| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
RAT U HRVATSKOJ (1990 – 1995)
KRATAK PREGLED VOJNIH DEJSTAVA – Stvaranje hrvatske vojske počinje maja 1990. godine, poslije razoružanja Teritorijalne odbrane SR Hrvatske, i to najprije u okviru SUP-a (MUP-a), u vrijeme i kada se u Hrvatskoj stvorilo uvjerenje da se JNA stavila u službu jedne (srpske) strane, da JNA ne predstavlja siguran tampon između hrvatskih snaga i pobunjenih Srba i poslije “rasčišćavanja” od milicionera srpske narodnosti.*) *) U ratnoj miliciji bilo je od 1989. do1991. godine 19 odsto Srba, a u mirnodopskoj više od toga. U gospićkoj upravi 65 odsto, sisačkoj 33 odsto, riječkoj 26 odsto, u Zagrebu i Šibeniku 24 odsto, u Osijeku 23 odsto i u Zadru 22 odsto. Ispod 20 odsto u Bjelovaru, Karlovcu, Puli i Slavonskom Brodu. Za posebnu je analizu šta se dogodilo sa ovim brojem vojnika-milicionara Srba, od kojih su mnogi bili i na komandirskim i drugim dužnostima u SUP-u. Većina je postepeno nestala iz MUP-a Hrvatske – bilo da je otpuštena iz službe, prešla u Miliciju Krajine, MUP Srbije ili penzionisana. Jezgro ZNG čini 1.700 policajaca (400 u Zagrebu, 300 u Lici i Kordunu, 300 u istočnoj Slavoniji i 300 za antiterorističke jedinice). Najprije su stvorene četiri brigade Zbora narodne garde (ZNG), dvije u Zagrebu, po jedna u Osijeku i Splitu. Smotra je izvršena 28. maja 1991. i to se smatra danom formiranja HOS, što je uzeto i kao Dan državnosti Republike Hrvatske. Na čelu komande ZNG su generali Martin Špegelj (bivši komandant 5. VO i komandant RŠTO) i Imre Agotić. – Ilegalno se formiraju i paravojne snage, koje “oficijelno” egzistiraju do jeseni 1991. – Franjo Tuđman 21. septembra 1991. smjenjuje Špegelja i formira Glavni stožer hrvatske vojske sa generalom Antonom Tusom (bivšim komandantom RV i PVO) na čelu. Hrvatska vojska je tada organizirana u šest operativnih zona: Zagreb, Bjelovar, Osijek, Karlovac, Rijeka i Split i dva pomorska sektora - Zadar i Dubrovnik. Ocjenjuje se da je do septembra 1991. HV narasla na 24 brigade i ostale jedinice, a u pripremi je bilo formiranje još nekoliko brigada. Sa ovim snagama i jedinicama unutrašnjih poslova, ocjenjuje se da je (krajem 1991) zaustavljena JNA na frontu od preko hiljadu kilometara - od Dunava do Dubrovnika. Bilo je i informacija da je prvo primirje (2. januara 1992.) hrvatska vojska dočekala sa preko 200.000 ljudi i 40.000 iz snaga MUP-a. – -·Ako bi pokušali srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski rat na teritoriji Hrvatske djeliti na operacije ili periode, mogući su različiti prilazi i kriteriji. – Prvi period, koji traje od 1990. do ljeta 1991. obilježavaju ustanak Srba i barikade, obostrane akcije oko barikada i uspostave policijske vlasti jedne i druge strane na i oko pobunjenog područja. To je period formiranja hrvatske vojske i milicije Krajine. – Drugi perid (kada je već uzdrmana JNA na zapadnom djelu zemlje, kada se povukla iz Slovemje) počinje septembra 1991. kad JNA i pobunjeni Srbi preduzimaju operacije u Hrvatskoj, a hrvatska strana blokira kasarne i zauzima skladišta. Prvo razoružanje je u Slavonskoj Požegi, Slavonskom Brodu, Đakovu, Vinkovcima, Našicama i Delnicama. - JNA je napala istočnu Slavoniju, Vukovar, Baranju, Osijek, dejstvuje se u Baniji, napada na Gospić, a napadi slijede prema Šibeniku, Zadru i Dubrovniku. U ovoj fazi, hrvatska strana nastoji da onemogući razvoj 5 vojne oblasti, Ratne mornarice i 5. korpusa RV PVO. Od septembra do decembra 1991. srpska strana je zauzela Baranju i Podunavlje i izbila na liniju Osijek-Županja, Petrinja-Plaški-Gospić-Maslenički most, sve do ispred Karlovca, Gospića, Zadra, Šibenika, Sinja i Dubrovnika. Hrvatska strana je razbila varaždinski a neutralisala zagrebački i riječki korpus i manje djelove RM i RV i PVO, vratila dio naoružanja TO i dobila relativno dosta tenkova i artiljerije, prvenstveno iz varaždinskog korpusa. Spriječen je prodor ka Zagrebu i učvršćena odbrana na Kupi. U ovoj fazi, obe strane imale su dosta gubitaka, posebno jedinice Novosadskog korpusa i gardijske divizije. – Koncem 1991. srpska strana učvršćuje pozicije u djelu zapadne Slavonije, a hrvatska strana vraća gornji dio zapadne Slavonije i obezbjeđuje podravsku vezu sa istočnom Slavonijom. Izgleda da je sarajevsko primirje (2. januara 1992.) prekinulo akciju “čišćenja zapadne Slavonije” do Save. Posmatrano sa strane i prema oskudnim intormacijama, JNA je, zbog nemogućnosti da mobiliše nove regrute i zbog pretrpljenih poraza, pristala na soluciju da drži što je postignuto i da prihvati dolazak međunarodnih mirovnih snaga, što je odgovaralo i hrvatskoj strani. – U novinama se pominju mnoga imena, meni poznatih pripadnika JNA. Na jednoj strani su generali Života Avramović, Andrija Rašeta, Zvonko Jurjević, Nikola Kandić, Dobrašin Praščević, Mladen Bratić, Andrija Biorčević, Života Panić, Nikola Uzelac, Ratko Mladić, Milan Vuković, Pavle Strugar i Špiro Niković. Na drugoj strani generali i pukovnici Martin Špegelj, Anton Tus, Sveto Letica, Janko Bobetko, oba Stipetića, Imre Agotić, Feldi, Domazet, Pecotić, Tonković i Gorinšek. (Poznavao sam sve osim Vukovića i Mladića.) Nikada nisam pomislio i sada mi, do kraja, nije sasvim jasno da su se međusobno potukli, jer većina od njih nije bila ekstremno nacionalistički orijentisana, mada je među pomenutima bilo pojedinaca na obe strane koji i ranije nisu raščistili sa nacionalnim pitanjem. – Kod Vukovara i Dubrovnika je vojnostrategijski i politički izgubljen rat. Nastupalo se prepotentno. Da li se mjesec dana borilo za Vukovar radi prestiža? – Zašto se odustalo od planova prema Zagrebu, Pločama i Splitu? Da li se to dogodilo zbog poraza kod Vukovara i zaustavljanja na Neretvi ili iz drugih razloga? Na to pitanje mogu odgovoriti oni koji su tu ratovali po planovima “Sablja”, “Nož” i “Paunov skok”, s jedne strane, i oni sa drugim planovima, sa druge strane. Poslije potpisivanja primirja, rat je prenet u BiH, jer se dva rata (uz raniji u Sloveniji), istodobno ne mogu voditi. Pod zaštitu UN 1991-1992. stavljaju se sljedeća područja u Hrvatskoj: – Istočna Slavonija (Beli Manastir, istočno od Osijeka, Vukovar, Vinkovci - krajnji istok), koje čini 49% Hrvata, 30,4% Srba i 20,5% ostalih (Hrvati i ostali u većini). To je prostor od 2.153 m2. – Zapadna Slavonija (Grubišno Polje, Daruvar, Pakrac, Nova Gradiška - zapadni dio, Novska - istočni dio), koje čini 43,3% Hrvata, 35,4% Srba i 21,3 ostalih (Srbi su u većini u Pakracu). To je prostor od 2.112 m2. – Krajina (Kostajnica, Petrinja, Dvor na Uni, Glina, Vrgin Most, Vojnić, Slunj, TitovaKorenica, Donji Lapac, Gračac, Obrovac, Benkovac i Knin), koje čini 66,7% Srba, 28% Hrvata i 5,3% ostalih. Srbi su u većini u Dvoru na Uni (85%), Glini (60%), Vrgin Mostu (70%), Vojniću (91%), Korenici (76%), Donjem Lapcu (97,5%), Gračacu (82%), Obrovcu (66%), Benkovcu (57%) i Kninu (88%). Hrvati su u većini u općinama Petrinja (56%) i Slunj (72%). To je prostor od 8.262 m2. Ukupno u sve tri UNPA zone Srbi čine 48,2%, Hrvati 38,2%, a 13,6% su ostali. Prostorno, to je 12.554 m2. – Vojska Srpske Krajine formirana je od JNA, krajiške milicije i paravojnih snaga. JNA se povukla u Bosnu. Relativno primirje u Hrvatskoj traje do ljeta 1992, a tada počinju parcijalne ofanzive i operacije za vraćanje južne Dalmacije (rejon Dubrovnika)*) i pomoć hrvatskim snagama u Hercegovini i Posavini. Ova operacija se završila odbacivanjem snaga sa Neretve, deblokadom Dubrovnika i sporazumom na fregati “Avenger” (24. septembra 1992), koji su potpisali general Pavle Strugar, komandant 2. armije, koju čine Podgorički, Užički i Hercegovački korpus, i general Zbora narodne garde Janko Bobetko, komandant tzv. južnog vojišta. *) Hrvatska štampa ove operacije bilježi kao “Čagalj” (borbe za Neretvu, Mostar i Stolac) i “Tigar” (borbe za deblokadu Dubrovnika). U toj situaciji bilo je evidentno da su višemjesečne borbe u Slavoniji i istočnoj Hercegovini i Vens-Ovenov plan (3. januara 1992), iskorišćene od hrvatske strane za predah i dobitak na vremenu. – Januara 1993. počinje operacija - vraćanje Masleničkog mosta i zadarskog aerodroma, uz dosta gubitaka s obje strane. Ova operacija je za hrvatsku stranu bila od strategijskog značaja zbog spajanja sjeverne Hrvatske sa Dalmacijom. – Operacija “Medak” ili “Medački džep” (septembra 1993), mada manja po obimu, značila je deblokadu i totalno uništenje nekoliko srpskih sela i to je bila druga tragedija Srba iz okoline Gospića. Te tri operacije su za hrvatsku stranu značile stvaranje povoljnih uslova za buduće akcije, a medačka akcija je bila dio tzv. “strategije spaljene zemlje”. Ove i sljedeće vojne akcije od strane Hrvatske vojske, međunarodni faktori (UNPROFOR) nisu mogli ili nisu htjeli spriječiti. Prostor Krajine u toj fazi brane 7. i 15. korpus. – “Maestral 1994” i “Ljeto 94” su borbe za Livanjsko polje, Grahovo, Glamoč i Dinaru. Operacija je strategijskog značaja, jer su Krajina i Knin ostavljeni na cjedilu, iskompromitovana je odbrana Krajine i stvoreni preduslovi za “Oluju”. Gdje su “Dinarski korpus” i Karadžićeve snage na tom prostoru? Više su bježali nego što su se borili. – Operacija “Bljesak”, snimana TV kamerama, počela je 1. maja 1995. čišćenjem zapadne Slavonije, a završena je vrlo brzo egzodusom i istjerivanjem Srba preko Save u BiH, deblokadom djela autoputa Zagreb-Beograd i razbijanjem 18. srpskog korpusa. U ovoj operaciji prvi put se predao veći broj vojnika (oko 1.000) 18. srpskog korpusa. – Operacija “Oluja” (4. avgusta 1995), je cjelovita operacija strategijskog značaja, sa glavninom hrvatske vojske i policije, koordinirana sa prethodnim operacijama “Maestral” i akcijama 5. korpusa armije BiH. Trajala je 84 sata, a izvedena je sa 30 pravaca. Prema novinskim informacijama, plan “Oluja” se sastojao iz četiri dijela. “Oluja 1” je napad na Baniju, koju brani 39. korpus vojske RSK, i spajanje sa 5. muslimanskim korpusom. Ovaj dio “Oluje” završen je izvlačenjem glavnine 39. korpusa. Sa hrvatske strane operaciju izvode snage Zagrebačkog zbornog područja. “Oluja 2” je napad na Kordun, koji izvode snage Karlovačkog zbornog područja. Kordun brani 21. srpski korpus, koji biva okružen i koji se glavninom, poslije pregovora, predao sa generalom Bunčićem na čelu. “Oluja 3” je napad na Liku, koju brani 15. lički korpus. Napad vodi Gospićko zborno područje. Operacija je završena čišćenjem Like, spajanjem hrvatskih snaga sa 5. korpusom armije BiH i povlačenjem 15. korpusa preko Lapca i Srba u Bosansku krajinu. “Oluja 4” je napad na sjevernu Dalmaciju i Knin, kojeg je branio 7. (kninski) korpus. Tu je i sjedište Generalštaba vojske Republike SK. Operaciju sa hrvatske strane izvodi Splitsko zborno područje. Posle 47 mjeseci, nestala je Srpska Krajina, njena vojska i vojska Fikreta Abdića. “Oluja” je bila genocid nad srpskim narodom. Događaji su pokazali da Vojska Jugoslavije i Vojska Republike Srpske nisu pružile obećavanu pomoć vojsci Kninske krajine. - Poslije “Oluje”, izvedena je operacija “Una” - borbe u Bosanskoj krajini (Drvar, Petrovac i Prijedor). Još nije razjašnjeno, iako se o tome u štampi raspravljalo i na srpskoj i na hrvatskoj strani, zašto su hrvatske snage išle preko Une, odnosno - zašto to područje Srbi nisu upornije i uspješnije branili... “Oluja” je završila operacijom “Una” i to tamo (Drvar, Glamoč, Livno) odakle je krenuo hrvatski kralj Tomislav. I nije slučajno da se tuda planira cesta Zagreb-Dubrovnik. Tuđman hoće da se tu vrati. On se poslije “Oluje” hvali da je uspio otcjepiti hrvatsku državu. To je učinio kada su Milošević i JNA gurnuli Hrvatsku iz Jugoslavije. Kome on pripisuje “zasluge za hrvatsku samostalnost”? On je “osloboditelj“ zemlje koja je manje slobodna nego što je bila. On je “sprovoditelj” etničkog čišćenja. Da, za vrijeme njegove vlasti je prognano više Srba nego pod NDH. Jedni to ocjenjuju kao uspjeh, a drugi kao osudu. U pravu su ovi drugi. – Svaka od pomenutih operacija ima svoje krakteristike. Do “Bljeska” i “Oluje” sve sam mogao da pratim samo na osnovu novinskih informacija i pretpostavki, te mogu da izvlačim samo opšte zaključke bez konkretnije analize, što i nije svrha mog bilježenja. |
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |