| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
RAT U HRVATSKOJ (1990 – 1995)
NEKOLIKO PITANJA I ZAKLJUČAKA – Da li je mirnim putem bilo moguće rješiti aktuelna pitanja? Na ovo pitanje, odgovor je potvrdan. Status Srba u Hrvatskoj mogao se rješiti maksimalnom garancijom prava Srba. Tuđmanova vlast nije smjela, i ne može ni u budućnosti, negirati prava Srba, a Srbi nisu smjeli da negiraju suverenost Hrvatske. Tuđman i Rašković (HDZ i SDS) su zajednički rušili demokratske snage u Hrvatskoj, pa pošto se nisu usaglasili na vrijeme, rasli su ekstremizmi na obe strane i onda su se problemi počeli rješavati silom. Prenošenjem rata u BiH, bez obzira na trenutni prekid u Hrvatskoj, sve se više otežavao opšti položaj Srba u Hrvatskoj. Ekstremni Srbi u Hrvatskoj nisu išli samo na to da odbrane krajeve sa većinskim srpskim življem, već su ofanzivom, i uz pomoć JNA u jednoj fazi rata, htJeli da uzmu što više teritorija. U rat sa svim snagama išlo se onda kada su se Srbija i JNA uvjerile da samo ustankom Srba, kao oblikom rata, ne mogu razbiti Hrvatsku. – Vojna strategija srpske strane, u prvoj fazi rata, bila je da se ustankom i stvaranjem srpske države u Hrvatskoj, prvenstveno uz pomoć JNA, zauzmu Baranja i dio istočne Slavonije - taj najbogatiji dio zemlje i stavi pod kontrolu cio tok Dunava i da se izbije na Neretvu. Uporedo se vršilo i etničko čišćenje i rušenje, što je predstavljalo osnovu strategije i taj cilj je, posmatrano sa srpske strane, ispunjen. Hrvatska strana je pokušala to da odbrani i zaustavila je rat, ne na Dunavu, nego na liniji ispred Osijeka, Vinkovaca i Županje i na Neretvi. Srpska strana nije uspjela presjeći Hrvatsku na liniji Okučani-Pakrac-Virovitica. Srpska strana, podržana od JNA, uspjela je izbiti, najgrublje rečeno, na donji tok Kupe, ali bez Sunje, Siska, Karlovca, Ogulina i do Gospića i tu liniju hrvatska strana je počela da učvršćuje. Crnogorsko-srpska strana sa JNA, uzela je Konavlje i došla do Dubrovnika; bila je nadmoćna, a hrvatska strana se povlačila. Krajem novembra 1991. cilj JNA i paramilitarnih snaga je i dalje linija Virovitica-Karlovac-Karlobag, zauzeti Osijek, Sisak (preko Kutine), Karlovac, Zadar-Dubrovnik. Za takav cilj je postavljen odgovarajući raspored snaga, ali nije realizovan. – Karakteristika ove faze rata 1990. i 1991. su ofanziva JNA i djela Srba iz Hrvatske i defanziva hrvatske vojske, sa zauzimanjem garnizona JNA. Stvoren je širok front, koji je, s obzirom na odnos snaga, strategijski bio mnogo nepovoljniji za srpsku stranu, pogotovu kada je, bez većeg prisustva jedinica JNA, srpska strana praktično obrazovala samo jednu liniju odbrane, sa malom dubinom i “paučinastim” rasporedom. Takav strategijski položaj nije bio jednostavan ni za hrvatsku stranu. Decembra 1991. penzionisani general moje generacije kaže: “Dobijen je rat za Srbiju od Timoka do Kupe. Rat je opravdan, mada osvajački.” Na pitanje šta ja mislim - rekao sam: “Da li je dostignut stategijski cilj i da li je rat završen. Brzo ćemo se uvjeriti da će rat u Hrvatskoj biti izgubljen.” – Od samog početka bilo je jasno da se Krajina i njena vojska (najprije operativne zone, pa korpusi) ne može održati, jer je bila neprirodno stvorena, nejačka i teritorijalno rastegnuta, izuzev u istočnoj Slavoniji, koja je direktno naslonjena na Srbiju. Od 1991. do 1995. Srbi u Krajini postepeno su zaboravljani i prepuštani sami sebi, što je povećavalo demoralizaciju