RAT U HRVATSKOJ (1990 – 1995) “Počelo je 10. januara 1991. upadom naoružanih Srba u nacionalni park Plitvice.” SA LICA MJESTA – IZ LIKE – Iz pisma prijatelja iz Korenice - aprila 1991: “Počelo je 10. januara 1991, kada je grupa naoružanih, među njima i dosta nepoznatih sa strane, upala u zgradu Nacionalnog parka na Plitvicama i oružjem prisilila direktora Nikolu Lapova na ostavku, koji je i član Predsjednišlva SK Hrvatske. Dana 16. januara 1991. Lapov je sa preko 85% dobio povjerenje. U martu 1991. je “miting istine” pred Domom 6. divizije, sa zahtjevom da se Nacionalni park pripoji SAO Krajini. Dana 26. marta 1991. promjenjena Skupština općine Titova Korenica donosi odluku o pripajanju SAO Krajini. Zagreb poništava tu odluku, a 28. marta dolazi MUP Hrvatske. U sukobu su dva mrtva i oko 20 ranjenih. Prvog aprila dolaze tenkovi JNA od Slunja i sprečavaju sukobe. MUP obrazuje svoju milicijsku stanicu. Dana 13. aprila je neviđena pljačka, što Plitvice nikad nisu doživjele. Da li JNA čuva Plitvice? Poslije tih sukoba, neki predstavnik JNA izjavljuje: ‘Mi smo tu u ulozi mirotvorca, a ne da se bavimo šumskim kradljivcima i krivolovcima.’ Na kraju pisma, prijatelj rezimira: ‘Razočaran sam.’” – Prvog aprila 1991. na sjednici Odbora Skupštine grada Beograda za opštenarodnu odbranu i društvenu samozaštitu, usvojeni su, pored ostalog, sljedeći stavovi: “Građani Beograda smatraju da je ovo poslednja opomena svim organima u federaciji i republikama da se preduzmu mere kako bi se izbegli bratoubilaštvo i građanski rat. Do mirnog rešenja moguće je doći opštenarodnim referendumom u Jugoslaviji, na kome će se svi narodi ravnopravno i dobrovoljno izjasniti u kakvoj državi žele da žive. Rezultati referenduma treba da predstavljaju osnov za izradu dokumenta o ustrojstvu Jugoslavije. Očekuje se od nadležnih organa da sa područja Plitvičkih jezera i Titove Korenice povuku sve policijske snage, koje su na ovo područje došle sa strane. Upućuje se poziv privrednim organizacijama, društvenim ustanovama i drugim beogradskim institucijama da organizovano unapređuju saradnju i pomoć srpskom narodu u Krajini. Organi Skupštine grada će koordinirati sa republičkim organima, preduzeti potrebne mere da se obezbedi potpuna informisanost o događajima u Krajini, ostvaruje saradnja i pomoć srpskom narodu sa područja Krajine. Time će doprineti i poseta delegacije Beograda ovim krajevima.” Delegacija Beograda nije došla na Plitvice. – Aktivni oficir - Ličanin (iz 5. armijske oblasti) sredinom 1991. izjavljuje: “Neki kapetan Dragan je na Udbini s oružjem. Niko ga ne dira. General Avramović, koji je došao iz Skoplja, otišao je i okružio se policijskim bataljonom na poligonu Slunj. General Praščević, načelnik Štaba, je glavni planer i u tu svrhu je došao iz Novosadskog korpusa i njegova je akcija, po odobrenju B. Jovića, u Pakracu. General Rašeta je spremao Srbe i davao im je oružje. Poznajem Mladića, Torbicu i Perišića - nacionalisti su. Nacionalista je i Cokić, kojeg je zamjenio Trifunović, koji nije nacionalista.” – “Marš mira” na Plitvice (2. maja 1991) je u organizaciji SDS-a