RAT U HRVATSKOJ (1990 – 1995) “Specijalni rat obično prethodi oružanoj agresiji i njen je sastavni dio. “ ŠTA JE PRETHODILO PRAVOM RATU? Koliko sam bio u mogućnosti, pratio sam odnose Srbije i Hrvatske i srpsko-hrvatski rat i na tom primjeru sam pokušao sagledati metode specijalnog rata, koji je bio prethodnica oružanim sukobima. U stručnoj, posebno vojnoj literaturi, specijalni rat se definiše “kao primjena niza planiranih i usklađenih političkih, ekonomskih, psihološko-propagandnih i vojnih mera i postupaka prema nekoj zemlji, radi njene destabilizacije, uz mogućnost rušenja postojećeg društvenog sistema i dovođenja države u odnos zavisnosti ili potčinjenosti. Specijalni rat obično prethodi oružanoj agresiji i njen je sastavni deo”. Iako su odnosi Beograda i Zagreba bili zategnuti i u vrijeme vlasti SK, kada je državnu upravu preuzela HDZ, razmirice i sukobi narastali su iz dana u dan. Ipak, u početku nisam vjerovao da će se oni pretvoriti u rat. Nadao sam se da stari problemi u odnosima (a takvih problema ima i između drugih država) neće dovesti do najgoreg. Ali, relativno brzo, promjenio sam mišljenje ustoličenjem Miloševića i kasnije Tuđmana. Dolaskom na vlast ovog prvog, osjetilo se da se radi na ostvarenju ideje o “velikoj Srbiji”, a kasnije, kod ovog drugog o ideji o “velikoj Hrvatskoj”. Najprije su angažovani pojedini akademici i veći broj intelektualaca koji su te teorije razrađivali. Onda se metodama “antibirokratske revolucije” i mitinzima (“dogodio se narod”) angažuju narodne mase. Proces se nastavlja uklanjanjem političkih neistomišljenika. Da li su u nekom posebnom štabu, ili pri štabu, radili stručnjaci (među njima i vojnici, penzionisani ili aktivni) za specijalno ratovanje i subverzije i planirali ono što će se kasnije dešavati na Kosovu, u Sloveniji i Hrvatskoj? Postepeno sam se sve više uvjeravao da su takvi bili angažovani i to vrlo profesionalno. Poznate teze o ugroženosti Srba u Hrvatskoj korišćene su s ciljem da se obnove međunacionalne zategnutosti, optuže komunistički lideri iz Hrvatske što se ne suprotstavljaju slovenačkom separatizmu i što su i oni, u Hrvatskoj, separatisti. Poslije 8. sjednice napadaju se i tadašnji rukovodeći Srbi iz Hrvatske (Milutin Baltić i Dušan Dragosavac), ali i Hrvati, posebno Josip Vrhovec, Jure Bilić, Ante Marković, Budimir Lončar i drugi. Učestali su i napisi po novinama o ustaškim zločinima u Drugom svjetskom ratu; optužuju se Račan i drugi i, na kraju, Tito koji je “izmislio” avnojevsku Jugoslaviju. Silaskom SK Hrvatske sa političke scene izgledalo je da je okončana ta prva faza specijalnog rata protiv SKH i hrvatske republike. Dolaskom Tuđmana na vlast stvar se nastavlja i intenzivira. U beogradskoj štampi se piše o dogovorima Račanove SDP i Tuđmanove HDZ, ističe se zahtjev za autonomijom Srba u Hrvatskoj, a SDP Hrvatske se (pored Slovenije) optužuje za razbijanje SKJ i Jugoslavije. Maja 1990. dolazi do prvog većeg incindenta u Benkovcu (slučaj Miroslava Mlinara, aktiviste SDS), koji se masovno koristi u medijima, s ciljem da se produbljavaju nacionalne mržnje i izaziva nasilje, pod parolom “vraćaju se ustaše”. Poznat je ponovni napad na Račana kad je posjetio neke ličke organizacije SDP-a u kojima je partijsko članstvo bilo u većini srpske nacionalnosti. Poznate su i šetnje srpskih akademika, nekih publicista i penzionisanih oficira, koji sve glasnije postavljaju pitanje unutrašnjih granica u Jugoslaviji. U ovoj fazi bio sam u Lici i razgovarao sa Nikolom Petrovićem, Manom Kovačevićem, Nadom Ilić, Milanom Buljom, Nikicom Ivezićem, Pajom Zdunićem, rukovodiocima u gračačkoj opštini. Razgovarao sam sa Nikolom Lapovim, Simom Rajićem i kasnije, sa Vojom Lukićem (SDS), sa učiteljima i drugima na Otriću i Zrmanji, sa borcima NOR-a i mlađim ljudima. Bio sam u Srbu, Kaldrmi, Jošanu, Udbini, Ploči i Lovincu. Primjetio sam uticaje iz Beograda i Zagreba, s tim što su bili aktivniji ovi iz Beograda. Na licu mjesta čuo sam “nećemo šahovnicu” (kao da je do tada nije bilo) i druge parole, koje su više dolazile sa strane nego od ljudi u Gračacu, Korenici i D. Lapcu. Osjetio sam i uticaje nekih ratnih drugova koji su se počeli presvlačiti i igrati nacionalističku ulogu. Išao sam u Ploču da vidim “ustaše” i nisam ih našao, u Lovincu takođe, išao sam u Gubavčevo polje da vidim “transportere”, ali ih 1990. nisam našao. U Gubavčevom polju sreo sam mladi par Francuza, razapeli šator kraj “spačeka”. Prošao sam preko Prijeboja a nisam vidio “hrvatske padobrance”. Čuo sam za političku aktivnost nekih Srba sa strane, Srba iz inostranstva, posebno za nekog Brkljača iz Australije, koji je razrušio spomen-ploču NOB-a na malovanskoj željezničkoj stanici (posvećenu četvorici poginulih Srba 29. jula 1941, iz 9. gerilskog odreda). 17. avgust 1990. je datum kada je počela “balvan revolucija”. Tih dana Borisav Jović određuje strategiju “treba sprečiti građanski rat”. Je li to nova faza specijalnog rata, koji se poklapa sa pripremom za srpski referendum? Tih dana čitam u beogradskim novinama: “Sprema se napad na Knin”, “Vojna hunta u Hrvatskoj”, “Specijalci protiv Srba”. Od avgusta 1990. do maja 1991. ima oružanih sukoba... i dosta žrtava na obje strane. Da li je to znak početka nove faze specijalnog rata – izazivanje sukoba sa terorističkim akcijama uz prve ekonomske mjere za slabljenje Slovenije i Hrvatske? Bilo je mnogo slučajeva podmetanja eksploziva u stambenim prostorima, na prugama, ugostiteljskim objektima cestama, kioscima i spomenicima NOR-a. Najviše ovakvih slučajeva je bilo u kninskoj, a potom u gospićkoj, obrovačkoj i gračačkoj općini, pa i u Trogiru. Znači, terorizam je počeo 1990. kao logičan nastavak propagandno-psihološkog rata. JNA se u Hrvatskoj sprema na izlazak iz garnizona, druga strana će pokušati da to spriječi. U toj fazi je prikazan i film o Špegelju, koji (ne ulazeći u to kako je stvoren, šta je istina a šta je montaža) ostavlja dojam (i ne samo dojam) da se Hrvatska sprema za napad na JNA, pa je nužna njena “odbrana”. Objavljena je i tajna informacija SSNO-a koja daje ideološko-političko obrazloženje za armijsku intervenciju. Franjo Tuđman upozorava Antu Markovića o dokumentu kojim se najavljuje hapšenje u Virovitici, hapšenja Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Stipe Mesića i drugih. U spisku za hapšenje, interesantno, nema Franje Tuđmana, Stipe Džodana, Vice Vukojevića, Vladimira Šeksa i drugih najekstremnijih hrvatskih nacionalista. Februara i marta 1991. većina beogradskih novina prepuna je optužbi protiv hrvatske vlasti (posebno protiv Špegelja) za ustaštvo, za pripremanje oružane pobune, za pokušaj likvidacije Srba itd. Da li se i kroz to stvara klima koja bi trebalo da posluži kao povod za vojnu intervenciju? Martićeva reorganizovana milicija uzima glavnu riječ i izaziva seriju sukoba kako bi pokrenuli JNA, odnosno dobili pokriće za intervenciju, što u ovoj fazi nije dalo željene rezultate u tom dijelu Krajine.Težište terorizma se prebacuje u Baranju i istočnu Slavoniju, s ciljem da se srpski dio stanovništva tog regiona uvuče u zlo - u oružani sukob. Taj region se graniči sa Srbijom, strateški je pogodniji, lakše mogu dolaziti razni emisari i pripadnici već formiranih paravojnih snaga. Upadi su česti, brzo se postavljaju barikade, sve se više puca i brzo se izvlači. Kada je ovo područje aktivirano, onda i područje Knina dobiva novi značaj i odatle se kreće i van granica SAO Krajine. Odluka da se uzmu Plitvice sračunata je i to se čini zbog ubjeđenja da će Hrvatska ozbiljnije reagirati. I kada su Martićevci protjerani, dolazi JNA i komanda 5. oblasti sa Ž. Avramovićem se premješta u rejon poligona Slunj “da spreči međunacionalne sukobe”. Produbljivanje sukoba se više nije moglo izbjeći. Ko je izazvao sve ove sukobe? Detaljna analiza bi vjerovatno potvrdila da su najveći dio sukoba izazvali i izrežirali srpski ekstremisti i da se većina incidenata dogodila u graničnim rejonima zamišljene granice buduće države. A hrvatski ekstremisti su ih pratili i izazivali incidente. Politički pritisci i razni udari, kao komponenta specijalnog rata, realizuju se preko djela Predsjedništva SFRJ, koji sa djelom armijskog vrha manipuliše i sa Predsjedništvom SFRJ i sa JNA. Dakle, sve je ovo trajalo mjesecima; specijalni rat bio je uporan i razvio se s obje strane. Rat je započeo za vrijeme komunista i nastavljen za vrijeme vlasti HDZ-a, s ciljem da se ta nova vlast “lijepe naše”sruši “pomoću specijalnog rata i subverzija”, a ako to ne da željene rezultate, da se to pokuša ostvariti pravim ratom, do koga je, na žalost, došlo. JNA je nastojala da utiče na rezultate izbora u Sloveniji i Hrvatskoj. Avgusta 1990. ona je direktno angažovana u sprečavanju leta helikoptera MUP-a Hrvatske ka Kninu zbog pobune općinske milicije. Pobuna u Kninu, objektivno pod zaštitom JNA, proširila se na cijelu sjevernu Dalmaciju. Događaji u Pakracu i Plitvicama su pokazali da je JNA, čak i kada se radilo o namjerama da spriječi međunacionalne sukobe, značila podršku pobunjenicima. JNA nije štitila narod od “krajinske milicije”, niti spriječila četničke dobrovoljce koji su dolazili sa strane ili su se počeli formirati tamo na tromeđi. JNA je bila posmatrač sukoba u Borovu Selu. Sve je to kod hrvatskog stanovništva i djela Srba izazvalo okretanje protiv takve politike i pasivnosti JNA. Preko pokušaja da JNA politički arbitrira u Sloveniji i u cjeloj Jugoslaviji, otvara se velik broj kriznih žarišta koje čak ni fizički nije mogla držati pod kontrolom. Dakle, uplitanje (intervencija) JNA od Kosova do Slovenije nije proizvjela smanjivanje već produbljivanje krize. Dio armijskog vrha iz ovih događaja nije umio, ili nije htio, da izvuče zaključak kuda sve to vodi. JNA se u propagandi službene Srbije predstavljala kao sredstvo zaštite naroda, ali praksa je pokazala da, kad se i gdjegod se uplela JNA, i pored toga što je nekad i negdje bilo dobrih namjera, stvari su se razvijale još gore. Dio armijskog vrha je posljednjih godina baratao pojmom “intervencija silom u zaštiti mira”. Nije se razmišljalo o tome da sve intervencije silom u višenacionalnoj državi imaju negativne posljedice: u ime čije naredbe i ideologije bi višenacionalna armija izvršavala naredbe o represiji prema bilo kojem narodu u Jugoslaviji? Zar se nije razmišljalo o tome da intervencije oružjem mogu okrenuti to oružje protiv nosilaca i naredbodavaca takvih intervencija? A to se upravo dogodilo.

Sadržaj

Prethodno poglavlje

Sledeće poglavlje