IV RATOVI U SLOVENIJI, HRVATSKOJ I BiH - SRBIJA, CRNA GORA I SRJ U RATOVIMA RAT U SLOVENIJI – “BEDEM” ILI “OPKOP” (juni – juli 1991) “Slovenci, previše se igrate, sada ćemo vam pokazati.” General Veljko Kadijević RAT U SLOVENIJI U KNJIZI VELJKA KADIJEVIĆA O oružanom sukobu (ratu) u Sloveniji u knjizi “Moje viđenje raspada” postoji više konstatacija, koje su, same po sebi, tačne. Međutim, u navedenom kontekstu i u međusobnoj relaciji, bez drugih značajnih činjenica, one su u najmanju ruku problematične. Zato se nameće zaključak da autor ili nije poznavao pravo stanje u Sloveniji, ili je bio jednostrano informisan, a postoji mogućnost da pravo stanje nije ni htio da prikaže. Kad piše o “Oružanom napadu Slovenije na JNA...”, postavlja se niz pitanja, na koja treba jasnije odgovoriti. Poznato je da je na teritoriji Slovenije JNA bila od kraja 1990. do njene oružane intervencije, neprekidno u manjem ili višem stepenu borbene gotovosti. Stanovništvo Slovenije se u to vrijeme na plebiscitu sa 98% opredjelilo za samostalnost. Jedinice JNA su na dan proglašenja samostalnosti demonstrirale silu i zastrašivanje, a zatim intervenisale prema granici i aerodromu Brnik. Ko je onda koga napao? Teško je dokazati ko je opalio prvi metak, a to je u krajnjoj liniji irelevantno. U nastavku slijedi druga tvrdnja - teza, da je oružani napad Slovenije na JNA predstavljao slijed događaja ukupnog stanja u Jugoslaviji i posebno u Sloveniji, pioniru i nosiocu razbijanja Jugoslavije!? Koliko je ova hipoteza održiva? Slovenija je, istina, žurila iz Jugoslavije zato što je vidjela da se, zahvaljujući politici Beograda, kojoj se armijski vrh priklonio i podredio, zajednička država već ozbiljno rasula i da će doći do upotrebe sile. Uprkos verbalnom zalaganju za Jugoslaviju, takva politika koja je instrumentalizirala nacionalizam najbrojnije nacije (stanje na Kosovu, Memorandum SANU. 8. sjednica CK SK Srbije, mitinzi, antibirokratska revolucija, proslave 600. godišnjice Kosovskog boja na Gazimestanu i u Kninu, promjena Ustava Srbije i ukidanje autonomnih pokrajina, XIV kongres i dr), kod drugih naroda razbuktala je nacionalizam i dala krila nacionalističkim i separatističkim snagama koje su na prvim višestranačkim izborima došle na vlast. Zašto armijski vrh nije htio da poštuje volju naroda i prihvati te vlasti kao legitimne? Zašto su tada vučeni potez za potezom, koji su sve više i više zaoštravali situaciju? General Kadijević je bio dužan da odgovori na pitanje: ko je njemu, ŠVK (i drugima) dao pravo da se postavljaju jednostrano, kada je JNA po svome karakteru, temeljnom opredjeljenju i sastavu, od svog začetka uvijek bila oružana sila svih naroda koji su živjeli u Jugoslaviji. Godinama se armijski sastav vaspitavao tako da armija nikada nije bila protiv naroda, kao i da njeni pripadnici ne treba da izvršavaju naređenja kojima bi se činio ratni zločin! A kada se jedinice JNA upotrebe u oružanoj inervenciji protiv jednog od svojih naroda - JNA gubi svoj narodni karakter. Zapravo, u tom trenutku izgubila je jedan svoj narod ili, bolje rečeno, iznevjerila je najprije slovenački (još prije albanski), a zatim jedan za drugim i ostale narode, da bi na kraju iznevjerila i srpski! Ustavom, zakonima i doktrinarnim dokumentima, jedinice JNA su se mogle upotrebiti samo po naređenju Vrhovnog komandanta! A zna se ko je bio Vrhovni komandant, svidjelo se to nekome ili ne! Legalitet ŠVK kao nekakvog aktera i maglovito pokrivanje odlukama Savezne skupštine (bez slovenačkih delegata) i SIV-a su providni. Stalno isticanje kako JNA nije imala svoju državu, ukazuje da je armijski vrh de facto “lebdio u vazduhu”, pa nije onda ni čudno što je objeručke prihvatio prvu ponudu koja je bila po njegovom ukusu, to jest, državu kakvu mu je nudio S. Milošević. Indikativno je da autor neprestano govori o razbijanju Jugoslavije, a ne i o njenom preoblikovanju u savremenu demokratsku i civilizacijsku zajednicu - bilo nekakvu novu federaciju, bilo konfederaciju ili savez država, što su nudili i Slovenci. Da se armijski vrh opredelio za drugu opciju, što bi bilo normalno u odnosu na karakter i tradicije JNA, a ne za to da se prenaglašavanjem i konstruisanjem spoljnjeg i unutrašnjeg neprijatelja, armijski sastav priprema za neki rat čiji su ciljevi nejasni i zamagljeni, vjerujem da ne bi došlo do tragedije. Dakle, armijski vrh se opredjelio (kakvog li apsurda), da utiče na društvena kretanja i diktira kakvu državu hoće, da bi država bila po ukusu vojske, a ne obrnuto, da vojsku prilagodi potrebama društva. Takvo opredjeljenje armijskog rukovodstva je u suštini generiralo ona shvatanja koja su u primjeni sile vidjela izlaz. Što autor navodi da je Slovenija glavni krivac ze razbijanje Jugoslavije - samo je maska da bi se prikrio pravi razlog. Konstatuje se da su jedinice JNA, iako sa relativno malim snagama oko 1.900 ljudi - za 48 časova od 137 objekata na granici zauzele 133 i time praktično izvršile zadatak. Treba, međutim, odgovoriti i na pitanja - a što je onda bilo? Da li su to bile jedine snage JNA, i koliko je tu tenkova, topova i aviona? Da li je zadatak stvarno izvršen time što se došlo do tih objekata kada se zna da su te jedinice bile odsječene, često bez sigurne veze, bez snabdjevanja, dezorijentisane i potpuno demotivisane, a poznato je šta se poslije dogodilo? Problematična je i teza da se JNA u Sloveniji našla u nemogućoj situaciji, da su se prema njoj svi u Sloveniji odnosili kao prema okupatorskoj vojsci... i sve što se iz te teze dalje izvodi. A zašto je to bilo tako? Šta je drugo trebalo da očekuje armijsko rukovodstvo kada je jedinice armije pripremalo za oružanu intervenciju i upotrebom sile iznevjerilo i one Slovence koji su sve do tada vjerovali da je JNA još uvjek OS i slovenačkog naroda? Da li je trebalo, “privoliti” Slovence da silom zavole armiju? Arogantnost ŠVK se vidi i u tome što je “naopako” procjenila volju Slovenije za otporom vojnoj intervenciji. U toj samouvjerenosti se išlo dotle da je zavladalo uvjerenje da će se Slovenci uplašiti sile. Tvrdnja da je u armiji već ranije otpočeo proces među starješinama da svi koji se ne slažu sa politikom koju sljedi JNA - iz nacionalnih ili drugih razloga - mogu i treba da je napuste, jeste tipična poluistina. Istina je da su ljudi, koji su htjeli iz armije, to mogli postići jedino ekscesno i s velikim stresom. U toj situaciji je bilo najteže što su takve smatrali nacionalistima i izdajnicima. Oni Slovenci koji su vjerovali rukovodstvu armije ili u njoj ostajali zbog vjernosti svome pozivu, bili su kasnije izigrani i prevareni. Gurnuti su protiv svoga naroda. Čisti je cinizam kad autor kaže da je ŠVK bio iznenađen ponašanjem većeg broja slovenačkih starješina (dodao bih i ne samo slovenačkih), koji su se okrenuli protiv JNA i Jugoslavije, a ne kaže protiv kakve JNA i protiv kakve i čije Jugoslavije? Prema ljudima svih nacionalnosti postupalo se po maniru: iskoristi čovjeka dok ti treba i dok ti vjerno služi, a onda ga odbaci! A dosegli su moralno dno i zlo u tom prljavom ratu. Teza da je mobilizacija jedinica JNA bila ometana veoma sinhronizovano i usmjeravano iz jednoga centra, te da je to bio glavni limitirajući faktor realizacije svih zamisli i planova upotrebe JNA, samo potvrđuje ono što je rečeno na početku: armijsko rukovodstvo je slabo poznavalo i cjenilo situaciju, a još gore je ako to nije htjelo vidjeti. No, bilo kako bilo, na osnovu nepotpunih ili pogrešnih podataka, ili, još gore, onih koji se žele, po staroj i nebrojeno puta provjerenoj vojničkoj logici - procjene su šuplje a odluke pogrešne. Dakle, odluka da se ide na upotrebu sile i to ofanzivom jedinica iz tri korpusa sa teritorije Hrvatske, računajući sa snagama koje su bile prije na papiru no faktičke - odluka je raspada i haosa. U poglavlju “Oružani sukob u Sloveniji”, ima još tvrdnji i teza koje se mogu dokazima oboriti. Istina je da sve napisano i kako je napisano ima neki logički smisao i tok, ali je nevolja u tome šlo je taj tok od samog početka generalno usmjeren u pogrešnom pravcu. Ostaje da se do kraja dešifruje koje su i kakve bile stvarne namjere u ratu u Sloveniji, bez obzira što je Kadijević otkrio te ciljeve sa tri varijante:”Prva, vojnički poraziti i napustiti Sloveniju, druga, bez dovođenja kopnenih snaga upotrebom svih raspoloživih snaga Ratnog vazduhoplovstva nanjeti gubitke infrastrukturi Slovenije i tako je prisiliti na poštivanje odluka saveznih institucija i treća (koja je prihvaćena) postići ciljeve upotrebom političkih sredstava i pretnjom upotrebe vojne sile, uz stvarnu upotrebu koju treba dozirati u skladu sa ponašanjem slovenačke strane”. Uzevši u obzir ovo, pitam se, ko postavlja ovakve strategijske ciljeve i to u varijantama -od totalnog rata koji traži visoku cijenu, do povlačenja. Ovakve avanturističke ciljeve, niko i sa manje vojničke pameti ne bi postavio. Da li je u ovim varijantama bilo i prikrivenih ciljeva? Da li se ovaj rat može, uslovno, nazvati –”simulirani rat”. Vrlo je vjerovatno da se ratom u Sloveniji želelo Hrvatsku uvući u rat ranije, stvoriti uslove za pritisak na BiH radi stvaranja “Velike Srbije” sa tri srpske države i tri srpske vojske. To je Kadijević u svojoj knjizi i potvrdio kada je napisao:” JNA predstavlja osnovu iz koje su formirane tri srpske vojske. To je učinjeno u skladu sa datim unutrašnjim i međunarodnim okolnostima vrlo organizovano”. Najkraće rečeno, JNA je u Sloveniji (a i poslije), zloupotrebljena da bi postigla ciljeve za koje nije bila namjenjena - nije bila organizacijski za to sposobna, niti pripremljena i još manje motivisana! Zato je postala žrtva svoga rukovodstva - i tako detonator okrutnog i krvavog sopstvenog raspada i raspada države “koju nije imala”! Dakle, stvar nije u taktici, niti u operatici, već u pogrešnoj strategiji, g. Kadijeviću.

Sadržaj

Prethodno poglavlje

Sledeće poglavlje