno)sastali Josip Manolić i Radovan Karađžić. Taj susret je zabilježen u javnosti (“Vreme”, Beograd, 9. mart 1992. i “Nedjelja”, 15. mart 1992). Zapadne diplomate su došle do mape podjele BiH, nacrtane u Gracu, što je podstaklo njihovu odluku da ubrzaju priznavanje BiH, vjerujući da će time spriječiti njenu podjelu i rat (Milena Dražić, intervju s Horstom Grabertom, “Borba”, 20-21. mart 1993). Izgleda da se pregovarači nisu dogovorili oko nekih regiona u dolini Save (tzv. koridor) i Kupreške visoravni, pa je oko tih područja došlo do oružanih sudara snaga Republike Hrvatske i Hrvatskog vijeće odbrane (HVO), na jednoj, i jedinica JNA, na drugoj strani. Počeli su 20. marta, kada je, u stvari, i počeo rat u Bosni i Hercegovini. Slijedeći susret oko podjele Bosne imao je Karadžić u Gracu (5. maja 1992), sa Matom Bobanom (“Borba”, 6. i 15. maja 1992). Tada su regulisana neka tekuća pitanja (razgraničenje u Hercegovini i uspostavljanje primirja) i stvarane su osnove za kasnije koordinirano djelovanje SDS i HDZ na diobi BiH.

Sadržaj

Prethodno poglavlje

Sledeće poglavlje