III KOZARO, U SRCU TE NOSIM
Posljednje pismo Mirke Cikote
{103} Posljednje pismo
Djevojčica ispod Kozare, Ljiljana Cikota, sada je profesor srpskohrvatskog jezika i veliki ljubitelj književnosti, predmeta koji predaje u jednoj sarajevskoj gimnaziji. Ta ljubav traje već godinama, praćena ljubavlju prema Jasminki i Amiri, Džemili i Zoranu, odlikašima iz I-a, kome je razredni starješina.
Međutim, mi smo danas, na dan velikog kozarskog slavlja, s Ljiljom Cikotom zbog još jedne njene velike ljubavi.
Mira Cikota, predratni komunista i ratni sekretar Mjesnog komiteta Partije za Prijedor, uhvaćena je u ofanzivi na Kozari i osuđena na smrt vješanjem. Jedino dijete Mire i Bože Cikote, šestogodišnja djevojčica, doživjela je Kozaru i košmar koji se ne može zaboraviti. Zbog toga doživljaja danas smo s njom.
...Ona nezapamćena bitka na život i smrt počela je najprije na položajima oko sela Bistrice i Verića. Drum kraj koga su ležali Kozarčani sa benzinskim flašama i odvrnutim bombama podrhtavao je od tenkovske kolone što je nadirala prema Prijedoru. Obruč se sve više stezao oko zbjegova sabijenih i izranjavljenih u Bjelajcima, na Pašinim konacima i oko izvora Mlječanice. Ranjenici, njih 450, bili su razmješteni po dolini i vododerinama rječice. Nemoćni, okrenuti nebu, odbrojavali su posljednje kanonade i osluškivali onu zlokobnu huku koja nikako nije prestajala, i od koje se ni u zemlju nije moglo pobjeći. Borci, maskirani lisnatim granama, još za dana privukli su se položaju neprijatelja. U prvi sumrak počela je žestoka bitka. Iza partizanskog položaja prilegle su djevojke sa iskidanom odjećom za zavoje i mladići bez pušaka, kao zamjena za svakog poginulog ili ranjenog druga.
U toku stravične julske noći, za vrijeme proboja obruča, čitave jedinice su brisane iz brojnog stanja odreda. Tako je četa Ljubana Aćimovića ušla u bitku sa 150 boraca, a izašla sa 30. Lazo Banjac, komandir Omladinske čete, obavijestio je Šošu da je od 120 boraca na položaju ostalo još samo 80, ali dok je ijedan živ, Nijemci neće sastaviti rasječenu brešu. Ređali su se juriši, sve jedan od drugog silovitiji. Rascvjetali buketi bombi i raketa osvjetljavali su zbjeg koji je pokušavao da se odlijepi od kovitlaca, pa bilo na koju stranu. Rakete su stalno presjecale izmučene kolone što su se vukle od Dubičke ceste dublje u Kozaru, povijale su ih topovske i minobacačke granate, a mitraljeski rafali pržili ljude, drveće i tek požnjevene snopove raži u krstačama.
U jednoj dugoj i izlomljenoj koloni išla je i Mira Cikota sa svojom djevojčicom u naručju.
Već tada ranjenicima na Vitlovskoj, Mednjaku i Grabovu više niko nije mogao pomoći. Pljusak neprijateljskih granata šibao je po njima, po ženama sa djecom i zavežljajima, po grupicama osakaćenih koji su se vraćali sa drugog proboja obruča. Na jednoj uskoj stazi kraj izvora ležala je, pogođena, Draginja Knežević. U ruci je još pridržavala konopac od kravice koja je stajala iznad nje i tromjesečnog Milančića što je iščekivao da mu neko umuze gutljaj mlijeka.
Na tim stazama užasa bilo je mnogo stoke, ljudi i žena sa djecom, koji nisu znali kuda da krenu, jer je neprijatelj već bio zaposjeo padine na putevima daljeg povlačenja. Bolnicu na Vitlovskoj kosi progutao je plamen. Ljuban Šević i Milorad Vikalo jedva su uspjeli da izbjegnu smrt, a bolničarka Ratka to nije mogla. Ostala je u pepelu sa četrnaest svojih drugova. Blagoje Trkulja, borac sa Knežice, zagrnuo je lišćem, na brzinu, jednu široku kolijevku sa dvoje djece čiji plač je prekinuo rafal ustaškog šmajsera.
Na Goloj planini, ispod Kozare, 7. jula 1942, uhvaćen je zbjeg od 50 žena sa djecom. Prije toga, majke su pokušavale sve što je bilo u njihovoj moći da se sakriju, da spasu djecu. Jauk i vriska sa učestalom puščanom i mitraljeskom paljbom odjekivali su planinom. Iz uhvaćenog zbjega ustaše su izdvojile one koji su im se učinili sumnjivi, zajedno sa djecom. Mariju Kaus i Juliju Havić, Miru Cikotu i njenu malu Ljiljanu, vezali su konopcima oko vrata i tako vezane šibali čime su stigli i vukli bespućem kroz paprat i trnje prema Dubičkoj cesti. Sa uhvaćenim ženama bila je i Jelena Janjić, učiteljica iz Kozarca, sa svoje dvije kćerkice: Brankica je imala osam, a Dušanka šest godina. Korneliju Jugović — Nelu Bojanić, Slovenku, učiteljicu iz Lamovite, i njenu Brankicu, osmogodišnju djevojčicu, strijeljali su odmah, kao opomenu ostalima...
Tako je zapisano u sjećanjima Kozarčana iz ljeta 1942. Međutim, dokumenta o borbi i stradanjima kozarskog naroda još nisu sva objavljena. Kao njeni mali hroničari mi ćemo pažljivo prenijeti samo neke fragmente sa već požutjelih listića.
Miru Cikotu počeli su saslušavati još u Kozari, tukli su je i ispred Henjića dućana, usred prijedorske čaršije, i onda zatvorili u zgradu gdje je ranije bio sreski sud. Nije poznato kada su je prebacili u banjalučku „Crnu kuću“, stari zatvor sa visokim zidovima, odakle se nije moglo pobjeći. Na kraju istrage njen zapisnik o njenom saslušanju ostao je prazan. I presuda je bila kratka: osuđuje se na smrt vješanjem.
Mala Ljiljana nije bila zatvorenik „Crne kuće“. Nijemci su je odvojili od majke još u prijedorskom zatvoru i predali na čuvanje Ljubi Radoševiću, prijedorskom gostioničaru. Zašto su to oni učinili, da li za novac ili iz nekih drugih razloga, to se ne zna.
Danica i Glišo Pralica, roditelji Mire Cikote, koji su živjeli u Beogradu, nisu znali šta se dešava na Kozari. Prve vijesti, od kojih im je zastao dah, došle su iz Prijedora, od Leposave Brković. Ona je pisala: „Uzela sam dužnost da vas izvjestim o tužnom događaju koji se odigrao sa vašom kćerkom Mirom. Ona se nalazi ovdje u zatvoru i čeka dan odlaska u Banjaluku i ono najgore. Mala Ljiljana, koja je sa Mirom u Kozari mnogo iscrpljena, sada je bolesna i ima temperaturu. Požurite da se spasi dijete dok nije kasno.
Mira je poručila da vam se javi istina i meni to teško pada, ali ja moram da ispunim njenu posljednju želju“.
Šta sve stari Glišo nije preduzimao da spase kćerku iz ustaškog zatvora i putem posrednika, Nikice Gašića iz Zemuna, dovede unuku u Beograd! Ni sada se niko još ne usuđuje da pitanjima o ratu povrijedi staroj Danici stare rane. Nije ona to ispričala ni kćerkama Nadi i Lali, koje već imaju odraslu djecu, ni Ljiljani, svojoj najstarijoj unuci. Umjesto te priče, u kući se danas čuva, kao najveća relikvija, kopija onog Mirinog pisma koje je, u klupčetu vunice, krišom iznijela iz „Crne kuće“ Stana Oljača, skojevka, hapšena više puta zbog ilegalnog rada u okupiranim gradovima oko Kozare.
Evo tih redaka, sitno ispisanih na listu hartije sa linijama:
Na Goloj planini, usred Kozare, 7. jula 1942, uhvaćen je zbjeg od 50 žena sa djecom. Prije toga, majke su pokušale sve što je bilo u njihovoj moći da se sakriju, da spasu djecu. {105}
Jelena Janjić, učiteljica iz Kozarca, uhvaćena je u kozarskom zbjegu sa svoje dvije kćerkice: Brankica (lijevo) nije imala osam, a Dušanka i (desno) šest godina. Jelena je umrla 1988. godine.
Nelu Bojanić, učiteljicu iz Lamovite, i njenu osmogodišnju Brankicu strtjeljale su ustaše u uhvaćenom kozarskom zbjegu. {106}
Ljiljana Cikota, sa majkom je doživjela dramu kozarskog zbjega, danas profesor jugoslovenske književnosti, živi i radi u Sarajevu. Svojoj kćerkici dala je ime Mira, ime svoje majke.
Žena hrabrost: Mira Cikota, sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Prijedor, uhvaćena je u kozarskom zbjegu sa šestogodišnjom kćerkicom Ljiljom, osuđena na smrt i obješena u prijedorskom parku avgusta 1942. {107}
„Draga moja mama,
Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala... I evo poslije više mjeseci ja Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem. Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije, uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod Vas. To mi je olakšalo ovo stanje, mirna sam, jer ona mi je jedina misao bila i strahovala sam da će ostati daleko od Vas. Obećala sam joj zadnjih dana, dok smo bile zajedno u Prijedoru, da će ona otići svojoj baki, pa sam sada zadovoljna da je tako ispalo. Sunce moje malo, mnogo je propatila posljednjih dana lutajući i bježeći sa mnom. Nadam se da će se uskoro oporaviti, da će biti dobra djevojčica i na zadovoljstvo baki i djedi. Znam da je volite svi mnogo, ali znam, da sam Ti, draga mama, zadala i mnogo briga, jer ona je još mala, razmažena, a Ti ne popuštaj, jer joj se valja privikavati na jedan novi život, na život u kojem neće imati mamu što razumije svoje dijete i stoji uvijek s njim i uz njega. Učite je na rad i neka Ti već sada pomaže u kućnim poslovima, a njezine dobre tetke znam da će je voljeti i paziti na nju. Mislim da bi bilo dobro da još ove godine ne pođe u školu, jer je fizički slaba, ali ako bude moguće, neka ide u dječije zabavište. Kupite joj torbicu i kakvu dječju knjigu, ona već ume pomalo čitati. Poljubi je mnogo puta i reci joj da je mama pozdravlja i moli da bude dobra i poslušna. Jednom će joj doći tata, jer ja se nadam da je još u životu, ja sam joj to govorila, ne znam je li upamtila šta sam joj rekla...
Završiću ovo pismo. Majko moja draga, ne žalosti se, moralo je valjda ovako biti, eto Vam sada Ljilje. Ti se čuvaj, znam da si slaba i osetljiva. Tatu mi pozdravi i poljubi, zahvaljujem mu se za sve, vrlo Vas obadvoje volim! Ljilja, Lala i Nada neka mi ispune želju i neka budu ozbiljne i dobre.
Pozdravite sve Božine, a vas petoro voli Vaša Mira.“
Posljednje pismo ove hrabre žene, izloženo u staklenoj vitrini memorijalnog muzeja na Mrakovici, samo je jedan od dokumenata koji govore o divovskoj borbi naroda Kozare.