iz Knina. Od Korenice do Prijeboja ide se vozilima, a odatle pješke do Jezerca, gdje je tribina. Prvi govori zubar dr M. Babić, koji zahtjeva da “Nacionalni park ostane deo krajinske države i da se povuče posada MUP-a Hrvatske”. Zamjera JNA “da je inertna i spora i zahtjeva da protjera hrvatsku vojsku preko Koranskog mosta”. Drugi govori drugi zubar, dr B. Božanić, predsjednik općinske skupštine i traži da se “dragulj Krajine pripoji srpskoj zemlji”. Treći je prof. P. Štikovac (iz Srba), koji poziva JNA “da topovske cjevi okrene na neprijatelje Jugoslavije”. Četvrti je penzionisani potpukovnik Jovo Korenica (možda je to Korica), koji govori o “neophodnosti sloge”. Peti govori dr V. Šešelj, koji je došao iz Beograda i izjavio “da će Skupština Srbije morati da prihvati odluku srpskog naroda da se Krajina prisajedini Srbiji... Vi ste na najisturenijoj fronti odbrane srpstva. Uveravam vas da nikada nećete biti usamljeni, vama osim SDS-a druge partije nisu potrebne... Obećavam vam da nećete biti ni izdati ni prodati. Nemamo ništa protiv da ustaški poglavnik F. Tuđman formira novu Hrvatsku, ali samo zapadno od linije Karlovac-Ogulin-Virovitica”. Dakle, od pet govornika samo je jedan iz Like. Poslije nekoliko kilometara pješačenja dio ljudi došao je kod Spomen-doma VI divizije, gdje su naišli na kordon transportera JNA. Tu su dr M. Babić, dr V. Šešelj, dr B. Božanić i Lj. Šolaja. – Aprila i maja 1991. su ponovo i paralelno planule Kninska krajina i zapadna Slavonija. U Kninskoj krajini su eksplozije u kafićima Hrvata, miting na kojem Milan Martić obećava da će stići oružje iz Srbije, Hrvati demoliraju srpske kafiće, sukobi u Plaškom, miniranje pruge, protest radi formiranja hrvatske milicijske stanice u Kijevu. Martić najavljuje intervenciju JNA u Kijevu, Obrovcu i Bukovici. U Slavoniji je tuča u Borovu Selu, razoružanje patrole MUP-a zbog hapšenja G. Hadžića, vojni transporteri u Vinkovcima, u Lipiku eksplozija i pucnjava između Dalja i Borova Sela. Traži se intervencija JNA u Vukovaru, a međustranačko vjeće narodne odbrane Hrvatske traži da se osnivaju dobrovoljački odredi. Na drugoj strani je “srpska sloga zaštite”, razgovori da se stanje smiri, Boljkovac i Degoricija su u Vukovaru. Traju sukobi oko Dalja i drugdje.”, piše Ličanin iz Zagreba. – Sve ovo što se dogodilo 1990. kada je počeo oružani ustanak i u proljeće 1991. značilo je da se ne može očekivati dobro i da ni jedna strana nije dorasla sporazumu. Jedni greše, jer dižu ustanak, a drugi, jer oštro i policijski žele da riješe pitanje Srba u Hrvatskoj, a obe strane su izabrale silu. To što se dogodilo u Kninu 1990. i to što se dogodilo u Borovu Selu 1991, jasno je pokazalo da smo na ivici provalije, koja se ne može izbjeći. Borovo Selo je izabrano vjerovatno zato jer je blizu Srbije. Umjesto razgovora na djelu je nasilje, smišljeno stvaranje haosa i politika izvanrednog stanja. Sastanak republičkih lidera u Splitu 1991. još jasnije pokazuje ciljeve. Tu je S. Milošević dao izjavu: “Gospodin Babić je predsednik naroda i građana koji tamo žive i on, siguran sam, izražava njihove interese i njihovu volju”. Slobodan Milošević ne odstupa od svoje politike priznanja SAO Krajine i Babića. – Septembra 1991. sin ratnog druga piše: “Milicija Krajine i drugi (ima i vojske i grupa sa strane) uzimaju Ljubovo i Lički Osik. Čujemo da se od Gračaca ide ka Gospiću. Izgleda da iz Raduča sve ide. Napadnut je i Otočac topovima. Priča se da su u Gospiću Hrvati formirali čete dobrovoljaca (Brkljačić, Šimić, Tomljenović i jedan pop). Minobacačima je gađan Perušić. Artiljerija je gađala Gospić 30-31. avgusta, a poslije toga je usljedio napad na JNA (iznutra) u Gospiću. Napad na Gospić je išao iz pravca Metka. Zarobljen je general Kostevski (ili Krstevski), avioni su tukli Gospić. Tu je, priča se, izgubio glavu i neki vođa četnika iz Beograda - Giška. Gospićka kasarna je zauzeta od Hrvata sredinom septembra, a napad od Bilaja odbačen je.” – Prijatelj iz Korenice januara 1992. priča: “Na Plitvicama je sve demolirano i opljačkano, a najočuvaniji je hotel u kome je bio MUP Hrvatske, u kojem su većina milicionari iz Istre, a među njima je bilo i nekoliko Srba. Mi Koreničani smo naoružavani od TO, JNA, SDS i SK PJ. Najviše oružja smo dobili iz Željave (garnizon nedaleko od Bihaća). Oružja ima dosta, pojedinci imaju čak i po tri komada. Na Poljanak i dalje prema Saborskom išlo se ovako - PA mitraljez plaši i puca preko sela, dva aviona lete iznad, dolazi nekoliko tenkova sa poligona Slunj i ide se dalje. Tu su kapetan Pavlović i major Fića (tako ih zovu). Ispaljeno je preko 900 zrna. Poslije su došli divizion iz Gnjilana i brigada iz Zrenjanina i mi iz TO Korenica. Na Poljanku je (13.11.1991) ubijeno 15-17 civila - Hrvata. Ostali su izbjegli, kako čujemo, u Crikvenicu. Od Ličkog Petrovog Sela prema Vagancu, Drežniku i Slunju išla je neka brigada iz Bosne i stigli su do Veljuna. Poslije ova dva čišćenja, išli smo na smjene prema Dabru, Zalužnici i Ramljanima. Šešelj, Božanić, Šolaja i još neki upalili su sve. Strah nas je od vlasti iz Knina. Govori se o srpskoj državi preko Bosne do Beograda.” - Prijatelj iz Udbine, aprila 1992, u Beogradu priča o Lici: “Privredna i moralna katastrofa - ćutanje, ubijeno je 25 Srba (koji su bili protiv Knina) poslije dolaska UNPROFOR-a, oko 300 ranjenih i oko 100 mrtvih Koreničana i Udbinjana. Općina Korenica je proširena i dobila Saborski, Drežnik, Vrhovine i Lički Osik. Podlapača je jedina svijetla tačka - nije spaljena. Općina se smanjila za oko 1.400 ljudi. Strah nas je od milicije i četnika. Nikada Hrvati nisu prvi zapucali. Šume na periferiji Plitvičkih jezera se tamane a građa se odvozi. Ljuti smo na Kninjane. Hadžić je bez uticaja, a Martić je hrabar. U Drvaru je užasno stanje, otuda su dolazili i ratovali u Lici. Izbor Mesića (čujem da su njegovi porijeklom Ličani) je nerazumljiv potez, jer se Jugoslavija već počela raspadati. Priča se da je Mesić htio izbjeći teške sukobe i odbraniti Hrvatsku od onoga što joj se dogodilo. Srbi su pristali da ga biraju jer su ocjenili da je nemoćan i rekli neka se pod njim raspada i zato su pristali da dođe poslije B. Jovića.”

Sadržaj

Prethodno poglavlje

Sledeće poglavlje