IV KURIRSKIM PUTEVIMA   {140} Moj drug kurir Gledam u tvoje ime, uklesano u tvrd granitni kamen pod Kozarom. Ono je tu sa još 65 palih boraca iz tvog sela. Svi su te poznavali — ti, možda, nisi sve njih. Bio si još mali, vrlo mlad. Sjećam se, isti učitelj nas je učio u školi. Onda si se ti odvojio, ali zakratko. Završio si samo dva razreda gimnazije u maloj bosanskoj kasabi ispod planine. Tada je došao rat. Bio si jedini sin u kući, imao si dvije sestre, stariju i mlađu od sebe. Starija je tu, na istom spisku, na crnoj kamenoj ploči. A leži dolje, ispod škole, sa skojevkama, tvojim poznanicima. Mlađa je već odrasla i lijepa djevojka. Završila je učiteljsku školu. Otac ti je imao težak život. Bio je seljak i sezonski radnik. Radio je u pilani „Našička“, onda kada se u polju nije moglo raditi. Nije se mnogo izmijenio. Malo poguren, sada stoji tu s nama. Zaklonjen je velikim buketom bijelih jesenjih ruža, koje ti je sestra nabrala. Prisutni glasno čitaju imena, a ja, nijem, gledam samo u jedno i u mislima s tobom jurim kroz prošlost. Nisu te htjeli primiti 1942. u četu. Bio si vrlo mlad. Blijed i nejak. Uvijek si tako izgledao, i ne znam otkuda ta snaga koja je izbijala iz tebe. U kozarskoj ofanzivi, jula 1942, i tvoja se porodica rasturila. Otac je odveden čak na Baltičko more. Uspio je, to samo on zna kako, da se vrati iste godine pod Kozaru. Do kraja rata bio je odbornik u selu. Majka se sa tvojim sestrama skrivala od neprijatelja po gajevima. Sestre su, još kao djevojčice, odnosile partizanima žito u Podgrmeč. Starija je tako postala skojevka. Pismo o njenoj smrti čitali smo zajedno u našoj brigadi. Ti si se u ofanzivi, rastavljen od porodice, sakrio u nekom potoku. Kada je neprijatelj prošao, naišla je partizanska patrola. Ona nije ni pokušala da te odvoji od sebe. Bio si na osnivanju naše brigade i ostao u njoj do kraja rata. Mene su, nešto ranije, sa mnogo kozarske djece partizani oslobodili iz ustaškog logora. Tako smo se našli u Petoj kozarskoj brigadi, u kojoj smo i odrasli. Bio si kurir našeg komesara. On ti je dao ime „Miki“. Ni sam ne znam zašto te je tako zvao. Mislim po imenu — Milenko. Tvoj komesar je imao fotografski aparat i slikao nas je. Imali smo male talijanske puške. I bombe. Ti si nosio dvije na opasaču. Ja sam bio kurir našeg komandanta. Zvali su me „Čuturica“. Vukmirica, puškomitraljezac, dao mi je to ime. Jednom, dok smo marširali preko Uzlomca, sa čela kolone do nas je dopro poziv komandanta: — Čuturica, naprijed! Komandant je volio da popije, naročito u maršu. Za njega bi se, dok smo prolazili pored puškomitraljezaca, koje smo mnogo voljeli, uvijek našao poneki gutljaj rakije. Bili smo skojevci.. Čitao si mi i objašnjavao ono što sam teže shvatio. Tada smo zapalili i svoje prve cigarete, koje sam čuvao za komandanta. {141} Dobroslav Šokčević iz Kijevaca pod Kozarom, u zagrljaju brata Ranka, prvoborca, odrastao je kao kurir u Petoj kozarskoj brigadi. Vlado Katić iz Međuvođa u Knešpolju najmlađi je prvoborac među šestoricom svoje braće. Simo Jovičić (desno) prvoborac, rođen 18. avgusta 1930, u partizanski odred na Kozari stupio 20. novembra 1941. Umro je od posljedica sedme rane koju je zadobio pri kraju rata. S njim je njegov ratni drug sa Kozare Nikola Subotić. Marko Milanković Monja, rađen 1931. godine u Vlaškovu pod Kozarom, bio je kurir kozarskog područja i Dvadesete krajiške brigade. Mile Burazor Kozarica, iz sela Bjelajaca, hrabro je jurišao na rovove u proboju obruča oko Kozare 1942, i kao jedan od najmlađih boraca Dvanaeste krajiške brigade prošao je čitav njen borbeni put. Mihajlo Zviljerac iz Bistrice kod Bosanske Gradiške poslije oslobođenja iz ustaškog logora u Jastrebarskom, avgusta 1942, bio je kurir komande kozarskog područja. Žarko Grujić iz Romanovaca kao trinaestogodišnji dječak doživeo je sudbinu kozarskog zbjega u Podgradcima i dječji logor u Sisku iz koga je uspio pobjeći. U Dvanaestoj krajiškoj brigadi hrabro se borio sve do ranjavanja, tri mjeseca prije nego što se rat završio. Stevan Šobota, rođen 1931. godine u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, ranjen na proboju obruča oko Kozare 1942. preživio je masakr ranjenika u Mlječanici. Po ozdravljenju nastavio je da se bori do kraja rata. Kada je demobilisan, 1945, kao mlađe godište, bio je kurir štaba Prve armije. Mirko Štakić, rođen 1931. godine u selu Sreflijama kod Bosanske Dubice, od jedanaestoro članova svoje porodice ostao je sam sa sestrom Ljubicom. Otac, majka, petorica braće i dvije sestre poginule su na Kozari i u ustaškom logoru Jasenovac. Mirko je bio kurir Komande mjesta u Knešpolju. {142} Kao delegati naše brigade na Drugoj okružnoj konferenciji USAOJ-a, održali smo govore koje nam je bio sastavio komesar. Tada smo postali i članovi Okružnog odbora omladine za Kozaru. Zabranjivali su nam dugo da idemo u akcije kao što su bile one duž sarajevske pruge i uz obalu rijeke Bosne. Ipak, našli smo oduška u napadu na Banju Luku uoči one nove godine. Grdio si me kada sam sa zgrade u Trapistima bacio radio-aparat pred njemački tenk, u dvorište. Priznao sam ti tada da nisam znao u onom trenutku šta predstavlja ta kutija. U šumi Krčmaricama, na prvom zastanku, obukli smo plava avijatičarska odijela, koja smo tada zaplijenili. Kada sam ranjen na Srebreniku, ispod stare kule, ti nisi bio sa mnom. Metak koji je prošao kroz moje lijevo rame odsjekao je torbicu, i ona je ostala negdje na bojištu. Kritikovao si me na Osmacima ispred aviona koji će me ponijeti za Italiju. Kako sam mogao ostaviti torbicu u kojoj se nalazi naš skojevski materijal i dio tvog započetog dnevnika! — pitao si me. Na rastanku sam plakao. Opet si me kritikovao, i suznih očiju dobacio: — Skojevci ne plaču. Ti si produžio sa brigadom: oslobađao si Beograd; pošao si i na Sremski front, išao si sve do austrijske granice. Krajem 1946. našli smo se ponovo u školskoj klupi, u banjalučkoj partizanskoj gimnaziji. Bili smo članovi Partije i rukovodioci SKOJ-a. Učili smo osrednje, jer smo bili „prezauzeti“ i drugim dužnostima. U stvari, bili smo zaljubljeni! Prvi put tada. Krili smo to jedan od drugoga. Poslije male mature opet smo se razdvojili. Sretali smo se rijetko, obično noću, u akcijama, kao mladi oficiri OZN-e. One zime, 1947, u čišćenju naše zemlje od ostataka četnika i ustaše imao si vanrednih uspjeha. Bila je januarska noć kada si sa drugovima opkolio jednu usamljenu kuću. Ljutio si se što su četnici došli baš tu, odakle se vidi Kozara, koja nikada nije imala izdajnika. Glasno si razmišljao kako da ih izazoveš na čistinu, da bi izišli iz kuće, jer unutra možda spava nevino dijete. Osuo si prvi rafal visoko, samo da bi ih izazvao. Privukao si se do samog praga i pozvao ih na predaju. Umjesto toga, na tebe je bačen snop od četiri bombe. Ti se više nisi podigao. Pratio sam tvoje mrtvo tijelo do sela u kome si rođen i gdje sada ležiš. Otac je i tvoju smrt podnio hrabro. I možda nikada nisi znao da je, po starim običajima, kada si se ti rodio, otac zazidao u podrum bure čiste potkozarske šljivovice. Za tvoju svadbu — mislio je on. Tvoje je selo gorilo i tvoja kuća paljena ko zna koliko puta. Ali, kameni podrum nije izgorio. Tvoj otac počastio nas je tom rakijom na tvojoj sahrani. Gledam tvoje ime uklesano u crni granit, a vidim tvoj lik i matursko svjedočanstvo: geografija 5, istorija 3, botanika 4. Ležiš u gaju po kojem smo se u igri nekada skrivali. U njemu je tada, dolje u dnu, bilo malo seosko groblje. Sada, međutim, groblje dopire sve do ovog spomenika koji se uzdiže među starim hrastovima ispod škole. Škola je na istom mjestu, samo je veća i svjetlija. Sada ima četiri učitelja, a nas je učio sam jedan. Milan Barudžija iz Sključana pod Kozarom otišao je u partizane 1942. godine sa osmoricom svoje braće i četiri sestre. Kao kurir Komande kozarskog područja teže je ranjen u napadu na Bosansku Dubicu 1944. godine. A kada su rane zaliječene u Italiji, nastavio je da se bori do kraja rata u haubičkoj bateriji Dvadesete dalmatinske divizije. Radomir Arsenić, iz Johove, rođen 1928. godine, bio je kao jedan od najmlađih članova Skoja pod Kozarom, borac i politički delegat u Jedanaestoj krajiškoj brigadi. Umro je iznenada 1981. godine. {143} Pogledi bez riječi Dvadeset sedmi jul. Sunce peče kao pred kišu. Hladovine nema, sem nešto malo od novosagrađene škole u Miloševom Brdu. Hrastovi u dvorištu osušili su se još 1942, kada je stara škola izgorjela. Red zasađenih lipa oko dvorišta, kraj puta, ne daje nikakvu hladovinu za ovoliki zbor. I zastave po kućama i voćnjacima nekako se čudno opustile na ovoj vrućini. A omladina razvukla kolo oko škole. Kolo se proteglo čak dolje do zaravni gdje je nekada bio dom u kojem smo kao osnovci sa učiteljem davali Kočićevog „Jazavca pred sudom“. Posmatram je iz prikrajka, jer nemam hrabrosti da joj priđem. Znam da ću biti zbunjen, kao i ranije. Gledali smo se bez riječi. Koliko je to trajalo, ja ne znam. Bio sam uzbuđen. Nije glasno plakala, ali ja sam vidio njene suze i osjećao njenu tugu. Pred nama se prostiralo naše selo. Iz zelenila voćnjaka i šumaraka izbijaju krovovi, crveni kao plamen. Svi ti krovovi dobro su nam poznati. Gledamo ih rasute dolje do bara u ravnici, gdje smo se često kao čobani igrali. I ćutimo. Misli mi kruže po dragim uspomenama iz djetinjstva. U četvrtoj klupi učionice sastavljali smo prve rečenice. Sa izvora pod starom kruškom uzimali smo vodu. Grane te kruške sada kao da se naslanjaju na spomenik pedeset osmorici. Danas je on prekriven ružama. Odavde mu vidim petokraku, koju obasjava sunce iza naših leđa. Oktobar 1941. Ustaše naiđoše kroz naše selo i potjeraše 164 seljaka. I naše drugove iz razreda, Živka Gončina i Mihajla Ugrenovića. Poveli su i njenoga oca i njegova dva brata. Pobili su ih iznad brane u barama. Osmorica su uspjela da pobjegnu iz pokolja: Ilija Gligić, Mirko Dragušić, Gojko Aćimović, Gligo Ljepojević, Mirko Gligić, Petar Vukotić, Pavao Ugrenović i Stevo Babić. Oni svakog šesnaestog u oktobru odlaze na obalu i, ćuteći, dugo gledaju u tok bistre kozarske rječice. Osluškujući njen žubor, klanjaju se sjenima palih. Majka joj i dalje sjedi za svojom „singericom“ i šije za selo. Ljudi se stalno okupljaju i oko bratove kovačnice. Jer Pero zna da popravlja i puške. Od starih i zarđalih pravi nove. Pravi oružje, jer ga nema dovoljno za sve. Ono malo pušaka i kubura koje noću popravi — mi nosimo u vreći i preko dana ih sakrivamo u staru grobnicu kod zvonika. Tamo smo sakrili i „nagan“ sa kolom i žutom drškom, koji je meni otac ostavio kada je pošao u „rezervu“. Pokloniću ga Milošu Đenadoru, jednom od prvih partizana iz sela. Sinoć smo ispratili i Peru. Sada je ona ostala sama sa majkom. Brata je u ratu samo jednom vidjela, kada je došao od Grmeča promrzlih nogu, da se kod kuće oporavi. Poginuo je kao komesar čete na Cazinu kada je gradić konačno oslobođen. Juli 1942. Na Kozaru je zagrmjelo sa svih strana. Avioni su kružili i nad našim selom. Bacali bombe i letke. Mitraljirajući, pozivali {144}   {145} Milka Bjelovuk iz sela Jablanice pod Kozarom bila je, kao trinaestogodišnja djevojčica, bombaš i bolničarka u jedanaestoj krajiškoj brigadi. (Fotografija lijevo) Savka Mandić, prvoborac iz Turjaka pod Kozarom, rodila je Milicu 1944. godine u Trnavi na Majevici, u okolini Druge krajiške brigade. U Bihaćkoj 9, mirnoj banjalučkoj ulici, mali Milan i Tatjana, dobri učenici, baki su sada najveća radost. U maminom zagrljaju: Sida Marjanović, Kozarčanka i prvoborac, rodila je kćerku 10. oktobra 1943. godine u koloni Pete kozarske brigade. Dok je Joca, Svjetlanin tata vodio brigade u okršaje sa neprijateljem, a mama organizovala omladinu Kozare za posljednju bitku, Svjetlana je, pored ustaških traganja, mirno rasla u porodici Stojana i Luce Mesić u selu Rujevici kraj Kotor-Varoši. Svjetlana je 1974. iznenada umrla, a njenih dvoje djece, Simonida i Aleksandar, rastu kod bake i deke. (Fotografija lijevo) Ratko Kukić rođen je 1941. godine u Drugom krajiškom odredu, u kolibi zavijenoj snijegom ispod Mrakovice na vrhu Kozare. Kao beba preživio je veliku kozarsku ofanzivu 1942. Onda je rastao u bakinom krilu. Otac Mihajlo je poginuo na Sutjesci, a majku Desanku, kao istaknutog borca Kozare, ubili su četnici na Manjači pri kraju rata. Danas je Ratko Kukić pukovnik JNA. na predaju. Pucali su i na čobane. „Sprema se neka velika sila na nas“, govorili su ljudi. Ofanziva! A ona nije mogla da napusti bolesnu majku. To nas je razdvojilo. U Grabovom gaju, u gustoj šikari, odnekud je ostala jedna velika kaca. Ispod nje je tekao potok. I dok se ona sa majkom skrivala u kaci, sa žuborom vode su se miješali nerazumljivi glasovi sva tri streljačka stroja. U prvom su išli njemački vojnici. Ustaše su pretresale svako sumnjivo mjesto, ali njihovo sklonište nisu pronašli. Naše, inače veliko selo bilo je prazno. Ofanziva je za sobom ostavila pustoš. Među malobrojnima, koji su uspjeli da se spasu, bilo je više djece nego odraslih. A trebalo je prenositi žito ove rodne godine i sklanjati ga od neprijatelja. Za tu akciju SKOJ je pokrenuo i najmlađe. Maj 1943. Došla je u četu. Saznala je od Mirjane, naše bolničarke, da brigada odlazi sa Kozare, nekud daleko, preko Vrbasa. Mirjana je to, opet, saznala na skojevskom sastanku, koji je održan prije podne na položaju. Pri susretu u četi pokušali smo da sakrijemo svoju radost. Ja sam se pravio važan sa svojom „talijankom“ i krišom bacao poneki pogled na njene crne pletenice koje su, izbačene naprijed, nemirno poigravale na njenim malim grudima. — Samo da me ne primjete noćas u četi dok ne prijeđemo preko Vrbasa! Kasnije me sigurno neće vratiti — šapnula mi je dok smo prolazili kraj vodenice. Bilo mi je milo što ide s nama, što će biti u mojoj blizini. Kada sam joj za trenutak dodirnuo ruku, u meni je sve zatreperilo. Nisam ni osjetio kako je prošla moja najlepša noć u koloni. I dan, dok je brigada, u šipražju iznad Klašnica, čekala da padne noć. Sručili smo se kao uragan na most preko Vrbasa, na Devetine i četnike. Uhvatili smo Radića, nekakvog četničkog glavešinu. Od Nijemaca, nadomak Prnjavora, oteli smo topove. Njima smo sa Ljubića gađali kolonu koja je bježala uskom cestom prema Derventi. A ja sam sve češće nalazio nekakvog „važnog“ posla u njenoj blizini. u pokretu kolone, na odmoru. Stariji drugovi su to primjećivali i šalili se na naš račun. Jesen 1943. Dan je bio lijep. Četa je na Martincu imala predah. Od kada smo prešli Vrbas, vodili smo borbe svakodnevno. Četnike smo rastjerali. Ležao sam na svježem sijenu i gledao u čisto nebo. Naš komesar, Joco Marjanović, namjestio je fotografski aparat. Ovdje je dobio film. Raspoložen je i šali se s nama. Sida je upravo rodila kćerku. Dali smo joj ime Svjetlana. Smjestili smo je u porodicu Stojana Mesića. Obilazimo je kad god nas put nanese kroz Vrbanjce. Mirjana i ona razastirale su po lipama u dvorištu bijele trake opranih zavoja. Iznenada, jedan avion, obrušavajući se, prekinuo je njihov smijeh. Bomba je odbacila tijela zajedno sa verandom srušene kuće. Sa mukom, ošamućena i izubijana, izvukla se iz procjepa izlomljene lipe. Mirjane više nije bilo. Od nje je ostala bolnička torbica sa bombama, od koje se nikada nije odvajala. I pramen plave kose nad kojom smo dugo plakali. Na prvom pokretu čete ona je osvetila Mirjanu. U borbi sa Nijemcima na Čavki bacila je dvije bombe iz Mirjanine torbice. Vidio sam je kroz dim kako, puzeći, vuče u zaklon dio jednog sanduka U njemu su bile njemačke hand-granate. Bacila ih je iza drveta na Nijemce, hladno, kao da to i nisu bile bombe. U povlačenju je iz okršaja izvukla ranjenog druga. Potukli smo toga dana mnogo njemačkih vojnika. Iznenadili smo ih i došli do velikog plijena. Zato sada i stojimo u stroju, na začelju {146} čete ona i ja, sa još vrućim oružjem, malaksali od umora. Drhtimo od uzbuđenja kao pred akciju, a komesar čita jednu pohvalu. I dok on čita zapovijest, ona, lica znojna i garava, odsutna kao da se to ne odnosi na nju, gleda ispred sebe u mokro opalo lišće. Jul 1944. Bili smo stari borci. Za nama su ostale velike akcije iz četvrte, pete i šeste neprijateljske ofanzive. Nalazili smo se u pokretu i naslućivali da je to veliki marš divizije. Pred nama je bila šumovita Maknjača, rijeka Bosna i „Princ Eugen“ divizija. Drugovi su se hvatali ukoštac s Nijemcima, koji su navaljivali kao podivljali. Sve se odigralo munjevitom brzinom. Vidjeli smo kada je, pogođen, pao Rade Kondić, komandant naše brigade. I mnogi drugovi iz naše čete, prepolovljene za nekoliko trenutaka. Onda je i ona potrčala da pomogne Braci koji se, ranjen u leđa, rvao sa snažnim Nijemcem. Pala je, a meni se učinilo da se samo saplela. Međutim, nije se dizala. Od straha i slutnji pobjegao sam na drugu stranu, a drugovi su je ranjenu odnijeli u divizijsko previjalište. Mi ćutimo. Selo je naše pred nama, poznato i drago. Spomenik su prekrili ružama, jedva da se na njemu vidi petokraka. Ona sjedi naslonjena na novu školsku ogradu i misli možda isto što i ja: kako je prošlo naše djetinjstvo. Pošli smo lagano. A kada se julsko sunce spustilo za prve prevoje planine, za nama je ostalo razdragano Potkozarje. Dosta Bućma iz Dvorišta i Milan Pejaković iz Knežice: upoznali su se u oslobođenom Prijedoru i slikali za uspomenu. Danas žive zajedno u Banjoj Luci i — zabavljaju svoje unučiće. (Fotografija lijevo) Dušan Burazor iz Maglajaca sa svojom ratnom drugaricom Miljom Vuković. Dušan je u ratu izgubio deset članova svoje porodice. Bio je najmlađi borac u Drugom bataljonu Jedanaeste krajiške brigade. {147} Devetog dana U brigadi nam dječak nije nikada govorio o sebi. Bio je mali, plav i blijed. Imao je samo 13 godina. Zvao se Vojo Blagojević, ali svi mi u Drugom bataljonu Pete kozarske brigade znali smo ga samo kao „Grčkog“. Naš komandant bio je Dragutin Ćurguz Crni, a mi smo bili njegovi kuriri. Kada nismo imali posla u štabu, kad nismo bili u pokretu i akciji, mi smo se igrali kao i sva druga djeca što se igraju. Skakutali smo po njivama i potocima, skrivali se i tražili jedan drugoga. Svoje igre čuvali smo kao najveću tajnu. Pazili smo da nas, onako zajapurene ili skrivene negdje u trnju, ne primijeti neko od starijih drugova. Kada bi to vidio Crni, ili možda komesar Joco, mi bismo u zemlju propali od stida. Mogli smo da budemo i kažnjeni prekovremenim dežurstvom, a najveća kazna za nas bila je prekomanda u drugu jedinicu. Naš bataljon bio je za nas — naša porodica. Jednog sunčanog dana, u proleće, igrali smo se na gomili slame. Duboko smo se zavukli u pljevu i pritajili, dok ne prođe grupa boraca. A oni su došli tu i posjedali po slami. Dolazili su i drugi, pa i komesar i komandant. Došla je i drugarica iz brigade za koju smo znali da je visoki rukovodilac u Polit-odjelu. Slušali smo kako ona kritikuje našeg komandanta, a on ćuti. Nisam mogao da shvatim kako se ona usuđuje da kritikuje baš njega kada je on najbolji borac, svi ga vole i slušaju, a ona sada udarila po njemu, pa nikako da ga ostavi na miru. Čudio sam se zašto mu se jezik zavezao pa ne može ni riječ da progovori. Činilo mi se tada da ona nikada nije ispalila ni jedan jedini metak iz svog malog pištolja koji je uvijek nosila na nekom tankom kaišu. Drugaricu smo, mi kuriri, dugo poslije toga izbjegavali, a ipak se, zbog nečega, pred njom osjećali kao krivci. Bio je to partijski sastanak, a mi smo tada bili samo skojevci. „Grčkog“ više nema. Poginuo je maja 1945, kada je rat zvanično bio završen. Za njega su tih dana u diviziji spremali novo odijelo, ali on nikada nije stigao da ga obuče. Vojo Blagojević-Grčki bio je sa Kozare, i dijelio je sudbinu svojih susjeda iz sela Pucara kada je počeo rat. Njegov otac, Ognjen Blagojević, poginuo je kao partizan noću između 4. i 5. jula, kada je Kozara razbijala obruč Štalove ofanzive. Vojina majka Persa, sa troje male djece i četvrtim u utrobi, nalazila se u zbjegu iza položaja kada joj je muž poginuo. Saznala je to odmah sutradan, ali djeci nije ništa rekla. Svu tugu za njim progutala je sa bolom, kao i sve majke ispod Kozare koje su tako, ćutke, podnosile udarce rata. Samo tri dana poslije smrti svog muža tu u zbjegu, na bukovim granama, rodila je četvrto dijete, Danicu. A sutradan po porođaju, majka je sa četvoro sitne djece morala da pođe pješice, u koloni koju su ustaše potjerale preko Dubičkog polja, prema Jasenovcu. Najstarije dijete, trinaestogodišnji Vojo, zadavao je majci najviše brige. Za ustaše je on bio dovoljno odrastao da ga otmu i pošalju u neki drugi logor. Ili čak da ga strijeljaju, kako slučajno ne bi za godinu ili dvije postao partizan. Zbog toga je majka preobukla svog {148} najstarijeg dječaka u djevojčicu, i privijala ga uza se dok je kolona prolazila kraj strojeva njemačkih i ustaških vojnika. Ali, jedne noći, nekim čudnim slučajem njena kolona se rasula po posavskim livadama. Vođena nagonskom željom da spase svoje četvoro nejake djece, majka je osvanula umorna i neispavana u selu Drakseniću, na drugoj obali Save. Kako je dospjela toga jutra ovamo, to ona nikako nije mogla da objasni. A odatle je, bez zastajanja, sa posljednjom snagom, potrčala dalje, prema selu Pucarima pod Kozarom. Mali Vojo nije želio da provede kod kuće ni jedan jedini dan. Rekao je majci da neće ovdje čekati ustaše, pa ponovo bježati u ženskoj suknjici ili doživjeti možda još goru sudbinu. Majka nije ni pokušala da ga zadrži. Poljubila ga je i uputila partizanima. Iako suviše mali, Vojo je ipak zauzeo očevo mjesto u kozarskoj brigadi. Drugi bataljon Pete kozarske brigade primio je dječaka za kurira komandanta bataljona. Komandant mu je, zbog njegove crne puti i malog rasta, dao partizansko ime „Grčki“. Vojo je bio drugi kurir u bataljonu. Prvi, Ilija Grujičić iz Lijevča-polja, isto tako mali, već je obavljao svoju kurirsku dužnost. On je bio plav i njega smo zvali „Pozni“. Tu smo se i mi sreli. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive i Vojo se našao sa svojom brigadom u Grmeču. Njegov bataljon je bio odsječen u dubokom snijegu. Kolona je bila i danju i noću u pokretu, praveći velike zaokrete u šumi. U stvari, bataljon se kretao ukrug punih 20 časova. Svi borci su upadali u dubok snijeg, samo je mali Grčki uspjevao da se održi na površini. U jednom okršaju on je ugledao svog komandanta kako se rve sa Nijemcem. Dječak je pritrčao i opalio iz svoje male puške. Nijemac je pao — dječak je zaradio šmajser. Poslije ofanzive brigada je nastavila svoj veliki pokret. Dječak tada nije znao da mu se valja oprostiti od dragih ogranaka Kozare. U maju 1943. krenuo je sa brigadom u nove borbe. U centralnoj Bosni naša brigada razbila je četnike, tukla Nijemce, rušila vozove na ustaškim prugama i zarobljavala čitave čete Čerkeza. I baš onoga dana kada su kružile njemačke jedrilice nad Drvarom — što mi kuriri nismo tada znali — naš komandant je užurbano spremao bataljon za akciju. Noću smo ležali sa četama na vlažnoj zemlji kraj pruge i podrhtavali. Poslije snažne eksplozije posada je ubrzo savladana. Izvlačio se bogat plijen. I mi smo iznijeli jedan sanduk vjerujući da je u njemu municija. Bio je težak. Međutim, u sanduku su bili mali paketići meda. Jeli smo ga putem sve do našeg logora, ne misleći na posljedice koje će nastupiti. Bolest nas je mučila danima u pokretu i dugo poslije toga ništa slatko nije nam palo na pamet. A kada je prošla i sedma ofanziva, saveznički avioni bacali su nam pakete. Sa sanitetskim materijalom bilo je i čokolade i malih automatskih pušaka. Jednu takvu dobio sam i ja. A oni su imali njemačke šmajsere. Bilo mi je krivo i dugo sam se mučio da zamijenim svoju pušku za njemački šmajser, pa da imam oružje kakvo su imali i oni. Tako su nam tekle te godine rata. A u proljeće 1945. rat je bio zvanično završen. Ostaci njemačkih snaga, kojima je komandovao general Ler, pokušavali su da se izvuku. Komandant Crni spremao je svome kuriru Grčkom najlepši poklon koji se samo zamisliti može: po mjeri skrojenu uniformu. I dok je na malom trgu kraj Vrbanje u Kotor-Varoši igralo kozaračko kolo i borci se radovali izvojevanoj pobjedi, u selu Pribiniću kod Teslića još su pucale puške. Malog Grčkog i njegove drugove dočekala je u zasjedi četnička patrola. Vojo je pao pokošen prvim rafalom. Poginuo je devetog dana po završetku rata. {149} Vojo Blagojevlć Grčki (drugi zdesna) proslavljeni kurir s Kozare, poginuo je u borbi protiv četnika kod Teslića 1945, devetog dana po završetku rata. — Dragutin Ćurguz Crni (u sredini) sa svojim omiljenim kuririma slikao se u oslobođenom Prnjavoru jula 1943. godine. Osmogodišnji Mićo Blagojević, brat proslavljenog partizanskog kurira Voje Blagojevića Grčkog, doživio je smrt oca Ognjena na proboju obruča oko Kozare, dramatične trenutke rasula svoje porodice u Jasenovcu, potucanja po slavonskim selima i stradanja svojih vršnjaka u masovnom pokolju Kozarčana u Sloboštini. Život mu je spasio Emil Štefanek iz sela Jakšića kod Slavonske Požege u čijoj je porodici, kao Mićo Štefanek, četvrti Emilov sin, ostao sve do juna 1945. godine kada ga je majka pronašla i vratila na Kozaru. Danas je Mićo Blagojević društveno-politički radnik i istaknuti privredni rukovodilac u Beogradu. — Snimak je načinjen 1944. godine u porodici Štefanek s kojom Mićo i danas dijeli sve životne radosti i tugovanja. Ilija Grujičić Pozni, rođen 1928. godine u selu Rogoljima kod Bosanske Gradiške, postao je kozarski partizan u proljeće 1942. U ratu je bio kurir Ranka Šipke, Dragutina Ćurguza Crnog i Dimitrija Bajalice Baje, proslavljenih kozarskih junaka. Samo nekoliko dana pred smrt ostavio je autoru ove knjige sljedeću poruku: „Ako ne dočekam ovo izdanje uputi moju dijecu, Slobodana i Gordanu, gdje da nabave knjige za četvoro mojih unučića. Ti im, u ime naše, dragi moj ratni druže, napiši posvetu. Tvoj Pozni“. Ovaj hrabri čovjek nije dočekao izlazak ove knjige — umro je 7. juna 1984. godine. (Fotografija desno) {150} Petnaestogodišnji Stanko Šaponja doživio je Štalovu ofanzivu; proboj obruča oko Kozare kao kurir Dragutina Ćurguza Crnog i Ranka Šipke, proslavljenih komandanata kozarskih partizana. U završnim operacijama za oslobođenje zemlje bio je komesar Izviđačke čete 53. udarne divizije. Danas je pukovnik JNA, živi u Splitu. Srpko Bera, Knežopoljac, bio je hrabar kurir i bombaš u Prvom bataljonu Pete kozarske brigade. Danas potpukovnik JNA, živi u Splitu. {151} Zdravko Dimić, iz sela Demirovca, imao je 15 godina kada je 3. januara 1942. postao kozarski partizan. U udarnom protivčetničkom bataljonu za vrijeme velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, bio je pomoćnik Dragoje Popovića i Rade Graovca, legendarnih kozarskih puškomitraljezaca. Najveći dio borbenog puta prošao je sa Drugom krajiškom, a kraj rata je dočekao u Devetnaestoj srednjebosanskoj udarnoj brigadi. Čitava Zdravkova porodica je stradala u ofanzivi na Kozaru: oca Stevana strijeljale su ustaše u banjalučkoj „Crnoj Kući“, a djeda Jovu u 96. godini i strica Radovana u logoru na Sajmištu kod Beograda. Tetku Milicu i sva tri ujaka — Marjana, Milana i Savu — ubili su u Jasenovcu. Danas je Zdravko Dimić general-pukovnik JNA. Danas živi u Beogradu. Nenad Banjac je rođen 1928. godine u selu Brekinji pod Kozarom. Njegov otac Mihajlo, dobrovoljac sa solunskog fronta i braća — Stevo, Uroš i Rade — svi su prvoborci. Njima su se pridružili i najmlađi članovi porodice — Nenad, Vukica i Milja. U proboju obruča oko Kozare, jula 1942, poginuli su braća Stevo i Rade. Oca Mihajla, majku Petru i njihovih četvoro unučadi ubile su ustaše i bacile u bunar u selu Velikim Zdencima kod Daruvara. Kroz obruč oko Kozare Nenad nije prošao, već je kao jedan od rijetkih svjedoka masakriranja ranjenika u Mlječanici, i sam ranjen, uspio da se izvuče na Vitlovsku. Neprijateljski pretres Kozare preživio je ispod jedne trule bukve. Na smotri kozarskih boraca na Paležu 19. avgusta 1942. godine stojao je i Nenad. Kao kurir borac Pete kozarske brigade učestvovao je u svim njenim bitkama, a kraj rata je dočekao kao komesar Prateće čete 53. divizije. Nenad Banjac je danas general-potpukovnik JNA, živi u Beogradu. Tri imena i jedan broj U počeku je poštar lutao širokim bulevarom sa drvoredom. Obilazio je ulaze u velikom, nedavno podignutom paviljonu bez broja. Mučio se dok jednog dana nije otkrio tajnu: puno pisama dolazilo je na adresu Marije, Ane i Sonje Dragišić. Neko će, možda, pomisliti, kao i poštar što je tada mislio, da su ovdje stanovale tri djevojke, koje vole cvijeće i dobijaju puno pisama. Ovdje je, međutim, doskora živela samo jedna djevojka, kojoj je rat napisao tri čudne biografije i ostavio tri imena i jedan broj. Marija, Ana i Sonja. Svako ime je dio jednog života. Marija. Rano je ostala bez majke. Bila je jedino žensko dijete u kući, pored petorice braće. Išla je u školu, igrala se i brala jagode na stranama iznad Une, kao i sva djeca u selu Kalenderima pod Kozarom. Pored snažne i odrasle braće naučila je mnoge muške poslove. Kada je rat izbio, imala je 12 godina. Otac i braća, među prvima, otišli su u borbu. Ni ona nije htjela da ostane kod kuće. Iz odreda su je nekoliko puta vraćali. Braća Mile i Dragutin jednom su je batinama otjerali kući. Ali, ona je bila uporna. I na Vitlovskoj je, juna 1942, pred proboj obruča, i njeno ime, kao ime najmlađe partizanke, uneseno u spisak Treće čete Kozarskog odreda. Dobila je i pušku sa nekoliko metaka. Jedan od najžešćih okršaja u kozarskoj ofanzivi odigrao se na Ravnom gaju. Tu je i Marija doživjela svoje prvo vatreno krštenje. Pucala je trčeći preko mrtvih i ranjenih. Bilo ih je mnogo, a ona je htjela samo naprijed, kroz kišnu noć koju su rakete pretvarale u dan. Onda je nešto snažno eksplodiralo. Učinilo joj se da je to puklo u njenoj glavi, u ušima. Nešto ju je peklo, vidjela je plamen i osjetila miris svoje kose. Odnekud se survala sa visine i utonula u dubok san. Probudilo ju je vlažno jutro. Oko sebe je vidjela puno naroda, žena, djece i ustaša, ali nije čula njihove glasove. Onda je kamion dugo truckao prema Dubici i dalje, a ona je grizla usne od bolova. Iza nje je ostala Kozara u dimu. Čitava sela u Knešpolju su tada gorjela. Ana. Teretni voz, koji je satima stajao u stanicama, opkoljen stražom, zaustavio se u gradu. Putnici nisu znali kuda idu. Najzad su se našli u Beču, na zabačenom kolosjeku željezničke stanice. Pred komisijom, u nijemom stroju žena, stajala je i ranjena Marija. Na pitanje kako se zove — ona nije odgovorila. Tada je Nijemac, ne želeći objašnjenja, vješto udario neizbrisivi broj 73.776 na njenu lijevu ruku i, odgurnuvši je grubo, rekao nešto što je ličilo na ime „Ana“. U stvari, put do ovog drugog imena počeo je još kod ceste na Cerovljanskom polju, gdje je ona kao zarobljenik izbačena iz kamiona u improvizovani logor žena i djece. Bila je vrućina i usne su je pekle. Sve se tiskalo oko česme za kap vode, koju su djeca tražila od majki. A onda su ustaše mitraljezima napravili „red“. Preko lješeva niko {152} nije ni pokušavao da pređe. Tada je opet nešto snažno puklo u njenim ušima i ona je čula samrtne krike. U logoru u Staroj Gradiški doživjela je još veći užas. Stajala je u stroju sa majkama od kojih su otimali djecu. Nju nisu imali od koga oteti. Sa velikom grupom djece dospjela je u Sisak. Ležala je u vatri i bunilu, sa drugom djecom. Neka su tu već danima umirala, bez hljeba i vode. Žene su dolazile i odvodile po koje zdravo dijete. Jednoj su se svidjele njene lijepe crne oči. Povela ju je. Ali, primjetivši da je ranjena, uzela je drugu djevojčicu. I tako, sa tužnim transportom, u tom čudnom vozu kakvi su se tada kretali prugama koje vode u Njemačku, prošla je Zagreb, Grac, Beč... Dani su sporo prolazili, voz je klackao i stajao, a Ana, čim bi zažmurila, u magnovenju bi se našla kraj nekog potoka i slušala žubor vode. „Vode, samo kap vode“, čuli su se vapaji. Jedna dječja duša je tako lutala stravom i užasom. Trajalo je to danima i mjesecima. U glavi su joj se pomiješala sva mjesta u kojima se zadržavala. Bila je kratko u Aušvicu, Lajpcigu, Minhenu, a duže u Vroclavu i Desau. Onesvješćenu, sa zatrovanom ranom, prebacili su je iz Vitenberga u neku malu bolnicu u parku, koja nije pripadala logoru. Pravo je čudo kako je Ana ovamo dospjela. Rana je ubrzo zarasla, pošto su povađena sitna parčad gelera, koje je Ana zadobila na Ravnom gaju pod Kozarom. Malo odmorena, već je pomišljala na Kozaru, partizane i bjekstvo iz bolnice. Bio je lijep dan kada je izašla u bolničko dvorište i krišom uspjela da se pridruži nekoj djeci koja su se igrala pored stare ruševine. Tako se provukla i do željezničke stanice i ušla u jedan voz koji je ubrzo nekuda krenuo. Na tom putu je, krijući se, prošla Drezden, Berlin, Varšavu, Prag i dospjela u Beč. Tu je poznala željezničku stanicu na kojoj je ranije dobila ime Ana i neizbrisivi broj. Znala je sada da je bliže svojoj zemlji. Osmjelila se i upitala koji voz ide za Hrvatsku. Granicu je srećno prošla, ali kod Zagreba su je ustaše skinule sa voza i zatvorile u neko dvorište u kome je bilo puno žena. Bio je hladan novembarski dan. I dok je stražar razgovarao sa jednom zatvorenicom, Ana je vješto, još jednom, umakla u noć. Krpe kojima su joj bile zamotane noge odmah su otpale. Jedan dan je provela u plastu sijena. Dok je tamo ležala, oko nje je mirno pasla stoka i prolazili su pastiri nikom od njih nije smjela da se javi. Druge noći se dovukla do jedne usamljene kuće. Dalje nije mogla. Imala je sreću: našla se u kraju koji je kontrolisao Karlovački partizanski odred. Seljaci su je prebacili preko Une na teren Kozare. Tako se srećno završilo Anino petomjesečno lutanje po svijetu. Sonja. „Sonja, tvoje duge kose“, tiho je zapjevao mekim i prijatnim glasom Radivoje, puškomitraljezac, dok se djevojka češljala. Pjesmu su prihvatili i ostali drugovi. Prihvatili su i to ime, i Anu su otada zvali Sonja. Sonja — to ime je vezano za njene najlepše uspomene iz rata. Krajiške brigade su se, kroz borbu, spremale za svoju prvu smotru pred vrhovnim komandantom. Na putu za Podgrmeč Sonja je ranjena u ruku, ali nije htjela da ostane u bolnici. U stroju Četvrte divizije, 7. januara 1943, vidjela je prvi put druga Tita. U četvrtoj ofanzivi nije se odvajala od brigade. Podnosila je glad i zimu kao i odrasli. Trljala je noge snijegom da joj se ne smrznu. Postala je bolničarka; nisu joj dopustili da ode u bombašku desetinu, kuda je željela. Ređale su se pobjedonosne akcije njene brigade, i ona je bila srećna. Drugovi su joj u šali govorili kako primjećuju da raste. U stvari, bila je sitna i mala, i jedino što se na njoj isticalo — to je bila duga crna kosa, koja joj je prekrivala pleća. Milja Toroman iz Brekinje kod Bosanske Dubice, nije imala 15 godina kada se našla u kozarskom zbjegu na Paležu u ljeto 1942, a zatim u ustaškom logoru u Sisku i njemačkom zatočeništvu u Nirnbergu. Poslije srećnog povratka na Kozaru, u ljeto 1943, postala je borac Jedanaeste krajiške brigade u kojoj je dočekala i kraj rata. U prvim danima slobode Milja se udala za Peru Marina, prvoborca, s kojim je stekla troje djece. Sada su počeli i unučići da pristižu. Milja Toroman Marin danas živi u Krivoj Rijeci pod Kozarom. — Ratni snimak Žorža Skrigina. {153} Marija Dragišić, rođena 1928. u selu Kalenderima pod Kozarom, postala je borac Kozarskog odreda u proljeće 1942. godine. U velikoj ofanzivi je zarobljena i, sa grupom kozarskih djevojaka otjerana u jedan od njemačkih logora kraj Berlina iz koga je, poslije četiri mjeseca patnji, uspjela pobjeći i vratiti se na svaju Kozaru. Kraj rata je dočekala kao borac i bombaš Jedanaeste krajiške brigade. Marija je umrla 1974. godine od posljedica rana koje je u ratu zadobila. {154} U avgustu 1943. Sonja je prešla u novoformiranu Jedanaestu krajišku brigadu, koja je na drumu između Dragotinje i Brezičana dočekala dijelove neprijateljske divizije „Tigar“. Ovdje je jedan Nijemac iz pištolja opet ranio Sonju u nogu, malo niže od prve rane dobijene na Kozari. Po ozdravljenju, Sonja je ponovo našla svoju brigadu na položajima oko Gradiške. Uoči nove 1944. godine, kada su Krajišnici napadali Banjaluku, Sonja je sa vodnikom Mihailom Janjetovićem bacala ručne bombe na ustaško uporište kod mosta na Savi u Gradiški. Kad su je drugovi ponijeli teško ranjenu, po treći put u istu nogu, ona je kroz suze i svitanje gledala zidine logora u Staroj Gradiški, sjećajući se šta je tamo kao Ana doživjela. Znala je da sužnji u zidinama broje svaki pucanj koji dopire sa druge obale rijeke. Brzo je zarasla i ova rana, i Sonja se vratila u svoju brigadu. Stigla je da sa njom prijeđe pobjedonosni put preko Travnika i Zenice — sve do jugoslovensko-austrijske granice, koju je upoznala kao mala zatočenica. Na tom putu ranjena je još na dva mjesta. Četiri komada čelika prošla su kroz njenu desnu nogu, a jedan kroz lijevu ruku, samo malo iznad neizbrisivog broja što ga je ostavio onaj Nijemac u Beču. Dugo poslije toga sretali smo je često u auli beogradskog Pravnog fakulteta kao vanrednog studenta, na Hipodromu kod Careve ćuprije i Partizanovom stadionu. A kada je bila zima, sankala se sa djecom u strmoj ulici. Na klinici, gdje je radila kao medicinska sestra, voljeli su je svi bolesnici. Iza vrata na kojima je stajala pločica sa tri imena i tri uspomene, ne čuje se više njen zvonki smijeh. Sada je tiho i ovdje na Bulevaru kao i gore u aleji Novog groblja kud je Marija otišla tako brzo da je u to teško i povjerovati. Milja Bijelić, rođena u selu Jasenju kod Bosanske Dubice, kao petnaestogodišnja djevojčica doživjela je veliku kozarsku ofanzivu, ustaški logor na Cerovljanima i progonstvo u Slavoniju. Kada se u jesen 1942. godine susrela sa partizanima u slavonskom selu Markovcu, od njih se više nije odvajala. Kraj rata je dočekala u Jedanaestoj krajiškoj brigadi u kojoj je bila bolničarka, omladinski rukovodilac bataljona i politički komesar Prateće čete štaba brigade. Danas Milja Bijelić Vuković živi u Beogradu. — Ratni snimak Žorža Skrigina. Veljko Šinik, Milan Macura i Dule Šinik, ratni drugovi Marije Dragišić, kao četrnaestogodišnjaci bili su borci i kuriri izviđačke čete Jedanaeste krajiške brigade. {155} Na poleđini fotografije Na maloj zaravni kod Bosanske Krupe stoje četiri stara bagrema. Jedan od njih, istureniji prema obali, krije u sebi posebnu priču. U njegovoj krošnji bez cvjetova ostao je posljednji pogled jedne mlade Kozarčanke. Na krivom i sada već zakržljalom ogranku prestao je njen život u sedamnaestoj godini. Tog dana, u februaru 1943, Nijemci su, poslije njenog upornog ćutanja, objesili Lepu Radić, partizanku ispod Kozare. Sada su ova četiri drveta ograđena lijepom, čvrstom ogradom. Oko njih raste čitava šuma mladih bagremova, a ispod njih teče Una. U njenoj porodici, koja više nije onako velika kao onda kada je ona bila djevojčica, vidio sam šest partizanskih spomenica i jedan Orden narodnog heroja. Tri su pričvršćene na crnom somotnom jastučiću. Jedna spomenica i Orden heroja sa zlatnom vrpcom pripadaju njoj. Jastuče nije u njenoj kući, jer kuće više nema. Izgorjela je u kozarskoj ofanzivi 1942. Na njenim temeljima podignuta je škola koja nosi ime Lepe Radić. Vidio sam to u Bosanskoj Gradiški, našem gradu, u gradu koji više nije onakav kao onda kada je Sveta Radić, njen otac, dovlačio bukove cjepanice iz Prosare i prodavao ih s mukom da bi platio školarinu za kćerke u zanatskoj školi. Naš grad sada je ljepši i veći. U zavičajnoj sobi sakupljene su mnoge uspomene jednog razreda i generacije koja se borila i koju je uništio rat na ovom keju kraj Save. Gledam malu sliku i na njoj dvanaest nasmejanih djevojčica u šarenoj nošnji. Zagrljene, stale su pred kameru. Na poleđini se jedva može pročitati izblijedjeti rukopis: „Peti razred Ženske zanatske škole u Bosanskoj Gradiški. Ekskurzija sa Sušaka 7. VII 1939.“ Bilo je to prvo i posljednje zajedničko putovanje njihovog razreda. Četiri nasmijane djevojčice samo su jednom vidjele naše more. Čudna je bila njihova sudbina. Šetale su one ovim kejom pod kestenovima i njihov zvonki smijeh sa obale osvajao je gimnazijalce. Voljele su, kao i sve djevojčice na svijetu, da šetaju sa mladićima u tišini večeri. Svoje prve sastanke zakazivale su preko cedulja krišom doturenih ispod školskih klupa. I to nikome nije smetalo, sve do jednoga dana kada je došao rat i kada su djevojčice naglo—odrasle. Školovanje još nisu bile završile kada za njih u ovom gradu više nije bilo mjesta. Njihovo omiljeno šetalište na keju ostalo je pusto. Obalom se više nije čuo smijeh, a sa druge strane rijeke, iza zidina Stare Gradiške, sve češće su dopirali stravični krici. Neka teška tama, a to nije bila posavska gusta magla, pritiskala je naš grad. On je tonuo sve dublje u svoju mutnu rijeku i život u njemu polako je prestajao. {156} Pod fašističkim vješalima prekinut je život 32 mlade Kozarčanke: neposredno pred rat ovaj razred ženske zanatske škole iz Bosanske Gradiške fotografisao se na na izletu u Sušaku. Tada djevojčice nisu ni slutile da će ih rat gurnuti u nezapamćeni ljudski pakao. Mira Raca, Desa i Mira Bamburać, Desa Bohatjuk i Seka Zarić obješene su na malom trgu u Bosanskoj Gradiški, a Lepa Radić, njihova školska drugarica, u Bosanskoj Krupi Lepa Radić, rođena 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici kod Bosanske Gradiške, najmlađi je narodni heroj Kozare. Partizanka je od ustanka, uhvaćena u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi u Podgrmeču i obešena na malom trgu u Bosanskoj Krupi februara 1943. godine. {157} Na njegovom malom trgu, kraj keja, još stoji stari i zarđali električni stub. Ni po čemu se ne razlikuje od ostalih takvih stubova. Pa ipak, on je spomenik jednoj mladosti. Stara učiteljica Dragica Radulović ne može da zaboravi kada su njene učenice Seka Zarić, Desa i Mira Bamburać, u svojoj šesnaestoj godini, na njemu bile obješene. Ona često dolazi u muzej koji kazuje o onim stravičnim vremenima pod Kozarom, dugo stoji kraj jedne vitrine, kao kraj najveće svetinje, i gleda u izvezene radove svoje male, i uvijek nasmijane učenice Ženske zanatske škole. To su one velike, purpurne, crvene ruže, utkane u vez koji je postao legenda. Lepa je voljela svoj mali grad, a još više mirnu Bistricu, selo pod šumom na Dubičkoj cesti. Tu je ona maštala, čitajući zabranjene knjige koje joj je Vladeta, njen stric, donosio iz Banjaluke. Bila je još djevojčica kada mu je napisala svoje prvo pismo: „Dragi čiko, dođi, otelila nam se Goluba i došao je u selo novi pop“ — i on joj je poslao „Berače pamuka“. Mala nestašna djevojčica prva je u selu pročitala „Gvozdenu petu“ i roman „Mati“. A kada je došao rat, Nijemci su prolazili putem i kraj njene kuće. Ona se pela na zvonik crkvice da ih što bolje vidi. Tada je Vladeta već bio otišao u Kozaru sa Šošom. Ubrzo zatim otišao je i otac Sveto, pa stric Vojo i njegova drugarica Jovanka. Sve ih je ona ispratila. A jednog dana rano u zoru, kada je padao snijeg, došle su ustaše. Vezali su babu Darinku, sestru Daru i nju. Lepa je tada bila najmlađi talac zatvoren u Gvojićevom podrumu u Gradiški. Poslije 20 dana, kada su ipak bile puštene, u decembru 1941, Lepa se više nije vratila kući. Sa sestrom Darom otišla je pravo u Grbavce, partizansko gnijezdo pod Kozarom. U Grbavačkoj četi, među prvim omladincima, bila je i ona kao petnaestogodišnja djevojčica. U ambulanti Drugog krajiškog odreda bila je najmlađa bolničarka. Mladen Stojanović legendarni komandant kozarskih partizana i ljekar, naučio ju je kako se njeguju ranjenici. Shvatila je to brzo. I kada je bilo najteže, te prve ratne zime, znala je svojom vedrinom da ohrabri ranjene drugove. U dubini šume, iznad prijedorske Bistrice, nalazila se baraka za ranjenike. Noću, pored uvrnute petrolejke, ona im je ublažavala bolove. Tako je jednom primijetila da se šezdesetogodišnji Trivun Kukić, iako teško ranjen u desnu ruku, svake večeri moli bogu, krsteći se pri tome uz velike napore svojom ljevicom. Na njenu molbu da se ne napreže — prestao je Trivun da se krsti, ali pod uslovom da se ona moli za njega. I ona se molila. U šesnaestoj godini, drugoj godini rata, tu u dubini Kozare, primljena je Lepa Radić u Partiju. Kandidatski staž za nju nije bio potreban. Tada je napustila ambulantu i bacila se svim žarom na nove zadatke. U jeku najžešćih borbi pod Kozarom prešla je u Podgrmeč. I dok je bjesnila ofanziva pod Kozarom, u julu 1942. ona je sa omladinom organizovala na ravnici Pučinik prvu ratnu žetvu. Stotine omladinki žnjele su noću žito. Omladina Podgrmeča ponosila se Lepom Radić. A tamo preko Sane neprestano je grmilo. Njena Kozara, drugovi i porodica bili su u obruču. U njemu su pali i otac, i brat, i stric, koga je posebno voljela. Vladeta je pao junačkom smrću. Bio je zamjenik komandanta bataljona. Na proboju obruča oko Kozare našao se sa masom žena i djece iz zbjega. Ispalio je rafal na Nijemca koji je bajonetom ubio sedmogodišnju Brankicu, kćerkicu učiteljice Nele Bojanić, koja je ispala iz granja kada je majka kraj nje pala mrtva. — Gade! — rekao je Vladeta, prešao preko mrtvog Nijemca i krenuo prema streljačkom stroju. Tukao je iz svoje mašinke ne skrivajući se sve dok nije i sam pao. {158} Na putu za vješala... Fotografije o herojskoj smrti Lepe Radić pronađene su kod ubice. {159} Nije imala punih 18 godina kada je prkosno stala pod njemačka vješala. {160} Sedmog januara 1943. Lepa je došla u Jasenicu, na smotru Četvrte krajiške divizije. To je bila i njena divizija, puna Kozarčana, kojom je komandovao Šoša. A ona je na smotru dovela svoju omladinu da vidi Tita i preda mu poklone. I to je bio onaj najljepši trenutak u njenom životu, u životu borbene mladosti ovoga kraja. Utabanim stazama gazili su Krajišnici čvrstim korakom pored Tita, a on je stajao na tribini okićenoj šarenim ćilimima. Omladina je pjevala njemu i brigadama, Prvoj, Drugoj, Petoj. I nikada nije ispjevano toliko pjesama, stvoreno toliko novih stihova na jednom zboru kao toga dana na snijegu pod Grmečom. A onda su brigade otišle na svoje položaje. Počinjala je ofanziva, po redu četvrta. U Srednjem Duboviku, na sastanku Opštinskog komiteta Partije, čiji je član bila i Lepa, podijeljeni su zadaci. Jake njemačke snage zaposjele su prilaze Grmeču, a u njemu su bile partizanske bolnice, oskudni magacini hrane, zbjegovi naroda i dječiji domovi. Kroz sniježno bespuće Grmeča, Lepa je povela 150 žena i omladinki za Drugom i Petom brigadom. Njihova kolona nailazila je na prizore koje samo ratni užasi mogu da ostave iza sebe. Jedan zbjeg sa ženama i djecom zapao je u dubok snijeg. Zastali su da se malo odmore, i to je bio njihov posljednji predah. Svi su se bili smrzli i sjedili ukočeni kao kameni kipovi. I hrana koju su nosili u zavežljajima, hljeb i sir, sve je bilo skamenjeno. Lepa je od sto prikupljenih čaršava sa ženama napravila sto nosila za ranjene i promrzle drugove. To je bilo i najpotrebnije. Ali u žestokim borbama, kada su čitave brigade patile od halucinacija, i njen zbjeg je iznenada opkoljen u dubokom snijegu kod baraka iznad sela Praštala. Ona je ispucala na Nijemce sve metke iz svoje puške i pištolja, ali time nije mogla da odbrani ni sebe ni zbijeg koji je predvodila. Pozivala je na borbu i golim rukama. Ostala je prkosna i onda kada je savladana udarcima kundaka. U pratnji dobro naoružanih i opremljenih njemačkih vojnika, ona je nemoćno gledala svoju gladnu i promrzlu kolonu na snijegu. Poslije tri dana Lepu su dovezli automobilom do starog bagrema u Bosanskoj Krupi. Stalno su joj obećavali život ako kaže ko su, među prisutnima, komunisti, a ona je ćutala, kao nijema. Njen izmučeni pogled još jednom je obuhvatio zbjeg, koji je sada bio mnogo veći od onog što ga je ona predvodila kroz Grmeč. Bio je opkoljen cijevima njemačkih mitraljeza. Bez riječi, laganim korakom, uputila se stolu pod bagremom. Kada je stala pod vješala, obratila se opet zarobljenom zbjegu... Ali je omča prekinula njene riječi. Gledam u ovu njenu fotografiju snimljenu pod vješalima. Njemački vojnik koji joj je namakao omču na vrat pao je u Zagrebu, na Savskoj cesti. U njegovoj torbici pronađena je fotografija na čijoj je poleđini pisalo, pedantnim njemačkim rukopisom: „Lepa Radić, uhvaćena partizanka“. I to je bilo sve što su o njoj saznali. Vladimir Mijatović, desno, rođen je 1930. godine u Bosanskoj Dubici. Od aprila 1942. do oktobra 1943. proveo je u ustaškim i njemačkim logorima. Prve strahote doživio je sa majkom Darinkom i sedmogodišnjom sestrom Nadom u ustaškom logoru u Staroj Gradiški, a potom u Lincu i Gmundenu u Austriji, odakle su, preko ustaškog zatvora na Savskoj cesti u Zagrebu, ponovo vraćeni u Staru Gradišku gde su mu ustaše ubile majku. Iz logora u Sisku djecu su spasili dobri ljudi i sklonili ih u porodicu Švab u Lipovljanima kod Novske. Oktobra 1943. mali Vladimir je pobjegao u Posavski partizanski odred. Kraj rata je dočekao kao kurir u Virovitičkoj udarnoj brigadi. Vladimir i njegov nerazdvojni drug Škriljac bili su omiljeni borci i kuriri Virovitičke brigade. Sada je Vladimir Mijatović potpredsjednik Privredne komore Jugoslavije. Živi u Sarajevu. {161} Sa mladog šljivika padale su grane Lijep septembarski dan, kao dugo očekivani san, doveo nas je u Milića gaj, usred Knešpolja. Jutarnja izmaglica još se polako dizala sa Međuvođa i prvog partizanskog aerodroma, a već su bili postavljeni dugački stolovi sa svim onim što se po vjekovnim običajima ovdje iznosi na trpezu pred najdraže goste. Oko stolova su stajale žene u crnini, samo su im maramice, kojima su brisale oči, bile bijele. A Knešpolje se uoči rata kupalo u bjelini. Žene su tada nosile bijele bošče koje su im se spuštale niz leđa. Od rata ih više nema. Mogu se vidjeti samo u muzejima. Kolone i grupe stalno su pristizale stazama što preko livade ulaze u gaj. Kao da se sva mladost Kozare slila u ovu šumu; mladići, djevojke, djeca. U lisnatim krošnjama drveća vjetrić je lagano njihao zastave. A onda se za trenutak sve utišalo. U sjenci hrastova, usred obilja, čvrsto zbijeni jedan do drugoga, uspravni, postrojili su se ratnici slavne Pete kozarske brigade. Kroz lisnate krošnje hrastova probijali su se sunčevi zraci i nemirno se poigravali na odličjima koja su pokrivala grudi boraca. U stroju, tamo gdje je bio Četvrti bataljon, stajala je Ilinka Borković. Jednom rukom lagano se oslanjala na Uzeira Zubovića-Lembiku, koji je u brigadi prvo bio kurir, a kasnije, kada je malo stasao, postao je puškomitraljezac, dok je drugom rukom pridržavala štake. Kada je pred stroj stao Boško Šiljegović, nekadašnji komesar brigade, ja sam se sjetio onog septembarskog dana 1942. godine na Paležu, kada je on isto ovako sa Šošom stajao pred našom brigadom i govorio. Zapamtio sam samo ove riječi: „Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje što vjetar nosi? U njemu su ležala naša djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije uništena, odred je ostao. Mi smo svjedoci...“. Onda su nas potresli stihovi „Stojanke majke Knežopoljke“ koju je Skender Kulenović, tu pred nama, prvi put izgovorio. Stroj se zaljujao, suze niko nije ni zadržavao. Djevojke su, po tradiciji, darovale borce peškirima koje su same izvezle. Jedan peškir poslale su drugu Titu. Najljepši, najdražem. Izvezla ga je Sava Trkulja, iz sela Međuvođa. Ilinka Borković dobila je dva peškira. Gledao sam je i počeo da se prisjećam. U Maloj lokvi kraj Brusevca, pod samom Mrakovicom, izgubljena u divljini, bila je kuća Glige Borkovića, prekaljenog ratnika sa Soluna. On i njegova žena Marta do rata su podigli osmoro djece, od desetoro, koliko su ih imali. Starije kćerke, Zora u sedamnaestoj i Ljubica u šesnaestoj, već su bile pripremile ruho za udaju. {162} Ilinka Borković i Mihajlo Tomić, borci Jedanaeste krajiške brigade, slikali su se u Italiji 1944. za vrijeme liječenja rana zadobijeniih na kozarskom ratištu. Rat je ranio i njegovo djetinjstvo. {163} Ilinka Borković (desno), iz sela Turjaka pod Kozarom ratni vojni invalid je od svoje šesnaeste godine, a Danica Sotat, iz Drvara, starija je od nje godinu-dvije. {164} U početku ustanka Gligo je pokušavao da sakrije od djece ono što je potajno radio za partizane na Kozari. A kada su Zora i Ljubica otišle u odred, on više nije ništa krio od djece. Nosio je žito i dalje u meljavu na Lubini jer partizanskoj kuhinji trebalo je sve više hljeba. Kuća Glige Borkovića postala je — kuća partizana. Tu su dolazili: doktor Mladen Stojanović, Josip Mažar-Šoša, Miloš i Boško Šiljegović, Esad Midžić, Ivica Marušić-Ratko, Vladimir Nemet-Braco, Obrad Stišović, Ratko Vujović-Čoče, Branko Babić-Slovenac. U junu 1942. iznenada su došli Nijemci i ustaše. Majka je uspjela samo da izvuče djecu na stazu koja je vodila dublje u šumu. I Ilinka je trčala za njima sa vrućim hljebom, tek izvađenim ispod sača, a plamen je šikljao iz kuće i štale. Sa mladog šljivika padale su grane sječene rafalima. Skriveni u dubini šume, šćućureni u malom zbjegu, zariveni u zemlju kao krtice, dočekali su ofanzivu. Preko njih je ona protutnjala. Ilinka, najstarije dijete, zatim Nikola i Vidosava, Savka i Petra, zagrljeni, hrabrili su jedno drugo dok su preko njih prelazili streljački strojevi. Danica, beba u povojima, umrla je u majčinom krilu. Možda se i ugušila, ko zna. Kada su izašli iz skrovišta, kako su izbjegli logor i zavarali trag neprijatelju — to samo zna majka. O skrivanju po kolibama i šumi, iznad Brusovca i Samardžija, Grbavaca i Turjaka, stara Marta danas nerado govori. Jednog dana, u januaru 1943. otišla je i Ilinka u partizane. Majka je nije ni zadržavala. U brigadi je sigurnije — znala je ona. Počeli su da se ređaju juriši na Petnaestom kilometru i na Ćelinovcu, na Omarskoj i Bosanskoj Dubici. U Trećoj četi Četvrtog bataljona 11. brigade bila je mezimica. Zvali su je u štab, za bolničarku, ali ona svoju desetinu nije htjela da napusti. Tako je bilo i one noći u akciji na Piskavici. Iz blindiranog voza kuljala je vatra, a njena desetina se privlačila bunkerima. Tada se nešto prolomilo, podiglo je od zemlje, pred očima joj bljesnulo i odmah zatim sve se smračilo. Nije mogla da se pokrene. Osjetila je bol i onda je opet nestalo svega. Osvijestila se na leđima Glige Bere, druga iz desetine. Koliko je taj put, na nosilima, sve do sela Jablanice i brigadne bolnice trajao, ona ne zna. Ali se sjeća, bila je ponoć, da ju je dr Kraus iznio iz kola u Sanskom Mostu i položio na sto. Viknula je ili se njoj samo tako učinilo: „Majko rana boli!“ Kada su joj javili, iz sela Miljevića, da je Ilinka, poslije teškog ranjavanja, ostala bez desne noge, visoko iznad koljena, majka je sa dubokim uzdahom rekla: — Neka je samo ostala živa, i sve će dobro biti! Bio je oktobar, 1944. Avion je klizio po aerodromu. Kroz zamagljena stakla vidjeli smo, osvijetljen kao u plamenu, jedan veliki grad. Mnogobrojni reflektori, ukrštajući se na visinama, prosjecali su noć nad Barijem. Sve je tako novo i puno tajni, kao i ovaj prvi let avionom, da zaboravljam i sam na svoja ranjena pleća. Dvadesetak kilometara vozili smo se udobnim bolničkim kolima po asfaltu. Na tragu varošice plamtjela je balja. Ulicama su se kretale čitave kolone partizana na štakama. Građanstvo nas je radoznalo posmatralo. Kad smo čuli da je Beograd slobodan, našoj radosti nije bilo kraja. Ilinka stoji sa grupom djevojaka, nasmijana, lagano se oslanjajući na svoju štaku. Crni uvojci joj padaju na ramena, kosa je mrka i gusta, a oči sijaju čudnim sjajem. Oni što su već prezdravili uhvatili su se u kozaračko kolo, a mi nismo. Svetislav Vasilić rođen je 1930. godine u selu Strigova kod Bosanske Dubice. Kad mu je otac Vujo među prvima otišao u ustanak 1941, Sveto, kao najstarije dijete, preuzeo je brigu o porodici. U ofanzivi na Kozaru, juna 1942, čitava porodica Vasilić je zarobljena. Majka Ljuba sa četvoro djece, najmlađi Vitomir imao je tri godine, provela je pet mjeseci u ustaškim logorima. Svetu, za koga je najviše strahovala. provukla je kroz Jasenovac i Veliki Grđevac u ženskoj haljinici. Nije se mirila sa sudbinom ni onda kada su joj u Sisku ustaše oduzele djecu. Preko Anđelka Vidovića je uspjela da ih prikupi i izvuče iz logora. U opustošenu i popaljenu Strigovu vratila se u decembru 1942. U proljeće 1943. Sveto je postao borac Pete kozarske brigade. Jedno vrijeme je proveo u Komandi mjesta za Bosanski Novi odakle je, u oktobru 1944, prekomandovan za kurira u štab 20. krajiške brigade. Učestvovao je u oslobođenju Zagreba i u poslednjim borbama kod Celja u Sloveniji. Poslije rata i školovanja decenije je proveo kao uspješan privrednik i društveno-politički radnik. Sada je istaknuti aktivista Mjesne zajednice i Sekcije boraca učesnika bitke na Kozari. Živi u Beogradu. {165} U kratkim pantalonama Pošto je na juriš zauzela Ključ, varošicu uklještenu planinama Šišom i Manjačom, uslijedio je pokret... Maskirana granama sa zelenim lišćem, kolona Prve krajiške brigade vijugala je prašnjavom cestom, kao duga živica u pokretu... Poslije dugog i napornog marša kolona je zastala da bi borci predahnuli i pripremili se za svečani ulazak u slobodarski Drvar. Brigadni hroničar je toga dana zapisao, 7. avgust 1942. Bilo je kasno popodne kada su se Krajišnici svrstali u dvojne redove. Na čelu kolone išao je borac sa visoko uzdignutom zastavom. U pratnji zastave, korak-dva iza, utegnuti opasačima na kojima su visile bombe, sa kožnim torbicama kakve nose politički komesari, što im je davalo posebnu ozbiljnost, naoružani kratkim italijanskim puškama sa presavijenim nožem, išli su Rajo Baškot i Draško Popović, najmlađi ratnici Prve krajiške brigade. Ko su bili dječaci što su na svoja slabašna pleća uprtili teret koji su uvijek mogli da nose samo odrasli muškarci? Rajo Baškot, sa svojih 14 godina, već je bio iskusan borac. U ustanku na Kozari izvršavao je sve zadatke, kao i odrasli. Njegov stariji brat Boško, student i komunista, već se nalazio sa doktorom Mladenom u Kozari. Izbjegao je iz Prijedora još u aprilu, kada je okupator u ovom gradu uspostavljao svoju vlast. Na prve ustaničke pucnje ustaše su odgovorile pokoljem 700 Prijedorčana. Ubijali su ih na ulicama, na pijaci i na mostu preko Sane. Strijeljali su i Rajinog oca, željezničara. Tada je čitav Prijedor bio okrenut Kozari. Ratni događaji su zahtjevali da veza Mjesnog komiteta Partije i SKOJ-a sa Mladenom i Kozarom bude sigurna i stalna. Jedna od spona u tom lancu hrabrih bio je i Rajo Baškot. Pikajući loptu kraj ustaške straže i rampe na izlazu iz grada, prolazio je plavokosi dječak na izgled nezainteresovano, a kada bi se malo udaljio od straže, ubrzao bi korak i onda trčao sve do sela Brezičana. Poruka iz grada, zašivena u kratkim pantalonama, uvijek je bila važna, pogotovo ako je dolazila iz Mjesnog komiteta Partije, od Mire Cikote ili Ajše Maličević. Februara 1942. snijeg je bio dubok kada je Rajo u sankama još jednom prošao kraj ustaške straže. Na vojno-političkom kursu, u osnovnoj školi u Jutrogušti pod Kozarom, bio je najmlađi slušalac. Skakućući s noge na nogu, onog rascvjetalog majskog dana, utrčao je u Prijedor kada je grad bio oslobođen. Ali ubrzo zatim, njegovu radost presjekla je velika Štalova ofanziva. Proboj iz obruča na Patriji i Gornjem Jelovcu, onaj džinovski juriš Udarnog bataljona, juriš od koga je gorjela planina, bili su prvo vatreno krštenje maloga Raje. U ofanzivi je izgubio majku i jedinu sestru Stoju. Imala je samo dvanaest godina kada su je ustaše ugušile u Staroj Gradiški. Sa stegnutim srcem prekaljenog ratnika došao je Rajo u Prvu krajišku brigadu, kao u svoju porodicu. Ona mu je bila sve što je imao. I nada i strijepnja. {166} Prva krajiška brigada, nosilac Ordena narodnog heroja, formirana je 21. maja, 1942. godine u selu Lamovitoj pod Kozarom. Njen borbeni put, dug 21.000 kilometara, prešli su i mnogi kozarski kuriri. Rajo Baškot (lijevo), jedan od najmlađih prvoboraca sa Kozare, bio je kurir u štabu dra Mladena Stojanovića i u Prvoj krajiškoj brigadi sa svojim drugom i vršnjakom Stojanom Panićem. {167} Draško Popović, crnpurasti dječačić, došao je u brigadu na neobičan način. Znao je on o Kozari dosta, još u vrijeme ustanka, kada su ustaše najviše orgijale po Prijedoru. Drago Grgić, u gradu više poznat kao Foks, stari ilegalac i komunista, sjeća se: Bio sam ubijeđen da o mom partijskom radu malo znaju. Utoliko sam se više iznenadio kada me, jednog dana, pred Avdagića kulom susrete Draško Popović, golobradi dječačić i zaustavi me riječima: „Foks, ja znam kako se pozdravlja u Kozari“, i odmah je doviknuo: „Smrt fašizmu — sloboda narodu!“. Na pomolu je bila ustaška patrola i šta sam drugo mogao nego da se obrecnem na njega: „Idi, bježi, ne znam ja ništa o tome.“ Ali Draško se samo smiješio i čak držao uzdignutu pesnicu, kao da pozdravlja. Kad su partizani oslobodili Prijedor, maja 1942, mali Draško je mogao da pozdravlja stisnutom pesnicom do mile volje. Tada nije ni pomišljao da ide u partizane. Svud okolo je sloboda — mislio je on. A onda je sve došlo iznenada. Poslije njemačkih aviona koji su žestoko tukli grad, bacali bombe na sve živo što se kretalo, na ulicama su zagrmjeli tenkovi. Narod se povlačio za partizanima. U gradu, u koji su se vraćale ustaše, ni Draško nije smio da ostane. Sa grupom dječaka našao se u Marićkoj. Bataljoni Prve krajiške kretali su po rasporedu u velike okršaje s Nijemcima na Piskavici. Dječaci još nisu bili sigurni u svoje vojničke sposobnosti, ali mogli su da služe u kuhinji, da gule krompir, donose vodu borcima na položaj, timare konje i obavljaju sve kurirske poslove. Bos, u kratkim pantalonama, išao je mali Draško za brigadom sve do Lušci Palanke, pod Grmečom. Od onog trenutka kada je ostao bez roditelja, on je samo u partizanima gledao svoj spas i nije smio da se od njih odvoji. Postao je kurir štaba Drugog bataljona. Pantalone po mjeri sašili su mu od italijanskog ćebeta i kapu sa tri roga. Našao se i neki kaputić, s pravim vojničkim opasačem i uprtačem preko lijevog ramena. Mala bomba i kratka italijanska puška — Draškovo je prvo naoružanje. Kuriri Prve krajiške nikad nijesu govorili o sebi i svojim podvizima. Oni su uvijek govorili samo o svojoj brigadi. ...Čelo rastrgnute kolone stalno je požurivalo začelje. Trčali smo prečicama i prenosili naređenja. Pred kupreškim vratima proleteri su iščekivali našu prethodnicu. Bez predaha uletjeli smo u okršaj koji je trajao čitavu noć. Ni treći napad na Kupres nije uspio. Na Mrkonjiću nije tako bilo. Za dva sata grad je bio oslobođen. Onda počeše one neprestane borbe s Nijemcima i četnicima na Manjači. U Dujakovcima bombardovaše štab brigade i pogibe Ivica Marušić Ratko, legendarni junak s Kozare i prvi komandant Prve krajiške brigade. Osvetili smo ga u borbama na Jajcu. I ovdje se uvuče u centar, gotovo bez borbe, četa Mikana Marjanovića i kad poče opšti napad, pade uži dio grada i prije nego okolna utvrđenja. Za vratove smo se hvatali sa izbezumljenim ustašama. U Vrbas su sa stijene skakali. Ostadosmo pet dana kao posada grada. Dođe i drug Tito na našu smotru. A kad nas vidje na defileu, reče: „To je vojska!“ I posla nas na Bihać. Bio nam je potreban veći grad od Jajca. Dok su se bombaši privlačili bunkerima na Somišlju, izabranici Steve Rauša već su pravili rusvaj na kanalu, u samom centru Bihaća. Bombama je raskrčen prilaz gradu do slobode. Četvrta ofanziva i Grmeč u obruču, studene noći, 20 ispod nule, šator i miris paljevine, promrzli i ranjeni borci, tifusari u agoniji — sve je to trebalo proći i odmah zatim usiljenim maršem prodrijeti u centralnu Bosnu. Pregažen je nabujali Vrbas. Konje smo trljali da se {168} ne prehlade. Pokret i san u koloni — Nemila i Kreševo, Kakanj i Olovo, Breza i Vareš, bili su samo usputni zastanci. Na padinama Zvijezde opkolili smo jedan bataljon Nijemaca „Princ Eugen“ divizije. Njegovo uništenje bilo je pitanje trenutka, ali naletješe avioni i razoriše naše položaje. Tako su nisko letjeli da su rukama bombe bacali. Vojo Todorović, komandant brigade, španski borac i narodni heroj, o tome priča: „Vraćao sam se s položaja Rauševog bataljona i razmišljao o svemu što se zbilo, kad preda me odnekud ispade Drago Talić, četrnaestogodišnji kurir, hrabar i odvažan dječačić sa Kozare. Poznavao sam ga dobro, od prvog dana bio je u brigadi. Sprovodio je u štab dva zarobljena njemačka vojnika. Pozdravio je stisnutom pesnicom, i izvukao cigaretu iz usta i rekao: — Da popušimo po jednu, druže komandante. I kao za sebe, uzdahnuvši, dodao: — Eh, da ih je nekako zapaliti! — Kako to misliš, Taliću? — priupitao sam Talića. — Eto, da ne bi aviona, potukli bismo danas Nijemce kao nikad ranije. Da ih je nekako spaliti na zemlji, kad ne možemo gore. Mali Talić nije bio svjestan da je tog trenutka dao prijedlog za jednu od najljepših akcija Prve krajiške brigade. Toj ideji, čini mi se, najviše se obradovao Mlađo Marin, komesar brigade. Poslije solidnih priprema, noću između 10. i 11. avgusta 1943. upali smo na Rajlovac i uništili 34 njemačkih aviona. I kuriri su se utrkivali ko će ih više zapaliti. Aerodrom je začas pretvoren u buktinju.“ I opet pokret. Prodor u Sandžak, pa u Srbiju. Golija, Ibar, Kopaonik, Aranđelovac, Topola. Borbe sa Bugarima. Susret sa Crvenom armijom. Mijenjamo sitnice za uspomenu. Šta se kome našlo pri ruci — nožić, kašika, pero. Neki su kidali i dugmad sa šinjela. Poče i grmljavina oko Beograda, a mi pred Smederevom. Kod Vrčina se pomiješasmo sa Nijemcima. Pod Rajom pogibe konj. Poslije svega u Vršcu se malo odmorismo. I dobismo prve partizanske spomenice. Odatle na Sremski front i posljednji borbeni marš — od Erdevika do Marije Bistrice. Staza duga 21 hiljadu kilometara i 393 bitke i — pobjede. Sve su izdržali mali ratnici. Zato ih je bilo mnogo u stroju kada su dijeljena priznanja. Komandanti su im stezali ruke i stavljali na grudi ordenje hrabrosti. Bili su radost i ponos brigade. {169} Draško Popović je 10. juna 1942, prvog dana ofanzive na Kozaru, postao borac Prve krajiške brigade i u njoj ostao do posljednjeg dana rata. Danas je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Savo Lajić, rođen 1928. godine u selu Lamovitoj, borac je od 1941. Kao kurir Četvrtog bataljona Drugog krajiškog odreda doživio je dramu Kozare: preko njega su prešla sva tri streljačka stroja, a on je sa odšrafljenom bombom ležao u šupljem stablu. Rat je završio kao kurir Prve krajiške brigade. Živi u Beogradu. Novo Anđić najmlađi prvoborac iz sela Omarske pod Kozarom. Kao kurir prošao je borbeni put Prve krajiške brigade. {170} Nepredviđeni raport Za nas logoraše u Jastrebarskom, taj dan nije došao iznenada. Mi smo ga očekivali. Bez zastanka, Četvrta kordunaška brigada krenula je kroz Draganičku šumu. Nadomak Jaske, 26. avgusta 1942, u pet časova ujutru, počeo je napad. Do sedam časova, sve zgrade, sem žandarmerijske stanice, bile su očišćene od neprijatelja. Iz logora je oslobođeno 727 djece koju su ustaše dovukle sa Kozare, iz Like, Banije i Korduna Dok su borci prodirali u logor, djeca su vikala: „Evo naših partizana!“ O tom susretu i hroničar brigade je zabilježio: „Živjeli partizani — razleglo se ulicama Jaske. Na voćke su se sjatila djeca. Iza njih je ostajala pustoš. Niko nije mogao da zaustavi tu bujicu. Od gladi zažarene oči tragale su za hranom. Naša grla su se stezala, a suze tekle. Nismo imali dovoljno ruku da ih sve zagrlimo.“ O podvigu hrvatskih partizana i drug Tito je depešom obavijestio Moskvu: „Naši partizani oslobodili su iz koncentracionog logora u Jastrebarskom kod Zagreba 900 kozaračke djece, a ne 600 kako je ranije bilo javljeno. Tu djecu su ustaše mučile i htjele da ih vaspitavaju u duhu fašizma. Sva ova djeca nalaze se sada na našoj oslobođenoj teritoriji.“ Tih dana je objavljeno i pismo zahvalnosti: „Beskrajna je sreća naroda čitave Krajine što su naša braća — hrvatski partizani, svojim junačkim podvigom oslobodili naše najmlađe iz fašističkog logora. Time su junaci partizanskih četa i bataljona najdivnije manifestovali veliku i svetu ideju bratstva i jedinstva i pokazali put kojim treba da idu svi rodoljubi u borbi za oslobođenje svoje zemlje. To veliko i junačko djelo partizana Hrvatske koji oslobodiše 900 kozaračke djece iz zloglasnog logora u Jastrebarskom, ostaće u divnoj uspomeni našim borcima i čitavom narodu Krajine.“ Tako je pisalo u ratnim izvještajima. Međutim, nema toga izvještaja koji bi mogao da predstavi naš najsrećniji dan. Jer nema ni riječi kojom bi se mogla izraziti naša radost kada smo prvo čuli borbu, a onda vidjeli partizane. U selu Bukovcu na Žumberku pripremili smo se za daleki put. Brzo smo shvatili kako treba da se krećemo noću, na potrebnom odstojanju i u tišini kraj neprijateljskih uporišta. Sa suhom hranom krenula je naša dječja kolona na dug i opasan put u pratnji voda partizana sa Nikolom Ladišićem na čelu. Drhteći od straha da nas ponovo ne pohvataju, pretrčali smo cestu i prugu kraj Jaske. Umorni i pospani, jedva smo se vukli kroz Draganičku šumu. Trnje nam se zabadalo u noge, jer smo bili bosi. Na opalom lišću prespavali smo cijeli dan. Borci su nam donosili hranu iz obližnjeg sela. Prelaskom preko Kupe došli smo na slobodnu teritoriju. Na svakom zastanku dobijali smo hranu. Dalje smo se prebacivali kolima, gdje god je to bilo moguće, pa čak i kamionima, Na tom putu, u maršu {171} U Jastrebarskom, ustaškom logoru za djecu, svaki dan je bio teži od onog koji je prošao. A onda je, 26. avgusta 1942, Četvrta kordunaška brigada, na svom pobjedonosnom putu za Žumberak oslobodila 727 dječaka i djevojčica i prebacila ih na slobodnu teritoriju Bosanske krajine. O tom jedinstvenom događaju u NOR-u, oslobođenju djece Kozare iz ustaškog logora u Jastrebarskom, Tito je obavijestio svijet preko radio-stanice „Slobodna Jugoslavija“ koja se tada nalazila u Moskvi. — Faksimil Titove depeše na ruskom jeziku broj 35 od 9 septembra 1942. godine s potpisom „Valter“. Riječi za slobodu: ubrzo poslije herojskog podviga boraca Četvrte kordunaške brigade, koji su oslobodili djecu iz ustaškog logora u Jastrebarskom, izišla je brošura pod naslovom: „Djeca u bodljikavoj žici“. Autor ovog jedinstvenog dokumenta na evropskom ratištu, autentičnog i potresnog svjedočanstva iz naše NOB, koje je oktobra 1942. godine pripremljeno u maloj partizanskoj štampariji u ličkom selu Buniću i štampano u 4.800 primjeraka, bila je Darinka Puškarić, omladinka i ratni reporter, sada istaknuti funkcioner u SR Hrvatakoj. — Faksimil naslovne strane sa ilustracijom Huberta Kruljca, grafičara u partizanskoj štampariji. {172} „naše brigade“, koja kao da je žurila na velike ratne zadatke, neprijatelj nas je napadao. Na više mjesta naša kolona bila je bombardovana. Prelaskom preko Une u Kulen Vakufu naš veliki marš je bio završen. Lijep i sunčan dan dočekao nas je u Bosanskom Petrovcu. Evo šta je o tome zapisao Vladimir Dedijer u svom poznatom Dnevniku: „Petrovac, nedelja 13. septembar 1942. Nedaleko od komande mesta danas sam video decu s Kozare, zarobljenu u julu, u velikoj ofanzivi. Tu su decu oterale ustaše u Jastrebarsko na prevaspitanje. Ove hrabre dečake oslobodili su hrvatski partizani i zatim ih uputili u Krajinu. Gledao sam tu decu, stajala su po vojnički u dva reda i čekali doručak. Ona su naša budućnost.“ Ratni reporter drinićke „Borbe“ 1. oktobra 1942. ovako je opisao naš susret sa slobodom: „Vidio sam ih prvi put u Petrovcu: kolonu pocijepane i bose djece, čije su oči svijetlile, a riječi: „mi smo oslobođena djeca“ veselo i ponosno zvučale. Stigla su sa hrvatsko-slovenačke granice, poslije osamnaestodnevnog pješačenja. Blijeda i ispijena dječja lica tužno su govorila o tragičnim danima ropstva, o životu iza logorskih žica, o otetim dječjim radostima, o razbijenim dječjim životima. Sada sam ih vidio ponovo i to nije više kolona oslobođene, već slobodne djece. Ona pričaju jednostavno i mirno. Najstarijem je 14, a najmlađem 8 godina. Ona još mlađa ostala su „negdje tamo“. Pitam ih o svemu što su doživjeli. Pitam i stalno strepim da ne upitam nešto što će koje od te djece zaboljeti. Strepim da ne povrijedim otvorene rane. Svaki od njih pošao je s Kozare s cijelom porodicom u ropstvo, a vratio se sam u slobodu! Slavku Zmijanjcu ostali su negdje u ropstvu otac, majka i dva brata; Desimiru Šmitranu otac, majka, četiri sestre i brat; Teodoru Radumilu otac, maćeha, tri brata i dvije sestre; Ognjenu Čekiću otac, majka, šest braće i sestara; Marku Hodžiću četiri brata (za jednog zna da je umro u logoru) i dvije sestre. I svim ostalim tako. Partizani su nas prvo odveli u Žumberak. Odmah su nam dali da jedemo čorbe i mesa... Otkad smo oslobođeni, nismo gladni. Odatle nas je krenulo 280 ovamo. Svi drugi, mlađi i bolesni, koji nisu mogli pješačiti, ostali su tamo po selima. Putovali smo pješke i to noću. Prolazili smo u pratnji partizana i kroz neoslobođene krajeve. A kada smo prešli jednu veliku rijeku, tada su nam partizani rekli: sada pjevajte. Opet ste na oslobođenoj teritoriji. I mi smo pjevali...“. U jesen 1942. naša mala četa prebačena je iz Risovca u Jasenicu pod Grmečom. Bila je to već čvrsto organizovana jedinica u kojoj nije bilo starijih od 14 godina. I naš komandir Draško Lajić imao je toliko godina, samo za razliku od nas on je bio naoružan pravom puškom „italijankom“, malim pištoljem i bombama, a mi smo imali drvene puške. Bio je već prekaljeni borac. O njemu smo znali sve. Njegov otac Rade, školski poslužitelj u Lamovitoj, podigao je devetoro djece. Sa dva sina, četrnaestogodišnjim Draškom i trinaestogodišnjim Savom otišao je u ustanak na Kozaru. Draško je za vrijeme velike ofanzive bio u Prvoj krajiškoj brigadi i s njom jurišao na njemačke tenkove što su stezali obruč oko Kozare. A Savo, on je na neobičan način doživio kozarsku dramu: kad je neprijateljski streljački stroj pretresao svaki žbun, on se zavukao u šuplje drvo koje je bilo oboreno i već zaraslo u visoku bujad. Bio je miran i osluškivao je glasove i lavež pasa. Došli su i do njega. I kada je već pomislio da je minula opasnost, naišle su ustaše. Načinili su kratki predah sjedeći na kladi u kojoj je Savo držao odšrafljenu bombu. Čuva je i danas kao dragu uspomenu. {173} Na smotri Četvrte krajiške divizije, koju je izvršio drug Tito 7. januara 1943. u Jasenici pod Grmečom, stajali su i mali Kozarčani, oslobođeni iz ustaškog logora. Tito među Krajišnicima {174} Draško Lajić, prvoborac iz Lamovite pod Kozarom, kao komandir pionirske čete oslobođenih dječaka iz ustaškog logora, podnio je raport vrhovnom komandantu na smotri u Jasenici pod Grmečom. (Fotografija lijevo) Slavko Slijepčević iz Turjaka pod Kozarom imao je 13 godina kada je, poslije oslobođenja iz ustaškog logora, 1942, došao u brigadu da se bori. Mićo Vlajnić, Ljubo Danilovlć i Nikola Košpić, borci male partizanske čete, bili su hrabri kuriri i primjerni skojevci. (Fotografija lijevo) Draže Babić iz Podgradaca, partizanskog gnijezda pod Kozarom, bio je zatočenik ustaškog logora u Jastrebarskom, docnije borac Osme krajiške brigade. Umro 1984. godine. {175} Vid Zlojutro i Božo Zvijerac iz sela Bistrice kod Bosanske Gradiške, poslije oslobođenja iz ustaškog logora za djecu u Jastrebarskom, pronijeli su slavu kurira borbenim putem Pete kozarske brigade. — Junaci Ćopićevih „Delija na Bihaću“ više nisu zajedno. Vid Zlojutro je umro 1989. godine. (Fotografija desno) Slavko Kotur i Pero Zlojutro, Kozarčani, poslije oslobođenja iz logora bili su pitomci dječjeg doma u Jasenici pod Grmečom. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive obojica su poginula na zaleđenom Šatoru krajem januara 1943. godine. — S njima na fotografiji: Vahida Maglajlić, Dušanka Stišović, Anka Marjanović i Rada Vranješević. (Fotografija desno) {176} Mihajlo Veljić, rođen 1930. godine u selu Podgradcima pod Kozarom, bio je najmlađi partizanski tenkista. Po oslobođenju iz ustaškog logora u Jastrebarskom, 26. avgusta 1942. postao je partizan. U jednoj borbi sa italijanskim fašistima ranjen je na četiri mjesta: u nogu, ruku, leđa i glavu. Kada su rane zaliječene u partizanskoj bolnici u Lici, Mihajlo je, 2. januara 1943, stupio u prvi tenkovski vod Glavnog štaba Hrvatske u kome je dočekao i kraj rata. Sada je Mihajlo Veljić pukovnik JNA i živi u Zagrebu. Trinaestogodišnji Stojan Prolić iz Bereka kod Bosanske Gradiške stupio je u partizanske redove početkom 1942. i bio kurir u Trećem bataljonu Drugog krajiškog odreda „Dr Mladen Stojanović“. U Jasenici, na smotri četvrte krajiške divizije, stajao je i on u stroju Pionirske čete dječaka oslobođenih iz ustaškog logora u Jastrebarskom. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive prokrstario je Grmeč sa Petom kozarskom brigadom. Kasnije se borio u Jedanaestoj, a kraj rata je dočekao u Dvadesetoj krajiškoj brigadi. — Stojan Prolić je danas učitelj u osnovnoj školi „Slavko Rodić“ u Drvaru. {177} U Jasenici smješteni smo u prostranu i svježe okrečenu školu, tako lijepo kao da nije bio rat. Pored spavaćih soba imali smo i učionice za nastavu, veliko kupatilo i ambulantu u kojoj su doktor Vaso Butozan, Anojka Černi i Anka Marjanović nastojali da što prije poprave naše zdravlje narušeno u logoru. Od štofa zaplijenjenog u Bosanskoj Krupi i Bihaću, Ruža Đermanović je sa krojačicama u našoj radionici sašila za sve partizanske uniforme i kape „titovke“. Tako su zamijenjena ona omrznuta ustaška odijela iz Jaske. Teta Bojana Nedimović bila je naša najbolja kuvarica. Njenu pitu i kolače nikada nećemo zaboraviti. Nada Stupar bila je nastavnik muzičkog vaspitanja, a njen drug Vili Ipavec, profesor matematike. On je iz Bihaća donio jedan klavir s kojim smo spremali hor i recitacije. Imali smo i svoju dramsku sekciju. Školska nastava prekidana je samo u naletu aviona. Oni su često kružili, bombe su padale i u dvorište, ali našu školu nikada nisu pogodile. Zdenka Čabrić, učiteljica razredne nastave, bila je zadovoljna postignutim rezultatima. Njoj je često pomagala i Dušanka Stišović. Naši mali drugovi, koji nisu ranije pohađali školu, „jurišali“ su na slova iz partizanskog bukvara koji je sastavila Mila Bajalica, učiteljica i stari komunista. Bio je to bukvar s položaja, bukvar za djecu koju su majke nosile na leđima kroz zbjegove, prvi bukvar sa svim slovima. Pod slovom „S“ pisalo je: Stjepane, tvoga sela nema, a nema ni seje. Slovo „Lj“ označavalo je ljubav i paljbu, a slovo „Š“ ime Šoše. I tako redom, od prvog do posljednjeg slova u bukvaru. Ali nama se nije dopadalo to što se naš „vojnički kurs“ — kako smo ga mi zamišljali — zove „dječji dom“. Jer, mi smo htjeli poslije vojne obuke da idemo u brigade. I užurbano smo se pripremali „jurišajući na neprijatelja“ po vrtačama iznad naše škole. Svakom ko je kod nas dolazio, a svraćali su mnogi — Šoša i Lola, Kosta Nađ i Boško Šiljegović, Milenko Kušić i Nikica Pavlić, Branko Ćopić i Hamdija Omanović — uvijek smo postavljali isto pitanje: kad ćemo u brigadu? Mi tada nismo znali da drug Đuro Pucar-Stari, koji nas je najčešće i očinski obilazio, želi da nas sačuva od surove zime, ofanzive i smrti. Njemu smo i najčešće dosađivali istim molbama i istim željama. Naša mala četa bila je okružena opštom pažnjom svih, ponajviše pažnjom naroda iz Jasenice i okolnih sela. Danica Medan i sve druge majke iz sela pružile su nam ono što nam je najviše nedostajalo: toplinu domaćeg ognjišta. Svaka od njih imala je „svoje“ dijete iz doma koje je nedeljom bilo njen gost na ručku. A onda je došao i taj dugo očekivani dan i mi smo se spremali za smotru. Još od ranog jutra, 7. januara 1943, narod iz udaljenih sela slivao se u Jasenicu. Sve je žurilo u susret drugu Titu. Na sniježnoj bjelini lepršale su zastave i čula se pjesma. Tog dana se sve živo, čitav Podgrmeč, žene i omladina, pioniri i starci, našlo oko svoje divizije i pred Titom. Bila je to smotra Četvrte krajiške divizije, junaka s Kozare i Bihaća, Suhače i Blagaja, sa Otoke i Djedovače. Na smotri ispred tribine i Tita stajala je i naša mala četa. Josip Mažar Šoša, narodni heroj i komandant divizije, podnio je Titu raport. Besprekorno utegnut u partizansku uniformu koja je po meri bila sašivena, po svim vojničkim propisima, raportirao je i Draško Lajić, naš komandir i obratio se Titu riječima koje raportom nisu bile predviđene: — Druže Tito, naredi da nas puste u brigade. {178} Tada se Tito zaustavio pred našim strojem i gotovo svakog od nas očinski prigrlio i pomilovao po licu. Na raport komandira odgovorio je ovim riječima: — Vi ste, dragi moji pioniri, još mali i nejaki da bi mogli podnijeti onakve napore i teškoće koje podnose vaša starija braća u brigadama. Vi treba da ostanete tu gdje ste. Slušajte drugarice koje su određene da se o vama brinu, nije daleko vrijeme kad ćete vi doći u redove naše Narodnooslobodilačke vojske. Samo 20 dana poslije tog dragog zagrljaja teritoriju Podgrmeča zahvatila je Četvrta neprijateljska ofanziva. Tada smo i mi pošli u brigade, u prve borbene okršaje. Sačuvan je dokumenat o našem ratnom rasporedu: „Dječji dom, 28. februara 1943. Prema naređenju raspoređeno je 128 djece. Međutim, radi slabosti i prehlade nisu mogli svi danas krenuti. Stoga upućujemo svega 117 djece i to: 40 za Četvrtu, 40 za Petu i 22 za Desetu diviziju. U Desetu brigadu uputili smo jedanaestoro djece, a u štab Prvog bosanskog korpusa poslali smo slijedeće dječake: Slavka Kotura, Peru Zlojutra, Zdravka Karalića i Dragoju Lukića. Uz pismo šaljemo spiskove i ostale raspoređene djece. Smrt fašizmu — Sloboda narodu! Mila Bajalica.“ Na zaleđenom Šatoru, u borbi s Nijemcima, poginuli su Slavko Kotur, sekretar skojevskog aktiva doma i Pero Zlojutro, skojevac. Borci naše male čete prošli su Neretvu i Sutjesku, borili se, na Zelengori. U svim krajiškim brigadama, dječaci iz ustaškog logora u Jastrebarskom i partizanskog doma pod Grmečom dostojno su nosili slavu boraca i kurira. Slavko Stanišljević iz Turjaka doživeo je dramatičnu bitku Kozare i sudbinu djece u ustaškim logorima. Kada je 26. avgusta 1942. oslobođen iz Jastrebarskog, stupio je u Jedanaestu krajišku brigadu i hrabro se borio do kraja rata. Dragan Knežević, iz Čitluka pod Kozarom kao trinaestogodišnji dječak postao je partizan Kozarskog odreda. U neprijateljskoj ofanzivi 1942. godine zarobljen je sa još 19 članova svoje porodice od kojih je preživjelo rat samo njih četvoro. Kada je, 26. avgusta 1942, oslobođen iz ustaškog logora u Jastrebarskom, postao je borac Žumberačkog odreda, a rat je završio u Moslavačkoj udarnoj brigadi kao kurir i diverzant. Dragan Knežević danas živi u Beogradu. {179} Koliko sam puta ostajala živa Petnaestica sa Zelenog venca dugo vozi do pretposljednje stanice i Metohijske ulice u Zemunu u kojoj su kuće male, domaćinski umivene, skrivene u raskošnom zelenilu. Kada se zvonce utišalo, iza vrata se čuo dječji glas: — Baka je otišla da samelje kavu. Zna da ćete doći i rekla je da je sačekate. Hoće li opet izbjeći susret — prostruja mi kroz glavu. Njena čudesna biografija dugo me je opsjedala. Nisam imao smjelosti da diram njene uspomene. Jer, djetinjstvo i dobar dio puta u ratnom vihoru proveli smo zajedno. Miloševo Brdo pod Kozarom naše je rodno selo. U rat je zagazilo sa oko hiljadu žitelja, a iz njega izišlo sa manje od 450. I 189 djece nije preživjelo rat. — Razgovaraćemo uoči jubilarne proslave Neretve i Sutjeske — obećala je. I bi to nedavno na „Sastanku u studiju“ koji neumorno priprema i njeguje Branka Jelić, mlada reporterka Radio-Zagreba. Ali, ratna priča Vidosave Subotić, djevojčice s neobičnom sudbinom, nije mogla da stane u jednočasovnu emisiju. Evo je, friška. Dobila sam je na drugi bon. Znaš, mili moj, dok je ne popijem, ne mogu reći ni „dobro jutro“. I onda je potekla priča. I sama sam se dugo plašila tih sjećanja. Ona su me rezala kao oštar nož. Od njih nikako nisam mogla pobjeći. I što više starim, djetinjstva se sve češće prisjećam. Valjda ono što čovjek tada doživi ostaje zauvijek onako izbistreno, naivno i čisto. Začudo, svega se dobro sjećam. Pokušala sam nešto od toga da zapišem. Djeca su me na to često prisiljavala. Ali, nije išlo, jer ja nemam ni dana redovne škole. Opismenila me je starija sestra Mara. Nešto sam naučila i na analfabetskim tečajevima, omladinskim i skojevskim kursevima. I to je bilo sve. Suviše malo znanje za zapis iz koga bi svaka majka, svaki otac i svako dijete u ovoj zemlji mogli da saznaju o ratu ono što smo mi, djeca Kozare, saznali, vidjeli i doživjeli. Zato i želim da ispričam što mogu više. Možda će to biti neuko i nespretno, ali sve je istinito. Imala sam jedanaest godina 1941. kada su ustaše prvi put izišle na brdo Subotića. Zabijali su bajonete u sijeno koje smo izvozili iz bara i prijetili. Zavirivali su u ambare i prevrtali kace. Ubrzo poslije, postrijeljaše, kraj one naše brane na Jablanici, mnogo ljudi, njih 164. Ubiše i moga strica Mihaila. Vidjela sam kada su ih seljani razvozili na groblja da ih sahrane. Jauk se do neba čuo. U proljeće 1942. sve je nekako bilo drukčije. Kod naše škole su se nalazili partizani. Često sam im nosila jelo, nešto kuvano u zemljanim loncima, uvezanim u stolnjake i povrazače. Oko škole, nedjeljom, skupljala se omladina. Igralo je kolo i čula se pjesma. {180} A onda, kao grom iz vedra neba, udari ofanziva. Tu riječ sam tada prvi put čula. I za čitav život — zapamtila. Prvo su nas ganjali avionima, tukli i nas i stoku na njivama. Bombama su pržili sve ispod sebe. Bili smo se već izvještili kako da se sklanjamo na svaki njihov zvuk, ali to ne potraja dugo. Kad prestadoše topovi da gruvaju po našim njivama, zacrni se vojska svud naokolo. Oni što su prvi došli da nas istjeraju iz avlija okitili su se lisnatim granama pa stoje na putu kao grmovi. Naši progonitelji su dozvolili da potrpamo u kola koliko god volovi mogu da povuku. Potjerali smo i krave i telad, a sa djecom u kola ubacili smo i dvije ovce. Tako su nas, izrovanom cestom, svukli sa brda i pretjerali preko onog pontonskog mosta na Savi. U Staroj Gradiški doživjesmo prve udarce i rasulo porodice. Toliko naroda, kolskih zaprega i stoke nikada ranije nisam vidjela. Ustaše su isprezale najljepše konje, odvlačili najbolja kola, ona okovana, kupili najvrijednije stvari i odvajali ljude. Otjerali su i moga oca Stojana i strica Lazu. Nepreglednu kolonu žena, djece i staraca, tjeranu uz obalu Save, neprestano je, tih dana, lijevala kiša. U šumama Struga ustaše su nam oduzele sve što smo još imali u našoj volovskoj zaprezi. U Jablancu popisaše i odvojiše djecu od roditelja. U stvari, moju maćehu Mariju, majku sam izgubila kada sam imala šest mjeseci, otjeraše u Jasenovac gdje joj se izgubio svaki trag. Odveli su nekud, sa ostalim muškarčićima, i našeg desetogodišnjeg brata jedinca Stoku, a nas dvije, Mara je neku godinu bila starija od mene, onako izgladnjele, prokisle i premrle od straha, uprtismo naše sestrice, trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju i odnesosmo ih, ni sama ne znam kako, sve do Jasenovca. Kada su svi vagoni jedne duge kompozicije bili napunjeni djecom, voz je krenuo. Na zagrebačkom kolodvoru oduzeli su nam malene. Dragica je već bila sva pomodrila, a Marija je jedva disala. Djeca više nisu imala snage ni da plaču. Ubrzo su umrle na Josipovcu, u jednom od prihvatilišta za djecu, i pokopane na Mirogojskom groblju. Poslije šišanja, kupanja i parenja odjeće, vraćeni smo u voz. Od Zagreba do Jastrebarskog, put nije dugo trajao. Šćućurena uz Maru, s komadićem kruha u ruci, ja sam zaspala. Neko nam je rekao da će nam tamo kuda idemo biti lijepo i da ćemo ići u školu. Ali, tako nije bilo. Zatvorili su nas u one proklete barake kod samostana. Okolo je bila ispletena bodljikava žica. U žici je bilo mnogo djece i umirala su svake noći. I danas gdje god vidim žicom ograđen prostor — okrećem glavu. Tada sam prvi put vidjela i časne sestre. Neke su bile vrlo loše, osobito prema djevojčicama. Tukle su za svaku sitnicu. Često su nas izvodile da plijevimo povrće na ustaškoj ekonomiji. Za jednu iščupanu mrkvu, časna me je dobro izlijemala čvornovatom šibom. I ne samo mene. O drugim kaznama i strahotama koje sam doživjela teško je i govoriti. Pa ipak, jednu od najtežih koju nosim iz logora u Jastrebarskom moram da kažem. Od te kazne i danas me podilazi jeza. Dok smo mi, toga dana, skupljali stočnu repu i kelerabu, časne sestre su sa ustašama sjedile u hladovini. Jedan ustaša, koji je došao iz grada i imao zamotanu glavu, pošto je više puta obišao naše redove po rovićima, izdvojio je jednu djevojčicu, Borka joj je bilo ime, i odveo u dugačku konjušnicu na ekonomiji. Više je nismo vidjeli. Čuli smo da je izvršila samoubistvo. Kosom je prerezala vene. Moja Mara, koja se najviše družila sa Borkom, u baraci su spavale jedna kraj druge, poslije se uvijek do zemlje saginjala, skupljala se, da bi što manje bila upadljiva i ličila na odrasliju djevojčicu. Tako su logorski dani prolazili, jedan nalik na drugi, sve do 26. avgusta 1942. kad su nas partizani oslobodili. {181} Faksimil logorskog kartona Vidosave Subotić Vidosava Subotić je u jedanaestoj godini doživjela Štalovu ofanzivu na Kozaru i rasulo svoje porodice. U Jastrebarskom izgubila je dvije sestrice — trogodišnju Dragicu i dvogodišnju Mariju. Kada je, 26 avgusta 1942, oslobođena iz logora, partizani su je sa petnaestogodišnjom sestrom Marom i ostalom djecom odveli u Bosansku krajinu. Za vrijeme četvrte neprijateljske ofanzive sestre su sa proleterima i Centralnom bolnicom prošle slavnu bitku za ranjenike na Neretvi, ali su ih na Sutjesci zarobili Nijemci i poslije dugog maltretiranja u zatvorima u Foči, Sarajevu i Višegradu ponovo vratili u logor — Sajmište kod Beograda. Ti dani, provedeni u ovom njemačko-ustaškom logoru, najteži što mogu biti, bili su lakši od onog užasnog transporta Kozarčana što su ga ustaše danima sprovodile u Jasenovac. Na jednom zastanku kompozicije, kada su iz vagona izbacivali mrtve, djevojčice Mara i Vidosava, u stvari dva mala kostura, ostale su na gomili. Krajem septembra 1943. ove hrabre djevojčice su stigle na pusto zgarište svoje rodne kuće i odmah se uključile u rad omladine i Skoja. Prenoseći žito u dubinu Kozare, Mara je dobila upalu pluća i ubrzo umrla. Vidosava je ostala sama. Vidosava Subotić Ilisić danas živi u Zemunu i podiže svoje unučiće. {182} Našoj radosti nije bilo kraja. Onako bosa, s ćebencetom ispod ruke, čini mi se da sam iz Jastrebarskog izletila na ono brdašce kraj crkve gdje nam je podijeljen šećer, najslađi na svijetu. Iako sam već ličila na avet, onako ošišana kao ovca, bosa i goluždrava, bila sam izdržljivija od sestre Mare. Lakše sam podnijela onaj dugi i opasni put od Žumberka do Bosanske krajine. U koloni s partizanskom pratnjom brzo smo zaboravljali logorske muke. Jesen je bila uveliko zavladala kada sam u Bosanskom Petrovcu dobila vunene čarape i gumene opanke. Nezaboravni su oni dani, provedeni u domovima u Podgrmeču, — Lušci Palanka, Risovac, Stekerovci — u kojima smo, u igri i učenju, osjetili sigurnost i zaštitu. U Jasenici smo se najduže zadržali i lijepo se obukli, kao za paradu. Naši drugovi su, najzad, zamijenili ona naša omrznuta ustaška odijela iz logora u Jastrebarskom. Na smotri Četvrte krajiške divizije, 7. januara 1943, vidjeli smo Tita i mnogo boraca sa Kozare koje smo poznavali prije ofanzive, kao što je bio naš Šoša. Toliko partizana nikada ranije nisam vidjela. Sada nam niko ništa ne može. Mislila sam da će tako biti dok se ne završi rat. Četvrta neprijateljska ofanziva, međutim, sve je poremetila. Dječaci, oni malo odrasliji i otresitiji, raspoređeni su u partizanske brigade, najviše za kurire. I njima je bilo lijepo. A djevojčice su našle zaštitu kod aktivistkinja AFŽ-a, u njihovim porodicama. Tako je i nas nekoliko — Gina Mirić, Bora Pejić i Rada Janjetović — razdijeljeno po kućama u selu Bari kod Bosanskog Petrovca. Ali, moja Mara i ja ovdje nismo htjele ostati, već smo pošle za partizanskom kolonom, transportom ranjenika i velikom povorkom izbjeglica. Kud svi oni, tamo ćemo i mi — rekla je Mara. Na ledom okovanom putu, ljudi su posrtali pod nosilima, a ja sam se sleđenim rukama držala za lotre na kolima u kojima su ležala dva ranjena borca. Na zastanku navlačila sam ponjavu na njihove grudi. Ni za trenutak se nisam odvajala od njih. Možda je to i doprinijelo, ne znam tačno, da nas u salu Drinići prime u sastav Centralne bolnice. Naš komandir, zvali smo ga Bila, i komesar, drugarica Zora, bili su vrlo pažljivi prema nama. Neko im je ispričao našu sudbinu. A mi smo brzo naučile ono najosnovnije oko ranjenika. U početku sam se plašila svake rane, ali i to je brzo prošlo. Tako smo postale bolničarke i pomagale u svemu onim iskusnijim. Jedne noći, za vrijeme mog dežurstva kod težih ranjenika, umrije Lazar Pejić, borac iz Podgradaca pod Kozarom. Mnogo se mučio, a ja sam dugo držala njegovu već ohlađenu ruku, i plakala. Sahranili smo ga u Martin-Brodu. Onda smo bili stalno u pokretu. Zbog aviona, kretali smo se samo noću. Tamo gdje smo zastajali da predanimo, nadlijetali su avioni, kao jata ptica. U stopu su nas pratili. Bezglasne patnje teških ranjenika i nemir tifusara ne mogu se opisati. Te slike su stalno pred mojim očima. Eto, i danas kad gledam neke dokumentarne emisije o tim događajima sva se tresem od uzbuđenja. Negdje oko Prozora ili Vakufa, kada je zarobljeno mnogo Italijana, dobro sam se i ja obukla. Istina, pantalone sam morala da skratim kao i rukave na bluzi. I cipele su mi bile povelike. Dobila sam tanko ćebe, sanitetsku torbicu i malu italijansku pušku, onu sa nožem što se preklapao uz puščanu cijev. Tako opremljena kao pravi ratnik, prešla sam preko skršenog mosta na Neretvi. Morala sam da puzim, jer je bilo klizavo. Ispred mene je jedan ranjenik, koji se pomagao štapom, skliznuo u rijeku. Moja Mara je pomagala jednoj ranjenoj bolničarki i s teškom mukom su uspjele da pređu preko mokre stijene na obali. Dušan Malidžan, rođen 1928. godine u selu Rogoljima kod Bosanske Gradiške, doživio je ustaški logor za djecu u Jastrebarskom sa četvorogodišnjim bratom Ilijom i trogodišnjom sestrom Nadom. Kada su, 26. avgusta 1942, partizani odveli odraslu djecu, njemu se srce cijepalo od tuge, jer nije mogao da ponese bolesnog brata i malu sestricu. Ali, majka Persa, poslije bjekstva iz kolone koju su ustaše sprovodile u logor, uspjela je, to samo ona zna kako, da izvuče svoju djecu iz logora u Jastrebarskom i odvede na Kozaru. Dušan je kraj rata dočekao kao kurir narodnooslobodilačkog odbora u Turjaku. Danas živi i radi u Beogradu. {183} Radomir Krnjajić, rođen 1931. godine u selu Ševarlijama, doživio je ofanzivu na Kozaru kao kurir, a zatim ustaške logore za djecu u Sisku i Jastrebarskom. Kada su partizani, 26. avgusta 1942. oslobodili odrasliju djecu iz Jastrebarskog, Radomir je ostao zatvoren u drugom dijelu logora. U proljeće 1943. godine, ovaj hrabri dječak je uspio pobjeći iz logora i priključiti se partizanima u Sloveniji. Kraj rata je dočekao kao borac i kurir u Trinaestoj udarnoj brigadi „Rade Končar“. Danas Radomir živi u Ljubljani, ima dva sina i kćerku. Kada smo izišli iz doline, opet nismo imali mira od aviona. Mislim da je to bilo u selu Krstac ili u njegovoj okolini. Ono mi se stalno motalo po glavi. Strašno su nas tukli avioni. Sve je bilo zasuto bombama, dimom i kamenom prašinom. Mrtvih i ranjenih je bilo na svakom koraku. U trenutku bombardovanja zatekla sam se kraj jednog ognjišta. Neko je nespretno zakačio kotao sa vrelom vodom i ukinuo ga sa veriga. Sve se sručilo na mene. Opekotine po nogama bile su neizdržljive. Mazali su me nekim uljem i brzo sam se oporavila. Na ovim terenima ostali smo nekoliko dana. Tu se još ponešto našlo za jelo. Kraj jednog praznog koša, sjećam se, nakupila sam punu pregršt kukuruznog zrnja. Veliku pletenu ljesu sam rasturila čeprkajući po njoj i vadeći zaglavljeno zrnje. Bila je to prava poslastica. Onda smo krenuli dalje. Upamtila sam Miljevinu i Rataj, prijelaz preko Tare i Šćepan-Polje, Čelebić, i Nedajno, i glad. U jednoj školi i okolnim kućama ostali smo čitav mjesec dana. I dobro se odmorili. Mnogi ranjenici su se oporavili i otišli u svoje jedinice. I opet je pokret uslijedio iznenada. Od pucnjave zaječala je okolina. Nijemci su zapalili školu iz koje smo samo čas ranije krenuli. Dugo smo silazili niz vrletnu stazu što se, usječena u okomitu stijenu, spušta do Pive. Prešli smo preko visećeg mosta i zašli u bespuće i kamenjar. Išli smo sve kud je prošla glavnina. Put je bio obilježen mrtvima. Izvaljeno drveće, razbacano oštećeno oružje, komora, garavi i izbušeni kotlovi. Pokretni ranjenici trgali su meso sa ubijenog konja. Neki su to pokušavali i zubima. Ja sam čupala crijemušu, gdje sam je god našla. Na Vučevu, jeka nije prestajala. Kiša je neprestano padala. Vidjela sam kako voda curi preko nosila i ranjenika. Stati se nije smjelo. Hiljade ljudi je hrlilo u korito Sutjeske, ili se meni tako učinilo samo. Huka nabujale rijeke pomiješala se sa našom neopisivom patnjom. Pred zoru, kiša je prestala. Ispred nas, na drugoj obali, prštale su rakete i čula se neprestana pucnjava. Oni što su pristizali gurali su nas u rijeku. Vode se nisam plašila, jer sam znala da plivam. Ali, ova rijeka nije bila kao naša Jablanica kad se izlije u najveći povodanj. Sa okačenim kajišom od puške oko vrata, uhvatili smo se za ruke i skotrljali niz okomitu obalu. Od snažnog udara vode, što je valjala i drvlje i kamenje, jedna moja ruka je popustila, a drugom sam se čvrsto držala za Maru. Živi lanac je bio iskidan, i samo se po nekoliko ljudi držalo za ruke, kao u kolu, i očajnički se borilo sa bijesnom rijekom. Matica, kao da se prvo poigrala sa nama, vratila nas je obali sa koje smo zagazili, a onda snažno povukla na drugu stranu. Neko je pružio kaiš od puške i izvukao nas. Mene je boljelo koljeno od udarca o kamen, a ruke su mi bile sve izgrebane. Odjeća me pritiskala kao olovo, sve se na meni bilo zalijepilo i nisam mogla da se pomaknem. Ni puške, ni torbice više nisam imala. Svitalo je, a u rijeci se i dalje čula lomljava, jauci i vapaji koji mi i danas odzvanjaju u ušima. Njih nikad neću zaboraviti. Izvedrilo se kao staklo, i nigdje nije bilo oblačka. Vidjela sam: ima nas dosta na drugoj strani rijeke. I ljekara i bolničarki. Ranjenici su bauljali i zavlačili se u šipražje. Plašili smo se aviona. Dolijetali su uvijek sa prvim jutarnjim časovima. Pogotovo, kada je bilo vedro. Pomislila sam da je najgore prošlo, kad zapuca. Rezali su rafali i praštale puške. Čuo se i lavež pasa svud oko nas. Jedan ranjenik, s rukama u zavojima, molio je drugove da ga ubiju. Gledala sam i one najteže kako se pripremaju za odbranu. Božo Tendžerić, prvoborac sa Kozare, molio je da mu pomognem odvrnuti bombu, jer to nije mogao da učini jednom rukom. Ali su i moje ruke bile kao {184} oduzete. Uplašila sam se i zanijemila od straha. Drhtala sam kao prut. Sa Marom sam se oprostila očima i zaplakala, kada su u nas uperili puške. Našu grupu, dvadesetak bolničarki i nekoliko kurira, Nijemci su potjerali ivicom šume. Posrtali smo pod udarcima. Vodili su nas od šatora do šatora i pokazivali svojim oficirima. Moju Maru, kada se okrenula za mnom, udario je njemački vojnik nekom držalicom i ona se zateturala. Ali, nije jauknula. Ubijali su naše ranjenike na svakom koraku. Čekali smo kada će i nas strijeljati. Međutim, oni to ne učiniše, nego nas uguraše u kamion i odvukoše u Foču. U zatvoru s debelim rešetkama ostali smo nekoliko dana. Domobrani, neki dobri ljudi, ubacivali su u naš podrum komade hljeba i donosili kante sa vodom. Iz Foče su nas prebacili u Sarajevo i zaključali u samice. Niko ni s kim nije bio zajedno. Starije bolničarke su često izvodili na saslušanje i tukli. Maru i mene nisu ništa pitali. Poslije desetak dana, opet nekim kamionom i sa vezanim rukama dovučene smo u Višegrad, gdje smo ostale kratko, a zatim u njemački logor — Sajmište kod Beograda. Protjeraše nas kroz široku kapiju i postrojiše kraj jedne dugačke i prljave barake. Sa nas su visili dronjci, a lica su bila unakažena od batinanja. I moja Mara je jedva stajala u stroju, žuta kao zemlja. Sigurno sam i sama, najmanja među njima, ličila na čudovište. Ja tada nisam znala koji je to logor, ali sam ga brzo upamtila za čitav svoj život. I prostor ženskog logora na Sajmištu bio je ograđen duplim redovima gusto ispletene bodljikave žice. Oko nekog visokog tornja i dugačkih zidanica nalazile su se, načičkane, ružne drvene barake. Kada sam spazila i ustaše kako prilaze našem stroju, učinilo mi se da će nam ovdje biti kraj. I dok smo čekali da nas popišu, vidjela sam skvrčene ljude kako leže na suncu, a po njima rojevi muva. Tovarili su ih u zaprežna kola i nekud odvozili. Dani, provedeni u ovom logoru, bili su najužasnije doba moga života. Ubrzo, glad je nadvladala sve. Po jedna kutlača čorbastog zelja dnevno i to je sve. U krugu, ni jedne travčice više nije bilo. Smetljište je neprestano preturano, ali se u njemu više ništa nije moglo naći. Često su nas izgonili na rad. Prenosili smo neke kamene kocke za popločavanje puta. I tada su sa nama postupali gore nego sa stokom. Smrt više nije bila nikakva novost. I kada se više nije moglo izdržati, desilo se nešto neobično što nam je dalo zračak nade. Milka Mikulić, starješina ženskog logora, kao da nam je želila pomoći. Iz paketa hrane koje su dobijali neki Sremci, ona nam je ponešto namicala. Jednom sam dobila čitav somun. Mi smo to onda dijelili i onima što su bili najviše iscrpljeni. Tako smo doturili komadić hljeba i Simi Koturu, našem komšiji, koji je bio u očajnom stanju. Logornica nam je još jednom pomogla. Izdvojila je Maru i mene u grupu koja je bila određena na rad u Njemačku. Radovale smo se izlasku iz ovog pakla, jer smo vjerovale da je svugdje bolje nego ovdje. Tek smo u vozu saznale da nas transportuju u Jasenovac. Naš vagon je bio pun nemoćnih ljudi, koji nisu mogli ni hodati, a kamoli nešto raditi. Bila je nesnosna vrućina i neizdržljiva žeđ, a voz je sporo išao ili je satima stajao u malim stanicama. Ustaše su jele lubenice, a nama ni koru da bace. U našem vagonu je bilo već više mrtvih ljudi. I ja sam mislila da je došao kraj svemu. Ležala sam obamrla na prašnjavom podu bez trunke snage, kada me je neko svalio u jarak na gomilu nepomičnih ljudi. Koliko je vremena prošlo dok sam došla k sebi — ne znam. Čula sam Maru kako šapuće: „Žive smo, žive“. Pokušale smo da idemo kroz šumu, dalje od svjetla koje je pred nama treperilo, ali nismo mogle. Morale smo ići prugom. Savo Vidović, kada je oslobođen iz ustaškog logora u Jastrebarskom, imao je 14. godina. Na putu za Bosansku krajinu ponovo je zarobljen i zatvoren u bihaćku tvrđavu. U borbama za Bihać, novembra 1942, Savu su oslobodili kozarski partizani. Tada je postao borac Trinaeste krajiške brigade u kojoj je dočekao i kraj rata. Danas živi u Rijeci. Ognjen Čekić, dvanaestogodišnji dječak iz Turjaka, svjedok je stradanja svoje porodice. Majku Janju ubile su ustaše u Staroj Gradiški, oca Jovu i najstarijeg brata Milu otjerali su na prisilni rad u Njemačku, a njih šestoricu braće — Petra, Bogdana, Ognjena, Gojka, Đurđa i Živka — u dječiji logor Jastrebarsko. Četvorogodišnji Đurađ ubrzo je umro braći na rukama, a dvogodišnjeg živka odnijele su ustaše i njemu se izgubio svaki trag. Sa brigadom koja je oslobodila djecu iz logora krenula su, držeći se za ruke, i preostala braća Čekić. Najstariji među njima Petar, odmah se priključio partizanima. Poginuo je 1944. godine kao borac Šeste krajiške brigade, a Bogdan i Ognjen vratili su se na svoju Kozaru. Neposredno po završetku rata vratio se i Gojko. Danas Ognjen Čekić Živi i radi u Beogradu, Bogdan u Splitu, a Gojko na starom ognjištu pod Kozarom. {185} Pred zoru smo upale domobranskoj straži u ruke, jer bježati nismo bile u stanju. Kada su nas ispitivali, rekle smo im istinu. Jedan od njih je poznavao Rajka Subotića, našeg bliskog rođaka i obećao nam je pomoći. I zaista, kad je ubrzo naišao teretni voz, zamolio je mašinovođu da nas prebaci do Okučana. U tenderu za ugalj, sa velikom šnjitom hljeba i parčetom slanine, izišle smo na signalu, prije nego što je voz ušao u malu stanicu u Okučanima. Pošto nismo imale nikakva dokumenta, stranputicom smo pošle prema obali Save. U Novoj Varoši opet su nas uhvatile ustaše, sprovele u Bosansku Gradišku i zatvorile u podrum sreskog načelstva. Naše saslušanje u Gradiški nije dugo trajalo. Ispitivao nas je Đorđe Knežević i, očigledno, sažalivši se nad našom sudbinom, uspio je da nas nekako iskamči od ustaša, preko Malte izvede do Kruškika i preda Niki Dojčinoviću, koji nas je dalje poveo prema Kozari. Kada smo kod Petnaestog kilometra naišle na partizansku stražu, našoj sreći nije bilo kraja. Bio je 21. septembar 1943. kada smo izišle na brdo Subotića. Tamo gdje je bila kuća, sve sami crni ugarak. Ni kokošinjac nisu poštedili. I travuljina svud okolo išikljala povrh konjanika. Pa ipak, moje srce je od radosti htelo da iskoči. Godinu dana poslije velike fašističke ofanzive na Kozaru, u jesen 1943. život se polako vraćao u opustošena sela. I mi smo se brzo vratile životu i aktivno se uključile u rad omladine i Skoja. I nije bilo akcije u Potkozariju u kojoj nismo učestvovale. Skupljale smo ljetinu ispred neprijateljskih položaja, po Dubičkoj ravni, prenosile torbe žita iz Lijevča polja u dubinu Kozare, i obavljale još mnogo drugih ratnih zadataka. Kao članovi pozadinske čete išle smo, sa Jedanaestom krajiškom brigadom, u sve akcije na ustaška uporišta, na Šimiće i Mičije, Topolu i Bosansku Gradišku. Kada su Čerkezi, u januaru 1944, izvršili onaj gnusni zločin silovanja i masakriranja trinaest skojevki, naših drugarica iz sela Grbavaca, mi smo jedva izbjegle njihovu sudbinu. Iako u drvenim klompama i slabo obučena, išla sam sa zbjegom sve do Pašinih konaka. Tako sam progurala i tu posljednju neprijateljsku ofanzivu na Kozaru. Za vrijeme žetve 1944. godine u omladinskoj brigadi „Stojan Grujičić Jaruga“, dobila sam cipele i padobransko platno od koga sam sašila bluzu i suknju samo za rijetke prilike i omladinske zborove. Ali, neprijatelj je i dalje ispadao u naša sela, palio kuće i ubijao svakog ko mu je pao u ruke. Tako je bilo u kasnu jesen 1944. godine, kada nastrada i moja Mara. Prenoseći žito u dubinu Kozare, na Gig, okliznu se i upade u Vrbašku. Čitav dan je provela na susnježici. Kada je umrla, od upale pluća, ja sam ostala sama. Onda je došlo oslobođenje i prva proljetna sjetva u slobodi, seljačka radna zadruga „Nova zora“ i — nemaština. Na jednom zboru u Matavuljevom gaju u Grbavcima upoznadoh Đuru Ilisića, mladog partizana i zagledah se u njega. Zajedno provedosmo sve ove godine. Prvo nam se rodi sin Ranko, a dvije godine kasnije dobismo i kćerku Dragicu. Djeca lijepo napredovaše, završiše školu i zaposliše se. Osnovaše i svoje porodice. I evo, donesoše nam četiri unuka, jedan drugom do uva, — Dragan i Duško, Branko i Dušan — četiri babine ljubavi. S njima je uvijek moja duša ispunjena najljepšim dragostima. Sa istim osjećanjima i ja sam čuo kraj priče Vidosave Subotić. {186} Čelice iz Novoselaca Dječake sam upoznao još u toku rata, ali sam malo znao o njima. I sada su škrti na riječima. Nerado govore o sebi i ratu u kojem su kao djeca učestvovali. Dragutin, Vladimir i Nikola, braća stričevići i vršnjaci, rođeni su 1928. godine. Rasli su zajedno u porodicama sa mnogo čeljadi, radovali se igrama na pašnjacima, proljeću i trešnjama kad zarude. Onda je došao rat i, kao strašan vihor, odnio dvadeset i dvoje Čelića, deset odraslih i dvanaestoro djece. Njihova imena su: Teodor, Deva, Mirko, Marko, Jovan, Mile, Dušan, Đuro, Rade (Jovanov), Mileva, Ljuban, Stana, Milan, Pero (Savanov), Ilija, Dušan, Pero (Vasin), Rade (Perin), Božo, Milica, Nada i Janja. Ginuli su redom u kozarskim ofanzivama i zbjegovima, fašističkim logorima i na drugim stratištima. U njihovim porodicama ostala je pustoš i ovi zapisi kako je to bilo. Dragutinov otac Teodor i brat Mirko, tek što je bio odslužio vojsku, otišli su među prvim Kozarčanima u ustanak i poginuli na „Komlenskom frontu“. Drugog brata, Marka, na prevaru su uhvatile ustaše i zameo mu se svaki trag. Tih dana strijeljali su i prve komšije, Slavka Lukača, Iliju Šekerovića, Milorada Dozeta. Majku Devu strahovito su pretukli i ona je ubrzo poslije toga umrla. Kuću i sve druge staje su spalili. U partizanskoj četi Tomice Španovića, 5. avgusta 1941, Dragutin je našao utjehu. Bila je to četa hrabrih sa Draksenića i Kadinog Jelovca, Crnca i Hadžibaira, što je u ofanzivi 1942. stajala u odbrani zbijega kod Maglajaca, prosijecala obruč na Pogledjevu gdje tutanj nije prestajao, kao da se zemlja bila rastvorila, a nebo prolomilo. Ranjenog u desnu nogu, Dragutina su iz okršaja iznijele omladinke. Onda se dugo vukao sa drugovima koji su preživjeli masakr u Mlječanici. Bili su to najstrašniji trenuci u životu malog Čelice. Vidio je svoje drugove, mrtve, kako leže po živici i kukuruzištu, na nosilima i zaprežnim kolima, ili vise preko lotri. U dubini šume iznad sela Vojskove, maskiran ispod oborenog stabla, sačekao je Dragutin, kao u bunilu, da prođu streljački strojevi. I kada se sve utišalo, ili se njemu tako samo učinilo, prebacio se u selo Sjeverovce, uvukao u napuštenu sjenaru i zaspao. Probudio ga je lavež pasa i pucketanje plamena koji je gutao stogove sadjevenog žita. Dalje se nije imalo kud. Okolo su stajali njemački vojnici sa psima tragačima. Oni su ga gurnuli u već obezglavljenu kolonu nejači u kojoj su, krvavim bajonetama, ustaše već bile uspostavile red. Na blatnjavom putu ostajali su samo oni što dalje nisu mogli ići. Prostrani plato stare pilane u Bosanskoj Dubici pretvoren je u sabiralište naroda iz Knešpolja. Gledao je mali Čelica prestravljene majke sa uplakanom djecom u naručju i mislio na svoju majku, premlaćene ljude vezanih ruku iz kojih je šibala krv i sjećao se oca i braće. Udarac u leđa vratio ga je u stvarnost. Iskoristivši metež koji je oko njega nastao, gotovo u jednom skoku i za njega samog neočekivanom Dragutin Čelić, četrnaestogodišnji dječak iz sela Novoselaca pod Kozarom, borac je od prvog dana ustanka. Na proboju obruča oko Kozare, 4. jula 1942, zarobili su ga Nijemci i predali ustašama. Na dramatičan način Dragutin je uspio pobjeći sa strijeljanja u krugu pilane kod Bosanske Dubice. Kao borac četvrtog bataljona Pete kozarske brigade prošao je čitavu njenu ratnu maršrutu. Danas živi u Prijedoru. {187} Dušan Kević, rođen 1928. godine u selu Miloševom Brdu pod Kozarom (prvi zdesna) poslije bjekstva iz logora, bio je borac Šesnaeste slavonske brigade. Dušan je iznenada umro 1982. godine. {188} Milan Kević iz Miloševa Brda imao je 12 godina kada je doživio Kozaru. Njegov otac, majka i pet sestara stradali su u ustaškom logoru, a Milan, sa starijim bratom Dušanom, uspio je pobjeći u partizansku Slavoniju. — Milan Joka, narodni heroj (desno) sa Kevićem, svojim omiljenim kurirom. Danas Kević živi u Beogradu. Vladimir Čelica, rođen 1928. godine u selu Novoselcima, jedan je od najmlađih kozarskih prvoboraca. Bio je kurir u Petoj kozarskoj brigadi. Danas je pukovniik JNA. {189} trenutku, prebacio se u zaklon od stokova složene građe. Kad je nastavio da bježi, činilo mu se da ga i sami njegovi koraci pretiču na preostalom prostoru do ivice šumarka. Pod Paležom su se već bili okupili preživjeli borci Kozarskog odreda kada je iz visoke paprati Dragutin izletjeo u zagrljaj Radi Dozetu, prvom partizanu na koga je naišao poslije bjekstva iz čeljusti smrti. Od tada, za kurira Čelicu i njegov Četvrti bataljon nisu predstavljale prepreku rijeke i nizovi bunkera što su razdvajali Grmeč i Kozaru. Jurišao je Čelica na utvrđene Spahiće i Ostrožac, oslobađao Bihać. Na velikom maršu naše brigade u centralnu Bosnu često smo se sretali. Na Lavovom brdu kraj Vijačana radovali smo se zapljenjenim topovima. Te julske noći 1943, kao lavina, sručili smo se u živopisni Prnjavor, gradić bogate Župe. Vješto i nečujno, kao mačka, privukao se bunkeru na raskršću i kada se malo pridigao da baci bombu, nešto ga je presjeklo po stomaku. Metak je izišao na drugu stranu. Unijeli smo ga u oslobođeni Prnjavor. Na Kozari, u partizanskoj bolnici u Bukovici, rana je brzo zarasla i Čelica je nastavio da se bori do kraja rata. „Partizanska spomenica 1941“ i drugo ordenje što krasi njegove grudi kazuju o hrabrosti borca i kurira, skojevca i komuniste Dragutina Čelice. I Vladimir Čelica našao se u žarištu ustanka već 30. jula 1941, kada je podno Novoselaca Mirko Bašić ubio prvog ustašu i došao do karabina. Skakutao je mali Vlado po partizanskom položaju na kojem su ustanici pravili barijeru ustašama. Sa deda Mićom sklanjao se u selo Jasenje uvijek kada je neprijatelj upadao u Novoselce. Ali, jednom djeda nije mogao pobjeći. Ustaše su ga zaklale i gurnule u Unu. Tada su ubili i osam žena i četvoro djece — prve komšije. Sa njima su pali i Jovo Bakić i njegov trinaestogodišnji sin Pero. Djeda Miću i nerazdvojnog školskog druga Peru Vlado nije mogao prežaliti. Riješen da ih osveti, dotrčao je u baljsku partizansku četu i javio se komandiru. — Primićemo te odmah čim ti izrastu prve nausnice — našalio se Ranko Šipka, omiljeni junak Kozare. — Biću kurir, radiću sve što rade i drugi — jecajući zaklinjao se Vlado. Decembar je bio 1941. kada je mali Čelica postao „Sin puka“, dobio pištolj pun metaka, duboke čizme u koje je upao do koljena i kurirsko zaduženje u četi. U partizanskom logoru zvanom Komanda na Balju brzo je savladao obuku partizanskog ratovanja. A kada su Nijemci nasrnuli dubičkom cestom da izvuku iz Ljubije svoje opkoljene snage, našao se u vatrenom okršaju. Kakva je to čudna vojska što pod bijelim ogrtačima klizi po snijegu i ne propada — čudio se Vlado. Pritajen u dubokom sniježnom nanosu ležao je, bez daha, u zasjedi kraj brekinjske škole. Snažan plotun i potmule eksplozije ručnih bombi razbili su prvi strah. Kao na krilima sjurio se na cestu po kojoj su se, na krvavom snijegu, valjali njemački vojnici: šesnaest skijaša je ubijeno, četvorica su zarobljena, a samo trojica su uspjela da pobjegnu. U daljem nastupanju cestom prema Prijedoru, korak po korak, Nijemci su morali da savlađuju partizanske položaje na svakom brežuljku od Kruškovca do Bukove kose... I svaku borbu pratili su odmazdom nad nezaštićenim stanovništvom Vlaškovaca, Međuvođa, Mirkovca. Ubijali su svakog na koga su naišli. Tada se narod povlačio na zavijane visove Kozare i, pod zaštitom partizanskih četa, stvarao svoje prve zbjegove. {190} Vladina majka Vasilija vukla je kroz duboki snijeg jedanaestoro svoje djece. One najmanje, bliznakinje, nosila je u naručju. Četvorogodišnja Stana, trogodišnji Milan i Pero, koji je imao samo jednu godinu, ne preživješe ovu prvu njemačku ofanzivu. Tog proljeća oslobođeno je čitavo Potkozarje. Orahova, Kozarac, Prijedor i Ljubija bili su u našim rukama. Došli su avioni Franje Kluza i Rudija Čajaveca i Kozara je dobila svoja krila. Svi su bili na nogama i Kozara je ličila na jedan veliki vojni logor gdje se živjelo i radilo samo za borbu. Štab Trećeg bataljona, smejšten u lugarskoj kući u Podgradcima, bio je dobro povezan sa svojim četama i onom Ostoje Miljatovića što je, isturena prema ustaškom uporištu u Mičijama, držala položaj na Šmitranskom groblju, i onom Mirka Bašića što je, ušančena, stajala na Petnaestom kilometru ispred Bosanske Gradiške. Komandant bataljona Mirko Pekić, voljeni uča, odabrao je sebi hrabrog i snalažljivog kurira. Bio je to mali Čelica. A kada je velika ofanziva već bila počela, kurir Čelica se našao na drugoj strani Kozare. Toga dana Prvi bataljon, pod komandom Žarka Zgonjanina, izvojevao je jednu od svojih najvećih pobjeda u ofanzivi. Mrtve i zarobljene kurir je jedva prebrojao: šezdeset ubijenih i 283 zarobljena neprijateljska vojnika. Ubrzo zatim uslijedio je i proboj obruča. Put je prokrčen preko Patrije i Jugovića brda. Jurišao je i Čelica, preskakao šančeve i pucao. Neprijateljski vojnici su vikali: „Držite malog, hvatajte ga živa!“ Bili su to trenuci užasa. Kao prekaljeni ratnik sa Kozare prošao je Čelica velike bitke koje su Krajišnici vodili na Bihaću, u četvrtoj ofanzivi i zavejanom Grmeču. Obhrvan tifusom, u proleće 1943. vratio se na Kozaru iz koje se, sa zgarišta, život ponovo javljao. U tišini sela Jasenja, usled Knešpolja, saznao je za tužnu sudbinu svojih najdražih. Najstariju sestru Milevu, prkosnu djevojku, ustaše su strahovito mučile, tukli je putem sve do sabirališta u Cerovljanima i onda zaklale, a šesnaestogodišnjeg brata Ljubana strijeljali su, kao odraslog, na Gradini kraj Jasenovca. U partizanskoj brigadi dječak je ojačao da bi poslije rata, u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, stasao. Vladimir Čelica, nosilac „Partizanske spomenice 1941“ i drugih odličja za vojne zasluge, danas je potpukovnik naše Armije. Osjećao sam nemoć pred bjelinom hartije i dugo nisam imao hrabrosti da opišem ratnu sudbinu Nikole Čelice. Na uporno insistiranje Voje Babića, našeg ratnog druga, a sada pisca i urednika sarajevske televizije, Nikola je smogao snage da se sada otisne s nama u tešku i slavnu prošlost Kozare. Evo te odbolovane priče: „Moj otac Pero, koji je kao tesar u drvetu izrezbario čitavo naše domaćinstvo, i majka Janja, gorda Ličanka, imali su sedmoro djece. Rat sam proživio samo ja. Od devetoro ostalo sam sam. Još prije ustanka, u prvim racijama u našem selu, oca su zatvorili, ali je on nekako uspio pobjeći. Uletio je u ustanak hrabro i borio se onako kako dolikuje Kozarčaninu. Poginuo je u prvoj ratnoj zimi na Kruškovcu, kada su Nijemci navalili iz Dubice. I najstarijeg brata Radu ubiše tada ustaše. Mene ne htjedoše primiti u partizansku četu da zauzmem očevo mjesto. Bio sam isuviše mali. Utom dođe i ona ljetna ofanziva 1942, najstrašnija što može biti, i mi iz sela nagrnusmo na Kozaru. I nasta život u zbjegovima, ali ipak život koji ne mogaše zaustaviti topovima i avionima. Ali, kada su mitraljezi počeli da siju smrt na bliskom rastojanju, nasta pometnja, jauci i vapaj nejači rasute po kozarskim vododerinama. Sa ranjenicima koje je omladina nosila na proboj obruča, ustaše uhvatiše i sestru Milicu. Tek je bila napunila dvadesetu kada je {191} Vlado Ortić (lijevo) rođen 1928. godine u Čelebincima pod Kozarom, borac je od 1942. godine. Rat je proveo kao kurir u Petoj kozarskoj i Jedanaestoj krajiškoj brigadi Danas živi u Zemunu. Lazo Batar, Vladin vršnjak, rođen je u Jasenovcu. Svoje rodno mjesto je doživio kao najstrašnije gubilište ljudi. Bio je zatočenik u Staroj Gradiški, a zatim u Jastrebarskom ustaškom logoru za djecu. Kada ga je, 26. avgusta 1942 oslobodila Četvrta kordunaška brigada, ostao je u njoj da se bori, a kraj rata je dočekao kao borac Osme krajiške brigade. Danas je potpukovnik JNA i živi u Beogradu — Zajednički snimak dječaka je iz Beograda 1944. godine kada su biti pitomci Titove garde. Nikola Čelica, rođen 1928. godine, jedan je od junaka naše priče „Čelice iz Novoselaca“. Od devetoro članova svoje porodice kozarsku ofanzivu preživio je samo on pobegavši sa strijeljanja iz ustaškog logora u Grubišinom Polju, Kraj rata je dočekao kod Trsta u posljednjim okršajima sa neprijateljem. Ovaj hrabri čovjek danas živi i radi u Bosanskoj Gradiški. {192} živu spališe u Baćinskoj krečani. U zbjegu, gore pod Paležom, pogibe mi i petogodišnji brat Boško. Raznese ga granata. Onda nastade rasulo ostataka porodice. Majku sa troje djece odvukoše u logor, a ja nekim čudom izbjegoh to prvo češljanje Kozare. Uspješno sam odolijevao potjerama, zavlačio se u lisičje rupe, pomagao preživjelim ranjenicima koliko sam mogao i kada je već izgledalo da je ono najgore prošlo, avgusta 1942, upao sam u klopku. Umjesto u logor, strpali su me u dubički zatvor, kao odraslog, gdje sam zatekao dvadesetak mojih vršnjaka i nekoliko djevojčica. Deportovaće nas u „dom za prevaspitavanje“ u Vrapču — pričalo se. I zaista, jednog dana, potjeraše nas preko Une prema željezničkoj stanici. Grad je bio izlipljen plakatama: „Kozara je pala“ i „Kozara — grobnica partizana“. Na cesti smo dugo tucali kamen. Onda su nas tjerali da klečimo na oštrom tucaniku i gledamo u Sunce. A onda peče li, peče, oči da iscure. Dok je ljetna žega jenjavala, potjeraše nas, trkom, prema Jasenovcu. Na tom putu padoše četiri dječaka. Mislimo, kraj je došao i nama. U logoru, sretoh se sa majkom. Skupila se sirota kraj logorske ograde, u krilu je držala dvogodišnju Nadu, a kraj nje bila su šćućurena braća Dušan i Ilija. Majka se osmjehnula ili se meni tako samo učinilo. Koliko smo dugo ovdje ostali i kako smo preživjeli Jasenovac, ja ne znam tačno. Sjećam se jedne duge kompozicije prepune naroda što nas je nekud vukla, a mi smo se držali jedno za drugo, da nas ne razdvoje. Učinili su to u slavonskom selu Dapčevici. Majku sa malenima, Nadom i Dušanom, uzela je jedna porodica, Iliju je odveo jedan bogat seljak da mu pomaže u berbi kukuruza, a mene jedan siromašak, dobričina i plašljivac. Brzo smo nekako živnuli. Saznadosmo za moslovački i bilogorski partizanski odred i Čelice odletješe u slavonske partizane. Đuro, Rade i Boško. I moj brat Ilija ode u bilogorski odred, ali ubrzo pogibe u jednoj uvali... Padoše hrabro i Đuro i Rade, moji rođaci i školski drugovi. Rat je preživio samo Boško, jedan od moje braće stričevića. I ja sam želio ići u partizane, ali mi je bilo žao ostaviti majku sa ono dvoje nejake djece. Tako prezimismo i dođe proljeće 1943. Neki su otišli posredstvom narodnooslobodilačkih odbora na Kozaru i mi smo se počeli pripremati za put. Ali, preduhitrile nas ustaše. Pokupiše sve Kozarčane, žene i djecu, i satjeraše na stočnu pijacu u Grubišnom polju. Radi prozivke — rekoše. I bi to prozivka, ali samo za strelište udaljeno nekoliko kilometara odatle. Okomita obala kao zid iza leđa, gust stroj ustaša ispred nas i mitraljezi. Majka se presavi, ispade joj Nadica iz ruku i Dušan pade ispružen. Više ništa nisam vidio i ništa čuo. Bježao sam glavom bez obzira. Za mnom su pucali, ali ja sam, ne znam zašto, bio uvjeren da me neće pogoditi. Tako sam ostao sasvim sam. Kada sam stigao u bilogorski odred, marta 1943, svi su već znali za sudbinu moje porodice. Godinu dana provedoh sa slavonskim partizanima i bilo mi je lijepo, ali se razboljeh od upale zglobova. Malo me nosiše, čak i konjče mi nabaviše i ja prezdravih toliko da mogoh doći do Kozare. U pounjskoj opštini malo ojačah, neko vrijeme ostadoh pri odboru kao kurir pa opet odoh u brigadu baš onda kada su na Kozari vođene one žestoke borbe sa Čerkezima. Tako stigoh i do Trsta i posljednjih okršaja sa neprijateljem koji je bježao iz naše zemlje. Demobilisan sam juna 1945. kao mlađe godište...“. Zaćutasmo i kao da ne čusmo kraj priče. Na terasi hotela „Kozara“ u Bosanskoj Gradiški, na obali Save, vladala je tišina. Kamera prestade da radi, tonac isključi magnetofon. {193} Ratnik dvije slavne armije Kada se okupe stari ratnici, rađaju se nezaboravne priče o davnim partizanskim danima. Tako i svaki susret u beogradskoj Sekciji učesnika bitke na Kozari donese poneko novo kazivanje. Neumorni Dušan Bukva, sekretar Sekcije i jedan od junaka ove knjige, obradovao me dugo iščekivanim susretom i poznanstvom sa Milinkom Macurom, koji je kao dječak doživio ustanak na Kozari, agoniju ranjenika u Štalovoj ofanzivi, ustaški logor na Cerovljanima, partizansko vojevanje u Slavoniji, pogibiju svoje čete u jurišu na Viroviticu, teško ranjavanje, njemačko zatočeništvo u Aušvicu, poslednje bitke protiv fašizma u redovima Crvene armije i jednu publikaciju u kojoj je proglašen mrtvim. Ratna biografija Milinka Macure, sada sredovječnog i prosijedog čovjeka, s blagim osmjehom u očima, ne može stati u jednu priču. Zato ćemo je dati u fragmentima onako kako ju je sam ispričao u ove majske dane 1984, četrdeset godina kasnije. Imao sam četrnaest godina, završenu osnovnu školu i neuspjeli pokušaj trgovačkog zanimanja kad je s okupacijom 1941. ustaška vlast smrtno zaprijetila svim ljudima u mom rodnom selu — Donjem Jelovcu kraj Bosanske Dubice. Razlog više za zabrinutost moje porodice imao je djed Pavle koji je sa svojim kumom Stevićem Balabanom još 1917. godine ubio dva austrougarska žandarma, nekog Furtulu, komandira stanice u Knežici, i jednog Čeha, i odmetnuo se u Kozaru, u zeleni kadar, kako se tada govorilo. Sem toga, i moj otac Blagoje, koji je 1929, kada sam bio u trećoj godini, otišao na rad u Francusku, bio je na žandarmskoj potjerničkoj listi. Godinama je otac radio u rudnicima uglja i slao majci ponešto novaca sve do španskog građanskog rata kada mu se izgubio svaki trag. Pojavio se 1938. godine i tada sam ga upoznao kao oca. Pjevušio je i zviždukao neke pjesme koje nisam razumio i pričao kako je pješice prešao Pirineje. Žandarmima je bio sumnjiv pa su ga često obilazili i o njemu se kod drugih raspitivali. Otišao je opet iznenada i poslije dvije godine se vratio da podigne kuću. Tako se u aprilskom ratu 1941. zatekao kod kuće i pridružio se onoj jedinici bivše jugoslovenske vojske što je na Uni kod Balja borbom dočekala Nijemce. U povlačenju, naši vojnici su uništili topove i razbacali zatvarače po šumi. Otac je odatle donio karabin sa dosta municije i opet otišao. Djed i ja smo taj karabin zakopali ispod brašnara u našem kućaru. Izvadio sam ga uoči ustanka, kada je Njemačka napala Sovjetski Savez, i sa fišeklijama punim municije Predao stricu Milanu Macuri. S njim je on učestvovao u napadu na žandarmerijsku stanicu u Knežici. Bila je to jedna od prvih ustaničkih akcija pod Kozarom. Ustanak sam i ja pomagao onoliko koliko se od mene moglo očekivati. I moja majka, među prvim ženama u selu, postala je partizanska odbornica. Dušanu Vučenu Dželatu i Dušanu Macuri, organizatorima ustanka i narodne vlasti u našem selu i okolini, pomagala je u svemu a najviše u zbrinjavanju ranjenika. Bila je nemuorna u prikupljanju {194} i pripremanju odjeće za borce. Moje osnovno zaduženje, tih dana, bile su kurirske veze sa komandom partizanske čete. A kada je, krajem 1941, u našoj školi formiran vojno-politički kurs za obuku mladića koji nisu služili vojsku, mene ne htjedoše zvanično primiti zbog velikog odziva mladića starijih godišta. Ali, ja sam stalno bio s njima i tako savladao obuku rukovanja puškom i stekao osnovne predstave o načinu partizanskog ratovanja. Dosta sam naučio i u Skoju, koji su tada osnovali u selu Božo Dimitrijević, Dževad Midžić i moj rođak Neđo Macura. U borbama na Dubičkoj cesti, februara 1942, kada su Nijemci izvlačili svoje snage iz opkoljene Ljubije, jedva sam izvukao živu glavu. Zima je bila jaka i mi smo se, s teškom mukom, kroz duboki snijeg penjali na Komandu u Kozari i sklonili se u kuće Čupića. Tada su strahovito stradala sva sela oko ceste, nejač pobijena i kuće spaljene. Kada su se borbe malo stišale i mitraljeska vatra pomjerila se prema Prijedoru, ja sam se prečicom vratio u Jelovac. Kuće su još dogorijevale, a u štalama stoka spržena. Poubijani ljudi, žene i djeca, čitave porodice, ležali su na krvavom snijegu. I pred našom kućom, izgorjelom nekako po sredini, doživio sam trenutak koji nikad neću zaboraviti. Čovjek koji je sjedio na drvljaniku, licem zagnjuren u šake, bio je moj otac. U njegovim očima vidio sam suze kada je pričao kako su ga na putu iz Njemačke uhvatile ustaše i sa ljudima iz Dubice potjerale da čisti snijeg na pravcu njihovog nastupanja. Od kuća Ostojića, uspio je pobjeći. Sada se ne sjećam tačno da li je to bilo iste ili sljedeće večeri, otac je sa Nešom Balabanom, prvoborcem, otišao na Vitlovsku, gdje se tada nalazio štab Drugog bataljona kozarskog odreda. Predosjećao je, ili se meni samo tako činilo, da se nikada više nećemo vidjeti. S tugom u očima čvrsto me je prigrlio i rastali smo se na sniježnoj prtini. Kako je i gdje otac poginuo, nikad nisam saznao. Preživjeli su odmah prionuli na posao u otklanjanju posljedica zimske ofanzive. Omladina je u svemu prednjačila. Pošto je i škola bila izgorjela, naš vojno—politički kurs je nastavio rad u kući Laze Macure. Obnovljen je i analfabetski tečaj u kući Rade Vučena. Moje lijepe uspomene iz tih dana vezane su za organizovani odlazak Jelovčana na masovni omladinski zbor u oslobođeni Prijedor i dolazak Kluzovog aviona u Međuvođe. Sjećam se pripremanja terena za njegovo slijetanje, darivanje aviona vezenim peškirima, kićenja poljskim cvijećem i kola kozaračkog što je oko njega igralo. Ali, naša sreća ne potraja dugo. Prvih dana juna 1942. sruči se na Kozaru velika ofanziva i naše selo se nađe u samom njenom žarištu. S narodom koji se povlačio od Une, Bosanskog Novog, Dobrljina, Kostajnice, Čitluka i Strigove, vukući sa sobom sve što se moglo ponijeti, moradosmo i mi napustiti naše kuće. I kad počeše one žestoke borbe na Brnačama i Hajderovcima, nađosmo se u smrtonosnom obruču. Vjerovao sam, kao i sva naša pozadina, da će partizani odbraniti Kozaru. U tom uvjerenju proveo sam teške dane sa zbijegom u Sastavcima. Sa omladinom u rezervnoj četi, koja se pod kuršumima nalazila iza položaja, izvlačio sam ranjenike i zapregama prevozio ih na Mednjak i Podgleđevo. I onu poslednju noć proboja iz obruča proveo sam sa dva ranjenika u kolima sa volovskom zapregom. Ali sutradan, dalje od Široke luke, više se nije imalo kud. Stotine zaprežnih kola s teškim ranjenicima na nosilima ostalo je u Grabovom jarku. Kod kuće kovača Babića za dlaku sam izmakao da me ne uhvate. U Vojskovi sam na nekom žrvnju samlio torbicu kukuruza i majka je sestri i meni napravila cicvaru. Bila je to poslednja hrana u Kozari, jer sam već sutradan bio zarobljen. Uhvatili su i ranjenog djedu što je za mene bio najveći udarac, jer mi je on u djetinjstvu zamenjivao oca. {195} Ratnik dvije slavne armije: Milenko Macura, iz donjeg Jelovca, kao petnaestogodišnji dječak doživio je dramatične događaje na Kozari u ljeto 1942. i ustaški logor u Cerovljanima, teško ranjavanje u slavonskim partizanima i ponovno njemačko zarobljeništvo, dugotrajno liječenje u okupatorskoj bolnici i zatvorsku samicu, nestajanje ljudi u Aušvicu i završne operacije protiv fašizma u redovima Crvene armije. Danas živi i radi u Bosanskoj Dubici. {196} Ljuban Zlokapa, rođen 1929. godine u Slabinji pod Kozarom, brat jedinac, pratio je u stopu na njihovom borbenom putu svoje hrabre sestre. Kao kurir i borac ostao je u Sedamnaestoj slavonskoj brigadi do kraja rata. Kada je 1945. godine demobilisan iz JNA kao mlađe godište, prešao je u službu Narodne milicije. Danas živi i radi u Bosanskoj Dubici. I porodica Ostoje Zlokape, prvoborca iz Slabinje, zarobljena je u kozarskom zbjegu i iz ustaškog logora u Cerovljanima rasturena po slavonskim selima. Milja i Rosa Zlokapa, sestre, tek stasale za udaju, lako su pronašle put koji ih je iz sela Dapčevice odveo u slavonske partizane. Ubrzo su borci Sedamnaeste slavonske brigade saznali za podvige mladih Kozarčanki. Milja se nije odvajala od svog puškomitraljeza, a Rosa od svoje bombaške desetine. U bici za Grubišno Polje, kod Velikih Zdenaca, pred njemačkim bunkerom prvo pogibe Rosa. Samo sat kasnije, u jurišu kod Velikog Grđevca, smrtno pogođenoj Milji ispade mitraljez iz ruku. {197} Tako sam se našao u onoj tužnoj koloni što se, tih dana, Dubičkom cestom protezala u nedogled. Ustaše su nemilosrdno mlatile ljude čim su stigle, a oni su, iskrvavljeni, gazili tucanik i išli ćutke. U Dubici nam oduzeše sve što nam je bilo preostalo, a kada su iz kolone počeli da izdvajaju odrasle muškarce, ja sam, vjerovatno zahvaljujući svom uzrastu, prešao preko mosta na Uni sa ženama i djecom. Tako je bilo i u sabirnom logoru na Cerovljanima. Nekoliko puta sam izbjegao odvajanje od matere i odvođenje u dječje logore. Nekim dječacima, mojim vršnjacima, majke su, krišom od ustaša, navlačile ženske haljinice i tako ih zadržavale kraj sebe, dok i djevojčice nisu došle na red. Poslije desetak dana provedenih na ograđenoj poljani kraj pruge, kao u toru, već iscrpljeni glađu i strahom od smrti, ustaše nas počeše odbrojavati kao stoku i kundacima ugoniti u teretne vagone duge kompozicije. Mučno putovanje do Bjelovara trajalo je beskrajno dugo. U vagonima se nije moglo disati. Jedna starica i dvoje djece umriješe pred mojim očima. Onda nas rasturiše po slavonskim selima. Mene su, sa stočne pijace u Garešnici, odveli neki ljudi u selo Rogažu. U porodici Ane i Ilije Lalića brzo sam se oporavio i sa domaćinom, koji nije bio mnogo stariji od mene, sprijateljio. Tako jednom, u tiho avgustovsko veče, kada sam pomagao Iliji u izvlačenju iz Ilove potopljenog lana, vidjeh partizansku patrolu. Borci su se sa nama srdačno pozdravili. Tada sam se upoznao sa Milanom Mavdušom, Brankom Vorkapićem i Stevanom Lovrićem, mojim vršnjacima, koji su me tako zavoljeli da su prosto bdjeli nadamnom kako ponovo ne bih pao u ustaške ruke. S neskrivenim oduševljenjem oni su mi pričali o slavonskim partizanima, a ja sam njima prepisivao borbene pjesme koje sam naučio na Kozari. Zajedno smo ih umnožavali i krišom rasturali, lijepili po drveću i dvorišnim kapijama nekih odabranih kuća. Oni su mi jednom i život spasili. Bilo je to polovinom avgusta 1942, kada su Luburićeve ustaše izvršile one masovne pokolje u nizu slavonskih sela. Samo u Sloboštini oni su tada pobili i u neke bunare pobacali više od hiljadu žena i djece iz Potkozarja. Tih dana su ustaške vlasti, jednim prijetećim raspisom, pozvale sve Bosance iz Rogaže, starije od deset godina, da se odmah prijave u vatrogasni dom radi odlaska na prikupljanje ljetine u napuštenim potkozarskim selima. Za one koji pokušaju izbjeći obavezu predviđena je smrtna kazna. Sjećam se, u oglasu je ta prijetnja bila odštampana masnim i krupnim slovima. Na žalost, neki su se, u želji da se što prije domognu Kozare, odazvali pozivu i svi do jednoga stradali u jasenovačkom logoru. Moji drugovi Slavonci su pomogli da i sam ne upadnem u tu zamku. Iz voćnjaka Ilije Kriganca, gdje smo se, inače, često okupljali, oni su me odveli sa još nekoliko drugova i drugarica u Moslavički partizanski odred koji se tada nalazio na planini Garić. Tako sam postao partizan. U zagrljaju Marka Opačića, komandira Druge čete, mojoj radosti nije bilo kraja. Ono što sam naučio na vojno-političkom kursu i doživio u neprijateljskom obruču oko Kozare, dobro mi je došlo već u prvom vatrenom krštenju, u napadu na Čazmu, oktobra 1942. U toj borbi sam zaslužio karabin, a na Prokopu — pohvalu. Naša četa je imala dobar muzički sastav s kojim smo se dičili u odredu. Borci su, s puškom i ljubavlju, nosili svoje instrumente i u najžešće okršaje. Tako je bilo i na Prokopu. Ali, kad moradosmo da se iz borbe povučemo na polazne položaje, naš klarinet ostade u nekoj štali iz koje smo tukli bunker. Meni je bilo žao onako lijepog instrumenta, pa sam {198} se pod vatrom vratio i iznio naš klarinet. U noćnom napadu na Česmu kod Grubišinog Polja, naša glazba je opet svirala u svom punom sastavu. I u toj borbi igrom srećnih okolnosti, zarobio sam desetak domobrana i doveo ih pred mog komandira. Tada sam se obukao kao cvjećka i naoružao se kao pravi ratnik. U našoj četi bilo je nekoliko mladića i djevojaka s Kozare. Dragoljub Milić, Ilija Miljuš, Srđo Ećim i Rade Pralica pobjegli su ispred ustaša i došli u četu kao što sam i ja došao. Tako su se našle u našem bataljonu i mlade Kozarčanke, Drljićke, Pralice i Marica Šekerović, a o maloj Zdenki, i njenim podvizima sa puškomitraljezom, govorilo se s divljenjem. Svi smo, kao dobrovoljci, prešli u Šesnaestu omladinsku brigadu „Joža Vlahović“ i na smotri u Gornjim Borkima, 30. decembra 1942, doživjeli velike radosti. Bataljoni i čete postrojeni su na poljani kraj puta što vodi prema Bijeloj. Tapkali smo u mjestu i prsti su nam od mraza prijanjali za oružje, sve dok Rade Knežević Tihi, komandant brigade, nije komandovao i primio uobičajeni raport. Onda su govorili, vatreno, Petar Drapšin, komandant divizije i Marjan Cvetković, komesar naše brigade. S nestrpljenjem sam iščekivao kraj govora, jer je ispred nas, na utabanom snijegu, stajao narod iz okolnih sela s punim kotaricama hrane. Ta smotra i narodni zbor, ostali su mi u uspomeni kao najljepši trenuci u ratu. Samo nekoliko dana poslije krenuli smo u prvu veliku bitku za oslobođenje Voćina. Drugi bataljon je zatvarao pravac od Đulovca, sada Miokovićeva, a naša četa je bila na cesti kod Huma i Pijetlove Noge, gdje smo Nijemcima preoteli dvije tankete. U žestokom okršaju pomagao sam ranjenom Juri Vlajniću i zamijenio ga na njegovom puškomitraljezu. Onda smo išli na rušenje željezničke pruge na relaciji od Nove Gradiške do Novske. Spalili smo gomilu vagona na stanici Dragalić. I tako, iz borbe u borbu, sve do 13. februara 1943, do onog kobnog napada na Viroviticu i mog posljednjeg dana na partizanskom ratištu. Evo kako je to bilo. Uoči samog napada na grad raspoređen sam u pratnju štaba brigade. Meni se to nije svidjelo, jer u štabu nisam nikoga poznavao, i vrebao sam pogodnu priliku da se priključim svojoj četi u kojoj sam se osjećao kao u porodici. Žestoka borba za grad nije jenjavala u toku čitave noći. U zoru su štabu javili da je zauzeto skladište kod kasarne i da je skršen otpor kod starog dvorca u središtu grada, ali je lomljenje posljednjeg uporišta na željezničkoj stanici zaustavljeno sa dva oklopna voza koji su prodrli kroz naše zasjede iz pravca Podravske Slatine i Đulovca. Već je uveliko bilo svanulo i naše se jedinice povukle, neke i kilometar dva od grada, kada su zatraženi dobrovoljci. Tu priliku sam iskoristio i priključio se drugovima iz moje stare čete koji su, kao dobrovoljci, ušli u sastav nove jedinice sa zadatkom da unište oklopne vozove. Bilo nas je oko 60 boraca, naoružanih samo bombama i automatima, kada smo za Boškom Zmijanjcom, hrabrim komandirom, pošli u posljednji juriš. Za trenutak smo zalegli kraj neke kalupare. S tog rastojanja od dvadesetak metara razgovjetno sam čuo riječi i šištanje pare u lokomotivi. Onda je prvi skočio komandir i mi za njim. U jednom skoku, čini mi se, stropoštao sam se u jarak kraj malog betonskog mosta, nadomak prvog kolosjeka. Od zaglušujuće paljbe više se nije čula ničija komanda. Zazvečali su rafali po oklopu, zašištale bombe. Neko je skočio na papučicu voza, ali ga je skinuo rafal, možda i naš. Odjeknulo je nekoliko neujednačenih eksplozija, čuo se poneki uzvik, jauk i psovka. Iz oklopa je mitraljeska vatra neprestano kuljala. Neko je od naših uspio da ućutka jednu puškarnicu na vagonu ispred mene i ja se tada malo pridigoh sa već aktiviranom Dušan Radaković, rođen 1929. godine u selu Kadinom Jelovcu kod Bosanske Dubice, preživio je kozarski zbjeg i sabirni logor na Cerovljanima zahvaljujući hrabrosti svoje majke koja ga je u ženskoj odjeći izvukla iz ustaških kandži i vratila na Kozaru. Majka nije mogla da tako spase svoje malo starije sinove, Đuru i Radu, koje su ustaše ubile u logoru na Sajmištu kod Beograda. Tako je Dušan, od legendarne smotre na Paležu avgusta 1942, kao kurir rastao u Petoj kozarskoj brigadi i na njenom borbenom putu ostao do posljednjeg dana rata. Danas je pukovnik JNA i živi u Vrnjačkoj Banji. {199} Dragoja Burazor, iz Komlenca kod Bosanske Dubice, kao četrnaestogodšnji dječak učestvovao je u ustanku 1941. i sa partizanima srušio Skelu preko Une kod Baćina. U ofanzivi na Kozaru 1942. je uhvaćen i protjeran u slavonsko selo Gornju Bršljanicu kod Garešnice. Kada se, septembra 1942, vratio na Kozaru postao je borac Trećeg bataljona Pete kozarske brigade koji je, poslije četvrte neprijateljske ofanzive u Grmeču 1943, prerastao u Dvanaestu krajišku brigadu. Sa ovom proslavljenom jedinicom Dragoja je, kao kurir i borac, prošao čitav njen borbeni put preko Beograda, Sremskog fronta i Celja do posljednjeg dana rata. Danas je potpukovnik JNA i živi u Novom Sadu. {200} Živko Bućma, rođen je 1929. godine u Knežici kod Bosanske Dubice. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, ustaše su mu ubile majku, i još desetoro članova njegove porodice, a on je, izbjegavši zarobljavanje, septembra 1942, postao borac Pete kozarske brigade. Nešto kasnije, 1944, prešao je u Komandu kozarskog područja i bio zamjenik političkog komesara čete. Kraj rata ga je zatekao u Pratećem bataljonu Petog korpusa, kada je, kao mlad oficir prešao na rad u Odeljenje zaštite naroda Bosne i Hercegovine. U ratu je ranjavan dva puta. Umro 1985. godine. Miloš Savić, iz sela Mirkovca kod Bosanske Dubice, jedan je od najmlađih prvoboraca sa Kozare. Imao je 14 godina kada je postao borac Baljske čete Kozarskog odreda i skojevac, a godinu dana kasnije je primljen u KPJ. U ofanzivi na Kozaru, u ljeto 1942, sa istom četom se probio iz obruča. Sa Petom kozarskom brigadom prošao je slavne bitke u četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi a u Dvanaestoj „Medavinoj brigadi“ ostao je od njenog formiranja do posljednjeg dana rata. Na borbenom putu svoje brigade ranjavan je tri puta, a za ratne i vojne zasluge dobio je sedam visokih odlikovanja. Danas je pukovnik JNA, živi i radi u Beogradu. {201} Vukosava Poljarac je imala 13 godina kada su jasenovačke ustaše, 14. januara 1942, ubile 208 stanovnika iz njenog rodnog sela Draksenića pod Kozarom. Onda je djevojčica otišla u partizansku četu Tomice Španovića i tu ostala. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, zarobili su je njemački vojnici i otjerali na prisilni rad u Slavoniju, odakle je Vukosava pobjegla u Daruvarski partizanski odred. Nešto kasnije, kao borac Sedamnaeste slavonske brigade, istakavši se izuzetnom hrabrošću u bici za Kukujevce i spasavanju ranjenog borca Laze Amedžića, povjereno joj je komandovanje četom u ovoj proslavljenoj partizanskoj brigadi u kojoj je ostala do kraja rata. Vukosava Poljarac danas živi u Jasenovcu. bombom i daleko je odbacih. Ruka mi je još bila u vazduhu, kada po njoj ošinu rafal. Strovalih se malo dublje pod mostić i uz pomoć lijeve, zavukoh desnu ruku u džep od šinjela. Od paklene vatre i kuršuma koji su prštali svuda okolo, više se nije imalo kud. U magnovenju sam počeo da puzim niz jarak kraj pruge i odmakao se desetak metara kada me opet ošinu rafal po nogama i prikova za zemlju. Naš otpor je već bio sasvim prestao, minuti su trajali kao vječnost, a u mojim sljepoočnicama je tuklo da oči iskoče. Čekao sam sljedeći rafal da me dokrajči. Nijemci su već bili izišli na poprište i pucali jednako u mrtve i ranjene. I upravo to iščekivanje bilo mi je najteže u životu. Moji drugovi su ležali oko mene kao izvaljeno snoplje, svi mrtvi. Malo sam se pridigao. Podigla su se još četvorica: Milutin Čabrajac, Nikola Kramarić i još dva druga čijih se imena više ne sjećam. Znam da je jedan bio od Iloka, a drugi se, s odbijenom nogom, jedva vukao na laktovima i tražio da ga ubiju. Nas petorica, s teškim ranama, među pedeset i pet mrtvih drugova! Među njima je nepomično ležala i drugarica Vida, naša hrabra bolničarka. Slika je bila stravična. Ne mogu je nikad izbrisati iz svog sjećanja. Ona je postala dio mene. Eto, nedavno sam pročitao knjigu Milana Kavgića „Putevima hrabrosti“, u kojoj je prikazan borbeni put Šesnaeste omladinske brigade. Za mnoge čitaoce to je obična knjiga, a mene je ona strahovito potresla. Ne zato što sam u njoj proglašen mrtvim već što sam ponovo doživio svoju četu u paklenom jurišu iz koga sam jedini izišao živ. Kada se stiša haos oko oklopnjaka, Nikola Kramarić i ja smo se podigli i Nijemci nas povedoše na željezničku stanicu. Jedan mi čak pomože da prijeđem preko kolosjeka. Dovukli su na peron i Milutina Čabrajca i još jednog druga, dok je onaj sa odvaljenom nogom umro ili su ga dotukli. Oko nas se bilo okupilo dosta svijeta, vojnika i civila. Neki su po nama pljuvali i vikali da nas treba odmah objesiti. Podne je već bilo prošlo, kad su nas unijeli u posljednji vagon njemačkog oklopnog voza. U Đulovcu, tridesetak kilometara udaljenom od Virovitice, naše rane su umotali nekim papirnatim zavojima i zatvorili nas u jednu podrumsku prostoriju. U stvari, bila je to vešernica poplavljena vodom. U uglu se nalazio veliki zidani šporet na koji smo se popeli da ne ležimo u vodi. Jedan stražar, Folksdojčer, prijetio nam je s nožem u rukama, a mene je dobro odalamio pesnicom i iščupao mi pramen kose. Drugi stražar, koji ga je smijenio, bio je neki dobar čovjek. On nam je dao paklo cigareta i šibicu. Tada sam i ja zapalio svoju prvu cigaretu. Poslije dva dana bez hrane i vode, jedan naš drug umrije. Iznijeli su ga sa Milutinom Čabrajcem, koji je bio u teškom stanju, a Nikola Kramarić i ja izišli smo nekako sami. Tada su mene izdvojili i vratili u Viroviticu. Šta se desilo sa ostalim mojim drugovima iz zatvora u Đulovcu, nikada nisam saznao. Neko je od sprovodnika rekao da me vode na željezničku stanicu u Virovitici i da ću tamo biti obješen. I ja sam u to vjerovao. Međutim, sve je ispalo drukčije. Sa stanice su me stražari sproveli u virovitičku bolnicu i predali nekom ljekaru s kojim su stajale, kao vojnici, dvije časne sestre. Istoga dana, bilo je to 15. februara 1943. godine, operisao me profesor dr Mijo Koljbaš, upravnik virovitičke bolnice. Kada sam se probudio, poslije operacije, najednom sam osjetio čudo od života. Ležao sam u zajedničkoj sobi sa još deset postelja. Moj krevet se nalazio pored ulaznih vrata, kao da sam ga sam birao. Iznad glave je stajala bolesnička lista na kojoj je pisalo: „Otvoreni kostolom desne ruke, strelne povrede lakta lijeve ruke i nogu na pet mjesta. Pacijent ima i tešku upalu podrebrice“. U listu nije pisalo da sam zarobljeni partizan, ali su to već svi znali, čak i neprijateljski {202} vojnici izranjavljeni u borbama za Viroviticu. Prvi dani u bolnici bili su mi neobični, a onda sam se navikao. Rane su brzo zarastale, a mene nisu otpuštali. Počeo sam da izlazim u šetnju bolničkim parkom, da se družim s bolesnicima i da sve upadljivije zagledam časne sestre — bolničarke. A one su se samo smiješile. Za razliku od ostalih bolesnika, mene su sestre okružile posebnom pažnjom. I počeo sam da sanjarim. Moj ormarić je uvek bio pun raznovrsnog voća, našlo se poneko iznenađenje kao milošta, čak i novac. Nikada nisam saznao ko je to ostavljao. Osjetio sam posebnu naklonost doktora Mije Koljbaša, koji nije skrivao namjeru da me što duže zadrži u bolnici, da me sačuva. Mnogo kasnije saznao sam da je on, preko Vjekoslava Pintarića, komandanta Drugog konjičkog sklopa, koji je sa domobranskom bojnom izišao u partizane, nastojao da i mene prebaci u partizansku brigadu. A ja sam se u duši radovao svakom novom neprijateljskom ranjeniku koji je došao u našu sobu. Tako sam, jednom, od ranjenog domobrana saznao gdje moja brigada vodi borbe i kakve uspjehe postiže. Potajno sam se nadao i napadu na Viroviticu. Dani su prolazili i meni je bilo lijepo. Osmijeh mi nije silazio s lica, kome su se naročito iščuđavali reporteri, kad su me slikali kao zarobljenog partizana. Snimci su, navodno, objavljeni u ustaškom „Signalu“ koji je tada štampan u Berlinu. To mi je dalo ideju da me uslika gradski fotograf koji je često dolazio u bolnicu. I snimio me on u bolničkom krugu s papirnom ružom na grudima, koja će učiniti čitav preokret u mom životu. Fotografije s pismom uspio sam da pošaljem majci. Tu moju jedinu sliku, njoj najdražu, nosila je u njedrima u toku čitavog rata. Ali, meni đavo nije dao mira pa sam sačuvao i onu crvenu ružu. Dugo je ona stajala na mom ormariću kraj uzglavlja, i na nju niko nije obraćao pažnju sve do 1. maja 1944, kada sam je zakačio za moju bolesničku listu iznad uzglavlja. Onda je sve krenulo naopako. Poslije vizite, toga dana, došli su stražari i donijeli moje staro odijelo, bez šinjela. Sestre su plakale, kada su me poveli. U ruke su mi tutnule paket sa hranom i drugim sitnicama koje sam imao u ormariću. I pun koverat krupnih novčanica — kuna. Jedna sestra me je ispratila do kapije i, ne skrivajući suze, šapnula da će se moliti za moje spasenje. Tako sam poslije punih 16 mjeseci napustio bolnicu. U samici virovitičkog zatvora saslušali su me njemački policajci, jer sam bio njihov zarobljenik. Ispitivanja su trajala kratko. Uvijek sam ponavljao istu priču. U stvari, govorio sam istinu. Tako je bilo i sa žandarmima kada su me prebacili u zajedničku prostoriju istog zatvora i sa ustašama u vinkovačkom logoru. Poslije mjesec dana sa većom grupom zarobljenika sproveden sam u Zagreb, u sabirni logor što se nalazio kraj zagrebačkog kolodvora. Ovdje sam na prvom saslušanju bio obradovan upitnikom koji sam morao da popunim. Pitanja su, sjećam se, ovako postavljena: da li želim ostati u ovom logoru, ići na rad u Njemačku, ili u razmjenu za partizanske zarobljenike? Ja sam zaokružio, razumije se, posljednje pitanje — razmjenu. Ali, moja želja, na žalost, nikad nije ispunjena. Nakon mjesec dana nadanja i iščekivanja, opet sam ukrcan u teretni vagon, obilježen krupnim rimskim brojevima, u kojem se već nalazilo tridesetak zarobljenika, mladića mojih godina. Među njima nađoh i poznanike — Simu Subotičkog, Blagoju Rajčevića i Petra Drakulića — čije su sudbine bile slične mojoj. Na jednoj od bečkih željezničkih stanica izvršena je poimenična prozivka i svaki od nas je dobio po jedan okrugli hljeb. U vagon je ubačena i gajbica puna crne marmelade. I ovo mučno putovanje u 202 neizvjesnost trajalo je dugo. Kada su nas, uz viku i zveket šarki na vagonima najzad istjerali u hladno jutro, iako je bio kraj jula 1944. Stojan Ećim Čoko, rođen 1930. godine u selu Mrazovcima pod Kozarom, rano je ostao bez roditelja. Od kozarske ofanzive 1942. i zbjega na Pašinim konacima, preko ustaških logora u Cerovljanima, Jasenovcu i Garešnici, porodica Ećim se istopila i Stojan je ostao sam. Nikola Žarković iz sela Vukovija kod Garešnice izvukao je dječaka iz logora i skrivao ga od ustaša sve do 20. maja 1943. godine, kada ga je, preko svojih veza, uputio u Šesnaestu slavonsku omladinsku brigadu. Čoko je sa ovom partizanskom jedinicom prošao čitav njen borbeni put i kao hrabar borac sve njene okršaje na Voćinu i Daruvaru, Pakracu i Virovitici, Đulovcu i Bastajima, od Slavonije do Žumberka i posljednjeg dana rata. Stojan je 1945. godine demobilisan iz JNA kao mlađe godište kada je prešao u službu Narodne milicije. Umro 1985. godine. {203} Mirko Semiz, rođen je 1927. godine u selu Mirkovcu kod Bosanske Dubice. Otac Simo i njegovi stariji sinovi — Miloš, Kosta i Sreto — bili su u julu 1941. među prvim ustanicima na Kozari. U velikoj neprijateljskoj ofanzivi 1942, prvo je poginuo otac Simo, zatim braća Miloš i Sreto, a Mirka su sa majkom i četiri sestre zarobile ustaše u kozarskom zbjegu. U logoru na Cerovljanima ustaše su odvojile sestre, Nevenku i Jovanku, i otjerale na prisilni rad u Njemačku, a ostale članove porodice Semiz rasturile po slavonskim selima. Mirko je, iz sela Munije kod Grubišnog Polja, avgusta 1942, pobjegao u partizane. Među istaknutim borcima Slavonije koji su odabrani u sastav Prve proleterske divizije, bio je i Mirko Semiz. Ali, kada je u Jajcu novembra 1943, susreo Josipa Mažara Šošu i Žarka Zgonjanina, junake sa Kozare, oni su ga uputili u Prvi bataljon Dvanaeste krajiške brigade kojim je komandovao njegov brat Kosta. Poslije bratovljeve pogibije, Mirka su vratili na Kozaru, u Jedanaestu krajišku brigadu u kojoj je dočekao i kraj rata. Sada je Mirko Semiz pukovniik JNA. Živi u Beogradu. {204} Đuro Škondrić, rođen 1930. godine u selu Božićima pod Kozarom, najmlađi je borac iz svoje porodice koja je u ratu besprimjerno stradala. Već u ustanku, 23. novembra 1941. poginuli su otac Stevo i brat Stojan. U ofanzivi na Kozaru 1942. izginuli su braća prvoborci, Božo i Mirko, a četvrtog brata Simu, godinu dana starijeg od Đure, odvukle su ustaše u logor Jastrebarsko i tamo ubile. Nastradala je i najmlađa sestra, osmogodišnja Živka, koju su Čerkezi otkrili u zemunici pod Kozarom i januara 1944. godine ubili. Đuro je preživio rat kao komandir pionirske čete, kurir relejne stanice u Komandi kozarskog područja, borac Lijevčanskog partizanskog odreda i Dvadesete krajiške brigade s kojom je pobjedonosno oslobađao Zagreb i gonio neprijatelja do austrijske granice. U ratu je ranjavan tri puta i invalid je grupe najvišeg stepena. Živi u Beogradu. Božo Pavković, rođen 1930. godine u selu Demirovcu kod Bosanske Dubice. Ofanziva 1942. zatekla ga je u onom dijelu kozarskog zbjega koji je u pokušaju proboja iz obruča zarobljen i sproveden u sabirni logor Uštice kraj Jasenovca. Čitava porodica mu je u logoru stradala. Ustaše su ubile oca Gojka, majku Mariju, sestru Kosaru i braću Mladena, Marka i Nebojšu, sve mlađe od njega, i još trinaestoro bližih rođaka. Samo je Božo uspio da pobjegne sa poljane na kojoj je morao da skuplja sijeno za ustaške konje. Oktobra 1942. godine postao je borac Dvanaeste slavonske proleterske brigade, a kraj rata je dočekao kao komandir kurira u Dvanaestoj slavonskoj diviziji. U ratu je tri puta ranjen i teški je invalid. Danas živi u Beogradu. {205} godine, pojma nisam imao gdje se nalazim. Neki su šapatom pominjali Poljsku, Osvjencim, Krakov, Katovice i meni se to sve pomiješalo u glavi. Međutim, saznali smo to ubrzo, pred kapijom koncentracionog logora na kojoj je pisalo: I. G. farben industrie gemeinschaft lager Tanmenvald — Auschwtiz. Ja tada o ovom najvećem i najstravičnijem njemačkom logoru za masovno ubijanje, toj najvećoj fabrici smrti, koja je progutala više od četiri miliona ljudi iz gotovo svih evropskih zemalja, stvarno nisam znao ništa. Možda je to bila i moja sreća, ako se ovdje na sreću uopšte moglo misliti, da postepeno saznajem ono što se ne da zaboraviti, iako bih to želio. Eto, vrijeme od četiri decenije dovoljno je dugo da potisne mnoge događaje, ali Aušvic — nikad. Iz pamćenja nije isčezlo ništa. Svaki dan proveden na dnu ovog ponora obilježen je ponekim grozomornim prizorom i novom ranom najveće ljudske nesreće. Gusta bodljikava žica ispletena u redovima po visokim betonskim stubovima i tornjevi za stražare sa mitraljezima i reflektorima, beskrajno duga nizovi baraka načičkanih duplim krevetima gdje su se na gornje ležajeve mogli popeti samo mlađi i izdržljiviji, dresirani psi i kapoi s korbačima u rukama, iscrpljujući rad do besvijesti od jutra do mraka i neprestana glad, ljudske aveti što su se u hodu zanosile, padale i umirale, zaglušujuće pretnje iz zvučnika i zastrašujući zvižduk pištaljke s pozivom za dugo stajanje u stroju na ciči koja se nije mogla izdržati — samo je mali isječak iz stravične stvarnosti logora u kojem sam izdržao punih šest mjeseci. O tome šta sam sve doživio u Aušvicu, nikad nisam volio da govorim. I kada sam pokušavao da nešto kažem, riječi su mi izgledale nekako blijede, a svi oni događaji što mi se i sada u snu prikazuju, djeluju nestvarno i neuvjerljivo. Zato sam uvijek odustajao, već na početku kazivanja, ispunjen nekom gorkom mučninom koju nikako ne umijem da objasnim. Tako se i sada osjećam. Kada se topovska grmljavina približila našem mučilištu, počelo je raseljavanje logora. Tako sam se i ja, polovinom februara 1945, našao u jednom velikom transportu koji je surovo gonjen pješice preko Čehoslovačke prema austrijskoj granici. Naša duga kolona senki od ljudi brzo se topila na sniježnom bespuću. Iznemogli su padali kraj puta, na njih su nagonili pse da ih dokrajče, ili su jednostavno u njih pucali. Vukao sam se posljednjom snagom, samo da ne zaostanem. U tankoj logorskoj odjeći od cajga i nekoj sleđenoj kabanici žute boje cvokotao sam od hladnoće. Najteže mi je bilo na iskrvavljenim nogama vukariti cipele s drvenim đonom. A onda, kod Moravske Ostrave, mislim da se tako mjesto zove, najednom se naša kolona uskomješala. Sve što je moglo da se kreće, makar i četvoronoške, nekako živnu. I mene ponese neko čudno osjećanje. U želji da zagrlim prvog vojnika Crvene armije, što je kupio naše sprovodnike koji nisu stigli da se razbježe, uspio sam da se proguram kroz gomilu logoraša i kleknem ispred nogu jednog majora Crvene armije. Od radosti suze nisam mogao da zaustavim. Plakao sam kao malo dijete i onda kada me je podigao i s jednim vojnikom smjestio u kolsku zapregu. Šta se dalje dogodilo, ja ne znam, jer sam ubrzo zaspao. Ovaj dragi čovjek, mislim da se Sašenjka zvao, zadržao me je u jedinici za snabdijevanje fronta kojom je on komandovao. Dobio sam i pravu rusku uniformu, šinjel i čizmice po mjeri. Brzo sam se oporavio i već počeo da pomažem u raznim poslovima, najčešće oko ishrane i timarenja konja. U jednom dvorcu kraj Beča, za vrijeme petnaestodnevnog oporavka s rekonvalescentima Crvene armije, dočekao sam 9. maj 1945, dan pobjede nad fašizmom. {206} U konjskim zapregama preko Mađarske, s velikim transportom Jugoslovena, stigao sam na našu granicu tek krajem juna 1945. godine. U Komandi mjesta u Subotici dobio sam partizansku objavu, dvije konzerve i nešto novaca da mi se nađe na putu. Voz je išao sporo, a meni se žurilo. Razdaljinu od Novske, preko Jasenovca, do Bosanske Dubice, čini mi se da sam pretrčao. I kada sam s prvim sutonom zastao na obali Une, u parku ispred bivšeg dubičkog sreza treslo se kozaračko kolo. Bilo je neko doba noći kada sam pokucao na vrata rodne kuće. Majka me, u prvi mah, nije prepoznala. S nevjericom je dodirnula krupan mladež u zalisku moje kose, i onda briznula u plač. Moj povratak iz rata bio je radostan, iako su svi oko mene plakali. Ono malo Jelovčana što je preživjelo, zbrajalo je žrtve. Od 98 poginulih boraca i preko 200 žrtava fašističkog terora, ostalo je dosta ratne siročadi. Neke je prigrlila i moja majka. Sedamdeset domaćinstava je potpuno razoreno i u selu spaljeno 290 kuća i pomoćnih zgrada. Mnoge kuće nisu nikad podignute na onim mjestima gdje je rasturen pepeo. Sve je to doživljeno u prvim poslijeratnim danima, kada su rane još bile svježe, i presudno je uticalo na mene da ostanem ovdje, da se ne otisnem u svijet, dalje od svog rodnog kraja. Školovao sam se po domovima kao i svi moji vršnjaci pod Kozarom. Partizansku gimnaziju sam završio u Domu ratnih vojnih invalida Šeste armije u Sarajevu, a Visoku privrednu školu u Zagrebu. Prvi radni odnos sam zasnovao u Kombinatu drvne industrije u Dubici i tu ostao 17 godina. Onda su me izabrali za direktora „Knežopoljke“. Bila je to najljepša decenija moga života i rada, u najvećem dubičkom kolektivu koji je žurio da sustigne one koji su daleko otišli ispred njega i tako izraste u vrh vodećih jugoslovenskih proizvođača tekstilne industrije. I naš razgovor prekide dr Savo Zrnić, Milinkov nerazdvojni drug, iz Turjaka. Saznadoh i za njegovu sudbinu u ratu. Imao je tri godine kada mu je otac Lazo poginuo na proboju obruča oko Kozare. Onu veliku fašističku ofanzivu 1942. Savo je preživio u zemunici ispod Giga gdje ga je sakrila tetka Milja Paspalj zajedno sa još desetoro djece iz svoga komšiluka. Došao je, veli, po Milanka da ga odveze u Mlječanicu, jer je gore nešto zapelo na gradilištu Banjsko-rekreacionog centra što se podiže na bogatom izvorištu sumporovite mineralne vode, jedinstvene po svom sastavu u našoj zemlji. Njeno blago radioaktivno dejstvo, već ove godine, počeće da liječi razne tegobe naših ljudi. Uz put će obići i staru Milinkovu majku Anušu i izmjeriti joj pritisak. Ona im se uvijek, podjednako, obojici raduje.   Sadržaj Prethodna strana Sledeća strana Biblioteka