{108} Djeca majke Knežopoljke
Tragajući za sudbinama kozarske djece u ratu, često sam se pitao: ko je žena sa fotografije, što kao u nekom epu, pritisnuta teretom i olovnim oblacima, nosi jedno dijete na leđima, a drugo vodi za sobom. Slika ove žene sa djecom obišla je svijet, na međunarodnoj izložbi umjetničke fotografije u Kelnu dobila nagradu, našla se na naslovnim stranama školskih udžbenika i kao muzejski eksponat na mnogim izložbama, a zatim i na jubilarnom zlatniku „Kozara 1942—1972“. Na jedinstven, dokumentaran način, ona govori o potresnoj drami Kozare.
Žorž Skrigin, borac i ratni reporter, našao se na Kozari decembra 1943. kao član Kazališta narodnog oslobođenja. Pored srušene škole u selu Brekinji nastao je ovaj poznati snimak. Evo šta je o tome zapisao autor fotosa:
„Kada smo sišli u Knešpolje, vidio sam ženu koja je jedno dijete vodila za ruku, a drugo je bilo privezano za ramena. Kada sam prišao bliže, vidio sam da na leđima nosi i druge neophodne stvari za odbranu od zime i ofanzive. To su bili: jorgan, torba sa hranom, pa čak i lonac. Duboko zamišljena, stavivši jednu ruku na lice, gledala je ispred sebe i uopšte se nije obazirala na mene i moju kameru. U momentu kada se iza nje pojavilo zgarište i čađavi oblaci, napravio sam snimak. Ponovio sam to još nekoliko puta dok je prolazila kraj mene kao sjenka lakim i opreznim korakom. Nikad je više nisam vidio.“
Danas ispod fotosa stoji legenda: Milica Tepić iz Komlenca, povlačeći se ispred neprijatelja u Kozaru, drži svoju četvorogodišnju Dragicu za ruku, a dvogodišnjeg Branka nosi na leđima.
U stvari, sve je počelo još 4. jula 1942, kada su Kozarčani svom žestinom prodirali kroz obruč Štalove ofanzive, gazeći preko šančeva i probijajući se između tenkova i bunkera na Pogleđevu i Patriji, Jugovića brdu i Jutrogušti. U toj kratkoj julskoj noći, u koloni bez začelja, život se pretakao u legendu.
Kada je Branko Tepić, puškomitraljezac, poginuo na proboju obruča oko Kozare, ostavio je kraj samog poprišta bitke, u zbjegu, dvadesetogodišnju ženu Milicu pred porođajem i kćerkicu Dragicu u trećoj godini. U uhvaćenom zbjegu, pred ustaškim cijevima, na putu za logor, u selu Kajgani kraj Garešnice, Milica je rodila zdravo muško dijete i dala mu očevo ime — Branko.
Milica Tepić nije jedina Kozarčanka koja je donijela na svijet jedan život u vrijeme kada je svaki život na Kozari bio osuđen na smrt. Ana Zec, noseći dvogodišnju Gordanu, rodila je kraj prašnjavog druma dijete i dala mu očevo ime Veljko; Milka Međed, vukući petoro putem bez povratka, morala je da rodi i šesto, Ljubicu. Anka Mirić rodila je Koviljku u zbjegu, a onda je sa dvogodišnjim Mićom u naručju potjerana u logor; Kata Pejaković rodila je Ružu u kolibi od pruća, sjeća se dobro, bio je petak, a već u ponedeljak našla se u koloni za logor sa još osmoro iz porodice. Sa Katom je bila i Persa Blagojević sa troje djece „jedno drugome do uva“, i kada je primila
Slika ove žene sa djecom obišla je svijet i ušla u legendu To je Milica Tepić iz Komlenca, sela kod Bosanske Dubice. Povlačeći se ispred neprijatelja u Kozaru, ona drži svoju četvorogodišnju Dragicu za ruku, a dvogodišnjeg Branka nosi na leđima. — Žorž Skrigin: Majka Knežopoljka. {109}
Dragica i Branko Tepić, djeca majke Knežopoljke. Dragica je umrla 1984. godine. {111}
kobnu vijest da je njen Ognjen, prvoborac iz Pucara, poginuo, došla je na svijet njena najmlađa kćerka Danica. Sutradan, morala je poći tamo kuda su je neprijateljske puške gonile.
Formiranjem Pete kozarske brigade, u ranu jesen 1942. godine, počeo je život da se vraća u potkozarska sela. Sa nešto naroda koji su iz Slavonije prebacili hrvatski partizani na Kozaru, vratila se i Milica Tepić, sa dvoje djece na opustošeno ognjište u Komlencu. I nastavila da se bori.
U januaru 1944. godine jake neprijateljske snage upale su na slobodnu teritoriju Kozare. Ta ofanziva, šesta po redu, zavila je u crno Grbavce i Podgradce, Jablanicu i Sovjak, Miloševo Brdo i Vojskovu. U zbjegu koji se povlačio preko Vranovca i Strigove, pod okrilje Kozare i zaštitu Jedanaeste krajiške brigade, nastala je i legendarna fotografija-Milice Tepić sa djecom.
A kada se rat završio, sudbina je htjela da njena djeca ostanu i bez majke. Iznenada, poslije jake prehlade u ljeto 1949. umrla je Milica Tepić u 29. godini, a brigu o djeci, Dragici i Branku, preuzeli su na sebe rođaci i starateljski organi opštine Bosanska Dubica.
Šesnaest godina poslije zbjega iz koga je donijela promrzlinu u nogama i sjećanje na grmljavinu topova, udala se Dragica Tepić. Došla je u selo Sovjak, u porodicu koja je isto tako u ratu beskrajno mnogo stradala. Lazo Babić, prvoborac, u rat je ušao sa ženom Rosom i sedmoro djece. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, i njegova porodica je otjerana u logor. Majka i četvoro djece — Savka, Milan, Stojan i Vidosava — nisu se vratili. Ustaše su ih ubili u šumama Struga kraj Jablanca. Radosava Babić, rođaka, uspjela je, međutim, da izvuče iz ustaškog logora u Jastrebarskom preostalih troje djece: Kosu, Duška i Ostoju. Dragica se udala za Ostoju i sada imaju dvoje djece: Gordana je završila osnovnu školu, a Duško ide u osmi razred.
Ali, rat i život u godinama koje su slijedile, nisu ostali bez posljedica. Kada su bolesti srca i strah da i njena djeca ne ostanu bez majke počeli da potmulo odzvanjaju sa svakim otkucajem, obratila se profesoru dr Isidoru Papi i molila da joj pomogne. Na odgovor nije dugo čekala. Operacija je obavljena uspješno i Dragica Babić se vratila na Kozaru da sa vještačkim zaliscima nastavi život sa djecom. Životna priča Branka Tepića, mališana sa slike na leđima majke, Dragičinog brata, sažeta je u nekoliko riječi koje je izgovorio na prvom sastanku Kozarčana u Beogradu u junu 1972. Tada su mu ratnici uručili jubilarni zlatnik sa njegovim likom. Dragica nije mogla doći na ovaj susret. Zlatnik su joj predali Kozarčani u bolnici gdje se oporavljala poslije operacije.
— Dragi Kozarčani — rekao je tada Branko — rođen sam u uhvaćenom kozarskom zbjegu. Ja ne znam tačan datum svog rođenja, ali mislim da je to bilo nekoliko dana poslije proboja obruča oko Kozare, 4 i 5. jula 1942, kada je pao i moj otac. Zato ja nosim njegovo ime. Danas živim u Sisku, a radim u poduzeću „Gavrilović“. Imam troje djece: Predraga u desetoj, a Biljana i Nenad, blizanci, sada su u osmoj godini. Djeca su zdrava, lijepo napreduju i dobri su đaci. Sve vas pozdravljam, drugovi moga tate, i vas, ratne drugarice moje majke. Neizmjerno sam srećan što ste me pronašli i pozvali na susret koji će ostati trajno u mojoj najljepšoj uspomeni. Duh Kozare živi u nama, ma gdje bili nastanjeni.
{112} Rane Nade Kutlače
Imala je samo 15 mjeseci kada su pucali u nju iz šmajsera, iz neposredne blizine. Dobila je sedam rana po nogama. Samo jedan svjedok, Savan Kutlača, može da ispriča šta je vidio onog jutra u avliji svoga prvog komšije.
Pod Kozarom je tada vrilo kao u kotlu.
Peta brigada, tek što se bila vratila sa Grmeča iz četvrte ofanzive, nije davala mira neprijatelju. Žestoke borbe vođene su kod Klašnica i Krneta, na podgradačkoj šumskoj pruzi i u Lijevče polju. Na Dubičkoj cesti zarobljeno je 30 njemačkih vojnika iz 118 divizije, a iz ustaškog logora kod Prijedora oslobođeno 120 na smrt osuđeno ljudi. Na Kozari je tih dana dijeljena pomoć u hrani i odjeći koju je poslao Vrhovni štab i formiran je novi Okružni komitet Skoja. Pioniri Johove pokidali su telefonske linije kod Kostajnice, a u Mirkovcu je osnovana Treća omladinska radna brigada „Zoja Kosmodemjanskaja“.
Tim akcijama se radovao, s njima živio Vaso Kutlača, dobrovoljac sa Solunskog fronta i jedan od najstarijih prvoboraca sa Kozare. Već u početku ustanka poginuli su njegovi stariji sinovi — Miloš i Đorđe — a preostalo sedmoro djece imali su zajedno manje godina nego njihov otac. Njega, kao komandanta pozadine u Potkozarju, nisu mnogo zabrinjavale česte zasjede neprijatelja, koje su njega lično očekivale. Više ga je brinula sudbina sela u koje su ustaše i esesovci često upadali, ubijali sve one koji se nisu mogli skloniti, pljačkali ono što je s mukom još bilo sačuvano i za sobom požare ostavljali.
Tako su i onog junskog praskozorja 1944. iznenada upali u selo Mašiće pod Kozarom i opkolili samo njegovu kuću. Ustaše su kundacima istjerali u dvorište njih troje. Ostala djeca Vide i Vase Kutlače, Mara, Mira, Draginja, Jovan i Dragoja, te noći nisu spavali kod kuće. Do njih ustaše nisu mogle doći.
Kad su ih udarcima prisili da stanu uz ogradu, prestravljena majka držala je u naručju jednogodišnju Nadu, svoje najmlađe, deveto dijete. Pripijen uz majku, drhteći, stajao je i dvanaestogodišnji Branko.
Strijeljali su sve troje zajedno, istim rafalima, odjednom. Žena se prvo zanijela, zatim je okrenula leđa ubicama i pokušala da svojim tijelom zaštiti dijete. I Branko se zaljuljao prije nego što je pao.
Sve se utišalo. Samo je u avliji kuće, koja je zajedno sa štalom dogorijevala, jedna beba, sva u svojoj i majčinoj krvi, pokušavala da se izvuče iz mrtvog zagrljaja. Kada su je uzeli, ona je dugo plakala.
Stari Vaso umro je nedavno, u 87 godini. Ni on, prekaljeni ratnik, nije imao snage da ispriča već odrasloj djevojčici, svojoj najmlađoj kćeri, kada je i kako izgubila majku i dobila one rane što su, zajedno s njom, rasle punih 30 godina. Nije on to ispričao ni školskim drugaricama svoje kćerke, koje su iz banjalučkog internata često dolazile u Mašiće.
— Neka im drugi kažu — govorio je čika Vaso.
Stojan Slijepčević i Nada Kutlača, brat su i sestra od tetke. po završenoj trgovačkoj školi brat je doveo sestru u Beograd. Sestra
Nada Kutlača i Stojan Slijepčević, sestra i brat, nikada neće zaboraviti šta su kao djeca doživjeli na Kozari.
Zločin u selu Mašićima potresao je Potkozarje: Vida Kutlača držala je u naručju jednogodišnju Nadu, svoje najmlađe, deveto dijete. Pripijen uz majku, drhteći, stajala je i dvanaestogodišnji Branko. Strijeljali su ih sve troje zajedno, istim rafalima, odjednom. Kada se sve utišalo, čuo se samo Nadin plač, prigušen majčinom krvlju i mrtvim zagrljajem. {113}
je ispunila sva obećanja koja je dala bratu, čak i više. Završila je još jednu školu, vanredno.
Sestra se ponosi svojim bratom. O njegovom podvigu pisale su novine, a ušao je i u čitanke za četvrti razred osnovne škole. Evo zašto:
Dvanaestogodišnji dečko htio je da ide u partizane. Molio je komandira da ga primi u četu. Nisu ga primili, jer je još bio dijete. A onda je u njegovo selo došao neprijatelj i pljačkao. U jednom trenutku neprijateljski vojnik je odložio svoju strojnicu. Dječak je, ne razmišljajući ni trenutka, zgrabio njegovu strojnicu i pobjegao u četu. Tada je komandir uzeo dječaka za svog kurira. Bio je to Stojan Slijepčević, neustrašivi kurir sa Kozare.
U jednoj prodavnici u Beogradu tiskaju se mušterije. Oni su najčešće u žurbi, nestrpljivi. Ali njen osmjeh i poneka riječ, kao da odnesu sve nevolje, i ljudi ulaze ponovo u gradsku vrevu, da se opet, kad ustreba, vrate.
U novom stanu u jednom velikom beogradskom naselju, ne gasi se svjetlo do duboko u noć. Jer, kad se odlože udžbenici iz prava i ekonomije i mali Dragan čvrsto zaspi, misli odlutaju daleko u sjećanje i pretoče se u stihove:
Kako je teško pupoljku bez svjetlosti i sunčevog sjaja,tako je meni teško, majko, bez tvog zagrljaja.
Nada Kutlača Dimić, žena s neobičnom sudbinom, ima čitavu zbirku ovih stihova.
{114} Da ne bi pucao — kad odraste
Evo me ponovo u selu Tukovima kraj Prijedora. U stvari, to više i nije selo, već jedna dugačka ulica na periferiji grada, kojom rijetko prolaze automobili pa se dječaci često po njoj igraju lopte.
U novoj, svježe okrečenoj kućici sa brojem 24, gotovo zaklonjenoj visokim georginama i crvenim ružama, živi porodica Miodraga Kecmana. Tu su i sinovi: Mladen, koji ima šesnaest i Mladenko od jedanaest godina. Ova imena nisu rijetka u Potkozarju, jer doktor Mladen Stojanović ovdje je za života ušao u legendu. Kozara i danas svojoj djeci daje njegovo ime.
Dječaci su, kao dobri učenici, dobili tri velike crvene knjige u kojima su sabrana kazivanja svjedoka o jednom vremenu i jednoj planini što se zove Kozara. Na prvom praznom listu stoji posveta:
Za uspomenu Mladenu i Mladenku, sinovima Kozare.
Ali, mi nismo danas, ovog jula, došli dječacima u posjetu. Došli smo u posjetu njihovom ocu, Miodragu Kecmanu. Danas hoćemo da budemo s njim upravo zbog onog što je u jednoj od ovih knjiga o njemu zabilježeno.
A evo šta su svjedoci o tome zapisali:
„Taj maj pod Kozarom bio je bujan i pun života. Na uranak kod štaba Drugog bataljona došlo je četiri hiljade duša. Uređen je i aerodrom u Međuvođu, za prve partizanske avione; odbijen je neprijatelj od Jasenovca, napadnuto uporište u Ravnicama. Oboren je i jedan avion koji je za neprijatelja prenosio osam stotina kilograma soli. U ovoj nestašici, so je dobro došla.
Ustaše, domobrani i legionari upali su u selo Miljakovce i Rakeliće. Dvije čete, jedna Drugog i jedna Četvrtog bataljona, žestoko su se sukobile s neprijateljem. Borba je trajala više časova. Ubijeno je 30 neprijateljskih vojnika i zaplijenjeno 12 pušaka, dva teška mitraljeza i dosta druge opreme. Opljačkane stvari iz sela vraćene su onima čije su i bile.
Naši gubici: dva poginula partizana i pet ranjenih.
Neprijatelj je tom prilikom zapalio 18 kuća i masakrirao više žena i djece, čiji broj još nismo mogli tačno ustanoviti...“
Tako je pisalo u zvaničnom partizanskom izvještaju o zborovima i akcijama, o napadu neprijatelja na slobodna potkozarska sela, 9. maja 1942. U izvještaju se ne govori ništa posebno o drami jedne porodice.
A evo kako je ona izgledala:
Kada su ustaše, toga jutra, upale u selo Miljakovce, zatekli su u kući Joše Kecmana samo njih troje: baba Staku, staricu od 65 godina, 29-godišnju Radojku i dječaka Miodraga, koji je tada imao šest godina. Onda, kao da je grom udario u ognjište kuće, sve se smračilo. Ustaše su prvo sjekirama, koje su našli pred kućom, posjekli baba Staku, dok je Radojka, oduzeta od straha, više za sina Miodraga nego za sebe, bila prisiljena da sve to gleda. Tada su sasjekli i nju.
Tragovi ustaških zločina na Kozari. {115}
Miodrag Kecman je jedan od mnogih svjedoka ustaških zločina pod Kozarom: prvo su ubili njegovu baku Staku i majku Radojku, a onda su Miodragu odsjekli desnu ruku da ne bi pucao — kad odraste.
Miodrag Kecman je umro 1989. godine, mjesec dana prije izlaska ove knjige.
Na Miodraga, kao da su bili zaboravili. Međutim, prešavši preko dvorišta, jedan ustaša se vratio i sjekirom, još krvavom od Radojkine krvi, na panju gdje se cijepaju drva, odsjekao Miodragu desnu ruku.
— Neka ne može pucati kad odraste — rekao je zločinac.
Ispričali smo ovo, jer Miodrag, jedan od najmlađih ratnih invalida na Kozari, sa članskom kartom Udruženja civilnih žrtava rata pod brojem 77, nerado govori o danu kada je izgubio babu, majku i dio svog djetinjstva.
{116} Humka manja od kolijevke
Tu sam nad humkom koja je, svakako, jedna od najmlađih što ih je rat ostavio. Na ovoj smrznutoj zemlji izgleda mi manja od kolijevke.
Ona i ne zna šta je to kolijevka, jer je u njoj nikada nisu ljuljali. Cio njen život, koji je brojan mjesecima, provela je u majčinom naručju po zbjegovima koje su skrivali šumarci Kozare.
Sve je to počelo prije njenog rođenja.
Bilo je ljeto 1941. kada je njen djeda Vaso Ćirić nečujno izišao iz Podgradaca i zamakao u Kozaru. Sve staze u šumi bile su mu dobro poznate i nije mu bilo teško da pronađe doktora Mladena, komandanta kozarskih partizana. Starac je imao samo jednu želju: da pomogne ustanak, koji se tih dana širio po selima ispod Kozare.
I Branka Dojčinović, njegova kćerka, sa mladalačkim žarom poletjela je u ustanak. Znala je ona još ranije, kao djevojka, od šumskih radnika sa pilane, za komuniste. Ponešto je o njima sa Stojanom, svojim drugom, i slušala.
Nekoliko dana poslije planula je pilana „Našička“ u Podgradcima. Branka je tada, noseći dijete u utrobi, imala pune ruke posla. Noću je prala partizanske košulje, šila petokrake i pripremala zavoje, spravljala paketiće sa hranom i osluškivala svaki pucanj u Kozari.
U zimu, kada je snijeg prekrio šumu, ona je pokupila iz sela sve bijele čaršave. Šila ih je sa ženama i oblačila u bijelo svakog partizana koji je noću išao u akciju. Tako ih je maskirala da bi se po snijegu neprimjetno mogli privući što bliže njemačkim i ustaškim bunkerima.
I tada, u godini najvećih okršaja, rođena je Dragica. Bilo je to u martu 1942.
Majka nije imala vremena da neguje svoje prvenče. A grudi su joj prskale od nadošlog mlijeka. Često je, negdje u drugom selu, u pauzi konferencije sa ženama, trčala do obližnje kuće da podoji čije bilo dijete kako bi joj bilo lakše. Ponekad je i Dragicu donosila na partijske sastanke i dok je dijete sisalo, majka je sa seoskim ženama slušala o Lenjinu i diktaturi proletarijata.
Došla je velika ofanziva. Vješto se snalazeći u šumi, djeda je uspio da sakrije svu svoju porodicu, pa čak i nekoliko partizana, koji nisu mogli da se probiju iz obruča. Ljeto je bilo, puno cvijeća i mirisa, i dijete nije plakalo u svom skloništu. U selima pod Kozarom tada je harao užas. Kada su se ponovo oglasile puške „uništenih partizana“ na Kozari, uhvaćen je djeda sa jedanaestogodišnjim sinom Brankom. Zajedno su ih otjerali u Staru Gradišku. Djeda su gurnuli kroz vrata u logor, a mali Branko ostao je pred kapijom svu noć. Djed više nikada nije izišao iz zatvorskih zidina. Branko se vratio kući sam.
Poslije ofanzive Branka je izabrana u Opštinski odbor AFŽ-a u Podgradcima, da bi uskoro postala i predsjednik Sreskog odbora AFŽ-a za Gradišku. U to vrijeme ona je bila i član Opštinskog komiteta Partije za Podgradce i Bistricu. Često odlazila na konferencije daleko od ovih sela, u Međuvođe i Koturove, pa čak i u Podgrmeč, Petrovac i Sanski Most, a malu Dragicu su čuvale i hranile žene podgradačke, njene drugarice.
Dragica Dojčinović strijeljana je u majčinom naručju u dvadesetdrugom mjesecu života. {117}
Branka Dojčinović, član Opštinskog komiteta KPJ za Podgradce, preživjela je zločin koji su izvršili Čerkezi u posljednjoj neprijateljskoj ofanzivi na Kozaru, januara 1944. ali njena mala Dragica — nije. Branka je umrla 1989. godine.
Neko je davno rekao: „Ako želiš osvojiti jednu zemlju, prouči joj groblja“. Po njima, Kozara je neosvojiva tvrđava.
—Rat je ostavio mnogo malih humki pod Kozarom. {118}
Nastupila je bila i četvrta godina rata. Kozarske brigade su dočekivale posljednju ofanzivu u bitkama za Banjaluku i druge velike gradove, dok su partizanske predstraže čuvale slobodnu teritoriju Kozare. Januar je bio pun mraza, ali bez snijega. Branka je pripremala podgradačku partijsku organizaciju za godišnju konferenciju kada su topovi, tukući selo, oglasili i šestu neprijateljsku ofanzivu.
Jedanaesti januar 1944. osvanuo je vedar. Jutarnje sunce se probijalo kroz grane pod injem. Najednom, oko kuće je zagrmelo. Bio je to topot konja sa bijesnim jahačima. Sa vikom se miješala pucnjava. Nastao je lov na žene i djecu. Čerkezi su iz kuća istjerali sve živo napolje, na mraz. Branku su natjerali da izuje cipele i skine kaput. Nisu joj dopustili ni da malu Dragicu umota i zaštiti od hladnoće. Onako golišava majka je privila dijete na svoje grudi. Drugo ništa nije mogla da učini.
Kada su ih potjerali preko džombaste njive, grupa je počela da se povećava. Petra Antić čija su se dva sina prvoborca nalazila u brigadi, pokušala je da pobjegne. Konjanik je bio brži. Njegov rafal je odjeknuo Ogorelicom, gdje su 1941. ustaše strijeljale 164 seljaka. U njedrima joj je ostalo pismo kojim joj se sin javljao iz brigade. Stari Bogdan Janjetović nije mogao da ide uporedo sa konjanicima. Ubili su ga na putu. Specijalne ekipe palile su domove koji su još bili ostali pod krovom poslije ofanzive 1942. Grupa žena sa djecom tada je već bila velika. Nemoćne, dizale su poglede na Kozaru, koja nije mogla da im pomogne.
U kuću zaklonjenu hrastovim gajem ugurali su baba-Milju, Branku s djetetom i još neke žene. Kasnije su ubacili i desetogodišnju Brankicu i jednog dječaka manjeg od nje. Brvnara sa ognjištem, nad kojim su se ljuljale počađale verige, brzo se punila. Ubacili su i Đuju Kljajić, Vukosavu sa troje djece, Mariju i Stoju Mirković sa po dvoje djece. Jutro se pretvorilo u dan, a ubicama se nekuda žurilo. Bez reda su prislonili žrtve uz crni zid brvnare nasuprot vratima. Kada su četvorica sa šmajserima stali na vrata, baba-Milja je pokušala svojim tijelom da zaštiti Dragicu. Pala je među prvima kraj ognjišta.
Strijeljali su i Branku Dojčinović sa djetetom u naručju. Dragica je ubijena u dvadeset drugom mjesecu života.
Branka je, teško ranjena, bila izvan sebe. Ona nije znala da je i ova kuća, dok je ona ležala u nesvijesti, bila zapaljena, kao i sve druge u selu. A kada je sve prošlo, u smiraj dana, ne znajući ni sama kako, izvukla se kroz dvorište u šumarak koji je godinama zaklanjao ovu kuću. Prijala joj je hladna, smrznuta zemlja. Čula je korake i tihe ženske glasove. Krvavim rukama stezala je na grudima svoje dijete bez života.
Sutradan, posljednjom snagom došla je do Gaja i tu Dragicu, svoju jedinu djevojčicu, sahranila.
Samo tri dana docnije, Branka je, sa zavijenim grudima, stajala na govornici ukrašenoj šarenim ćilimima. Drhtavim glasom je čitala izvještaj na Opštinskoj konferenciji Partije o hrabrom držanju komunista u posljednjoj neprijateljskoj ofanzivi.
Roditelji male Dragice Dojčinović, Branka i Stojan, žive u Beogradu. A početkom svake godine, 11. januara, oni odlaze na Kozaru da posjete malu humku u gaju.
{119} Četiri pucnja i četiri živa spomenika
U traganju za vjerodostojnim svjedočanstvima o Kozari, dospjeh i na ovu stazicu što se, preko široke poljane, gubi dolje u gustišu borovine kao u prašumi. Kosti Hušidića više nisu ovdje. Prenesene su na partizansko groblje u Kozarcu. Okružen razdraganim graditeljima Centra za mlade „Bratstvo i jedinstvo“ na Benkovcu ispod Mrakovice, saznao sam za njihovu čudesnu sudbinu. Tužnu, da tužnija ne može biti.
Hasan Hušidić iz Kozarca bio je momčina kada mu, u prvom svjetskom ratu, navukoše austrijsku uniformu i poslaše ga na ukrajinski front. Svoj dvadeseti rođendan proslavio je u Rusiji, ali kao vojnik velikog Oktobra. Putanja revolucije dovede ga, jednog kišnog dana, u jedno malo mjesto kod Kijeva gdje mu mlada Ruskinja, Fidosija Kohar, zapade za oko.
Kada se rat završio, Hasan se sa svojom velikom ljubavi vratio u rodni Kozarac. Ubrzo po povratku rodi mu se prvenče, kćerkica Mina. Prođe neka godina i na svijet dođe još jedna djevojčica — Šefka. Onda se rodi i sin i dadoše mu ime Jusuf.
Pleo je Hasan velike korpe od vrbovog pruća i zarađivao toliko da je nekako sastavljao kraj s krajem. Roditelji su bili zadovoljni što su svojim trudom mogli da školuju djecu. Da ona bolje žive od njih. Minu su poslali čak u sarajevsku gimnaziju, a Šefka i Jusuf učili su školu u Prijedoru.
Ali, kada sa okupacijom dođoše ustaše na vlast, Kozarcom zavlada zlokobna tišina, kao pred oluju. Nekako tada vrati se i Mina iz Sarajeva. Da bude na okupu u teškim vremenima. I prije nego što se Kozara digla Hasan je obilazio svoje poznanike u varoši i okolini, Muslimane i Srbe, sve u koje je imao povjerenja i koji su njemu vjerovali. Uspostavio je i vezu sa ustanicima i ljude, posebno one kojima je prijetila opasnost od ustaša, upućivao je u Odred preko Sušića kavane u Kozaruši.
I kada su partizani, januara 1942, oslobodili Kozarac, Hasan je kao odbornik imao pune ruke posla. Smještaj i snabdijevanje partizanske bolnice koja se nalazila u upravnoj zgradi pilane Alagića — bila je njegova briga. I radionica oružja u kojoj je majstor, Đuro Todorović, putnički automobil obložio željeznim pločama i tako izradio prvi partizanski tenk na Kozari. Hasanu je u svemu pomagala njegova Fidosa, ona mu je bila najbolji saradnik. Šefka i Mina uglavnom su radile sa omladinom. One su organizovale i onaj masovni zbor u Kozarcu na kojem je govorio Šoša.
U proljeće 1942, kada je čitavo Potkozarje bilo slobodno, ustaše su uhvatile Šefku. Tukli su je strahovito, a onda mučili na razne načine u prijedorskom zatvoru. Sa ruku su joj, zajedno s noktima, čupali živo meso. A ona je ćutala i nikoga nije odala. Poslije mjesec dana tamnovanja, spasili su je kozarski partizani prilikom oslobođenja Prijedora.
Početkom juna, kada je počela velika ofanziva na Kozaru i Nijemci s tenkovima prodrli u Prijedor, trinaestogodišnji Hasanov sin Jusuf nalazio se kod rođaka u selu Ćeli i, odsječen, više se nije mogao {120} vratiti u Kozarac. Tako je i ostao van obruča koji se brzo stezao oko Kozare i naroda što se pred neprijateljem povlačio iz Babića, Lamovite, Bistrice, Verića i Kozarca dublje u Kozaru, na Bijele vode i u šume oko izvora na Brestovcu.
Porodica Hušidić nalazila se u zbjegu na Bešića poljani, kada je za njom raspisana potjernica ustaške nadzorne službe: „Ko uhvati i žive privede redarstvenoj službi ili mrtve pronađe odmetnike Hasana, Minu, Šefku i Fidosiju Hušidić, biće posebno nagrađen“ — pisalo je na letku što je Kozarčanima s pozivom na predaju bačen iz aviona.
Bio je petak, 12. jun 1942. Štektanje mitraljeza sve se više približavalo. Gusti oblaci dima, od eksplozija granata, prekrivali su Mrakovicu i okolne proplanke, a polomljena stabla bila su razbacana svuda okolo. Sve se uskomješalo, čuli su se jauci i nesnosan plač djece. Pred kućom Radulja pod Krnjinom ustaše zaklaše ženu, a dijete ostaviše na njenim mrtvim grudima. Marko Palija zakopa u zemlju ženu i četvoro djece, svako ponaosob, a on se priveza za stablo u gustoj krošnji visoke omorike. Na mrtvoj straži, sve dok su prolazili streljački strojevi, odbrojavao je Marko najstrašnije trenutke u svome životu.
Tada se steže obruč i oko Bešića poljane. Gust streljački stroj valjao se po zelenom žitu. Vojnici i psi zavirivali su u svaki grm na planini. Na suncu su svjetlucali neprijateljski bajoneti.
Onda su na Bešića poljani odjeknula četiri revolverska pucnja. Hasan Hušidić, partizanski odbornik iz Kozarca, nije se dao živ u ruke neprijatelju. Imao je toliko snage da sam uništi svoje najmilije, da ubije kćerke Šefku i Minu, da puca u svoju drugaricu Fidosu i u sebe sama.
Mali Jusuf je ostao sam. I dugo je obilazio poznanike, raspitivao se kod onih što su se vratili iz kozarskog zbjega, ali mu niko nije mogao pomoći. Ljudi koji su nešto i znali o događaju na Bešića poljani nisu imali snage da dječaku kažu strašnu istinu. Čekali su da odraste, da ojača.
Kada su, 1956, otkopane njihove humke i kosti prenesene na partizansko groblje u Kozarcu, pronađen je i jedan mali ručni sat što je stao onoga dana u 11 časova i 10 minuta. Bio je na Šefkinoj ruci, zna to Jusuf. Iz vitrine muzeja na Mrakovici taj sat podsjeća na dramu koja se odigrala na Bašića poljani.
Danas Jusuf više nije sam. On i njegova Fazila imaju četvoro djece. Nose imena onih koji su onoga dana, da ne bi živi pali neprijatelju u ruke, pali od metaka Hasana Hušidića. Četiri pucnja i četiri živa spomenika.
Jusufov sin Hasan radi u Geteborgu, u Švedskoj. Tamo se oženio Monom i imaju sinčića. Dođu u Kozarac kad god mogu. I Mina se udala, a Fidosa i Šefka još idu u školu.
Djeca će na humke u Kozarcu položiti cvijeće. S njima će biti i Mona, Šveđanka, koja nikako nije mogla da shvati kako je to bilo na Kozari. Jednog dana, Jusuf joj je rekao:
— Dijete moje drago, ako želiš da upoznaš našu Kozaru i žrtve koje je ovaj narod dao za slobodu, treba da obiđeš mnoga groblja i spomenike. {121}
Hasan Hušidić, partizanski odbornik iz Kozarca, nije se dao živ u ruke neprijatelju. Imao je toliko snage da sam uništi svoje najmilije, da ubije kćerke Šefku i Minu, da puca u svoju drugaricu Fidosu i u sebe sama. — Fotografija iz 1941: Hasan Hušidić sa kćerkama.
Jedini preživjeli iz porodice Hušidić: Jusuf danas živi u svom rodnom Kozarcu. On i njegova Fazila imaju četvoro djece, četiri živa spomenika — Hasana, Fidosu, Šefku i Minu.
{122} Aplauz učiteljici
Aleksić Beba iz Gornjeg Jelovca pod Kozarom najmlađi komandir čete u Petoj kozarskoj brigadi, poginuo je prilikom oslobođenja Beograda, oktobra 1944.
Lagano sam koračao trotoarom novog bulevara. Širina ulice sa svjetlucavo plavom trakom neba kao da se ulivala u Dunav, a preostalo lišće na mladicama nemirno je treperilo i otresalo rijetke kapljice nakupljene rose.
Išao sam i razmišljao o beogradskom oktobru.
U stvari, spremao sam svoj prvi čas za učenike jednog razreda osmogodišnje škole na bulevaru.
Šta da ispričam veselim dječacima i djevojčicama na času od 45 minuta, posvećenom beogradskom oktobru, a da to bude zanimljivo i poučno? Da li da im govorim o životu našega grada kada oni još nisu bili rođeni i kada je sjenka smrti stalno bila prisutna na njegovim ulicama, o dječacima što su pucali u agente Specijalne policije, palili njemačke garaže i okupatorsku štampu, onda kada su njemačke trupe bile na Dnjepru i pred Smolenskom, o malom Kokanu, njihovom vršnjaku, koga su strijeljali na Banjici. Da im govorim o jurišu Krajišnika na njemačka utvrđenja rasuta po Topčiderskom brdu i mitraljeskim rafalima što su sasijecali drvorede u Kneza Miloša ulici.
Jutro je bilo kada se pred poštom kod željezničke stanice okrenuo tenk sa petokrakom i tukao Nijemce što su bježali Karađorđevom ulicom. Na zgradama okolo visili su oluci, a jedan stari tramvaj pred presječenim šinama kao da je stigao na kraj svoga puta. Ulaz u stanicu bio je zakrčen gomilom stakla i betona, a lokomotive, bez pare i šapata, kao bez života, čekale su trenutak da svojim zviždukom oglase jednu veliku pobjedu. I stari stanični sat sa kazaljkama na 12 kao da je čekao da ponovo počne da otkucava jedno novo vrijeme. U ulici Kralja Aleksandra, danas je to Bulevar revolucije, u podrumu zgrade sa brojem 167 čuli su se pucnji, a onda su Nijemci sa podignutim rukama prolazili kroz dim i prašinu, gonjeni svojim sopstvenim oružjem koje je sada bilo u rukama beogradskih mladića.
Niz Bulevar stopili su se mladići sa pjesmom partizanske kolone. Odjekivale su eksplozije oko starog vodoskoka na Terazijama. „Albanija“ i „Moskva“, „Riunione“ i „Balkan“ nisu mogli odoljeti naletu hrabrih. Studentski park bio je pust. Ispred njega je dogorijevala zloglasna Glavnjača. Zdanje starog fakulteta, bez prozora i vrata, bez katedri i oglasnih tabli, kao da je ispraćalo svoje studente na posljednji juriš. Kroz taj strašni dekor prošli su proleteri slomivši i posljednji otpor neprijatelja pod zidinama Kalemegdana. A onda je od Pobjednika poletjela visoka crvena raketa slobode, raskošno obasjavši ušće Save u Dunav.
O drami na starom Savskom mostu i podvigu čika Miladina Zarića, koji je pod kišom kuršuma presjekao splet bakarnih žica i tako zaustavio mali plavičasti plamen što je jurio prema bijelim sanducima sa eksplozivom i spasao most — danas neću govoriti. Priču o mostu i svom starom učitelju, oni dobro znaju.
Neću govoriti ni o malom Dušanu Bukvi iz Komlenca pod Kozarom, o njegovom bjekstvu iz ustaškog logora i podvizima na opasnim kurirskim stazama u Moslavini i ravnoj Slavoniji. Sa posljednjim pucnjevima koji su oglasili konačnu pobjedu Duško je slavio i četrnaesti
Đuja Aleksić, starija od brata samo neku godinu, poginula je istoga dana u istom jurišu za oslobođenje Beograda.
Dvanaestogodišnji Milorad Marinković, iz sela Kuljana pod Kozarom, stao je prvi put pred kameru u oslobođenom Beogradu i sa Dušankom Škrbić, mladom partizankom, slikao se za uspomenu.
Mićo Vujanović, jedan od najmlađih prvoboraca sa Kozare, odrastao kao kurir u Potoj kozarskoj brigadi, danas pukovnik JNA, živi, u Beogradu. — Sa ocem Ljubanom, prvoborcem, na Terazijama oktobra 1944. godine.
Selo Draksenić je podjednako udaljeno od Jasenovca i Bosanske Dubice. Januara 1942. ustaše su zatvorile u seosku crkvu 208 stanovnika i pucali iz mitraljeza kroz otvorena vrata. Djevojčice na ovoj fotografiji nisu pogodili — Zora Gubić, Mira i Ilinka Lukač iz Draksenića, kao pionirke, učestvovale su u mnogim akcijama pod Kozarom.
Zdravka Pralica i Dragica Vukelja, danas učiteljice, u ratu su kroz sve „bitke“ vodile svoj pionirski odred.
Dušan Bukva iz Komlenca pod Kozarom nije imao ni 12 godina kada su mu 1942. ubili oca prvoborca, a njega otjerali u ustaški logor. Poslije užasa kroz koji je prošao u logoru u Grubišnom Polju, susret sa moslavačkim partizanima bio je najsrećniji trenutak u njegovom životu. Od njih se nije odvajao do kraja rata. Danas je major JNA i živi u Beogradu.
Dvanaestogodišnji Tomo Klincov, rođen u Drakseniću kod Bosanske Dubice, sa Miljom i Nedeljkom, mlađim sestrama, doživio je 14. januara 1942. ustaški pokolj svog rodnog sela. Za vrijeme ofanzive na Kozari, u ljeto 1942, čitava porodica Klincov je strpana u logor. Oca Lazu su ubile ustaše u Jasenovcu, starija braća, Slavko i Božo, stradali su na „Krvavom putu“ u Norveškoj, a majku Persu sa troje djece deportovali su u slavonsko selo Srednji Borci kod Daruvara. Kada se majka, uz pomoć narodne vlasti u Slavoniji, u jesen 1942, vratila na Kozaru, mali Tomo se više nije odvajao od Partizanske straže pod Prosarom, a Milja i Nedeljka od svog pionirskog odreda.
— Tomo Klimov danas živi i radi u rodnom Drakseniću, a Milja i Nedeljka u Beogradu. {126}
Marijan i Savka Lajić, brat i sestra, preživjeli su užase u Staroj Gradiški i izgubili majku: „Kada su ustaše odvele i ubile našu majku, onda je jedna žena uvila bebu u svoje duge pletenice i tako skočila u bunar koji se nalazio u krugu logora. Ne znam kako smo preživjeli one strahote u vagonima bez hrane i vode i dječji logor u Jastrebarskom. Kada su nas oslobodili partizani iz Jaske i odveli na Kozaru, odmah smo u Bistrici formirali našu pionirsku četu. Ja sam bila komandir“ — sjeća se Savka Lajić Radaković koja danas živi i radi u Bosanskoj Gradiški.
Rada Kecman, iz Gornjih Orlovaca, kao četvorogodišnja djevojčica jedva je upamtila ustaški logor na prijedorskoj ciglani; trenutak kada ju je majka sa malo starijim bratom, krišom od ustaša, proturila ispod bodljikave žice baki u ruke da bježi s njom na Kozaru. Ali, zato dobro pamti sve ono što je kasnije doživjela sa pionirima na legendarnoj planini. Sjećanja su živa i ljubav traje. — Rada Kecman Prelić, profesor psihologije, danas radi u Savjetu za vaspitanje i zaštitu djece Jugoslavije, majka Ljuba je umrla 1982, a brat Ranko živi i radi u Prijedoru. (Dole lijevo)
Danica Žujić, učiteljica, kao dvanaestogodišnja djevojčica bila je svjedok stradanja partizanskih ranjenika u Mlječanici i ustaškog pokolja u Grubišnom Polju. Iz logora ju je izvukao Bogdan Stevo i iz Slavonije preveo na Kozaru. Kao najmlađi član Sreskog komitete Skoja na Kozari, svrstala je svoje pionire u omladinsku radnu brigadu „Zoja Kosmodemjanskaja“ i vodila ih kroz sve akcije do konačne pobjede.
rođendan. Aleksandra je već sve ispričala o svom tati, to znam sigurno.
Ili da im pričam o Boži Zvijercu, dječaku koji je imao toliko godina kao i oni sada, kada su mu ustaše otele ovce na bistričkom proplanku pod Kozarom i za njim pucali dok je trčao da obavijesti partizane o dolasku neprijatelja. Bio je već iskusan borac i kurir tog oktobarskog dana kada je jurišao na Šuplju stenu pod Avalom i ušančenu 117 „Brandenburg“ diviziju. Sa mitraljescima i bombašima, u veličanstvenoj bici za Beograd, Božo je zarobio jednog njemačkog majora u čijoj torbici su pronađene dragocjene karte o rasporedu njemačkih snaga na prilazima Beogradu u kome se već razgarala bitka.
Sjetih se još jednog trenutka, kao rođendana kada se svi raduju. Plavičasti dim i miris baruta još su lebdjeli nad gradom, a razdragane kolone slivale se iz svih ulica na trg i u park oko Vukova spomenika, kada je jedan dječak, manji od svoje strojnice, uletio u fotografsku radnju na uglu Aleksandrove i Zorine ulice (sada su to Bulevar revolucije i Ivana Milutinovića ulica) i stao pored partizanke Dušanke Škrbić s molbom da se zajedno fotografišu. Svi su njegovi poginuli u ofanzivi na Kozari — i on bi volio da ima sliku za uspomenu iz Beograda. Nikada se ranije nije fotografisao — priznao je dvanaestogodišnji Milorad Marinković, najmlađi borac Dvadeset prve slavonske brigade, a vjerovatno i čitave beogradske operacije.
Ako im budem govorio o dječacima koji su pali na ulicama grada, ne smijem zaboraviti ni one što nisu stigli ni trenutak da slobodno prošetaju Knez-Mihailovom ulicom, tamo gdje mladost šeta. Oni su zauvijek ostali na obalama Drine ili u Bijelom potoku pod Avalom, onda kada su se najviše radovali pokretu kolone sa Banova brda prema gradu na ušću Save u Dunav. Kako da im ne ispričam tužnu priču o dva imena na jednoj bijeloj ploči koja se nalazi pod razgranatim drvetom u trećem redu zdesna, kada se uđe u Aleju oslobodilaca Beograda. Dragoljub Aleksić, koga su u brigadi znali samo kao Bebu, i Đurđina-Đuja, rođeni su brat i sestra. Zajedno su živjeli i zajedno imali 33 godine kada su poginuli. A bili su mnogo mlađi onoga dana kada su došli u svoju brigadu da u njoj rastu. On je bio najmlađi komandir čete u brigadi kada je pao osvajajući njemačke topove na Banovom brdu, tu nadomak prvih gradskih ulica. Sestra je tada potrčala da mu pomogne, da mu previje rane, ali se ni ona više nije digla. Čika Vlado Aleksić, njihov otac, stari partizanski odbornik iz Gornjeg Jelovca pod Kozarom, ušao je u rat sa šestoro djece — četiri sina i dvije kćerke. Pobedu je dočekao samo sa kćerkom Anom.
Danas su djeca prekrila i njihovu ploču buketima jesenjih ruža.
Ili da im pričam... Tako bih želio da im mnogo kažem!
Moju zbunjenost u svijetloj učionici otklonila je učiteljica. Sa nekoliko tiho izgovorenih riječi, koje je prethodno uputila učenicima, ona mi je pomogla.
Ipak ću im ispričati jednu običnu priču koja bi mogla biti ispričana i svakog drugog dana, na svakom drugom času, priču o njihovoj učiteljici, koju ona, znam sigurno, nikada nije ispričala ni svom razredu.
Stajala je naslonjena na prozorski okvir, a nemiran pogled kao da joj se otimao, klizeći svježe obojenim stolovima prekrivenim rukama njenih malih učenika.
Činilo mi se da se zajedno sa mnom otisnula u prošlost Kozare i, podrhtavajući s vremena na vrijeme, reagovala na riječi koje su i meni samom nekako čudno zvučale u ovoj učionici.
Učiteljica je rođena na Knežici pod Kozarom, gdje su sve kuće bile jednake, a danas se razlikuju samo po broju žrtava palih u ofanzivama. {128} U jednoj od njih i njeno je ognjište sasvim ugašeno i nikada se više nije u tom mjestu ponovo zapalilo.
U dvanaestoj godini, kada je imala samo dva razreda osnovne škole, izabrali su je za rukovodioca pionirskog odreda. A priča o njenom odredu, to je neobična priča o mnogobrojnim podvizima kozarske djece iz vremena rata. Te male čete i patrole, sa drvenim puškama, bile su stalno predstraže sela. Dok su jedni stražarili i izvještavali partizanske komande o pokretima neprijatelja, drugi su s korpama i sepetima išli od zaseoka do zaseoka, od kuće do kuće i sakupljali hranu za partizansku bolnicu u Vojskovi. Ta djeca prenosila su kilometrima gomile žita. Svaki pionir imao je torbu u koju je stajalo onoliko kilograma žita koliko je on imao godina. „Naša krila“, kakvo je ime dobio odred, letjela su svuda po Kozari i uvijek stizala tamo gdje je bilo najpotrebnije.
Pioniri sela Jablanice bili su vješti u likvidiranju pasa tragača s kojima su Nijemci otkrivali partizanska skloništa pod Kozarom i Prosarom, a njihovi drugovi iz Turjaka u obradi „Partizanske bašte“ koja je bila uzor u čitavom Potkozarju. Dječaci iz Gornjeg Vodičeva i Žuljevice kraj Bosanskog Novog — Jovo Šević, Rajko Radanović, Vojo Bundalo i Rajko Rađenović — izveli su jednu od najsmjelijih akcija, kada su u jesen 1943. godine zapalili ogromne stogove sijena pripremljenog za transport u Njemačku. Bio je to najljepši pionirski pozdrav Kozari vatrometom iz unske doline.
Starijih nije bilo da sahrane poklane u selu Ševarlijama. Sa počastima koje su dopuštale ratne prilike, pionirski odred je u jednom danu sahranio sedamdeset ustaških žrtava.
Četrnaestogodišnji Radomir Šević živio je u neprijateljskom garnizonu u Dobrinju i gotovo svakodnevno obavještavao partizane o brojnom stanju neprijatelja, u kojim utvrđenim zgradama i bunkerima su postavljeni teški mitraljezi, bacači mina i topovi. A kad je otkriven, nije se dao živ u ruke ustašama. Ručnom bombom, koju je skriveno nosio u džepu, sam se ubio.
Svi članovi pionirskog odreda, u tim surovim danima, stizali su da savladaju gradivo osnovne škole i da pomognu i mnogim starijim da nauče čitati i pisati. Pionir Mlađo Đurić organizovao je i vodio analfabetske tečajeve u Gornjem Vodičevu i Kuljanima.
I tako redom. Ne mogu se nabrojati sve akcije i svi podvizi pionirskog odreda „Naša krila“.
Na „Krilima“ je letjela i ona. Kao pionirka bila je i skojevka, član Sreskog komiteta i najmlađi član Partije u Potkozarju. Zavoljela je školu u svom pionirskom odredu, onda kada je jedna obična olovka sječena na nekoliko dijelova. Željela je da bude učiteljica i da tako pruži djeci ono što je njoj rano bilo oteto.
A kada je došla, kao savršena učiteljica 1950. godine u novu školu pod Kozarom, nije mogla da održi svoj prvi čas. Trčala je po selu, od kuće do kuće, tražila školsku djecu, prevrtala rijetke matične knjige sačuvane u opštinama, ali bez ikakvog uspjeha. Njenog prvog razreda nigde nije bilo, jer se djeca u Potkozarju nisu rađala 1943. godine.
Ponavljalo se to učiteljici u svakom selu pod Kozarom, u svakoj novoj školi, jer jedna generacija đaka nije postojala.
A neku godinu kasnije ni regruta ni svatova nije bilo.
Završio sam priču o ratu, u stvari o učiteljici. Djeci je ona izgledala drukčija. I čuo sam odjednom aplauz. Djeca su pljeskala, znam, ne priči i meni, nego svojoj učiteljici.
Milka i Petar Petrović, sestra i brat, rođeni u Kadinom Jelovcu kod Bosanske Dubice, kao djeca su doživjeli Kozaru, ustaški logor na Cerovljanima i smrt najdražih, kada je Milka imala 13 a Petar 8 godina. Majku Bosu, uhvaćenu u kozarskom zbjegu sa petoro djece, ustaše su ubile u Jasenovcu, a njenu djecu deportovali u selo Prokop kod Garešnice. Oktobra 1942. godine slavonski partizani su im pomogli da se vrate na Kozaru. Sestra Ruža, malo starija od Milke, nosila je petogodišnjeg Branka, Milka trogodišnju Koviljku, a Petar je išao sam. Kada su se vratili na zgarište rodne kuće, djeca su im pomrla na rukama. U ljeto 1943. Milka je postala skojevka, a Petar — pionir. Čitav rat su proveli u Moštaničkoj omladinskoj brigadi i učestvovali u svim njenim radnim akcijama. Ona im je bila i dom i porodica.
— Milkin osmijeh upućen je ćerki Dragani, rođenoj 1954. godine.
— Petar Petrović, hrabri kozarski pionir, fotografisao se prvi put 1946. godine.
Pioniri, vojska čudnovata: Gojko Vukadinović, rođen 1929. godine u selu Malom Palačištu, bio je prvi pionirski rukovodilac u svom selu. Po uzoru na oca Petra, prvoborca iz Udarnog bataljona, i Gojko se rano počeo baviti ozbiljnim ratnim zadacima. U petnaestoj godini bio je član SKOJ-a i pisao pjesme partizanske, a u šesnaestoj je postao član KPJ. U kozarskoj ofanzivi su majku Jovanku i četvoro djece — Anku, Radoja, Stanu i Stanka, jedno drugom do uva, strpali u logor na prijedorskoj ciglani, Stanko, najmlađi brat, umro je u logoru, u majčinom krilu. Gojko, najstarije dijete porodice Vukadinović, nije se dao zarobiti. Na proboj obruča pošao je sa Udarnim bataljonom, ali nije prošao. Sklonio se u maskiranu zemunicu u Dubokom jarku, preko njega su prešli streljački strojevi, ali ga nisu otkrili. Danas Gojko Vukadinović živi u Sarajevu, istaknuti je društveno-politički radnik i funkcioner u Skupštini SR BiH. (Dole desno)
Anka Hrvaćanin iz Rogolja kod Bosanske Gradiške imala je osam godina kada je doživjela kozarsku ofanzivu 1942, bombardovanje zbjega u Gornjim Podgradcima, pogibiju oca Milana, prvoborca, i ustaške logore. O stradanju porodice i svom „hodu po mukama“ Anka kaže: „U dugoj koloni koju su ustaše sprovodile u logor, moja majka Jovanka vukarila je nas četvoro djece: dvogodišnju Milenu nosila je na rukama, a najviše strahovala za petogodišnjeg Veljka, jedinca sina. Ja i moja sestra Stevka držale smo se za ruke i mogle smo ići same. Kada su nas zaustavili u Mlaki, ustaše su nam oduzele sve što smo imali. Tu je mami na rukama umrla mala Milena. Onda su odvojili nas djecu, a kada su otimali Veljka, moja majka je kidala svoje kose. Tu su oboje stradali. Mene i sestru su odvukli u Jastrebarsko. Tamo smo mnogo propatile. Časne sestre su nas tukle i prisiljavale da učimo ustaške pjesme. U logoru smo dugo ostale, sve do 1944, kada nas je izvukla Savka Hrvaćanin i odvela na Kozaru. Brzo smo se oporavile i uključile u rad pionirske organizacije. Kao ratno siroče završila sam gimnaziju i vojno učilište za geodetske oficire“.
— Anka Hrvaćanin Milanović danas živi u Beogradu i radi u Geografskom institutu JNA.
{130} Pismo Milutina Vujića
„Dragi moj prijatelju! Pročitao sam knjigu „Rat i djeca Kozare“. Mi, tvoji drugovi, dugujemo ti zahvalnost za tvoje uporno i uspješno traganje.
Rijetko se susrećemo, pa i tada — sve što kažemo jedan drugom sastoji se od pozdrava i brzog rastanka. Uvijek sam mislio da je tako bolje. Stekao si utisak, osjećam to, da me malo interesuje ono što si napisao. Ne, dragi, moj, nije tako. Sve sam pročitao. Ćutao sam, Pokušaću da ti objasnim zbog čega. Ti ćeš to shvatiti, znam, dragi moj.
Prestao sam govoriti o svom djetinjstvu negdje početkom pedesetih godina. Bio sam gimnazijalac u Banjoj Luci. Živio sam u domu ratne siročadi. Znali su kud sam sve prošao za vrijeme rata, pa su me odredili da idem u jednu osnovnu školu i govorim djeci o našem — tvom i mom djetinjstvu. Išao sam uz jednog potpukovnika koji je govorio o Sutjesci. On je to činio sa lakoćom i iskustvom ratnika. Došao je red na mene. Znao sam šta želim reći, ali u svom pričanju nisam otišao dalje od Kulskog jarka nadomak Gradiške, kada su me kundakom gurnuli od oca za čije sam se noge rukama hvatao. Tu je bio kraj mojem kazivanju. Odjednom sam izgubio kontakt sa djecom, nikoga nisam vidio, ništa čuo. U magnovenju su se u moje misli uselile one strašne slike prošlosti. Osjetio sam opor bol u grlu i grudima, Stari ratnik me pomilovao pred djecom i njihovim učiteljima. Kad smo Izišli iz škole, on mi reče: „Dobro si govorio. To što si zaćutao i što te steglo, oni su shvatili.“
Tako je to bilo, dragi moj. Rekao sam sebi da neću govoriti, jer — šta će biti ako se kad ponovo usudim, a kraj mene ne bude čovjek kao što je bio ovaj potpukovnik.
Pa ipak, poslije šesnaest godina još sam jednom progovorio, Bio sam tada već profesor i imao lijepa iskustva sa djecom. U Bosansku Dubicu su došli dr Zlatan Sremec i još nekoliko drugarica. Ti znaš šta su oni učinili za naše male drugove i željeli su da posjete jednu osnovnu školu. Naša dobra drugarica Bora Batoz je predložila da ih ja vodim. Ni danas ne mogu prežaliti zašto sam na to pristao. Vodio sam ih na Knežicu. Govorili su malim Kozarčanima o djeci Kozare. Vratili smo se u Dubicu. Željeli su susret sa gimnazijalcima čiji sam ja profesor. Sa mojim učenicima je bilo dosta boraca. Trebalo je da ja, bivši mali logoraš, predstavim te drage ljude iz Zagreba koji su u najtežim danima naše Kozare svojom ljudskošću i djelom kazivali šta je to bratstvo. I šta se desilo, dragi moj druže? Ponovilo se ono što sam doživio sa učenicima osnovne škole. Opet sam bio onaj mali dječak koji je plakao za ocem. Plakao sam, dakle. Moji su me đaci razumjeli. Oni više nisu bili djeca.
Reći ću ti: ti si prvi kome ovo pričam. Ne kazujem to ni sinu svom, gimnazijalcu. On zna, siguran sam, sve činjenice iz mog djetinjstva. Volim, međutim, što on ne zna ono istinski bolno u svemu tome. Jer, kako da mu objasnim zbog čega odustajem svake godine od puta u Jastrebarsko. Odustao sam i tek minulog ljeta, mada sam se obradovao pozivu.
Milutin Vujić nerado govori o onom što je kao desetogodišnji dječak doživio u kozarskoj ofanzivi i ustaškom logoru Jastrebarsko: oca su ubile ostaše u Kulskom jarku, na putu za logor, bez majke je ostao ranije, a sestra Dušanka se izgubila u metežu. Na njegova nejaka pleća svalio se teret brige za maloga brata Dušana. Kada su partizani, 26. avgusta 1942, oslobodili djecu iz logora u Jastrebarskom, Milutin nije mogao poći s njima, a ostaviti bolesnog brata u logorskom paklu. I iz sela Gola kraj Koprivnice, gdje je dočekao kraj rata, nosi tužne uspomene: od eksplozije mine dva kraća prsta na svojoj ruci i smrt Mile Šuvaka, starijeg druga iz logora, koji mu je mnogo pomogao onda kada je preživjeti značilo podvig. — Fotografija, prva u slobodi, snimljena u jednom od domova ratne siročadi i faksimil logorskog kartona: Milutin Vujić, profesor jugoslovenske književnosti, danas istaknuti društveno-politički radnik i direktor obrazovnog centra u Laktašima kraj Banje Luke. {131}
Petar Bjalajac je rođen 1934. godine u selu Sovjaku pod Kozarom. Oca Božu strijeljale su ustaše na riječici Jablanici novembra 1941. zajedno sa još 160 seljaka iz tri potkozarska sela. U ofanzivi na Kozaru, u ljeto 1942, i njegova je porodica rasturena kao i sve druge iz rodnog Sovjaka. Majku Milku, brata Uroša i sestru Anku ubile su ustaše u Jasenovcu, dok su Petra i nešto starijeg Vladu odvukli u logor Jastrebarsko kraj Zagreba. Kada su partizani, 26. avgusta 1942, oslobodili iz logora odrasliju djecu i odveli Vladu u Bosansku krajinu, Petar je ostao u logoru i život mu je visio o koncu. Spasili su ga aktivisti Crvenog krsta kada su ga smestili u jednu porodicu u Škrinjarima kod Križevaca gdje je i dočekao prve dane slobode. Juna 1945. vratio se u Sovjak i na zgarištu rodne kuće našao brata Vladu, mladog partizana. Poslije rata, kao i većina njegovih vršnjaka u Potkozarju, rastao je i školovao se u domovima ratne siročadi. Završio je učiteljsku školu, i kao mlad učitelj radio u Velikoj Kladuši, ali stalno je želio da služi u JNA. Onda je jednog dana otišao u Vojnu akademiju i ostao u njoj. Pored akademije završio je i Visoku vojno-političku školu. Deset godina je proveo u neposrednoj pratnji druga Tita.
Petar Bjelajac, potpukovnik JNA, danas živi i radi u Beogradu. {132}
Mogu li sinu i drugima pričati kako sam se sa sestrom i bratom, mlađim od mene, držao za noge ocu i kako su nas kundakom odvojili od njega. Oca nikada više nisam vidio. Majka je već bila mrtva. Išli smo u koloni — Bosanska Gradiška, Jablanac pa Jasenovac. Zbili su nas u stočne vagone. Sa oznakom oko vrata brat Dušan i ja smo krenuli u Jastrebarsko. Sestru Dušanku smo izgubili.
Morao bih reći kako sam se u Reci kod Jastrebarskog razbolio. Iznijeli su me među one po koje je dolazila konjska zaprega i odvozili ih u zajedničku grobnicu. Moj brat stričević, Marijan, imao je petnaest godina. Izvukao me odatle i sakrio u slamu. Sjećam se početka bolesti — otekle i noge i ruke. Izgubio sam sluh. On je odnekuda donosio neko tijesto u džepovima. Hranio me. Ostao sam. Ostao sam i onda kada ste vi otišli sa partizanima.
Bila je jesen kada sam se malo oporavio. Vratili su nas u Zagreb. Znaš kakvi smo bili — kost i koža, svrabljivi, bolesni. Osjetio sam da poslije kupanja nestaju oni koji su imali svrab. Svoga maloga brata, punog svraba, uveo sam u klozet i iz šolje grabio vodu, kvasio mu kosu kako bih mogao reći da se on već okupao i strepio da ga ne odvoje.
Mogu li nekom da kažem kako sam živio kod jedne dobre žene, starice, na mađarskoj granici, kod Koprivnice. Kako sam tu jednom doživio užasan strah. Partizani su na ovaj prostor satjerali ustaše 1944. godine. Stanovali su po kućama. Kod starice se nastanio ustaški oficir, Zovko se zvao. Jednom se vratio sa još dvojicom. Pijani su bili. Kad sam ušao u kuću, ustaša je izvadio nož i zapjevali su: „Bježte, Srbi, eto Francetića...“. Znali su ko sam. Bježao sam, a noge su klecale. Životinjski su se smijali...
U selu Gola, kraj granice, bile su postavljene mine. Mi smo naučili da ih demontiramo kako ne bismo ginuli ni mi ni stoka koju smo čuvali. Spretni Mile Šuvak iz Gašnice, nešto stariji od mene, jednom je tako demontirao minu, stavio je pod mišku i pošao po drugu. Jedna od njih je eksplodirala. Marko Trivić, Milivoj Slijepčević, Branko Šuvak i ja stajali smo blizu. Kada se slegla prašina, Mile Šuvak je bio mrtav, a Marko Trivić ranjen. Od tih ratničkih „igara“ i sam nosim uspomenu — dva kraća prsta na ruci.
Po završetku rata nadao sam se očevom povratku. Kako da kažem nekome na kakav surov način sam naučio da se djeci ne može lagati. Stric se vratio iz logora u Njemačkoj i našao svoja dva sina i kćerku. Tješio me da će moj otac doći iz Njemačke. Osjećao sam da stric krije surovu istinu. On je znao da je otac ubijen u logoru. Ja sam plakao od bola.
To i mnogo šta drugo nosim u sebi, dragi moj. A poslije rata — dječji domovi za ratnu siročad. Najprije u Sloveniji nekoliko domova, zatim Sarajevo, Visoko, Turbe, Travnik, Bosanska Gradiška, a najduže u Banjoj Luci. Završilo se to u Studentskom gradu u Beogradu.
Dosta o tome.
Viđam te na svečanostima kada se proslavljaju jubileji. Podgradci, Mrakovica, Milića gaj, Palež, Lamovita, Stara Gradiška. Ti sigurno znaš zbog čega ja na tim svečanostima izgubim one sa kojima sam došao. I nikad se ne vratim sa njima. Kad se postroje stari ratnici, ja izgubim osjećaj za prostor i vrijeme i sve oko sebe. Krenem nekud mahinalno naprijed, prema tim ljudima. Otkrio sam zbog čega je to. To ja idem k njima zato što sam 1942. godine ostao u Jastrebarskom kada su vas oslobodili hrabri partizani Četvrte kordunaške brigade.
Našao si moj logorski karton. Vidjeću ga...
Voli te i pozdravlja tvoj drugar Milutin Vujić,
Laktaši, 4. oktobra 1979.“
Boro Pejčinović, iz sela Miloševaca kod Laktaša, imao je 14 godina kada se sa dvanaestoro članova svoje porodice našao u ustanku 1941. Ispit ratničke zrelosti je položio na delikatnim kurirskim zadacima u održavanju veza između partijskih ilegalaca u okupiranoj Banjoj Luci i Crnovrškom partizanskom četom. Bio je i borac Prve proleterske brigade kada se ona nalazila u srednjoj Bosni i kurir štaba Pete kozarske brigade. Kraj rata ga je zatekao u 53 diviziji u činu poručnika. Danas je pukovnik JNA i urednik u Vojnoizdavačkom zavodu. Živi u Beogradu.
Božidar Đurica, rođen 1928. godine u Banjoj Luci kao sedmo i najmlađe dijete Đorđa Đurice, pripadnika plejade banjalučkih naprednih učitelja. Čitava njegova, porodica, četiri ćerke i tri sina, rano su se uključili u narodnooslobodilački pokret. Gordanu, učiteljicu u Međeđi pod Kozarom ubile su ustaše u Staroj Gradiški 1942, Nebojša je poginuo u bici za oslobođenje Prijedora 1944, a Aleksandar je prošao čitav borbeni put Pete kozarske brigade. I Nada, Stojanka i Tankosava bile su na partizanskom ratištu i radile u raznim ustanovama ZAVNOBIH-a. U napadu na Banju Luku, uoči nove 1944. godine i Božidar je postao partizan. Kraj rata je dočekao u štabu Petog korpusa pored legendarnog Slavka Rodića. Prva posljeratna decenija protekla je u školovanju i radu u Upravi državne bezbednosti, a onda se Božidar posvetio novinarstvu svojoj ljubavi iz gimnazijskih dana. Danas je dopisnik TANJUG-a iz NR Kine. Fotografija je iz oslobođene Banja Luke, aprila 1945. godine.
{133} Legende u parku
Znam da mi moji ratni drugovi neće zamjeriti što sam tog popodneva dugo stajao nad jednom otvorenom crnom kutijom i šačicom sitnih, izlomljenih kostiju. U ruci sam okretao taj mali srebrni prsten koji je skinut danas, poslije toliko godina, sa tanke kosti njenog prsta. Gledao sam ga i pokušavao da u njemu otkrijem nešto više od obične uspomene. Plavi kamen prstena svijetlio je sada u mojim rukama, obasjan zracima julskog dana. On neće biti opet sahranjen, kao što ni uspomena na nju nikada više neće biti pokopana.
Radmila, partizanka iz Pakraca. Borac Jedanaeste krajiške brigade, poginula u januaru 1944. godine. Toliko se o njoj pouzdano zna.
...Bila je mlada i lijepa djevojka, krupnih, plavih očiju. Nosila je bogate, duge pletenice. Njih je nekada pridržavao ovaj malo povijeni, izlomljeni češalj, koji je sa kosom zajedno bio sahranjen. Još rano, kao učenica, došla je u brigadu da se bori...
Ove riječi su dopirale do mene, kao daleki odjeci. Koga je ostavila djevojka u svom rodnom gradu? Ima ti majku, brata, dragog, i znaju li oni gdje je i kada njihova Radmila poginula?
Na ta pitanja niko nije mogao da odgovori, kao ni ovaj mali srebrni prsten bez slova i datuma.
Posljednja ratna zima još se zadržavala pod Kozarom. Snijeg je na malim proplancima tek ponegdje bio okopnio. Svitalo je prohladno jutro, a sunčevi zraci jedva su se probijali kroz granje starih kestenova i, izlomljeni na bisernom i nju, prosipali se po zemlji.
Tog praskozorja bolno je zaječala ova legendarna šuma, zaječala ko zna po koji put. Jer, Kozara je izdržala više od sedam neprijateljskih ofanziva. Rijetki stanovnici sela ispod planine istjerani su bosi još jednom na mraz. Žene i djeca su zanijemili. Odraslih ljudi u selu nije bilo.
Čerkezi u službi Nijemaca na pomamnim konjima počeli su da izvode svoj posljednji ratni ples. Gađali su u galopu starce i grohotom se kikotali. Pucali su iz sedla u gomile bez otpora. Strijeljali su djecu u majčinom naručju isto onako kao što su to radile i ustaše onoga ljeta 1942. Sa divljom pjesmom vršili su smotru mrtvih.
A plamen je gutao preostale krovove.
Radmilu su uhvatili u kući Bogdana Borojevića. Djevojka je bila došla ovamo poslije noćne akcije da se odmori. U nju nisu pucali. Izboli su joj grudi sabljama, onda je izgazili konjskim kopitama. U dvorištu kuće koja je dogorijevala tog jutra nije prekinuta nit samo njenoga života.
Kada su strijeljali Stoju Gogić, majka je trogodišnjeg sina Miću odgurnula u snijeg. Našli su ga i ubili zajedno sa djecom Sladojevića — Dragoljubom od sedam, Ostojom od pet i Nenadom od tri godine. Tu su bili i njihovi vršnjaci, još nedorasli za osnovnu školu, Zdravka, Stajka i Ratko Šukalo. Samo su Anka i Jelka Bavrlić bile nešto starije od njih. Osmogodišnju Nevenku Čikić ubili su u šumi Gavranuši. Uhvatili su i Jelenu Tomić, četrnaestogodišnju učenicu i skojevku. {134} Kada su u njenim njedrima pronašli partizansku pjesmu koju je sama napisala, dugo su je mučili i onda ubacili u badanj vodenice na Lubini.
Sa vriskom su uletjeli i u dvorište Stojana Sitničića, dobrovoljca sa Solunskog fronta. U njegovu prostranu kuću i druge staje okolo sklonilo se pet porodica iz sela Podgradaca čije su kuće već bile izgorjele. Prvo su ubili domaćina i domaćicu, Stanoja i Rosu Sitničić i njihovu jedinicu, sedmogodišnju Stanu. Onda su strijeljali Mariju Radulović sa troje djece: Draginja je bila djevojka, Miloš je imao šest, a Mirko tri godine. Vukosava Mirković, bajonetima izbodena, preklinjala je da ne kolju djecu. Nisu je poslušali. Jedanaestogodišnju kćerkicu Maru prvo su mučili i, onako unesrećenu, bacili kraj majke. Strijeljali su i jedinca sina, Mirka, u sedmoj godini i pucali u trogodišnju Rosu u kolijevci. Srušili su kraj bunara i Pavu Mirković sa troje njene djece: Nikola, Boro i Milica imali su tada ukupno deset godina. I tako redom, od kuće do kuće, išli su i ubijali sve pred sobom.
Uzan put prolazi kroz ovo selo prema Mrakovici i gubi se gore u planini. Tada niko nije znao da će Sedmi kilometar na tom putu postati legenda.
Snijeg je u planini bio dubok. Samo jedna uska prtina krivudala je između drveća okićenog injem. Kolona djevojaka s mukom se probijala tom prtinom. Kolonu su pratila i tri pionira. Privlačile su ih tajne Kozare i partizani — jedino o čemu su tada slušali i o čemu su drugima znali da pričaju. Dan je bio sunčan i najavljivao skoro proljeće. Trinaest djevojaka u koloni, zaprćenih torbama i hranom koju su nosile u partizansku bolnicu u Bukovici, zaobišlo je napuštenu lugarsku kućicu na Sedmom kilometru. Tada je kolona iznenada morala da stane. Bila je opkoljena, na prtini kroz snijeg, vojnicima na konjima. Stoja Zmijanjac, sekretar Skoja, koja je na čelu kolone nosila crvenu zastavu, vikala je djeci da bježe. Ali, sve je već bilo dockan.
Čerkezi su pucali u djevojke. Njihovu crvenu zastavu istrgli su zajedno sa njedrima sekretara Skoja. Djevojka je pokušala da tako sakrije zastavu svoga aktiva kada je vidjela da su opkoljene.
Pionire su takođe strijeljali.
Strijeljan je jedan skojevski aktiv na svom posljednjem zadatku, uništena
sva mladost sela Grbavaca, jednog od partizanskih gnijezda pod Kozarom. Svi su
pali onoga jutra kada je neprijatelj posljednji put došao na Sedmi kilometar.
Na izgaženom i crvenom snijegu ležale su zagrljene sestre Persa i Živka Ilisić.
Lica su im bila modra, a na čelu izrezane petokrake zvijezde. Grlo Stojice
Zmijanjac bilo je presječeno
i grudi izbodene. Stoju Malešević iskidali
su vezanu za konjske repove.
Imala je guste pletenice koje je pridržavao malo povijeni češalj. Milka Ilisić
nije ni pronađena, već samo dijelovi njene iskidane odjeće i parčad crvene
zastave.
Mladići i djevojke iz drugih sela pod Kozarom podigli su ovdje česmu poslije rata. Na njoj je i ploča od bijelog mermera.
Kada naiđete kroz ovaj veliki park, stanite na izvoru kraj ploče, kao što i ja uvijek stanem. Ovdje ćete, vjerovatno, uskoro pročitati na spomeniku i zapis Branka Ćopića:
„Bile ste skromno poljsko cvijeće, zablistale besmrtno u rumenoj rosi slobodarske zore. Pokosi vas iznenada divljački nalet okupatorskih dželata. Počivajte mirno u svojoj rođenoj zemlji.“
Vidjećete i četrnaest imena uklesanih u tvrdi granitni kamen, da ih nikada i nikakvo vrijeme ne izbriše. Sestre Ilisić ovdje leže zajedno: Zorka je imala 20, Milka 18, Živka 16, Nada 14 godina. Persa i Živka, njihove sestre od strica, bile su istih godina. Draginja Rašković nije imala punih 18, a njen brat Jovo 15 godina; Milja i Zorka Radić, sestre, i Marija Zarić bile su nešto starije. Stoja Malešević imala je 19, a njen brat Mićo samo 12 godina. Stojica Zmijanjac, čije su pletenice ovdje pokopane, imala je 17 godina.
Omladina Kozare ulazila je dobrovoljno, smjelo i odvažno u nezapamćeni ljudski pakao. Takav je bio i skojevski aktiv Grbavaca koji je pao herojskom smrću 11. januara 1944. godine na svom posljednjom zadatku. Toga dana su Čerkezi, u službi Vermahta, izvršili jedan od najmonstruoznijih zločina pod Kozarom. Djevojke su prvo silovali i onda, zajedno s pionirima, strijeljali. Njihova mrtva tijela izgazili su konjskim kopitama.
Draginja Rašković, jedna od trinaest skojevki, hrabro se borila do kraja. Na mjestu zločina je pronađena sa isječenim rukama i izbodenim tijelom. (Dole desno)
Milka Ilisić, nije imala 18 godina kada su je, sa tri njene sestre, skojevke, masakrirali čerkezi na Sedmom kilometru pod Kozarom.
{136} U sjenci starog kamenog grada, gdje Vrbaska pravi veliku okuku, stoji njihova česma. Djevojke su okolo zasadile cvijeće. Majka Simeuna, u crnini, sa partizanskom spomenicom na grudima, često je dolazila na česmu i umivala svoje ispaćeno lice vodom iz kamena.
Grupe dječaka šetaju kraj česme novim omladinskim putem sve gore do sačuvanih partizanskih baraka pod Mrakovicom. Sjutra će oni ovdje pretvoriti rijeku u jezero, podići centar za sport i razonodu i omladinski dom što će ga posvetiti kozarskom Skoju.
U dugoj aleji starih kestenova leže njihove kosti: „Radmila, partizanka iz Pakraca, poginula 1944. kao borac Jedanaeste kozarske brigade“ — piše na ovoj kamenoj ploči i onom natpisu u podgradačkom spomen-muzeju ispod malog srebrnog prstena.
Posjetilac koji se prošeta i dalje alejom pročitaće još mnogo imena uklesanih na pločama, česmama i spomenicima. Svi koji tuda prođu saznaće da je Božo Radić iz Sovjaka poginuo na Ćelinovcu 1943. u borbi sa ustašama, a Savo Jagodić nešto kasnije, paleći njemačke kamione u Barajima; Mihailo Vuković, Stanko Radaković, Mirko Zec, Dragan Serdar i Stanko Đurić poginuli su još 23. septembra 1941, kada su Podgradci prvi put oslobođeni. Ilija Pavlović, borac Jedanaeste brigade, poginuo je na banjalučkoj cesti, a Simo Babičić na Grmeču, za vrijeme četvrte ofanzive.
Kraj seoskog puta u Bistrici, u avliji Stojana i Vase Rakasa, nalazio se bunar. Danas ni kuće ni bunara nema. Umjesto njih stoji mali spomenik sa zapisom: „Ovdje su Nijemci i ustaše ubacili u bunar 30 ljudi, žena i djece.“ Nešto dalje odavde, pod Prosarom, u stijenu je uklesana druga ploča: „Dvadeset pet raskomadanih djevojčica i sedamdeset pet izmrcvarenih majki zakopano je u ovu grobnicu.“ A dolje u ravnici gdje se spajaju kozarske rječice Vrbaska i Jablanica, u samom trouglu raskrsnice puteva za Bosansku Dubicu, Gradišku i Gornje Podgradce, čitava je poljana prekrivena mermernim pločama i uklesanim imenima poginulih boraca. Jedan mali obelisk i ploče rasute po travi svjedoci su žestine bitaka iz velike fašističke ofanzive u ljeto 1942. što su vođene u odbrani „Petnaestog kilometra“ i čitavog Potkozarja.
Zbog njih i Kozare podignuti su ovi spomenici, spomen-ploče i obelisci. Dolaze ljudi iz daleka i dugo stoje na onom širokom platoi podgradačkog Spomen-parka, pred monumentom „Bitka Kozare“, diveći se ispletenoj arabeski uobličenoj u granizonu rozetu što ju je Tone Svetina, slovenački skulptor i književnik, pisac čudesnog romana „Vučići Kozare“, izatkao od trofejnog oružja i Kozari poklonio. Posetilac koji se malo udalji od podgradačke ceste prema Bukovici i Ogorelic i dođe do zaseoka Pejića, doživjeće još jedan spomenik ovog snažnog umjetnika. Na visokom postolju od puščanih cijevi uzdiže se, u težnji da poleti ka Suncu, jedna „Ranjena ptica“. Ona je sjećanje na djecu Kozare kojoj su fašistički zlikovci sasjekli krila i prije nego što su mogla da iziđu iz svojih gnijezda.
Na istom brežuljku gdje stoji „Ranjena ptica“, na Jokinom brdu srešćete i jednog dragog čovjeka koji nije Kozarčanin. Ali, Marino Zurl, zagrebački književnik, pisac zbirke pripovjedaka „Tri jablana“ i potresne poeme „Joka, kći kozaračka“, ne može bez Kozare. To je
Od 10. septembra 1972, kada je drug Tito svečano otkrio spomenik na Mrakovici, ovaj kozarski vis ne zna za samoću. Odavde ljudi šalju poruke svijetu da se Kozara ne ponovi.
— Dušan Džamonja: Spomenik na Kozari.
{138} onaj Marino što sa „Arenom“, a u posljednje vrijeme i banjalučkim „Glasom“, već 20 godina neumorno traga za izgubljenom kozarskom djecom i dovodi ih na rodna ognjišta. Prva je bila Joka, kći kozaračka, zatim Uroš Slijepčević iz Turjaka. Za njima je došla „Sto pedeset osma“ — Mika Bundalo iz Međuvođa. Potom su se pojavili Slobodan Subotić iz Miloševa Brda i jedan „Gradišić“ — Jovo Jeftenić iz Grbavaca. Najzad je došla i Nada Šinik iz Podgradaca.
Marino Zurl sa Jokinog brda pod Kozarom odakle se visoko uzdiže „Ranjena ptica“ pouzdana je javka s prepunim poštanskim sandučetom. On i dalje otvara nove dosijee s neugaslom nadom da će pronaći i onaj podatak „iza zida“ i otkriti radost i sreću izgubljenog djetinjstva.
I tako, svuda redom, po selima i voćnjacima, po šumama i pašnjacima, bijele se ploče i spomenici. Oni svijetle sa Kozare. Izdaleka se vide.
Jer, Kozara je cijela — jedna velika svjetiljka.
Bilo je veče. Osvrnuo sam se još jednom na aleju pod kestenovima. Ostala je prekrivena cvijećem i svjetlošću iz malih reflektora u kojoj se kupa i spomen-dom „Lepa Radić“ u Gornjim Podgradcima.
Kozara, planina naših rana, legendarni bastion revolucije, zasijana je hiljadama grobova. Po njenim selima, voćnjacima, pašnjacima i proplancima bijele se ploče i spomenici. Oni zrače sa ove planine. Izdaleka se vide.
| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |