X NISMO ĆUTALI “Iz dubine istorijskog iskustva, zbog smisla života i budućnosti; radi ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda i u Lici i svugdje, radi sloge, poručujemo im odlučno antifašističko i slobodarsko: Ne!” General-major Milan Basta DVA JUBILEJA BEZ PRAVE PROSLAVE*) *) Tekst upućen “Našoj borbi”, jula 1996. (nije objavljen). Da je svojevremeno, 1991. godine, na pravi način obilježena 50-godišnjica ustanka, 55-godišnjica (1996), vjerovatno ne bi ni bila pominjana kao jubilej. Ovako pet godina kasnije, osjeća se potreba da se, školski rečeno, izađe na popravni, ako se danas više bilo šta može radikalno popraviti. U svakom slučaju, ne može se izbjeći razmišljanje o dva jubileja. U okviru priprema za obilježavanje 50-godišnjice ustanka u Lici i Hrvatskoj, sjećam se, u maju 1991. bio sam sa drugom Milanom Bastom (oba u Odboru za proslavu) zadužen da sastavimo proglas. Do danas, taj proglas nije ugledao svjetlo dana, zbog šetanja teksta na relaciji Beograd - Srb i obratno. Ono što smo poslali u Srb, gdje je bilo sjedište operativnog djela Odbora za proslavu, vraćeno je sa zahtjevom da se tekst skrati. Dužina pri tome nije predstavljala suštinsko pitanje. Iz priloženog teksta, u kome je u zagradi podvučeno ono što je bilo neprihvatljivo, vidi se šta 27. jula 1991. nije moglo da se kaže u Srbu, a sada je sasvim jasno kome je to, čemu i zašto smetalo. Taj tekst glasi: Proglas povodom 50-godišnjice ustanka u Lici (Hrvatskoj)**) **)Podvučeno i u zagradi izbačeno je u redakturi koja je izvršena u Srbu. Dana 27. jula navršava se 50 godina od početka masovnog (narodnooslobodilačkog) ustanka, čija je iskra planula u jugoistočnoj Lici (u Srbu) i razbuktala se potom u oslobodilačku i antifašističku borbu naroda Hrvatske, kao dio jugoslovenskog i svjetskog antifašističkog fronta. Jubilej toga datuma (koga je historijska nauka odavno verifikovala) obilježavamo s ponosom, svjesni da je riječ o događaju neprolaznog značaja koji niko i ničim ne može izbrisati iz svijesti naroda i sa stranica istorije. Pozivamo pripadnike svih generacija, privržene slobodarskim tradicijama, miru, čovjekoljublju i (zajedništvu), da nam se pridruže, kako bismo ga, zajednički, dostojno i na prikladan način obilježili. Pedesetogodišnjicom ustanka podsjećamo (na masovno učešće u NOB-u), na borce učesnike četverogodišnje epopeje, na njihovu hrabrost, (patriotizam) i nesebičan doprinos slobodi, ljudskom i nacionalnom dostojanstvu, slozi i zajedništvu. (Da bismo ukazali na značaj, poštovanje i priznanje NOR-u, dužni smo danas da se, crpeći inspiracije i iskustva iz tekovina stečenih nemjerljivim žrtvama i odricanjima, suprotstavimo bezumlju i beznađu koje oni sa sobom nose, da time pojačamo uvjerenja da postoje putevi za izvjesniju budućnost, bolji život, za napredak u miru i slobodi, uz punu ravnopravnost svih ljudi i naroda Like, demokratske Hrvatske i demokratske zajednice Jugoslavije). Jubilej početka oslobodilačkog ustanka je i praznik današnje mladosti. (Ako su prije pola vijeka mladi svoju sposobnost morali da dokazuju u krvavnoj borbi, nove generacije imaju puno pravo da je dokažu isključivo radom i stvaralaštvom). Borci narodno-oslobodilačkog i partizanskog rata su izborili pravo mladih na mir i dostojan život u humanoj demokratskoj zajednici. Ustanak protiv fašizma, zločina, neslobode, mržnje i ljudskog stradanja pretvorio se (na platformi KPJ i KPH) u pobjedonosni oslobodilački rat zbratimljenih ravnopravnih naroda (i Titove armije). (Kada je bilo najteže, uzdigli smo se do uvažavanja saveznika svjetskih velesila SSSR-a, SAD, Velike Britanije i time potvrdili sposobnost i pravo da odlučujemo o sopstvenoj sudbini). Stvarni učinak naše borbe protiv fašizma bio je jači i od njihovih ideoloških i drugih interesa i kalkulacija. Borba protiv fašizma (i njegovih domaćih pomagača) učinila nas je građanima progresivnog demokratskog čovječanstva i time trasirala put naše nove zajednice. Ta borba je sačuvala srpski narod od fizičkog uništenja, kao što je hrvatskom odbranila dostojanstvo koje je fašizam htio da mu oduzme. Zajedničkim snagama (oba naroda u Hrvatskoj) pobjedila je antifašistička borba i revolucija. Zato je negiranje narodnooslobodilačkog rata nasrtaj i na grobove poginulih, i na čast živih koji za pale nose u sebi osjećanja iskrenog pijeteta. (U miroljubivom demokratskom svijetu na pragu trećeg mileniuma avetima fašizma, kao najgrubljem anticivilizacijskom činu, sljeduju samo prezir i gnušanje). Velikoj antifašističkoj koloni Lika je dala sve što je mogla - mladiće i djevojke, ljubav i odanost (i spremnost za ostvarenje ciljeva oslobodilačke borbe). Time je izrasla iznad svoje veličine, a združena s Dalmacijom, Kordunom, Gorskim kotarom i Hrvatskim primorjem, Banijom, Bosanskom krajinom, sa svim patriotskim snagama, sa pravom je mogla da istakne svoj ponos da se ne da pokoriti nikom, i da je naše oslobođenje - naše djelo. (Ne slavimo da se dijelimo i nadmećemo, već da u zajedničkom životu potvrđujemo neokrnjeni značaj ljudskog stremljenja za slobodu, nacionalnu ravnopravnost i slogu, da iskazujemo spremnost za nove inicijative i postignuća u istinski demokratskim odnosima i postupcima. Pedesetogodišnjicu ustanka ne obilježavamo da bismo bilo koga naknadno uzdizali, ona nije ničiji privilegij, pa se zajednički odupiremo i svakom pokušaju njene manipulacije i navijačkog usmjeravanja.) Ne krijemo ni greške proteklih godina, zakašnjela reagovanja, iluzije, birokratsku eroziju ciljeva i prakse. Ali, ne zatvaramo oči ni pred ponovnim opasnim obnavljanjem aveti prošlosti. Vrijeme je opet burno. Kriza pritišće sve vidove našeg života i razorno djeluje na međunacionalne odnose. Šovinisti, hrvatski i srpski, srpski i hrvatski, i svi drugi, opet započinju kolo mržnje, razdora, neslobode i neslaganja, blate rat protiv fašizma, veličaju izdaju, prizivaju bratoubilaštvo. Haos, strah, nasilje i bezumlje već su odnijeli žrtve, a ako se to ne zaustavi, prijeti nam prava ratna katastrofa. Podsjećamo da smo se borili protiv podjela i komadanja Jugoslavije u režiji okupatora i njegovih slugu. I danas smo protiv cjepanja i komadanja Jugoslavije. Zato nam je jasno zašto su protiv boraca NOB-a svi oni koji bi danas da dijele, cjepaju i komadaju. Iz dubine historijskog iskustva, zbog smisla života i budućnosti mnogih generacija, radi ravnopravnosti srpskog i hrvatskog naroda i u Lici i svugdje, radi sloge, preporučujemo im odlučno antifašističko i slobodarsko: NE! Taj jedinstveni stav razuma izrazićemo na svim manifestacijama obilježavanja 27. jula u toku cjele ove godine. Ne sporimo nikom doprinos oslobodilačkog ratovanja. Ono je i bilo pobjedonosno zato što je bilo općenarodno, živo i aktivno u svim krajevima naše zemlje. Zato niko i nema pravo da potire ili omalovažava istinu i veliki domet ustaničkih krijesova i časnih motiva masovnog borbenog stroja koji je začeo u Lici 1941. (u lapačkom i gračačkom kotaru), pod “Štabom gerilskih odreda za Srb i okolinu”. Smjerom tih putokaza ići će naše zajedničko angažiranje danas i sutra, u borbi za mir, demokraciju, dijalog, za prava i slobode čovjeka i građanina, za ljudsku i nacionalnu ravnopravnost, za međusobno poštovanje i uvažavanje, za pravo svakog naroda na neokrnjeni nacionalni identitet i sopstveni razvoj, za demokratsku Hrvatsku i Jugoslaviju. (Borcima i narodu Like i Hrvatske čestitamo Dan ustanka - veliki zajednički praznik). Maj 1991. ODBOR ZA OBILJEŽAVANJE 50- GODIŠNJICE USTANKA U LICI (Spisak od preko 140 članova Odbora) Intervencije u ponuđenoj verziji proglasa upadljive su i govore više nego tekst u cjelini. Ali, detaljnije komentarisanje zahtjevalo bi mnogo prostora. Za upućene, dovoljan je i neposredan uvid pa da shvate zašto, pri provratku teksta iz Srba u Beograd, predložene amputacije pod firmom skraćivanja nisu prihvaćene sa odobravanjem. Nesporazum je bio očit, pa proglas nije ni objavljen. Zbog različitih pristupa proslavi, učesnici NOR-a, uključujući i veći broj članova Odbora za proslavu 50-godišnjice ustanka u Srbu, nisu 27. jula 1991. godine ni došli u Srb, a oni koji su došli - ili su bili zloupotrebljeni i izmanipulisani za tadašnje političke potrebe kninskih lidera, ili su pred njima kapitulirali zanjeti i nekim kolebanjima. Na kraju krajeva, i zbog toga što se dešavalo u Lici i Hrvatskoj jula 1991, ni danas nema obilježavanja ustanka. A taj 27. juli 1941. - Dan ustanka u Lici i Hrvatskoj - jedan je od onih prelomnih datuma, kao uostalom i julski ustanci u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, na kojima se i danas, afirmacijom ili negiranjem, opredjeljuju mnoga politička usmjerenja. Da li je na taj 27. juli trebalo ranije ili treba sada gledati samo kroz političku prizmu? Ne! Tada smo u Lici, u Hrvatskoj krenuli u borbu bez obzira na politička opredjeljenja, na poziv KPJ i KPH, ali, prije svega, sa uvjerenjem da je ugrožen opstanak zemlje i da treba pružiti otpor fašizmu - i stranom, i domaćem. Taj datum ostaje trajno kao jedan od najvećih događaja u istoriji Like i Hrvatske, posebno Srba u Hrvatskoj, u kojoj su Lika, Dalmacija, Gorski kotar, Kordun, Hrvatsko primorje i Banija bili središte ustaničkih zbivanja. Da li je sramota i dalje tvrditi da je 27. juli istinski praznik pobjednika? Nije! Da li je ignorisanje i blaćenje 27. jula posljednjih godina (1991-1996) sramota? Jeste! Utoliko prije što se na mnogim mjestima raznim ali providnim falsifikatima pokušavalo i još pokušava pobjednike pretvoriti u krivce. U temelje hrvatske, bosansko-hercegovačke, pa i jugoslovenske državnosti, utkani su partizanstvo i narodnooslobodilački rat 1941-1945. Možda smo 27. jula bili nejački u odnosu na moćnog protivnika, ali smo bili smjeli, imali smo jasan cilj, pa smo 1945. godinu dočekali kao značajan dio antifašističke koalicije koja je i zajedno sa nama uništila vojnu silu fašizma i nacizma. Sloboda nam nije darovana, nego je izborena i skupo plaćena. Tada, 27. jula 1941. smo uključeni u evropski antifašistički front, ističući jedini legitimni odgovor na nacifašističke težnje i pretnje o uništenju. Evropa i svijet su nas još tada priznali, a snage koje su se, aktivnom ili pasivnom podrškom fašizmu, suprotstavile narodnooslobodilačkoj borbi nisu bile priznate i neće biti priznate. Narodi Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i drugi narodi Jugoslavije, duguju partizanima trajnu zahvalnost i priznanje. Ne zbog toga da bi se partizanima naknadno odavale počasti mimo onih koje su oni jednom za svagda izborili, već, prije svega, zbog sopstvenog dostojanstva i pravog odnosa prema tekovinama koje su se potvrdile kao jedini pouzdani temelj opstanka i života na ovim prostorima, gdje je lako podstaći nasilje, rat, bratoubilaštvo, a jedino je moguće živjeti u miru, zajedništvu, poštovanju, ravnopravnosti, uvažavanju različitosti u interesu priznavanja sopstvenih vrednosti. I valjda je još jednom postalo jasno dokle se stiže čim se od tih tekovina odstupi. Veličinu tog datuma ne može izbrisati ponašanje ljudi koji su nedostatak ponosa, čestitosti i hrabrosti dokazali saradnjom sa okupatorom, niti naknadni pokušaji da se ta saradnja proglasi za vrlinu. Svi koji su posljednjih godina htjeli i hoće da prepravljaju istoriju zaboravljaju da je 27. juli 1941. bio jedina nada i mogućnost za očuvanje slobode i dostojanstva. Niko nema pravo da obezvređuje najveće činove u svojoj istoriji. Oni koji su u besmislenom ratu 1990-1995. rušili tekovine narodnooslobodilačkog rata 1941-1945. samo su dokazali da iz naše i evropske istorije ništa nisu naučili. Masovno rušenje spomenika i obilježja podignutih u znak sjećanja palim za slobodu, najizraženije je u Bosni i Hrvatskoj. Najbrutalniji je vandalizam, a politička uvjerenja koja iz vandalizma izviru ili ka njemu vode, ne otvaraju perspektivu ni narodima, ni državama, već ih vode direktno u sunovrat. Strašno je i podizanje spomenika onima koji su bili na strani fašista. I jedno i drugo nasilje su nad istorijom, čije falsifikovanje nekima može da donese privremene koristi a svima samo neizmjerljive štete. Rušenje spomenika najčešće nije direktna posljedica ratnih operacija. Najveći broj ih je srušen planski u vrijeme tzv. primirja i etničkog čišćenja. Podsticanje tog rušilaštva i mirenja s njim, faktički predstavlja istupanje iz antifašističke i antinacističke savezničke koalicije iz Drugog svjetskog rata i prestrojavanje na onu drugu, mračnu stranu, što znači protiv svog demokratskog svjeta, protiv čovjeka i čovječnosti, a samim tim, i protiv sopstvenih naroda. Braneći istine o narodnooslobodilačkom ratu i ustaničkom 27. julu 1941. podržavamo mir. Tako se ne samo prilagođavamo Evropi, već gradimo Evropu i kod nas, kao što smo ravnopravnost i poštovanje u antifašističkoj koaliciji sticali našom narodnooslobodilačkom borbom. Tako, u stvari, podržavamo politiku koja vidi budućnost, otvara perspektivu. Oni koji su se jednom borili protiv fašizma ne mogu da prihvate ideju i praksu etnički čistih država jer je to – fašizam. Istorija nije završena, kao što neki misle, niti se njen točak može okrenuti u prošlost. Smrt neofašizmu! 20. jula 1996. Ilija Radaković “Zatiranje i izbacivanje NOB-a iz istorije je masovan i komplikovan poduhvat. Odbacuju se i poništavaju svi pozitivni dometi, vojni i mirnodopski rezultati i ceo kompleks oslobođenja zemlje.” Dr Vera Mujbegović Sadržaj Prethodno poglavlje Sledeće poglavlje