| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |
|
RAT U HRVATSKOJ (1990 – 1995)
NAJAVE KRVAVIH ZBIVANJA NA OBJE STRANE U kanadskom listu “Glob end meil”, krajem 1996, pod naslovom “Balkanski podlaci”, Markus Gi dao je jezgrovitu ocjenu o pozadini krvavih zbivanja na području nekadašnje Jugoslavije. Ističući da su se Slobodan Milošević i Franjo Tuđman na tajnom sastanku u martu 1991. prvi put dogovarali o komadanju Jugoslavije, ili, tačnije rečeno, o podjeli Bosne, ovaj kanadski novinar (kako je citirano u “Našoj borbi” od 4. i 5. januara 1997), ističe da su za jugoslovenske ratove, koji su usljedili nakon toga, uobičajeno okrivljivane “prastara mržnja” i neizbježna erupcija vjekovima starog rivalstva Srba, Hrvata i Muslimana. U stvari, zaključak je Markusa Gija, ratovi su bili direktan rezultat planiranja ova dva čovjeka. Jer, iako su često bili na suprotnim stranama u ratu, njihovi ciljevi su komplementarni. Milošević, koji je od “komuniste” postao nacionalista sa ubjeđenjem, želio je, ističe dalje Markus Gi, da oblikuje veliku Srbiju za Srbe; Tuđman, nacionalni fanatik, želio je veliku Hrvatsku za sve Hrvate. Obojica su vjerovali da Bosna i Hercegovina nema pravo na nezavisnost i da treba da je podjele među sobom. Otuda rat, po Gijovom uvjerenju, nije izbio zato što su Jugosloveni iznenada postali krvožedni, već što se Milošević i Tuđman nisu složili gdje bi trebalo da budu granice velike Srbije i velike Hrvatske. I jedan i drugi do postavljenih ciljeva mogli su stići samo rasturanjem Jugoslavije kao zajednice koja se zasnivala na ravnopravnosti konstitutivnih naroda. Prema tome, samo im je retorika bila dijametralno različita. Tuđman je otvoreno išao na razbijanje Jugoslavije putem separatizma, da bi došao do izdvojene hrvatske države, dok je Milošević faktički razbijao Jugoslaviju, zagovarajući njeno očuvanje nametanjem koncepta koji nije bio prihvatljiv za većinu njenih federalnih jedinica i naroda, da bi se na kraju kao katastrofa sručio na glavu naroda u čije je ime zastupan. Ako se do sada najava rata, s pravom, više pripisivala Miloševiću i njegovom poznatom vidovdanskom govoru na Gazimestanu, juna 1989. godine, nešto kasnije, međutim, izbija na vidjelo da mu Tuđman osporava i ovaj prioritet i da su i u nagovještaju krvavog raspleta “balkanski podlaci”, kako ih naziva pomenuti Kanađanin, i u tom pogledu ravnopravni. Čovjek koji je kao diplomata dosta vremena proveo na Balkanu, sadašnji direktor Instituta za proučavanje spoljne politike “World Affairs” iz San Franciska, Dejvid Fišer govoreći na promociji knjige “Poreklo katastrofe”, čiji je autor bivši ambasador SAD u SFRJ Voren Cimerman, rekao je, između ostalog: “Sjećam se konferencije diplomatskog kora u Nemačkoj 1989. godine, na kojoj je bio prisutan i budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i koji je tom prilikom istakao da kad on bude - ne ako bude postao predsednik Hrvatske - da će tlo u Krajini postati crveno od srpske krvi” lstom prilikom, Cimerman je (vidjeti: Jasmina Bojić, “Nacionalisti se kuvaju u sopstvenom sosu”, “Naša borba”, 4. i 5. januar 1997), naglasio da se jedna od pogrešnih teorija jugoslovenske katastrofe zasniva na tvrdnjama da su narodi u bivšoj Jugoslaviji živjeli vjekovima u međusobnim etničkim sukobima i mržnji i da se tu ne može ništa promjeniti. Po Vorenu Cimermanu, glavni razlog raspada vezan je za svjesnu akciju ekstremnih nacionalista. A za bliskost sa ekstremnim nacionalizmima, strani komentatori u vezi sa zbivanjima na kraju 1996. godine, direktno optužuju i kler svih glavnih vjeroispovijesti na jugoslovenskom tlu. Pariski “Figaro” tako konstatuje da “zakasnelo svrstavanje uz demokratski pokret na beogradskim ulicama nije, ipak, navelo Crkvu da se odrekne svog nacionalističkog kreda”, dok briselski “Soar” smatra da je Srpska pravoslavna crkva oduvjek bila “vatreni branilac pan-srpskog nacionalizma i metoda kojima je on (Milošević) pokušavao da po svaku cenu uspostavi svoju dominaciju u bivšoj Jugoslaviji... a ne (branilac) ljudskih prava, naročito ne ako su ti ljudi bili muslimani ili katolici, Bošnjaci ili Hrvati”. Novinar Pol Matil u komentaru “Jevanđelje i nacionalizam”, takođe podsjeća da se Srpska pravoslavna crkva prvi put jasno distancirala od Slobodana Miloševića kada je avgusta 1994. prekinuo veze sa bosanskim Srbima, a ne kada je, dvije godine ranije, slao preko Drine paravojne snage odgovorne za etničko čišćenje i ratne zločine. Pol Matil riječi oštre kritike upućuje, međutim, i drugim crkvama. Po njemu ni jedna se nije istakla u odbrani demokratije i ljudskih prava: “Pojedini apeli Srpske pravoslavne crkve su doprinosili da rat u Bosni povremeno poprima karakter ‘krstaškog pohoda’... Hrvatska katolička hijerarhija, koja je tokom Drugog svetskog rata podržala stvaranje nacističke države u Zagrebu, nije nikada, nakon raspada jugoslovenske federacije, kritikovala zločine hrvatskih nacionalista, a poglavari Muslimanske verske zajednice su preuzeli na sebe ciljeve i akcije Izetbegovićeve partije bošnjačkog nacionalizma.” Sa Tuđmanom, koji još 1989. obećava krv, i s katoličkom crkvom tradicionalno bolećivom prema hrvatskom nacionalizumu, već za izborne potrebe HDZ-a formulisana je politika koja je, pored antikomunizma i antijugoslovenstva, u borbi za vlast od samog početka igrala i na antisrpsku kartu. Bez obzira što joj je Milošević (kao i ona njemu, uostalom) davao alibi i podsticaje, takva politika je u temelju bila loša i za srpski, ali i za hrvatski narod, a kako kaže prof. dr Jovan Mirić, u logici je loše politike da postaje sve gora: “Bivati sve gorom - to je način njenog opstojanja. Loša se politika ne da popraviti, poboljšati. Jedini način njezina “popravljanja” jest njezino rušenje.” Događaji su, na žalost, potvrdili stavove ovog poznatog zagrebačkog sociologa, koji je i prije masovnog egzodusa Srba iz Hrvatske u avgustu 1995. godine, analizirao elemente i posljedice te politike. Njegove teze, izložene u feljtonu “Hrvatska demokracija i srpsko pitanje” (“Novosti”, Zagreb, 7. do 19. lipnja 1994), posebno objašnjavaju one uzroke i podsticaje rata u Hrvatskoj, koji su tu i nastali, te ih treba navesti, kako bi se, uz već pomenute uzroke i podsticaje sadržane u Miloševićevoj “odbrani Jugoslavije”, ukazalo na sva bitna izvorišta tragičnih zbivanja i rata u Hrvatskoj. Da je bilo mudrosti, smatra dr Mirić, a s njim su u tom pogledu saglasni i mnogi srpski i hrvatski intelektualci, hrvatska politika i nova hrvatska vlast bi nastojale da, pri konstituisanju hrvatske države, imaju uz sebe i Srbe iz Hrvatske, kao dio njene prošlosti i sadašnjosti, kao dio njene kulture i ukupnog bića. Taj ispit nije, međutim, položen na tom najznačajnijem i najdelikatnijem pitanju. Umjesto da Srbe u Hrvatskoj bez rezerve i u svemu tretira kao svoje građane, a “srpsko pitanje” kao političko pitanje svoje državotvorne konstitucije i svoje demokratske opstojnosti, da ih smatra za svoje političko dobro, ta politika ih je tretirala kao nužno zlo i učinila sve da ih ne samo konfrontira protiv sebe, nego da ih preda na milost i nemilost majstorima političkih manipulacija, što će nanjeti mnogo zla i hrvatskom i srpskom narodu. “Nova hrvatska vlast”, ističe dr Mirić, “Srbe u Hrvatskoj brutalno je politički desubjektivirala, a srpska politika ih još brutalnije gurnula u rat protiv Hrvatske”. Jer, oni nisu znali politički da odgovore na hrvatsku politiku dekonstitucionalizacije, političke desubjektivizacije i diskriminacije. Odgovorili su - pobunom, nasiljem i terorom, pa na taj način i sami učinili legitimnom represivnost nove hrvatske vlasti. Te pobune u takvom oružanom obliku najvjerovatnije ne bi bilo da srpska manjina u Hrvatskoj nije imala iza leđa “starijeg brata”, ali je sasvim sigurno da u Srbima u Hrvatskoj ni Srbija (Milošević, Šešelj, Drašković, ni Armija) ne bi imali uporište da su oni u Hrvatskoj imali demokratsku vlast i državu koju bi osjećali svojom. Ta antisrpska politika u Hrvatskoj mogla je privremeno da bude produktivna sa stanovišta isfrustriranih političara, ali ne i sposobnih državnika, koji gledaju dalje od trenutnih interesa. Što vrijeme odmiče, ta politika se neminovno sve više ispoljava i kao antihrvatska, ako se pod trajnim i suštinskim interesima hrvatskog naroda podrazumjevaju demokratija i ljudska prava kao tekovine moderne civilizacije i kao znak pripadnosti savremenoj međunarodnoj zajednici i progresivnom čovječanstvu. Još 1867. godine, navedeno je u Izjavi hrvatskog sabora: “Sabor Trojedne kraljevine izjavljuje svečano da Trojedna kraljevina priznaje narod srpski, koji u njemu stanuje, kao narod s hrvatskim narodom istovijetan i ravnopravan.” Od tada, pa do 1990, Srbi su u čitavoj novoj povijesti hrvatske državnosti bili, uz Hrvate, posebno isticani kao konstitucionalno-politički činilac. Zato sasvim netačno, a krajnje licemjerno, zvuči tvrdnja u izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske da se “uvažavaju povijesne činjenice”. Jer, 31. svibnja (maja) 1990. “Srbi su jednostavno pristupnim govorom vođe HDZ-a i predsjednika Republike Hrvatske izbrisani iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti”, ističe dr Jovan Mirić, i dodaje: “Ne samo da je nova hrvatska vlast ukinula srpski narod u Hrvatskoj kao konstitutivni element hrvatske državnosti, nego je Srbe kao građane diskriminirala, a kao državljane razdržavila, dijeleći ili uskraćujući domovnice (državljanstvo) kao indulgencije.” Srbi u Hrvatskoj su, dakle, imali ne jedan, već više razloga za osjećanje opšte ugroženosti. Javna i preteća rehabilitacija ustaške NDH započela je već prvom konvencijom HDZ-a, a posebno izjavom Franje Tuđmana: “NDH nije bila samo fašistička tvorevina, nego i izraz stoljetne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom.” To su učinila još uvjerljivijim učestala pojavljivanja bivših ustaša u medijima (Crljen, Korsky, Pšeničnik, Marica Pavelić), koji ne samo da nisu krili svoja opredjeljenja, nego su o mnogim događajima bezočno lagali. Sve je bilo propraćeno bezbrojnim konkretnim oblicima pretnji i ucjena, diskriminacije, nasilja i terora, što je višestruko ugrožavalo sve aspekte života Srba, pa i sam život. Utoliko je gore što hrvatska država ne goni i ne kažnjava počinitelje nasilja, terora, očiglednih krivičnih djela, te tako i sama preuzima odgovornost za zločine. “Oko deset hiljada srpskih kuća minirano je na području što ga kontrolira hrvatska vlast, a nema ni istrage, ni počinitelja zločina”, izjavio je, na primjer, 30. septembra 1993. godine na tribini Zagrebačkog sveučilišta američki ambasador u Hrvatskoj, Piter Galbrajt (“Novi list”, 1. oktobra 1990). U mjesto pretnje srpskom narodu, pretvorio se i hrvatski Sabor, a toj su atmosferi uveliko doprinosili i zvanični mediji. Zato dr Jovan Mirić, sa pravom, zaključuje: “Tamo gdje je nasilje ozakonjeno ili gdje se ‘selektivno’, ‘ciljano’ primjenjuje, tamo je na djelu državni terorizam. Za prosudbu državnog terorizma nije bitno tko faktički terorizam vrši, nego kako se država spram toga odnosi. Ako su na djelu prijetnje, ucjene, protjerivanje s posla, promjena nacionalnosti i religijske pripadnosti, miniranje kuća, automobila i gospodarskih objekata, a država ne poduzima ništa, ili samo fingira da nešto čini, onda se sigurno radi o teroru države.” Uz to ide i označavanje uzročno-posljedične veze: “Nije, u pravilu, teror i totalitarizam države posljedica nego uzrok pobune i grupnog terorizma.” Kada se sve sabere i oduzme, nisu male “zasluge” aktuelne hrvatske politike u stvaranju najvećeg jaza u istoriji između Srba i Hrvata, u pretvaranju Srba u protivnike i neprijatelje ne samo te politike, nego i države kojom je ta politika vođena. Bez pretenzija da se umanje pogubni efekti isto tako loše politike Tuđmanovog pandana u Srbiji, to, ipak, znači da oružanu pobunu Srba u Hrvatskoj nisu izazvali samo izvanjski manipulatori, već je ova pobuna izazvana i “subjektivnim osjećanjem ugroženosti velikog broja Srba u Hrvatskoj”, kako tvrdi Darko Bekić (“Vjesnik”, 23. srpnja 1991). Spoljni manipulatori su to osjećanje ugroženosti iskoristili i zloupotrebili, baš kao što je i Tuđman njih koristio da svoje vučje lice zagrće kožom jagnjeta uvjek kada su drugi, Milošević prije svega, bez ustručavanja preuzimali svoje razorne uloge. Vukovi i bojovnici su ispred sebe isturali i žrtvovali svoje narode pošto, kako ističe dr Jovan Mirić, “ne proizvode ratovi totalilarne sisteme, nego totalitarni sistemi proizvode ratove i neprijatelje“, nedemokratski totalitarni sistemi žive od neprijatelja, pa ih stoga moraju stalno proizvoditi; ako to nisu Židovi, masoni, separatisti, Srbi, buržuji, onda će biti izdajnici, petokolonaši, truli liberali, komunjare...”. Pri tome, svojom logikom “rat može staviti ljude i narode u neprijateljske relacije, može stvoriti neprijatelje postrojavajući ljude jedne protiv drugih. Ali svaki rat se i okonča. Uvijek ostaju ljudi i njihovi međusobni odnosi”. Samim tim, i poslije besmislenog rata ostaju pitanja koja se ratom i ne mogu razrješiti, jer su stvar dogovora i sporazumjevanja, jer se ni dobijenim ratovima ne mogu savladati narodi ni ukinuti nasušna potreba za demokratijom i elementarnim ljudskim slobodama. Prije ili kasnije, a bolje što prije, sići će sa političke scene ekstremisti i nerazumnici sa svih strana i svih stranaka: “Ostaju ljudi i narodi kojima je živjeti zajedno...” A pošlo se katastrofalna politika ne može poboljšali, već samo ukinuti, odnosno korjenito izmjeniti, sviđalo se to nekome ili ne, predstoji vraćanje na raskršće od koga se stranputicom rata krenulo pravo u ambis, da bi se dalje išlo boljim putem kojim se, da je bilo razuma, dijaloga-kompromisa, moglo krenuti i bez plaćanja krvave cestarine-putarine. |
| Sadržaj | Prethodno poglavlje | Sledeće poglavlje |