tamošnjeg stanovništva. Pokazale su se nesposobnost i nevoljnost trupa Ujedinjenih nacija da ostvare zaštitu. Porazno su djelovali ignorancija Beograda i Pala, koji su izmanipulisali Srbe u Hrvatskoj, i strah od rata u Srbiji. – Sve je to na kraju omogućilo “Oluju” (avgusta 1995), koja predstavlja laku vojničku pobjedu HV-a, poraz Vojske Krajine, ali i najveći politički poraz Srba i poraz Hrvatske. Bilo je to potpuno etničko čišćenje, koje je obavila Hrvatska uz pomoć ekstremnih Srba. Zajedno su tako zadovoljili želju F. Tuđmana, koji je egzodus velikodušno pomagao, a pri tom licemjerno pozivao Srbe “da ostanu”. Prestonica Krajine (Knin) je prva pala, i to ne samo zbog tako postavljenog cilja hrvatske strane. Oko 11.000 m2 vraćeno je u sastav Hrvatske države. Krajina je gotovo ostala bez Srba, a od onoga što je ostalo, mnogo je poubijano. Broj ubijenih poslije “Oluje” izgleda da je približan broju poginulih u borbi. – Rat u Hrvatskoj, uprkos svemu što se dogodilo, nije bio sukob srpskog i hrvatskog naroda. HDZ i SDS su bile i ostale nacionalističke stranke, a SDS je kao takva i nestala. Bilo im je zajedničko to što žele da sruše komuniste, a nacionalistički nastup bio je karakterističan za obe strane. Retorika SDS i Raškovića išla je od kulturne na političku autonomiju, zajednicu šest općina, do formiranja “državotvornog” nacionalnog vjeća. Događaji su se brzo odvijali: prvo, HDZ sprečava referendum Srba koji je pravno neupotrebljiv, zatim SDS organizuje otimanje oružja i formira naoružane grupe, a Hrvatska organizira zapljenu oružja rezervne milicije i kupuje oružje vani. Svaka akcija i postupak s jedne strane izazivao je reakciju na drugoj i koristio se kao povod za pojačanu propagandu i širenje straha. Najjednostavnije rečeno, za ovo su krive vođe HDZ-a i SDS-a i njihovi sufleri. Kada se ispucala sva municija srbovanjem i hrvatovanjem, dolazi do nasilne homogenizacije “svi Srbi u jednoj državi” i “hrvatski suverenitet na cjelokupnoj teritoriji”. Raste strah, što razbuktava mržnju jednih prema drugima. Počinje terorizam - teroristi i provokatori angažuju se na obe strane. Da li su svi Hrvati neprijatelji Srba i svi Srbi neprijatelji Hrvata? Nisu. Oko pobune djela Srba u Hrvatskoj nema dvojbe. Tvorci i očevi pobune su van Knina i Srba u Hrvatskoj. – Mnogi se spore oko datuma početka pobune. Jedni smatraju da je sve počelo 17. avgusta 1990. barikadama oko Knina, drugi da je to maj 1990. kada je bio tzv. Sabor Srba u Srbu, treći pišu da je to 24. mart 1990. - miting na Petrovoj gori, (gdje glavna zvjezda, penzionisani general Dušan Pekić, ostavlja utisak da želi da diriguje iz štaba pobune). Neki misle da je to prvi miting u Kninu februara 1990, pobuna TVIK-a i Kistanjska “Zora”, a neki opet smatraju da je to 4. juli 1989. kod Lazarice na Kosovu Polju. Rat počinje kada se ozbiljnije puca (a to se dogodilo 1990), i ne počinje odmah, već uz kraće ili duže pripreme. Dakle, nesporno je da je raspad SFRJ u Hrvatskoj počeo ratom u Kninskoj krajini po velikosrpskom konceptu. Odatle se proširio na nacionalno izmješana područja i sve drugo, pa i kasnije stvorena osovina Beograd-Knin-Pale, predstavlja samo njegov nastavak. – Tuđmanov režim je tvrdom nacionalističkom linijom i isprovocirao i stvorio uslove za pobunu Srba u djelovima Hrvatske. Ustavni poredak Hrvatske je bio ugrožen na najgrublji populistički način. – Razrada generalne ideje, njeno “prizemljenje” na konkretno tlo i realizacija, povjereni su “krajinskom ideologu”, dr Jovanu Raškoviću, koji će povezati Knin i zvanični Beograd. Za političku i vojnu operativu nađeni su ljudi odgovarajućeg profila i određene faze su povjerene Milanu Babiću. Goranu Hadžiću, Milanu Martiću, Miletu Mrkšiću i drugima, pri čemu se, u većini slučajeva, bez obzira koliko oni pokušavali da se nametnu i da djeluju kao nezavisne vođe, na njih računalo na ograničen rok i to uz uslov apsolutne poslušnosti. Logikom jedne nerazumne politike, svi su se oni, prije ili kasnije, našli u makazama prvobitnih i u novonastalim okolnostima isforsiranih direktiva, što ih je činilo nepodobnim, budući da im je rok upotrebe brzo isticao. – JNA je, praveći planove da uhapsi generala Špegelja, snimila i film o njemu januara 1991. Tačno je da je Špegelj pravio planove, naoružavao i uvozio oružje, da mu je Tuđman dao povjerenje, da je formirao ZNG kao embrion hrvatske vojske. Ali je tačno i to da je taj isti i takav Špegelj relativno brzo zamjenjen. JNA je pomogla njegovu smjenu. Poslije Špegelja dolazi dr Stipe Džodan, koji je zbog nacionalšovinizma bio u zatvoru šest godina i 1971. postao “hrvatski mučenik”. Tuđman ga imenuje za ministra odbrane u vrijeme rata u Sloveniji, čime je najavio šta želi da radi. Njegove parole u predizbornoj kampanji 1990. obećavaju “hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu”, “hrvatsku strojnicu na hrvatskom ramenu” i “Hrvatsku do Zemuna”. Skupljao je novac po Americi, Kanadi, Njemačkoj i kupovao oružje. Dakle, Džodan je u ljeto 1991. ministar na čelu odbrane Hrvatske. Džodan i njegovi saradnici opravdali su povjerenje više nego Špegelj i Boljkovac. – Strategija JNA u tzv. ratu “niske intenzivnosti” propala je zbog težnje da sruši novostvorene vlasti, a homogenizirala je Hrvatsku. Rat dobija karakter osvajačkeog rata za teritorije, a za Hrvatsku postaje odbrambeni i narodni - “domovinski”. Tim ratom JNA je učvrstila Tuđmana i postala nepoželjna. Hrvatska politika je napravila dosta grešaka, a najveće je počinila zato što nije bila u stanju da predvidi agresivne strategije i što je potcjenjivala značaj srpskog pitanja u Hrvatskoj. – Mirovni plan Z-4 iz septembra 1994. (Zagreb + Amerika + Rusija + Evropska unija + Ujedinjene nacije - preko ambasadora), ili “Nacrt sporazuma o Krajini, Slavoniji, južnoj Baranji i zapadnom Sremu” predviđao je autonomiju za 11 općina oko Knina i Gline sa dosta elemenata državnosti u okviru Republike Hrvatske. Predviđao je i demilitarizaciju Krajine u roku od tri do pet godina, ali sa svojom policijom, prema etničkom sastavu stanovništva iz 1991. godine. Na istoku (Slavonija, zapadna i istočna) predviđao je lokalnu samoupravu pod hrvatskom upravom. Tu bi upravljale snage Ujedinjenih nacija do pet godina, uz demilitarizaciju tog područja za tri mjeseca. Kod rukovodstva Krajine plan je naišao na odbojnost, čak su odbili da prime i kopiju tog plana, a Slobodan Milošević je odbio da primi tvorce plana Z-4 rječima da “neće da interveniše u dijalogu Knina i Zagreba, jer nije ključni elemenat u pregovorima”. Tadašnji predsjednik Krajine Milan Martić je izjavio: “Republika Srpska Krajina nije ni razmatrala plan Z-4, niti je meni poznato šta sve sadrži... RSK se neće vratiti u Hrvatsku. Imamo snaga da sve ovo privedemo kraju i da se suprotstavimo i jačem neprijatelju nego što je Tuđmanova Hrvatska, da bismo jednog dana živjeli u zajedničkoj državi svih Srba.” Ovu izjavu je dao kada je bio u društvu sa Radovanom Karadžićem. Kasnije su plan Z-4 odbili: Borislav Mikelić, Udruženje Srba iz Hrvatske u Beogradu, Mihajlo Marković u ime SPS-a, Vojislav Šešelj, Vojislav Koštunica, Patrijarh Pavle i Zoran Đinđić u nešto blažoj formi. Plan Z-4 podržali su i izjavili da ga treba prihvatiti: Građanski savez Srbije i Srpski pokret obnove, izjavama Žarka Koraća i Vojislava Vukčevića. Ovakav odnos prema planu Z-4 iskoristio je Franjo Tuđman i 1. maja 1995. zauzeo zapadnu Slavoniju, a kasnije išao i dalje. Plan Z-4 nije bio antisrpski plan i, da je bilo pameti, trebalo ga je prihvatiti, jer bi mirno rešenje zasnovano na njemu donjelo daleko manje bolne posljedice za Srbe u Hrvatskoj. – Kakva je bila sudbina 5. zagrebačke armijske oblasti i Vojno-pomorske oblasti u Splitu? Operativni dio komande 5. armijske oblasti, pod generalom Avramovićem, seli se iz Zagreba na poligon Slunj, odatle na Kozaru, a potom se dio te komande uklapa u komandu 2. armije u Sarajevu. Za načelnika štaba te armije postavljen je general Dobrašin Praščević, a za pomoćnika za politički rad ranije zarobljeni general Milan Aksentijević. Sličnu sudbinu doživljava 5. vazduhoplovni korpus koji se seli iz Zagreba u Bihać, a potom u Bosnu. Djelovi 32, 10. i 13. korpusa učestvuju u ratu u Sloveniji, povlače se u Hrvatsku, a potom djelovi 13. korpusa u istočnu Hercegovinu; 32. korpus biva blokiran i zarobljen, a 10. je nestao negde na Kordunu i Baniji. Organizacija Vojno-pomorske oblasti se također rasula. Postepeno su nestajali vojno-pomorski sektori Pula i Šibenik i Kninski korpus. Taj korpus koji je kasnije služio kao osnova za formiranje Vojske Krajine, samostalno djeluje u ratu u Hrvatskoj i Bosni, ali i on konačno nestaje. Nestaju i svi kasnije formirani operativni zonski štabovi i, na kraju, 7. sjeverno-dalmatinski, 15. lički, 18. zapadno-slavonski, 21. kordunaški, i 39. banijski korpus i 11. baranjsko-sremski korpus Vojske Krajine sa komandantom Milanom Martićem i načelnikom GŠ generalom Miletom Mrkšićem. – Ako se prihvati sentenca da nam je istorija učiteljica, za tragičnu sudbinu Srba i Krajine nije teško pronaći primjere u prošlosti. Svetozar Pribićević, koji je jedno vrijeme bio sa Pašićevim radikalima i srpskom dinastijom, kada je pao u nemilost kralja Aleksandra, rekao je: “Bili smo ludi i nismo slutili kuda idemo! Vođa hrvatske opozicije Stjepan Radić je razumio kraljeve metode i zato je ubijen 1928.” Pribićević se 1925. razišao sa kraljem, a 1927. odbio unitarizam, da bi 1929. bio konfiniran u Brus (Srbija). Masarik je intervenisao i Pribićević je iz Brusa stigao u Prag. Sreo se sa Ivanom Meštrovićem, Prežihovim Vorancom i Miroslavom Krležom. Nikola Pašić je osudio Svetozara Pribićevića zbog unitarizma i Stjepana Radića za zalaganje za samostalnost Hrvatske u okviru Jugoslavije. Svetozar Pribićević je u knjizi “Dictature du Roi Alexandre” 1933. osudio diktaturu. U pomenutoj knjizi, pored ostalog, rekao je: “Pomagao sam im stvarati veliku Srbiju, a oni su me odbacili. Ponašaju se kao Mrnjavčevići u srpskoj narodnoj pjesmi - gradili su grad na Bojani; to što su po danu napravili (vila im je to) po noći porušila. To da u temelje zidaju ljudske glave ne pomaže im.” O metodama srpskih ideologa i političara iz Beograda mogu, ako hoće, da govore Srbi iz Hrvatske, koji su sa njima sarađivali: Milan Martić, Milan Babić, Borislav Mikelić, Mile Mrkšić, Goran Hadžić, Dušan Pekić i drugi. Svi su oni iskorišćeni, pa zatim konfinirani, bez šanse da odu u Prag, sa mogućnošću da se nađu u Hagu. Niko od njih ni po čemu nije pribićevićevskog kova; možda je Tuđman pojavom dr Raškovića slutio mogućnost da još jednom može da se dogodi Pribićević, ali to se, sticajem okolnosti, nije ostvarilo. – Isto tako, niz ratobornih hrvatskih nacionalista, ni malo dostojnih Stjepana Radića, među kojima su Franjo Tuđman, Vice Vukojević, Dalibor Brozović, Gojko Šušak, Šime Džodan, Vladimir Šeks, Merčep, Mate Boban i drugi, uključujući i neke “vojskovođe”, zaslužuju da se u Hagu pridruže generalu Blaškiću, koga su možda tamo i poslali da sami tamo ne bi išli, ali teško da će ova žrtva biti dovoljna. – Najprije, 1991/92. Hrvatsku, odnosno Republiku Srpsku krajinu je napustila JNA, a kasnije su pobjegle i paravojne snage dr Šešelja, Arkana i drugih - najvatreniji zagovornici Velike Srbije, i ostavili na cjedilu Martićevu i Mrkšićevu vojsku, koja je nestala 1995. godine, kada je hrvatska vojska počela “oslobađati” taj dio Hrvatske. – Franjo Tuđman je dvoličan, a to su i ekstremni Srbi. Nestali su Srbi iz Hrvatske (a zna se da je među njima mali broj “četnika”, kao što je i mali broj Hrvata “ustaša”). Nestaće i F. Tuđman, ne samo zbog “Oluje”, nego i zbog oduzimanja imena Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, zbog poistovjećivanja Srba sa SDS, zbog svog djela odgovornosti za rat, zbog dogovora oko podjele Bosne i Krajine, zbog dovođenja ustaša na značajna mjesta u Hrvatskoj, zbog Merčepa i sličnih, zbog masakra Srba kod Gospića i drugdje. Nestaće zbog svog cinizma prije “Oluje”, kada je tvrdio da srpskom stanovništvu garantuje sva prava. Da li su djelovi Like, Korduna, sjeverne Dalmacije i Banije žrtvovani nagodbom bezobzirnih političara za komad Podunavlja i uski pojas Podrinja? – Političari i vojnici iz tzv. Srpske Krajine su nestali i snose dio odgovornosti. Izgon i samoizgon Srba iz Hrvatske je gori od svih seoba i egzodusa Srba u istoriji. Sudbina tih krajeva, koji su sada mrtvi, jeste i biće dugo zasebna tema. Pitanje Srba u Hrvatskoj ostaje i dalje jedno od najvažnijih pitanja Hrvatske. Zašto su se digli, zašto su podnjeli velike žrtve, zašto su istjerani ili napustili Hrvatsku, zašto je to jedan od najvećih gubitaka ovog rata? Ostalo je još od 150 do 180.000 Srba (3% od ranijih 12%), malo se, do sada, vratilo, a koliko će se još vratiti? Sukob Srba i Hrvata 1990-1995. je najteži međunacionalni sukob u istoriji, neuporedivo teži nego onaj iz II svjetskog rata. – U” “Oluji” su nestale dvije paradržave - RSK i Republika Zapadna Bosna, koju je Fikret Abdić proglasio u vrijeme srpskih ofanziva. To je radikalno promjenilo geostrategijski izgled Hrvatske i BiH. – SRJ i Srbija za poraz krive RSK, jer nije prihvatila plan Z-4, a onda Karadžića, koji nije pomagao RSK i nije pristao na podjelu 51:49%. Druga strana, RSK i RS optužuju Srbiju i SRJ što nisu poslale pomoć. Srbi iz Hrvatske s pravom optužuju i Miloševića i Karadžića. Razbijenoj vojsci RSK je rečeno da će se reorganizovati u Bosanskoj krajini. Od toga nije ostalo ništa - ona se jednostavno raspala i pretvorila u izbjeglice. Slab otpor te vojske i povlačenje su u prvom redu posljedica strategijske odluke da se ona povuče. “Olujom” je zatvoren krug - najprije su Srbi progonili (1990-1992) Hrvate, a onda Hrvati Srbe 1995. Taj dio Hrvatske ostaje kao spomenik suludom projektu etničkog čišćenja. Dalja dejstva Hrvatske vojske i vojske u BiH 1995. zaustavljena su Dejtonskim sporazumom, a da toga nije bilo, poraz bi bio još veći. – Za Tuđmana se često govori da je Titov general, mada je dobro poznato da je to davno prestao da bude, da je po Titovom nalogu poslat na raspored Vladimiru Bakariću, da je u Titovo vrijeme bio osuđivan. A kada je došao na vlast, samo je potvrdio da je upravo žestoki protivnik osnovnih postavki Titove koncepcije i njegovog djela. Rušeći ono što je Tito stvarao, Tuđman i aktuelna hrvatska vlast žive u pogrešnom uvjerenju da je “lijepa naša” ojačala, a ona je oslabila. Greši Tuđman kad smatra da je Hrvatska jača bez Srba, greši kad sam sebe uvjerava, pokušavajući i druge da uvjeri, kako su iz Hrvatske pobjegli ili otjerani “četnici”. Na ovaj ili onaj način, Hrvatsku je napustio najveći dio Srba, partizana i njihovih potomaka, baš onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili, a poslije njega zalagali za jaku Hrvatsku i predstavljali most za integracije na širim prostorima, prirodno i istorijski upućenim na zajedništvo. Jer, sada ispražnjeni srpski krajevi u Hrvatskoj (Ličko Kamensko, Petrova Gora, Šamarica, Bukovica, Papuk...) bili su centar antifašističke borbe, koja je i Hrvatskoj i hrvatskom narodu značajno pomogla da opere obraz od ustaštva kojem se Tuđman danas klanja. Teško je zato povjerovati da će on ikada obići opustošene partizanske krajeve Hrvatske i kleknuti na stara i nova groblja Srba i Hrvata, kao što je to učinio Brant. Njemu su od moralnog čina značajnije zastave, crveni tepisi, šarene uniforme i medalje. Samo poslije “Oluje” odjednom je podjelio 168.487 odlikovanja. Više medalja zakačio je i sam sebi. Svoja nova odličja, međutim, ne bi trebalo da mješa sa onim starim, partizanskim, bio bi to pravi sarkazam a ne samo paradiranje karikature od ličnosti i morala, koju on zapravo predstavlja. – U petogodišnjem ratu (1990-1995) u Hrvatskoj, stotine hiljada ljudi primorani su da napuste svoje kuće. U Lici je takvih bilo s obje strane. Najprije su 1990. i 1991. “otišli” Hrvati iz Ričica, Lovinca, Podlapače, oko Plitvica do Plaškog i deo Srba iz okoline Gospića i Otočca. A kasnije, 1995. godine, gotovo svi Srbi iz Plaškog, preko Dabra, Škara, Ličkog Osika, Divosela, Metka, sa tzv. prve proklete linije – crte do izvornih djelova Zrmanje, Butušnice, Krke, Cetine, Une, Drenovače i Ličkog Petrovog Sela. Posljedice su više nego strašne i stalno natjeruju na razmišljanje o uzrocima i likvidaciji posljedica. Uzroci ovako dramatičnog egzila su u strategiji etničkog čišćenja s obe strane. Totalno je narušena etnička slika naše Like. Zaokupljeni smo pitanjem o povratku izbjeglica, tog uslova svih uslova da Hrvatska bude pravna i prava država – a ona to sada nije. Lika bez Srba nije Lika. Ratne rane nisu zacijeljene. Vjerujem u neke promjene i povratak barem 50% jednih i drugih. Koliko budućnost Like i Srba zavisi od njih samih, koliko od vlasti u Hrvatskoj, a koliko od međunarodne zajednice? Od sva tri faktora, a prvenstveno od prva dva (samih Srba i Hrvata), jer su oni i tim redom krivi i odgovorni za takav svoj položaj, koji nikad nije bio teži, bez obzira što su hrvatsko-srpski unutrašnji sukobi u Hrvatskoj imali izvorište spolja. Povratak Srba i Hrvata i pomirenje su nužni sa stanovišta obostranih interesa. |
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |