Dragoje Lukic: RAT I DJECA KOZARE

Logor Stara Gradiška, drugi po veličini u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, organizaciono je pripadao ustaškom zapovjedništvu Jasenovac. U starim zidinama Gradiške, u toku rata umoreno je 75.000 ljudi, žena i djece.

U predahu između zločina: Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, u društvu sa njemačkim opunomoćenikom — Stara Gradiška 12. juna 1942, drugog dana iza početka velike neprijateljske ofanzive na Kozari.

{39} Na tavanu ispod stare kule

Stara Gradiška, ustaški logor broj V, na obali Save, drugi po veličini u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, organizaciono je pripadao zapovjedništvu jasenovačkog logora. Imao je tri dijela — logor za muškarce, za žene i „obore“ za djecu.

Jula 1942, po završetku ofanzive na Kozari, u ovaj logor je dotjerano 12.263 djece, otete od roditelja, bez ikakvih uslova za život. Akcijom zagrebačkih aktivista NOP-a, krajem jula i tokom avgusta, iz logora je izvučeno 6.230 djece, a onda je Vjekoslav Luburić, zapovjednik svih ustaških logora, spriječio spasavanje preostale djece. Za tri godine u logoru Stara Gradiška ubijeno je više od 75.000 ljudi, žena i djece.

Išao sam ukrug kao sjenka zaostala od noći. Podizao sam pogled preko vrbika, pri svakom koraku, očekujući jače sunčeve zrake da se probiju kroz maglu, razasutu po zavojima rijeke. Zastao sam za trenutak pred visokim zidom na kome sada nema bodljikave žice. Ugrizao sam usnu do bola. U meni se nešto teško pokrenulo i opet sam htio da se vratim. A vraćao sam se često od ovoga zida. Za sve minule godine vraćao sam se uvijek odavde. Nikada nisam našao dovoljno snage da prođem kroz drvenu kapiju koja je sada bila širom otvorena.

U julu 1942. prošao sam kraj visokog zida. Tada sam morao tuda proći. Na kapiji su visila tri čovjeka i okačena tabla ispod njihovih iskrvavljenih nogu. Na njoj je pisalo: „Uhvaćeni partizani sa Kozare“.

Ove zidine i kulu podigla je Austro-Ugarska na ranijim utvrđenjima što su vijekovima odolijevala osvajačkim najezdama i savskim poplavama. Vojne kasarne su izgrađene nešto kasnije i odmah pretvorene u kazneni zavod. Cijeli prostor je bio okružen visokim zidom i kulama za stražu za kojih su mitraljeske cijevi bile okrenute unutrašnjosti kruga.

Zastao sam opet pred kapijom. Mladi arhitekta, koga je zanimao problem zaštite starih zidova, kao spomenika jednom vremenu, povukao me unutra. Našao sam se u dvorištu koje je za sve vrijeme rata bilo prepuno ljudi i žena, majki sa Kozare u čijim su naručjima vrištala žedna djeca na julskom suncu. Neka čudna drhtavica poče da me trese i u riječima postadoh nesiguran. Misli mi se izmiješaše sa slikama užasa što sam ih ovdje još kao dijete u ratu doživio. I kao da čujem krike Mike Mandić iz sela Turjaka, koja se junački suprotstavila ustašama i nije dopuštala da joj oduzmu dvogodišnjeg unuka Luku. Ubili su ih, tu, kraj zida. I Stoja Čekić iz Grbavaca, zabrađena boščom, prvo je molila, a onda se snažno opirala ne dajući sina Marka. Izgurali su je s djetetom na kapiju i onda se više nije vratila. Vidim i svoju strinu Jovanku kako skrušena stoji, spremna da podijeli sudbinu svojih pet kćeri. Uzimali su jednu po jednu, prvo Gospavu i Zorku, zatim Draginju i Stajku i onda malu Jelu. Ali kad su pošli po sina jedinca, Đoku, skočila je kao lavica. Strijeljali su ih u zagrljaju. Onda je dugački stroj žena s djecom, ispružen pored zida, počeo da se povija i lomi. Majke {40}

Mali Kozarčani iz Sovjaka, Bistrice, Miloševa Brda, Trebovljana, Jablanice i Podgradaca dobili su prve ustaške uniforme u logoru Stara Gradiška.

Postrojavanje malih Kozarčana po uzrastu izvršeno je u krugu stare robijašnice. (Gore lijevo)

Na tavanu stare kule: majke su bile srećne što im nisu oduzeli djecu. Ali, sreća nije dugo trajala. Ubrzo su uvidjele da su zajedno sa svojom djecom osuđene na smrt.

Ovaj snimak načinjen je u dvorištu kaznionice u Staroj Gradiški, jula 1942. godine. {42}

Kada su oduzimali djecu od roditelja, ustaše se nisu trudile da zapišu njihova imena. Oni kojima je dopušteno da iz logora pokupe preostalu decu ipak su nešto zapisali — Faksimil logorskih kartica iz Stare Gradiške.

Najednom su prestali da budu djeca, a odrasli još nisu postali: dječaci pred jednom od kapija starogradiškog logora. {43}

Stoju Baškot iz sela Brezičana kod Prijedora i njenu kćerku Smilju, zagrljene, strijeljale su ustaše.

Smilja Baškot nije imala deset godina kad je u ustaškom logoru Stara Gradiška — morala da umre. (Gore desno)

Miljka Subotić iz Miloševa Brda i njena kćerka Mara nisu preživjele ustaški logor u Staroj Gradiški.

Miku Mandić iz Turjaka strijeljale su ustaše u Staroj Gradiški sa dvogodišnjim unukom u naručju. Iz Mikine porodice u ratu je poginulo devetoro članova. (Fotografija lijevo)

Prvo su ubili sina, a onda i majku: Stoja Čekić iz sela Grbavaca pod Kozarom sa svojim Mirkom, sinom jedincem.

U šumama Struga, na putu Stara Gradiška — Jasenovac, ubijali su samo nejake: starce i djecu.

{45} su padale licem okrenutim zemlji. Rukama su skrivale oči da ne bi vidjele strahotu koja ih je zadesila.

Penjao sam se stepenicama koje su, u ono vrijeme, bile prekrivene tepihom ljudske krvi. Išao sam i pridržavao se za gelendere iskovane od crnog gvožđa. Na njima su bili obješeni ljudi i dugo tu ostajali kao opomena svima što su pristizali.

U ljeto 1942. bili su to najčešće Kozarčani. Tamo gdje se završavaju stepenice nastaje mračan tavan. Po sredini tavana je hodnik koji razdvaja 12 velikih soba s jedne i sa druge strane. I u sobama je mrak. Okrećem se po hodniku i mislim: kada bi zidovi ovih prostorija mogli da pričaju, bile bi to samo priče o smrti. Tu su Kozarčanke u najvećim mukama rađale djecu, pa zatim umirale. I djeca koja još nisu bila progovorila morala su tu da umru. Jer, sve te sobe uvijek su bile pune žena iz sela pod Kozarom, iz Gornjeg i Donjeg Jelovca, iz Murata i Mirkovca, Jutrogošte i Sovjaka, iz Mlječanice i Podgradaca, Rakovice i Trebovljana.

Danas je to istorija, znam. Ali jedna velika humka i one male rasute po obali oko zidova staroga grada još su svježe, čini mi se. I u kuli gore, što je nekad bila samo osmatračnica, mučene su zatvorene žene. Bez hljeba i vode. Tučene su po glavi i danima su stajale u hodniku pripijene jedna uz drugu, u vatri i jezi, a morale su da izgledaju zdrave. Bolesne su čvrsto vezivali i bacali u Savu.

Jednog septembarskog dana 1942. ustaše su ispraznile sve sobe. Žene i djevojke su povezali žicom u hodniku. Noć i rijeka njih je progutala. I djecu u povoju ustaše su, kao lutke, bacali za majkama. Bosa Sladojević bila je u prvoj godini života, Anka Pjanić u devetoj; Dragica Radivojac u sedamnaestoj, Zagorka Vodogaz u drugoj; Luka Šerbula je imao samo jednu godinu kada je umro na tavanu stare kule. I tako redom, čitave kolone toga ljeta odlazile su odavde u smrt.

Ustaški zlikovci vadili su ovdje oči i djevojkama i mladićima. Dragoja Đenador, nastavnik muzičkog vaspitanja, danas je slijep. On još nije ispričao ni učenicima ni svojoj djeci kako je tu, na obali Save, u jednom danu izgubio majku, dva brata, Branka i Vladimira, sestru Milicu i — svoje oči.

Oči djevojačke, te hrabre i junačke zenice Kozare, prestajale su ovdje da gledaju. I mrtve i žive zenice bile su na tavanu pod kulom. Čitave pregršti očiju sa Kozare ustaše su nosile da pokažu svojim starješinama, zlikovcima Anti Paveliću, Vjekoslavu-Maksu Luburiću, komandantu svih ustaških logora, i Šmit-Zabierovu, njemačkom oficiru koji je ovdje bio dodijeljen za vezu.

Ante Vrban je bio najstariji ustaški funkcioner u Staroj Gradiški. Kada su majke, one mlađe i zdravije, odvukli na rad u Njemačku, Vrban je ugurao djecu u dvije prostorije prizemne zgrade u dvorištu. Onda je pustio otrovni plin. U tome su mu izdašno pomagale Nada Tanić-Luburić i Marija Buždan-Slomić, upravnice ženskog logora. Poslije toga logorom je zavladala užasna tišina, kao da se život ugasio u samom svom početku.

Tako je umirala mladost Kozare i na ovom starom tavanu ispod kule, da bi onda mrtva zaplovila rijekom. Četiri godine, bez prekida, njome je išao nijemi sprovod. Bez očiju i suza.

Pokušavam opet da prelistam debelu, staru knjigu sa hiljadama kozarskih imena, majki Knežopoljki i djevojaka iz Potkozarja, ali ne mogu. Ruke mi drhte, a slova su toliko mutna da ih jedva raspoznajem. Tamo na proplanku ispod jablanova, u Uskočkoj šumi i Međustružju, leže u velikim humkama kosti ljudi ispod Kozare.

Krenuo sam, a nisam se osvrnuo na staru kulu koja će još dugo odolijevati vremenu i čuvati strašnu uspomenu na bezbroj lijepih djevojačkih očiju, što se ugasiše među ovim zidovima.

{46} Obračun sa smrću

Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, što se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je stotine hiljada ljudi, žena i djece. Prema podacima Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od avgusta 1941 do aprila 1945, ustaše su na ovom stratištu ubile 500.000 — 600.000 Srba, Jevreja, Roma, Muslimana, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca i drugih pripadnika naših naroda i narodnosti, a među njima je bilo više od 10.500 djece od kolijevke do 14 godina.

Rijeka ljudi ulazila je u jasenovački muzej. Dolazile su grupe, jedna za drugom. Čuo se neprestani žagor onih što su pristizali. A kada su pognute glave izlazili iz memorijalne sale, ljudi su to činili hodočasnički, sa šapatom na usnama od doživljene strave i mučnine zločina.

Radovan Trivunčić, kustos, govorio nam je kako su u Jasenovcu mučene i ubijane stotine hiljada ljudi, govorio nam je o Lančari i Ciglani, o Graniku i Krapju, o masovnim grobnicama na Gradini. Pokazao je i Liman, i panj one topole, okovan željeznim obručem, na kojem je urezana brojka od 12.000 žrtava. Ljudi su ćutke stajali pred vitrinama prepunim ličnih stvari koje su bile pokopane zajedno sa žrtvama. Tu su češljevi, čitava gomila malo povijenih djevojačkih češljeva, narukvica, brijača, dugmadi svih boja, pribora za jelo, bočica za mlijeko sa cuclom, sjekira sa slomljenom drškom, okova, kuka, maljeva, čekića, noževa...

Kustos nam ispriča i kako je spasen petogodišnji Joco Gostović kojeg je majka zamotala u odjeću skinutu sa ljudi pred strijeljanje i rekla: „Joco, dušo mamina, ćuti i ne miči se!“ I ćutao je mali Joco za sve vrijeme dok su ubijali. Vidio je i smrt svoje majke. Poslije toga logoraši su ga skrivali dok im se nije ukazala prilika da ga proture kroz žicu, u slobodu. Rečeno je nešto i o otporu u žicama i pobuni hiljadu i sto logoraša. Neki su se tada i spasli, mali broj njih, kao što su trinaestogodišnji Ilija Ivanović iz Podgradaca koji je proveo u Jasenovcu tri godine, i njegov vršnjak Radovan Popović iz sela Trebovljana pod Kozarom.

Jasenovac na ušću Une u Savu, mjesto lijepa imena i tužne sudbine, ustaše su pretvorile u najveće stratište na Balkanu.

{48} Miloševa priča

Miloš Batajić iz sela Međeđe pod Prosarom imao je četrnaest godina kada je dotjeran u Jasenovac i osuđen na smrt. Nekoliko mjeseci ranije, 6. januara 1942, doživio je draksenićki pokolj. Na osamarenom konjčetu, toga jutra, došao je svom ujaku u goste i upao među ustaše koji su već izgonili i goluždravu djecu na snijeg. Konja su mu oduzeli, a njega sa ostalima ugurali u crkveno dvorište. I odmah je počelo klanje. Dok su četvorica ustaša klali na crkvenom pragu, drugi su bajonetima gurali masu prema vratima i posljednje u redu nemilosrdno boli. Onda su dvojica ušla u crkvu, razvukla mrtve kraj zida i napravili mjesta za druge. Tako je i Miloš došao na red, do velike lokve krvi u kojoj je vidio samo čizme. Ali ga je, u tom trenutku, masa povukla nazad i izbacila na željeznu ogradu. Dobio je udarac u glavu i pao u jarak, kao da je mrtav. Bilo je već prošlo pola dana, a još su se čuli jauci u crkvi.

U suton, sve se smirilo. Bilo je tu mnogo beba i djece školskog i predškolskog uzrasta: Vlajnići, Petrakovići, Lončari, Zlojutra, Lukači, a najviše malih Savkovića umrlo je u draksenićkoj crkvi.

Za vrijeme velike kozarske ofanzive, u junu 1942, Miloš je dotjeran u sabirni logor u Cerovljanima. Pred vagonima na stanici ustaše su naredile: ko za minut ne uđe u vagon biće ubijen. I zaista, oni posljednji i pregaženi bili su ubijeni.

Iz velike grupe naroda, prvo su izdvajali mlađe žene i djevojke i nekud odvodili. One rijetke, koje su se vratile, bile su iskrvavljene i izbezumljene. Da ne bi doživjele istu sudbinu, druge djevojke su se mazale blatom po licu i od starijih žena pozajmljivale crne marame.

I Miloš je došao na red. Najednom se našao u gomili nesrećnika što se povijala na jasenovačkoj livadi ispred ciglane. Desetak dana punio se prostor i ljudi su bespomoćno ležali jedan kraj drugoga. Onda su ugurani u marvene furgone duge kompozicije. Put od Jasenovca do njemačkog logora na Sajmištu dugo je trajao. Bio je to transport užasa iz koga su mnogi izneseni mrtvi. I Milošu je na Sajmištu dva mjeseca život visio o koncu. Jednom logorskom stražaru nije se dopadalo njegovo zamuckivanje, koje je, povećano strahom, prešlo u pravo mucanje. Za svaku riječ na kojoj je zapeo tučen je žilama ispletenim od žice, štapom i kundakom. Jednom su mu vezali noge i strmoglav ga objesili za rog od barake.

Septembar je bio kada je sa velikom grupom Kozarčana odbrojan za izlazak iz logora. Rečeno im je da idu kući. I voz je krenuo. U zatvorenim vagonima, bez hrane i vode, Miloš je bio okružen neprestanim umiranjem. Ponovni put do Jasenovca bio je dug i izuzetno težak. Kompozicija je više stajala na slijepim kolosjecima nego što je putovala.

Taj ponovni boravak u Jasenovcu Miloš nikako ne može da zaboravi. Jednoga dana prisiljen je da loži vatru pod kazanom i „roštiljem“ u kojima su kuvani i pečeni ljudi. Te čudovišne sprave za ubijanje nalazile su se na ciglani. Jedan dugački kazan stajao je oslonjen na dva zida od cigalja i morao je uvijek da bude podložen, da bi u njemu ključala voda. Osuđene da tako umru vezivali su za noge i ruke i po četvoricu ubacivali u kazan. „Roštilj“ je bio još stravičniji. Dvije željezne šine pričvršćene na visini od jednog metra mogle su da prime šest ljudi. I oni su vezani za šine, a pod njima je gorjela vatra.

Miloš je bio određen u grupu za loženje vatre. Okovan u bukagije da ne može pobjeći, danima je skupljao grančice na obali Save.

Miloš Batajić, rođen 1927. godine u selu Međuvođu kod Bosanske Dubice, poslije osmomjesečnih strahota koje je doživio u logorima, uspio je, iako okovan u bukagije, da pobjegne iz Jasenovca. Kraj rata je dočekao kao borac Dvanaeste slavonske brigade. Ovaj hrabri čovjek sa Kozare danas živi u Banjoj Luci. {49}

Jasenovac su ustaše, po uzoru na njemačke koncentracione logore, pretvorile u najveće stratište naših naroda. — Kozarčani pred logorskom kapijom, jula 1942. (Gore desno)

„Poslednje svjetlo prije strašne noći, bio je bljesak munjevita noža“ — Ivan Goran Kovačić

Na Gradini, desnoj obali Save, u toku rata ubijeno je 350.000 ljudi, žena i djece. Gradina je najveće ratno groblje u Jugoslaviji. {50}

Svjedočanstva za sva vremena i sva pokoljenja: na Jasenovačkom stratištu je umoreno više od 10,500 djece. Među njima je bilo 5.683 mališana sa Kozare.

Ostaci jasenovačke ciglane koja je služila za pečenje cigle i crijepa, ali po projektu inž. Hinka Pičilija i za spaljivanje ljudi iz logora. {51}

Jednom je u smiraj dana, zajedno sa svojim vršnjakom Rajkom Vlajnićem, zagazio dublje i otisnuo se niz vodu. Ubrzo je naišao „splav“, čitava ljesa mrtvih tjelesa povezanih žicom. I oni su s mrtvima zaplovili rijekom. U jednoj pustoj kući, daleko od obale, pronašli su staru turpiju i dugo rezali svoje okove.

Kada su se, februara 1943, susreli sa slavonskim partizanima, bili su to najsrećniji trenuci u njihovom životu. Miloš je postao kurir i borac u Dvanaestoj, a Rajko u Sedamnaestoj slavonskoj brigadi. U tim proslavljenim partizanskim jedinicama dočekali su i kraj rata. Kada su, u maju 1945. pošli na svoju Kozaru, Rajkov konj je nagazio na zaostalu minu koja je raznijela i konja i njegovog jahača.

Mićina priča

Petnaestogodišnji đak prvog razreda gimnazije, Mihailo-Mićo, bio je najmlađe dijete Steve i Anke Dragaš iz sela Sreflija. U istom domaćinstvu živjela su i njegova braća Milan i Rajko i jedna njihova sestra Desa.

Juna 1942. u ofanzivi na Kozaru živjelo se u zbjegu. Na proboju obruča 4. i 5. jula nisu prošli. Zato su braća nedaleko od svoje kuće iskopala i dobro maskirala jednu zemunicu u koju se sklonilo njih devetoro... Poslije nekoliko dana, kada se učinilo da je neprijatelj otišao, otac je sa svoja tri sina izišao iz skloništa i upao u zasjedu. Povezane žicom i konopcima u koloni ispruženoj Dubičkom cestom dotjerali su ih na željezničku stanicu u Cerovljane. Zatvoreni u vagone po stotinu u jednom, pod jakom ustaškom stražom, bez hrane i vode, proveli su jedan dan i dvije noći. A onda su istjerani udarcima kundaka i ponovo svrstani u tri reda. Opkoljeni ustašama na konjima potjerani su, trkom, prema Jasenovcu.

Ono što je Mićo doživio sa braćom i ocem u jasenovačkom logoru III-C, nije u stanju da opiše. To ne bi mogao niko.

Logor je bio pod vedrim nebom, ograđen visokom bodljikavom žicom. Imao je čitav red visokih kula stražarnica, u stvari mitraljeskih gnijezda. Bio je razgažen, blatnjav i glibav do koljena. Tu se moralo spavati i živjeti zajedno sa mrtvima, koje su rijetko kupili. Mićo je bio strahovito gladan i jednom je pronašao na smetljistu nekakvu kost i dugo je glodao, lomio, dok su ga ostali logoraši sažaljivo posmatrali. Drugi put je kraj same žice uhvatio kornjaču i sa bratom Rajkom u slast je pojeo. Onda su počeli jednom dnevno da dijele u malim limenim tanjirima po kašiku-dvije kuvanog kukuruza, bez soli i hljeba, i da ih izgone na rad. Trebalo je prije poplava iskopati kanal širok šest metara i dosta dubok koji bi se protezao preko čitavog polja od željezničke pruge do obale Save i kraj njega podići visoki nasip. Posao je bio veoma težak, a surovi postupci stražara nepodnošljivi. Mićo je prvo gurao po blatu kolica napunjena zemljom. Svi su tako bili izlijepljeni da se ni najbliži nisu mogli prepoznati. Ako bi neko iznemogao i pao, njega su odmah ubijali i zagrtali blatom u nasip.

Onda su Miću skinuli s kolica i dali mu drugi zadatak: da sa dvije velike testije i jednom kantom nosi čuvarima vodu. Smijenio je jednog dječaka koga su ubili zato što je pokušao, krišom, da doturi malo vode jednom logorašu. Stražari kojima je raznosio vodu sa bunara što se nalazio kraj izlazne stražarnice i ustaša koji su stajali na razdaljini po 50 metara mučili su ga na razne načine. A on se jedva držao na nogama.

Mićo Dragaš jedan je od rijetkih svjedoka jasenovačkog pakla. U trenutku kada su na Gradini strijeljali njegovog oca Stevu i stariju braću Rajka i Milana, Mićo je uspio da pobjegne. Kraj rata dočekao je kao kurir Žarka Zgonjanina, proslavljenog kozarskog junaka. Umro je u Beogradu oktobra 1984. godine. {52}

Jednom su ga natjerali da legne u blato, a onda su ga bockali već krvavim nožem. Ustaša je kleknuo kao da hoće da ga kolje. Kad su mu rekli da ustane, on nije mogao, jer je bio premro od straha. Drugom prilikom dvojica ustaša uzeli su ga, jedan za noge, a drugi za ruke, i bacili ga u Savu, među leševe koje je mulj bio zadržao. Kada je izišao, opet su ga tukli. Najteže je bilo podnositi maltretiranje u blizini oca ili nekog od braće koji su radili na nasipu. Jer, svaki njihov pokušaj da ga zaštite bio bi surovo kažnjen. Bojao se da oni neće izdržati.

Morao je mali Mićo da gleda kada su čovjeka živa na kolac nabili i bacili u Savu; drugom nesrećniku obje su ruke odsjekli kosijerom i on je sam skočio u Savu. Jednog su lopatama premlatili i još živog zatrpali u glib.

I u ciglanu je Mićo nosio vodu. Kraj dugačkog reda ložišta stajali su goli logoraši i ubacivali ugalj. On nije nosio njima vodu, već stražarima koji su je kraj ove jare svaki čas tražili. Jednom je dovučena velika grupa logoraša da loži vatru. I kada se dobro razgorjela, u svaki otvor uguran je po jedan logoraš. Čuo se samo po jedan krik pred svakom užarenom peći.

Kada je kanal bio završen ili se Mići samo tako učinilo, jedne noći, bila je mjesečina, postrojeni su po četiri u redu i dotjerani do skele u Jasenovcu koja je isključivo služila za prebacivanje logoraša izdvojenih za likvidaciju. Iz Jasenovca je skela uvijek kretala puna, a sa Gradine se vraćala prazna. Gradina je bila nepristupačna: sa tri strane opkoljena vodom, a sa one prema Kozari, od Međeđe i Draksenića, bunkerima i mitraljeskim gnijezdima.

Prihvatni logor na Gradini sastojao se od ograđenog prostora na čistini u koji je moglo da stane oko četiri stotine logoraša. Žica, je dopirala do krova jedne kuće sa dvije kapije — jedna za ulaz, a druga za posljednji izlaz. Ljudi utjerani u logor morali su da legnu potrbuške. U takvom položaju ostajali su ovdje dvije noći i jedan dan, sve dok Cigani ne bi iskopali velike grobnice, nekoliko stotina metara udaljene od logora. Za to vrijeme, svakog časa, ustaše su, za opomenu, ubijali ljude i oni su mrtvi ostajali tu da leže sa živima. Ubijali su glogovim kocem, davili kaišem i žicom, boli noževima. Sinovi su nastojali da budu u blizini svoga oca da bi šapatom mogli da se dogovore šta da učine kada ih povedu na strijeljanje.

Toga dana, 21. septembra 1942, stotinak ustaša rasporedilo se oko žice kraj logora. Onda su Cigani donijeli neke kazane s čorbom i sipali u limene tanjire. Ljudi su jeli i odmah počinjali da se previjaju od bolova. Otac je sinove upozorio da ne jedu, jer je hrana bila otrovana. Tada je naređeno da se ustane. Malaksali, ljudi su se teško pridizali. Neki su ostali i dalje da leže nepomično.

Na izlaznoj kapiji počeli su da vežu ljudima ruke žicom i da ih vode na gubilište. Onda je Stevo Dragaš viknuo sinovima i komšijama: „Na juriš!“ I drugi su vikali: „Dižite se, ljudi, svejedno je ginuti!“ Gomila je gurnula na kapiju i začas su se pomješali sa ustašama. Hvatali su se u koštac i padali. Kapija je bila zakrčena i preko nje se nije moglo preskočiti. Poletio je Rajko, Mićin brat i pao. Otac je stajao uspravno i dozivao drugog sina, Milana, a Miću je snažno odgurnuo, gotovo prebacio preko gomile na kapiju. On ni sam ne zna kako se na našao kraj Save, zaklonjen obalom. Instiktivno je potrčao uz rijeku, prema vrbiku. Trčao je preko njive, saplitao se u lozu i vinjagu, padao, i opet s nekom čudnom snagom i voljom trčao dalje, što dalje od pakla. Stigao je još trojicu drugova koji su isto tako bježali. Bio je gotovo siguran da su i njegovi uspjeli pobjeći i okretao se, da ih vidi. On nije {53}

Mirko Mandić, rođen 1928. godine u selu Gašnici pod Prosarom, jedini, je u svojoj porodici preživeo rat. Majku Milku, sestru Gotu i braću Iliju i Stoku ubile su ustaše na putu za Jasenovac, a on je, iz grupe vršnjaka koje su strijeljali na obali Save, uspio pobjeći. Mirko je danas general-major JNA sa službom u Beogradu. Snimak je iz 1946.godine.

htio da vjeruje da je njegov otac poletio na suprotnu stranu, na ustašu, i svojom smrću zaštitio život svog najmlađeg sina. Tako su poginula i braća, Milan i Rajko.

U mjestu zvanom Brljug, više manastira Moštanice, Mićo je došao u partizansku četu Đorđa Vučena, a onda je počeo da raste u Petoj Kozarskoj brigadi i nešto kasnije, kada je formirana Jedanaesta krajiška brigada, postao je kurir proslavljenog komandanta Žarka Zgonjanina. U brigadi nam Mićo nikad nije govorio o Gradini i Jasenovcu.

Mirkova priča

Kad ga vidjeh ispred kolonade kroz koju svi ulaze u jasenovački muzej, poče da me u grudima pritiskuje sve ono što sam znao o ratnom drugu iz brigade, ali što, ranije, nisam imao snage da zapišem.

Trinaestogodišnji dječak, Mirko Mandić, rano je ostao bez oca i kao najstarije dijete uprtio na svoja nejaka leđa tegoban život petočlane porodice. Njegovo rodno selo Gašnica, koje se sa padina Prosare u blagim talasima spušta u Posavinu, među prvima je bilo izloženo snažnim udarcima neprijateljskih posada iz Orahove i Draksenića. Kuće koje nisu bile razorene granatama sa riječnih monitora i obala Save, spaljene su. U ofanzivi na Kozari 1942. selom je zavladala pustoš kao da je nastao smak svijeta.

Jedan požutjeli dokument u gradiškom muzeju sačuvan je za istoriju sela. U njemu, između ostalog, piše: „Na našem srezu najviše je stradalo selo Gašnica. Od ukupno 1.650 palo je kao žrtva neprijateljskog terora 746 stanovnika među kojima je bilo oko dvije stotine djece. Selo je dalo i 130 boraca od kojih su 72 poginula...“

Na spisku žrtava fašističkog terora nalaze se i četiri imena Mirkove porodice: majka Milka, sestra Gota i braća Ilija i Stoko. Kako je Mirko, jedini iz porodice, preživio rat, u dokumentu ništa nije zapisano. Ali, iako su od tih događaja protekle gotovo četiri decenije, ništa nije zaboravljeno.

Ono najgore je došlo za vrijeme kozarske ofanzive, juna 1942, kada su Nijemci i ustaše pokrenuli sve živo iz potkozarskih sela. U dugoj koloni što je danima prelazila pontonski most između Bosanske i Stare Gradiške, bilo je najviše nejači. Sabirni logori u seoskim atarima Jablanca i Mlake, na obali Save, ispunjeni su do poslednjeg mjesta. Tim užasnim košmarom zavladala je smrt. Umrla su i djeca Mileve i Rose Mandić-Mira, Dragutin i Zdravka.

Svaki dan u logoru donosio je nove nevolje, a najveća je bila onoga dana kada su počeli majkama otimati djecu i iz kolijevke. I Mirka svrstaše u dugu kolonu dječaka, njegovih vršnjaka, i potjeraše prašnjavim drumom uz obalu Save kojom su plovili ubijeni ljudi. Tako, sve do Jasenovca, gdje ih je čekala ista sudbina.

Sumrak se već bio spustio na rijeku kada su dotjerani u blatnjavi prostor, ograđen bodljikavom žicom. Ophrvani strahom, dječaci kao da i nisu osjećali premorenost od dugog pješačenja. Sutradan oko podne, na kiši koja je uporno padala, podijeljen je prvi logorski ručak. Jedan logoraš u pratnji dvojice ustaša istresao je iz korpe tanko isječene parčiće kukuruze. Kada su se djeca sjatila oko komadića rasutih po blatu, ustaše su, s korbačima u ruci, začas napravile red.

Poslije nekoliko dana Mirko je sa grupom dječaka izveden iz logora. Sakupljajući sijeno u plastove, sve do dubičke ravni, stalno je {54}

Ustaše su se potrudile da kozarskoj djeci otkriju sve strahote jasenovačkog logora.

Petnaestogodišnja Dragojla Batos iz Knešpolja ubijena je u jasenovačkom logoru 1943. godine. {55}

Kroz njemački logor na Sajmištu i kod Beograda prošlo je u toku rata oko 100.000 zatočenika od kojih je, na razne načine, umoreno preko 40.000 ljudi, žena i djece. Sa Kozare je, neposredno poslije ofanzive, 14. i 15. jula 1942, dotjerano rva Sajmište 7.000 ljudi i 800 djece od 10 do 15 godina. Petnaestogodišnji Stanko Adamović sa Kozare je preživio njemačko-ustaški logor na Sajmištu. Danas živi u Beogradu.

bio opsjednut mislima — kako i kuda pobjeći? Ali, kada su jednog od snažnijih mladića ubili u pokušaju bjekstva, prestao je da razmišlja o tome. Nije se više radovao izlasku iz kruga, jer sve češće oni koji su izlazili više se nisu vraćali. Pa ipak, jedne večeri morao je poći. Grupu od tridesetak dječaka, svrstanih u tri reda, potjerali su uzvodno od Granika na kojem se najčešće ubijalo maljevima. Zaustavili su ih na jednoj čistini pored obale. Kada im je naređeno da kleknu, noćnu tišinu nad rijekom razbili su stravični krici. Dječaci su padali pred noge ustašama i molili da ih ne ubijaju. Kraj Mirka su, zanijemili od straha, klečali njegovi drugovi i vršnjaci, Milan i Dragomir Kalajdžić. Zdravko Savić i Jovan Tintor. I mislili, vjerovatno, što i on, da ih neće pogoditi. Koliko je dugo neizvjesnost trajala, teško je znati, kada se život počne mjeriti sekundama. Škljocanje zatvarača, prije plotuna, Mirko nije čuo. A onda je, poslije snažnog bljeska svetlosti, počelo strijeljanje. Dugo su se čuli pucnji i tupi udarci, izbezumljeni jauci i molećive riječi, koje su se sve više udaljavale da bi najzad sasvim umukle.

Ležao je pod teretom i čekao onaj posljednji pucanj iza koga sve prestaje. Ali, osjetivši zemlju u ustima, shvatio je da je živ i najednom povjerovao da će se izvući. Pobjeći makar sto metara od ovog zlokobnog mjesta, a kasnije će sve ići lakše. Rijeka ga nimalo nije zabrinjavala. Preplivaće Savu isto onako kako je to činio kao dječak, iz nestašluka, mnogo puta ranije.

Kada se oko njega sve smirilo i zavladala ona nesnošljiva tišina, lagano se izvukao ispod gomile mrtvih drugova i počeo da nečujno puzi uz obalu. U šipražju, do koga se nekako dovukao, napravio je mali predah, ili se njemu tako samo učinilo, a onda tiho zaplivao. Tek na drugoj obali spopala ga je drhtavica i zubi su mu cvokotali, više od straha nego od hladnoće. Pomisao da prije zore mora prijeći cestu Dubica — Gradiška po kojoj tutnje tenkovi i uhvatiti se prvi brežuljaka Potkozarja, dala mu je novu snagu.

Poslije dvodnevnog pješačenja stranputicom, uvijek podalje od puteva i naselja, izgreban i raskrvavljen, pocijepan do gole kože, Mirko je, kao utvara, izletio pred jednu ženu koja se i sama skrivala iza nagorjele kućice u voćnjaku i u jednom dahu ispričao sve o sebi. U zemunici Luke i Vukelje Stojakovića, u selu Slabinji, proveo je dane najžešćih borbi, kada su Kozarčani probijali trostruki neprijateljski obruč.

Krajem jula 1942, u Trećem bataljonu legendarnog Petra Mećave, iz Bukovice i sa Paleža pod Kozarom, počinje novo poglavlje u životu Mirka Mandića. Šest rana koje je zadobio na borbenom putu Pete kozarske brigade i poslednjim operacijama 53. divizije, u jurišima na utvrđenja kod Bihaća i Bosanskog Novog, na Lišnjoj kod Prnjavora i Dervente, na željezničkoj pruzi kod Žepča — govore o njegovoj izuzetnoj hrabrosti kao borca i kurira, skojevca i komandira.

Zemlja je ovdje, čini mi se, popila sve, usisala svu krv prolivenu u jasenovačkom logoru. I evo, okolo je procvjetalo cvijeće. Sve je pod ispletenim vijencima od svježeg poljskog cvijeća. Tim darovima zahvalnosti prekriveno je čitavo polje.

Već se bilo sve utišalo okolo, padao je sumrak na tihu rijeku, a mi smo još stajali na jasenovačkom polju.

{56} Suze u dječjoj kosi

Ustaško-njemački logor u Sisku, osnovan je krajem jula 1942, poslije ofanzive na Kozaru, i Šamaricu, imao je u svom sastavu poseban logor — „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ kojim je rukovodio liječnik Antun Najžer, ratni zločinac. Dječji logor u Sisku nalazio se pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta i ustaške Nadzorne službe sa logornikom Rokom Fagetom na čelu. Od 29. jula 1942, do 8. januara 1943. kroz logor u Sisku je prošlo 7.000 djece. Prema podacima Ante Dumbovića, povjerenika Ministarstva udružbe NDH, samo za pet mjeseci umrlo je 1.600 djece. Ustaški logor za djecu u Sisku bio je poznat kao jedan od najozloglašenijih, jer su djeca, odvojena od roditelja, zatvarana u prostorije zaražene pjegavcem i tako ostavljana danima bez hrane i vode.

Neko je jednom rekao: kad ne bi bilo djece, ratovi, bi, sigurno, bili manje strašni.

Hroničari Kozare su zapisali da se rat poigrao sa sudbinama 23.858 njene djece. Ona su u ljeto 1942. otrgnuta iz majčinog naručja, po uzoru na Lebensborn, koji nije bio nikakav „Izvor života“, već kraj u koncentracionim logorima. Tada su se djeca našla na zlu putu, i počela da nestaju s brojevima oko vrata, umjesto imena koje njihove ubice nisu imale vremena da zapisuju. Bila su osuđena na strašnu, polaganu smrt, da umru od gladi i žeđi. U Staroj Gradiški, danima su tako ležala izmoždena dječja tjelesa, na kojima su sijale samo upale oči. U Jablancu i Mlaki djeca su čupkala travu i iz lokvica pila zagađenu vodu. U Cerovljanima nisu ni to imala.

Međutim, ja moram da kažem nešto o drugom dječjem logoru, onom u Sisku, i njegovim strahotama.

Dječji logor u Sisku bio je u sastavu „Prolaznog logora za izbjeglice“ u koji su kaznene ekspedicije Nijemaca i ustaša, gotovo u toku čitavog rata, dovlačile žene i djecu. Majke su gonili na prisilni rad u Njemačku, a djecu trpali u „prihvatilišta“ iz kojih se teško izlazilo.

U osnovnu školu u Novom Sisku i solanu Reis, u prostorije križarskog doma i samostana Sveti Vinko, u Teslićevu staklanu i kupalište, u zgradu Guči i Sokolanu, ugurano je 6.500 mahom kozarske djece. Pod pokroviteljstvom „Ženske loze“ ustaškog pokreta, logornika Roka Fagete i Antuna Najžera, liječnika, počelo je njihovo umiranje. Ante Dumbović, učitelj, jedan od zaslužnih za izvlačenje dvije hiljade djece iz logora i njihov razmještaj u porodice, kao službenik Ministarstva udružbe NDH, zapisao je cifru od 1.152 umrle djece u toku jula 1942. Sačuvao je i 800 fotografija, potresno svjedočanstvo za sva vremena, o njihovom stradanju.

Veći broj ove djece ugušio je, po sopstvenom priznanju, Ante Najžer, ustaški ljekar. Izdašno je dijelio ubode zatrovanim injekcijama. Jedna igla bila je dovoljna za sve njegove žrtve. Mira Gajić, Milan Stanišljević, Anđa Ćirić, Nikola Bjelajac, Milinko Grublješić, Branka Stojnić, Kozarčani u prvoj godini života, morali su ovdje da umru. I 56 još mnogo njihovih vršnjaka.

U sjenci bajoneta: njemačko-ustaški logor u Sisku zasnovan je 3. avgusta 1942, neposredno po završetku operacija na Kozari i Šamanici. U svom sastavu je imao „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ koje se nalazilo pod upravom „Ženske loze“ i ustaške nadzorne službe.

Na putu bez povratka: kroz sisački logor je prošlo 7.000 djece odvojene od majki koje su odvučene u Jasenovac ili na prisilni rad u Njemačku.

„Prihvatilište“ u Sisku, u stvari, bilo je jedan od najzloglasnijih ustaških logora za djecu. Zatvarana u prostorije zaražene pjegavcem, bez hrane i vode, djeca su masovno likvidirana i ubodima zatrovanih injekcija. {58}

Najzloglasniji je bio dječji logor u Sisku. Antun Najžer, liječnik i upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama.

U dječjem logoru u Sisku umoreno je 1.600 mališana od kojih je većina sa Kozare. {60}

Kada se u javnosti saznalo za masovno uništavanje djece u Sisku, stupila je u akciju zagrebačka partijska organizacija.

Preko svojih aktivista koji su po zadatku radili u ustaškom Ministarstvu udružbe i Crvenom krstu, krajem jula 1942, upućene su u Sisak Jana Koch, Vera Luketić i Dragica Habazin-Majka. Zajedno sa Antonom Dumbovićem, počele su čudnu borbu, punu neizvjesnosti i za njih i za one kojima se moralo pomoći. Oni su bili prisiljeni da svako dijete otimaju od ustaša i od smrti.

Na zgradi je bio natpis „Školska poliklinika“ i stajala je zastava Crvenog krsta. Na ulazu, ispred kapije ispletene od bodljikave žice, smjenjivala se ustaška straža, a unutra, u svim prostorijama, na golom podu, u mokrini i truleži, ležala su djeca, prekrivena crnim oblacima muva.

Solana je bila još grozomornija. Malo je djece koja su je preživjela. I ovdje je stajao natpis: „Dječje prihvatilište“, koje je, takođe, čuvala ustaška straža. Oko velikog dvorišta, barake i bivše solane bila je razapeta gusto ispletena žica, sem sa one strane gdje se nalazio debeli zid i na njemu izlomljeno staklo. Dvorište je služilo kao smetljište, tako da se potočić, koji tuda protiče, prljav i zelen, jedva probijao prema Kupi. Zgrada solane, sa golim betonskim podom, bila je ispunjena do poslednjeg mjesta. Djeca su ležala, čvrsto zbijena, jedno do drugoga. I sa debelih zidova, decenijama natapanih solju, širila se vlaga. Prigušeni jecaji postepeno su prestajali i djeca su tiho umirala.

Na poljani, kraj bivšeg Teslićevog kupatila, oivičenog visokom bodljikavom žicom, nalazilo se sedam baraka. Jedna baraka, dugačka 45, a široka 12 metara bila je prepuna djece, od novorođenčadi do dječaka od 10 godina. Starijih nije bilo. Ležala su nemoćno i živa i mrtva, zajedno. U ostalim barakama bile su žene. Samo dan ranije, oduzeli su im djecu i pobacali u baraku do njih tako da su mogle čuti plač koji nije prestajao. Od toga bolnog plača i nadošlog mlijeka majkama su prskale grudi.

— Nama, koje smo morale pripremiti preživjelu djecu za transport, srce se cijepalo od tuge — sjeća se Jana Koch, danas zagrebačka književnica.

Ustaški stražari između baraka, tek kada bi bili potkupljeni, dopuštali su majkama, mnogima posljednji put, da nadoje svoju djecu.

I tu radost, i djece i majki, niko ne može opisati. Male ručice su se savijale oko vrata, a usta se pripijala uz grudi. Majke su, uz duboke uzdahe i grčevite jecaje, suzama kvasile kose svoje djece.

A kada bi i posljednje dijete na grudima zaspalo, majke su, ophrvane tugom, tiho izlazile.

— Čuvajte nam djecu, čuvajte, rođene! — šaputale su jedva se držeći na nogama.

Sada je pročelje bivšeg Sokolskog doma, sa spomen pločama, zaklonjeno čitavom šumom visokih platana i topola što rastu u gradskom parku. Iz dvorane doma, danas je to disko-klub mladih, čuje se muzika. Njeni zvuci, pomiješani sa žuborom vode u fontani, dopiru sve dolje do Kupe i starog mosta sa četiri luka.

Da nije bilo rata i ustaškog pogroma, Vlado Đenader bi 1942. pošao u školu, a otišao je — u smrt. {62}

Kroz spektar duginih boja, što su svoju raskoš prosule po maloj fontani u parku, pročitao sam poruku pjesnika:

Vera Luketić, zagrebačka književnica i dobrovoljna sestra Crvenog krsta, posvetila je djeci u logorima zbirku svojih pjesama: „Živi i mrtvi“, objavljenu u prvim danima slobode 1945. godine.

Anka Šepić i Jana Koch, dobrovoljne sestre Crvenog krsta, bile su svjedoci agonije djece u sisačkom logoru.

{64} Zločin pod plaštom milosrđa

Ustaški logor u Jastrebarskom osnovan je po nalogu Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske za djecu Kozare.

Jastrebarsko, najorganizovaniji ustaški logor za djecu, osnovan je 12. jula i postojao do kraja oktobra 1942. U razgovorima vođenim dva dana ranije između Ante Pavelića, poglavnika ustaške „Nezavisne Države Hrvatske“, Glaze fom Horstenaua, njemačkog generala i Zigfrida Kašea, njemačkog poslanika u Zagrebu, nastao je ovaj dokumenat: „U vezi sa daljim postupcima prema zarobljenicima sa Kozare poglavnik je naredio da se iskoriste sve mogućnosti logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški za izdavanje i kažnjavanje partizana i njihovih saputnika i da se što više prikupi i pridobije sposobne radne snage za Rajh. Takođe je odlučeno da se djeca izbjeglica sa Kozare smjeste u poseban logor u Jastrebarskom i podvrgnu planskom odgajanju. — Prvi transporti djece su već u pokretu. Ovaj logor je bio pod upravom časnih sestara kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Barta Pulherija, šezdesetogodišnja časna sestra, ozloglašena po svojim postupcima prema djeci, bila je upravnica logora. Kao svastika Mile Budaka, ustaškog ministra i ratnog zločinca, uspjela je pri kraju rata da pobjegne iz zemlje. Preko časnih sestara „milosrdnica“ ustaše su, sistematski i na surov način, sprovodile plan „prevaspitanja“ partizanske djece u ustašku mladež i svoje „janjičare“.

Kroz logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 dječaka i djevojčica. Prema utvrđenim podacima umrlo je 768 djece. Međutim, u Jastrebarskom je vođena i neobična borba za spasavanje djece, kojom, je, po zadatku Partije, rukovodila Tatjana Marinić (njeno pravo ime je Josipa), član KPJ od 1919. godine. „Bila je neumorni radnik, trčala je i stizala na sve strane, imala je širok krug poznanika u Zagrebu, od proletera i skromnih domaćica do intelektualaca, od kojih su mnogi, uvjeren sam, pomagali našu borbu samo zato što je to tražila Tatjana. Nije bilo mnogo takvih žena u našoj Partiji kao što je bila Tatjana Marinić“ — zapisao je o njoj Rodoljub Čolaković u svom „Kazivanju o jednom pokoljenju“.

Uz pomoć profesora Kamila Breslera i Velimira Deželića, visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, te grupe ljekara i naroda Jaske i okoline, Tatjana je, sa grupom djevojaka iz škole za odgoj predškolske djece u Rudama kraj Samobora, uspjela da uđe u logor Jastrebarsko. Gotovo stotinu dana trajala je bespoštedna borba za djecu. Da toga nije bilo i akcije Četvrte kordunaške brigade od 26. avgusta 1942, kada je oslobođeno 727 dječaka, ko zna da li bi iko preživio „krilo časnih sestara milosrdnica“ u Jastrebarskom.

Jastrebarsko, to je Jaska. Tako smo i mi zvali ovu lepu varošicu, podjednako udaljenu od Zagreba i Karlovca, sa svih strana opkoljenu šumama i voćnjacima. Sve do kuća s crvenim krovovima, kao u talasima, spušta se Plešivica prekrivena vinogradima.

U Jaski se još prije rata nalazio dječji dom, a jula 1942. ustaše su pretvorile ovo mjesto u opšti koncentracioni logor za djecu. Istina, na ulazu u logor stajao je bezazleni naziv: „Sabiralište za djecu

Jaska je bila velika tragedija za djecu kao i Jasenovac za odrasle: kroz ustaški logor u Jastrebarskom prošlo je od 12. jula do kraja oktobra 1942. godine 3.336 djece. (Gore desno) {65}

Pred zidom zaborava: upravu logora u Jastrebarskom ustaše su povjerile Barti Pulheriji, časnoj sestri kongregacije „Sv. Vinko Paulski“. Njeni surovi postupci sa djecom zapisani su u analima komisije za ispitivanje i utvrđivanje ratnih zločina.

Mali Kozarčani, nesuđeni janjičari, na času „prevaspitanja u ustašku mladež. (Gore lijevo)

Njegova gorka sudbina bila je u rukama ustaša i časnih sestara milosrdnica. {67}

Ervin Šinko, istaknuti književnik, posjetio je Jasku sa još svježim tragovima logorskog pakla i zapisao: „Htio bih da svi saznaju ono što sam ja saznao i vidio. Našao sam i pisana dokumenta koja potpuno potvrđuju ono što bi lako moglo izgledati nevjerovatno. Imao sam u ruci knjigu, lijepo uvezanu, sa rubrikama: godina rođenja, prestup, vrsta kazne — tavan i slana voda, klečanje na pijesku, kukuruzu ili grahu, 25 batina po rukama ili golom tijelu, krampus... Upisana su mnoga imena djece što ih je brižljivo bilježila u tu knjigu časna sestra Gracioza. Adela Ždero, Slavko Kun, Ruža Banović — sve djeca s Kozare, kažnjena u bivšem dvoru grofa Erdedua...“ — Drastična kazna: „napoćudni“ su prisiljavani da vuku ovaj kamen po logorskom krugu.

izbjeglica“. Kaluđerice iz samostana „Sveti Pavle“ upravljale su logorom, a ustaše su ga čuvale. Barta Pulherija, časna sestra milosrdnica iz kongregacije Sv. Vinka Paulskog, bila je upraviteljica logora.

Na poljani prema željezničkoj stanici, kraj franjevačkog samostana, tri italijanske barake bile su ograđene bodljikavom žicom. U njih je smešteno 900 kozarskih dječaka od 10 do 14 godina. Dječaci su bili obučeni u ustaška odijela.

Počelo je surovo prevaspitavanje u duhu ustaške mladeži. Glađu i batinama, teškim kaznama i radovima pod bičem na ustaškoj ekonomiji, dječaci su primoravani da zaborave Kozaru sa koje su ovdje bili dotjerani, svoje očeve i braću partizane. Ustaše su se nadale da će mali Kozarčani, bar oni nešto stariji, ubrzo biti u stanju da donekle popune ustaške redove negdje na Istočnom frontu. Zato su ih i doveli ovdje i dali im ime „janjičari“. Međutim, samo mjesec dana kasnije, 26. avgusta 1942, na svom slobodarskom putu Četvrta kordunaška brigada, pod komandom Nikole Vidovića, narodnog heroja, osvojila je neprijateljsko uporište u Jastrebarskom i oslobodila iz ustaškog logora 727 dječaka. Svi su otišli u partizane.

U starom dvorcu grofa Erdedija, vlažnom i memljivom, u vječitoj sjenci stoljetnjih platana, bila su smještena mala djeca. Njih partizani nisu mogli ponijeti u slobodu. Malo dalje od gradića, u selu Reci, nalazilo se nekoliko napuštenih štala i jedna nastrešnica za sušenje cigle. Oko štale bilo je stočno đubrište za ustašku ekonomiju. Prostor je bio ograđen bodljikavom žicom i okružen ustaškim stražama. I ovdje je dotjerano više od dvije hiljade djece sa brojevima oko vrata, da tu umru.

Jaska je napunjena partizanskom djecom. Samo u julu 1942. u njoj se nalazilo preko tri i po hiljade malih Kozarčana. A dovlačena su tako djeca puna dva mjeseca i izbacivana u torove ograđene bodljikavom žicom. Koliko je u Jaski toga ljeta umrlo nedužnih stvorenja, koja nisu umjela ni svoje ime da kažu, i to se sada pouzdano zna.

Jaska je tih ljetnih dana 1942. bila preplavljena malaksalim djetinjstvom. Pristizali su transporti, jedan za drugim. Stotine male djece, među kojima je najmanje bilo onih što su mogla da hodaju, izbacivane su iz teretnih vagona sa oznakom „G“. U svakom vagonu bilo ih je mrtvih, koje niko nije zapisivao. Mara Selak, iz sela Trebovljana pod Kozarom, djevojčica od osam godina, nosila je u naručju dvogodišnju sestricu, ne znajući da je djevojčica umrla. Ko zna kad.

Djeca u Jastrebarskom i nisu bila djeca, već jedva živi kosturi koji su se u hodu zanosili, ljuljali se kao klasje na vjetru, ili su bespomoćna ležala na gomili, tu na malom prostoru, zajedno sa onom već mrtvom ili jedva živom djecom.

Bio je četvrtak, 23. juli 1942. kada je list „Nova Hrvatska“ objavio preko cijele strane članak pod naslovom: „Djeca koja su oslobođena od partizanskog ropstva, oporavljaju se od pretrpljenih patnji na državnom dobru u Jastrebarskom. Imaju crne kape sa ustaškim znakom. Časne sestre su ih naučile moliti bogu. Ona pjevaju narodne pjesme, uče povjest Bosne i tjelesne vježbe. Među njima skoro da i nema bolesnih. U lošem stanju su samo ona djeca koja su bila u ropstvu partizana. Roditelji djece, koji su napustili logor i dolaze ovdje svojim sinovima i kćerima, vrlo su radosni kada vide da se sa djecom tako pažljivo postupa...“.

Sudbina 3.336 dječaka i djevojčica sa Kozare bila je u rukama časnih sestara milosrdnica, Barte Pulherije, Gracioze, Božimire, Valdemare, {68} Vinfride, Florijane, Dagoberte, Viktorije ili Gaudencije, sasvim je svejedno. Kazne u sistemu ustaškog prevaspitanja sačinjavale su značajan dio programa koji su one, u surovim samostanskim uslovima, sprovodile. Njih nisu mogli da prežive ni oni najizdržljiviji. Poslije „tavana i slane vode“ teško je ko ostajao živ, a ako je i ostao, bio je raspamećen. Kažnjeno dijete bacano je na tavan, šibano i onda poklapano velikim sandukom. Za vrijeme trajanja kazne dobijalo je šoljicu slane vode.

Druga kazna nazivala se „krampus“, čije etimološko značenje djeca, razumije se, nisu znala. Izvođena je tako što bi „zločesto“ dijete bilo ugurano u veliki kamin čiji je uži otvor bio na tavanu. Nad tim malim otvorom pojavljivao bi se jedan od „vaspitača“ — časni brat Stanislav, Nikica Garašić ili Pekar Jožica. Jakom džepnom baterijom osvetljavao bi nemoćnog mališana a potom diskretno i masku đavola koju je imao preko lica. Pavlu Boriću, sredovječnom čovjeku, i danas se diže kosa na glavi kada se sjeti čudovišta koje je iz njega izgonilo „partizanskog đavola“.

Dvanaestogodišnji Petar Stojnić za otrgnutu šljivu u samostanskom dvorištu bio je dugo vezan za isto drvo. Skinut je kad se onesvjestio. Luka Šinik iz Podradaca bio je zdrav dječak kada je dotjeran u logor. Poslije nekoliko kazni počeo je da muca. I danas, kao odrastao čovjek, jedva uspijeva da sklopi rečenicu. Ljuta paprika od koje su se dobijale opekotine, šibanje po rukama i golom tijelu, koje su redovno izvodili sestra Gracioza i časni brat Dagobert, dugo klečanje na pijesku ili „vlačane“ teškog kamena po logorskom krugu, djeca nisu ni računala u kazne,

Pa ipak, najteža kazna bila je sahranjivanje bezimene djece. Danima su odrasli dječaci, dok nisu oslobođeni iz bodljikavih žica, sahranjivali svoje drugove. Morali su pod ustaškom stražom da zakopavaju velike čamove sanduke u kojima su se nalazila njihova braća i sestre. Zakopavali su ih kraj žive ograde, dalje od groblja, jer tako je naredio Mrkušić, ustaški logornik. Kaluđerice su protestovale što se „banditska“ djeca sahranjuju tako blizu njihovoga groblja!

— „Njih treba dalje, u šumu, da im se mjesto ne zna“ — govorile su one.

Djeca su masovno umirala. Ivo Lonžar, kočijaš logora, morao je svakodnevno, iz baraka i Reke, da ih dovlači u dvorac Erdedi. Tada je, provjeravajući da li su mrtva, časna sestra Barta uzvikivala:

„Sa mužem Milanom imala sam dvoje djece, Milorada u šestoj i Milevu u trećoj godini. Kad su nam ustaše u Cerovljanima oduzimale djecu, ja sam uspjela, ne znam ni sama kako, da se provučem u kolonu djece koja su bila određena za Jastrebarsko. Ubrzo po dolasku umrli su mi oboje djece na rukama, prije nego što sam im išta mogla pomoći. Umrli su i Branko Vujanović i Đoko Bursać, koje sam prigrlila zajedno sa mojom djecom.“

Postoji i jedan stravični dnevnik o umiranju malih Kozarčana u Jaski, Ljeta 1942.

Stari Franjo Ilovar, čuvar mjesnog groblja u Jastrebarskom, vodio je, nekom čudnom pedantnošću, dnevnik smrti koja je harala logorom. Zašto je on to radio, da li zbog računa koje je naplaćivao ili zbog istorije, ne zna se. Ali se zna da listići iz ove tužne sveščice, koji ga stoje u vitrini kozarskog muzeja, predstavljaju svjedočanstvo što udara kao maljem po glavi.

Nikada ujutru nisu svi ustali. U prljavoj slami ostajali su mrtvi. (Gore desno)

Anka Žujić iz sela Johove pod Kozarom: „Imala sam dvoje djece, Milorada u šestoj i Milevu u trećoj godini. Kada su nam ustaše otimale djecu, ja sam uspjela, ne znam ni samo kako, da se provučem u kolonu za Jastrebarsko. Ubrzo su mi umrla oboje na rukama, prije nego što sam im išta mogla pomoći“.

U dečijem logoru Jastrebarsko, od jula do oktobra 1942. godine, umrlo je 768 djece.

Franjo Ilovar, čuvar mjesnog groblja u Jastrebarskom, ostavio je potresno svjedočanstvo o besprimjernim stradanju djece iz logora u Jaski. Faksimili listića iz dnevnika Franje Ilovara.

Na prvoj strani dnevnika zapisano je da je 22. jula 1942. sahranjeno 107 djece. Onda stoji račun i potvrda: „Primio predujam na račun kopanja grobova 10.000 kuna za sto komada djece pokopane“. Na sljedećem listiću stoji zabilješka: „Račun za ukop djece — 243 komada djeca a 150 kuna — 36.440 kuna“. Od 22. jula do 11. avgusta 1942. zapisan je svaki dan, koliko je ukopano muške, a koliko ženske djece. I tako redom, sve do oktobra 1942. bilježio je stari Franjo ove strašne brojke. Kraj svakog datuma, ispod slova što su označavala pol, zapisivao je on cifre, ili unosio samo uspravne crtice. Svaka crtica predstavljala je jednu smrt. Na kraju stoji bilješka: „Ukupno 768 komada djece, 26. oktobar 1942.“

Niko ne zna koliko bi još „komada djece“ ušlo u ovaj tužni dnevnik smrti da nije bilo jedne hrabre žene.

Ilegalni komitet Narodnog oslobođenja u Zagrebu, koji su sačinjavali članovi KPJ, organizovao je, preko Crvenog krsta, spasavanje djece u Jaski. Bio je školski raspust kada je Tatjana Marinić organizovala svoju najveću akciju. Još u školi za odgojiteljice predškolske djece, koja se nalazila u Rudama kraj Samobora, nedaleko od Jastrebarskog, ona je organizovala skojevski aktiv i objasnila šta ih sve očekuje u logoru. Nije to bila praktična obuka učenica, već bespoštedna borba za život.

Pod neobičnim uslovima, krajem jula 1942, ona je uvela djevojke u ustaški logor u Jastrebarskom, riješena da po svaku cijenu zaustavi smrt, koja je harala među kozarskom djecom. U istoriji tog podviga ostaće zlatnim slovima zapisana imena Lina Padovan, Regina Drame, Ankica Čegec, Danica Čendak, Mira Debeljak, Anica Horvat, Anka Korošec, Marija Ivanković, Dubravka Dolenec, Ruža Herceg, Dragica Vitko, Julka Marinić, Marija Ratković, Ivanka Glavan, Zita Pušić, Blanka Kolar, Olga Dupalo, Branka Takač i Ivanka Sremac koju su ustaše strijeljale zbog njene aktivnosti u logoru. Sem njih i naroda Jaske, svoju plemenitost poklonili su kozarskoj djeci i profesor Kamilo Bresler, doktori Branko Davila, Branko i Nina Dragišić, Jasna i Jure Rendulić.

Tatjana je sa svojim malim učenicama počela tajnu, ali upornu borbu protiv ustaša i kaluđerica, protiv ustaškog plana o potpunom uništenju dječjeg logora u Jaski.

Međutim, djeca sa Kozare nisu nikom vjerovala u logoru, pa ni samoj Tatjani i njenim djevojkama. Ona su se plašila svakog živog stvorenja, koje nije s njima došlo, sa njihove planine.

A mlade odgojiteljice smjelo su stupale u borbu za spasavanje dvije hiljade malih i bolesnih Kozarčana. Epidemija je kosila redom i ona su umirala masovno. Pred djevojkama je bio dvostruki zadatak: da im pomognu i da osvoje njihovo povjerenje. Ali kako i kojim putem uvjeriti petogodišnjeg Stevicu, dijete sa divnim bistrim očima, da nema čega da se plaši u njihovom zagrljaju? I da ne mora pred njima uvijek samo da ćuti. Kada se razbolio, u bunilu je počeo da prijeti ustašama. Nije mogao da izgovori slovo „Š“ i „R“: „Uzeli su pusku i ubili tatu i mamu. I nasu kuću zapalili. Kad ja polastem, uzeću pusku i puknuti u ustasu“ — šaputalo je dijete u groznici.

Kako razvrstati tu djecu po uzrastu, odvojiti zdravu od bolesne, a da braća i sestre ipak ostanu zajedno? Da li su ona djeca što se grčevito drže za ručice stvarno braća i sestre? Petogodišnji Rade je bio sa Kozare, a Dule od Pakraca. Ali kada su ustaše otimale djecu, Duletova majka je mnogo plakala. Onda je Rade uzeo Duleta i obećao njegovoj majci da će ga on stalno čuvati. Zato se danima nije ni za trenutak odvajao od njega. I u snu su se čvrsto držali za ruke.

Požrtvovana Pavica Defilipis došla je dobrovoljno u logor da pomogne bespomoćnima. {73}

Oni su zaustavili smrt u ustaškom logoru Jastrebarsko: pomoću antifašista koji su radili u ustaškom „Ministarstvu udružbe“ u logor je ubačena grupa od 26 dobrovoljnih sestara Crvenog krsta sa Tatjanom Marinić na čelu, starim komunistom i istaknutim radnikom. U sukobu sa upravom logora i časnim sestrama dugo je vođena dramatična borba za spasavanje djece u Jaski. (Gore desno)

Kako ih spasiti: doktor Branko Davila bio je među prvim organizatorima spasavanja djece iz ustaškog logora u Jastrebarskom.

Zorica Bugarski: „Morale smo se smijati i kada nam nije bilo do smijeha kako bismo ublažite bol i odagnale strah koji je bio u duši svakog djeteta.“ (Gore lijevo)

„Prijatelju, druže,
Stani,
Ovo je nečija mati,
Ovo je mati onom ko druge nema...“

(Iz pismenog zadatka Nenada Lukića, učenika VII razreda osnovne škole u Zagrebu).

Lina Padavan (lijevo), dobrovoljna sestra Crvenog krsta i jedan od organizatora spasavanja djece iz logora u Jaski: „Danas ne mogu vjerovati da je to tako strašno bilo. Ta i užasna slika neće me napustiti do kraja života“. Na snimku sa Tatjanom Marinić, na slobodnoj teritoriji Žumberka, 1943. godine.

Djevojke su danju radile najteže poslove, a noću se dogovarale kako da odagnaju smrt iz logora. Djeca su im umirala u rukama, na krevetima koje su same napravile, na podu i barakama a one su bile same i bespomoćne.

Djeca su i dalje bila nepoverljiva. Pa ipak, kada su u logor dolazile ustaše sa kaluđericama, ona su se privijala uz djevojke i stotine ručica hvatalo se za njihove haljine.

Desetogodišnja Dara, kad god bi u logoru ostala sama sa djecom, savjetovala im je da niko od njih nikome ne smije kazati svoje pravo ime. Jer, govorila je ona, ako ko kaže svoje ime, ustaše će uhvatiti i ubiti njegovog tatu i mamu.

Ali i ona se jednog dana razboljela. I kad joj je bilo najteže, kaluđerica, koja je bila logornica na ovoj dječjoj poljani, dovela je sveštenika iz kapele da „pokrsti“ djevojčicu na samrti. Sveštenik je pokrštavao samo odrasliju djecu, jer svu djecu koja su umirala nije stizao da pokrsti.

Kada je sveštenik, nagnuvši se iznad postelje male Dare, koja je drhtala u vatri, ne otvarajući oči, upitao dijete vjeruje li u boga, iza njega su stajale dvije mlade djevojke i plakale. Djevojčica je za trenutak otvorila oči i ispružila svoju mršavu ručicu, a zatim tiho, jedva čujno izgovorila: „Sestro, ja sam Dara Babić.“

Umrla je na rukama sestre, kao i stotine drugih, što su umirali na rukama mladih i požrtvovanih skojevki.

Kraj žive ograde u Jaski, na mermernom platou stoji statua majke sa djetetom u naručju.

Pred tim spomenikom nedavno se jedan zatočenik logora Jastrebarsko i ratnik koji je bio manji od svoje puške obratio pionirskom zboru:

„Ovdje leže djeca iz Španovaca i Turjaka, Vojnića i Sovjaka, Grđevca i Vojskove, Gudovca i Jablanice, Vrgin-Mosta i Miloševa Brda; ovdje leže naša djeca, naša braća i sestre. Ubili su ih, jer su njihove živote proglasili za zločin. Zbog ovih humki u kojima leže trogodišnji Milorad Švraka i dvogodišnji Ljubo Turudija; petogodišnji Lazo Šokčević i četvorogodišnji Radovan Stanić, gdje leže Branko, Milorad, Persa i Slavko Babić, koji su svi zajedno imali 12 godina; zbog svih onih pločica sa brojevima oko vrata što su pokopane zajedno sa njihovim slomljenim krilima; zbog čudesnih zapisa Franje Ilovara i suze u oku Tatjane Marinić i svih majki kojima su oteti najmiliji; zbog onog tek sada završenog spiska od 11.000 ubijene djece sa Kozare, ja vas molim, u ime njih i u ime mojih drugova, čiji su snovi djetinjstva ovdje iskidani, da to nikad ne zaboravite. Nemojte nikad prestati, dragi moji mali drugovi, da gradite mostove prijateljstva, mostove bratstva i jedinstva, mostove ugrađene u vrijeme u kojem nikad više neće biti malih grobova, obilježenih i onih koje niko nije mogao da obilježi.

Budite tumači želja nas malih ratnika i logoraša: svi ljudi neka se vole, a djeca u toj ljubavi neka grade svoj veseli svijet pod zvjezdanim nebom“.

{76} Rođen na gubilištu

Tuga mi se svila oko srca kada sam ga vidio na tom uskom posavskom polju, visoka i snažna. Došao je da vidi mjesto u kome je rođen onda kada se ovdje uopšte nisu rađala djeca, već samo umirala, umirala još prije nego su se i rodila.

Jasenovac je selo na lijevoj obali Save, na ušću Une u Savu. Sa svojih dvije hiljade stanovnika, selo nije uvijek izgledalo kao sada. Još u srednjem vijeku razvijalo se pored malog brodogradilišta, a za vrijeme stare Jugoslavije životarilo je kao i sva sela na obalama ove rijeke. U selu je još tada bila ciglana i radionica željezne robe, zvana „Lančara“, u kojoj su mnogi siromasi pokušavali da zarade nešto za sebe i život svoje porodice.

A za vrijeme rata cio svijet je saznao za Jasenovac i sa grozom izgovarao njegovo ime. Tu su ustaše, zajedno s Nijemcima, na pustoj površini od 125 hektara napravili koncentracioni logor, jedno od najvećih mučilišta u Jugoslaviji. Ljudi su bili primorani da sami sebi ograde logor sa tri strane visokim zidovima, a sa četvrte, južne strane, krivudala je, uz obalu Save, gusto ispletena bodljikava žica.

Četiri godine, koliko je trajao rat, ovdje su masovno uništavani ljudi i ubijana djeca. U krugu logora ustaše su činile sve što im je padalo na pamet. Sve im je ovdje bilo dozvoljeno. Ubijali su koljem i maljevima, boli noževima i sjekli sjekirama, pucali u ljude koji se nisu mogli braniti. Izgladnjavali do smrti, i onda ih vješali. Spaljivali žive logoraše, vezivali ih za komade željeza i otiskivali niz rijeku. Hinko Pičili izmislio je peć za spaljivanje ljudi. Živih nema da nam kažu kako je ta peć izgledala.

Gradina, selo i polje na drugoj strani rijeke, najveće je kozarsko groblje. Dosad je utvrđeno da u njegovim humkama leži 360.000 Ljudi, žena i djece. Stotinak svjedoka uspjelo je da se spase onih dana kada su naše brigade, jurišajući kroz posavske šume, stigle na polje jasenovačko. Ali ustaše su dobro izbrojale dane i sebi i svojim žrtvama. Oni su u prvoj polovini aprila 1945. godine pokušali da sakriju tragove svojih zločina. Zato su zapalili sve barake i mnoge kuće u selu. Pa ipak, nije se sve moglo sakriti.

I dok su partizanske čete i bataljoni Trideset prve srpske divizije uskakali u dim spaljenog Jasenovca, i presijecali puteve onima što su bježali u strahu od svojih zločina, posljednje ustaške žrtve plivale su Savom.

Ko bi danas rekao da su ovdje prekinute stotine hiljada životnih niti i sudbina!

Jedanaestogodišnjeg Božidara Arežinu strijeljali su pred velikim strojem zajedno sa majkom. Mala Grozdana iz Vojskove imala je samo trinaest godina kada su je ustaše, poslije dugog mučenja, ubile. A onoga dana 1943, na Božić, ustaše su pokupile svu djecu iz logora, i onu najmanju pobili toga jutra, a odrasliju su ostavili za druge „nastupe“ svojih zločinačkih prohtjeva.

Rođen je u jasenovačkom logoru: Miroslav Jurišić danas živi i radi u Banja Luci.

{78} Ali, i pod najtežim uslovima logorskog života, kada su ustaše i radi svoje razonode strijeljale zatočenike, bilo je ljudi koji su se borili za živote najmlađih i pokušavali da ih sačuvaju. Skrivali su ih po tavanima i zabačenim rupama logora, odvajali od svojih usta posljednje zalogaje da bi bar jednom nahranili djecu čiji su životi isto tako bili u neizvjesnosti kao i njihovi.

Jednog dana, na Gradini, logoraši su našli zamotuljak od krpa. Majka, koja je vidjela da će biti strijeljana, odbacila je od sebe osmomjesečnu djevojčicu u krpama. Opet su ljudi činili sve da je spasu i sačuvaju hraneći je — kako su to samo oni znali. I ime su joj simbolično dali: „Jasenka“. Međutim, jedne noći pronašle su je ustaše u logoru i vratile na Gradinu.

Žrtve ustaškog divljanja u Jasenovcu nikada i niko neće moći da izbroji. Zapisano je da ih ima 700 hiljada.

Dječak je danas prvi put došao da vidi svoje „rodno“ selo o kome je samo slušao od drugih i ponešto čitao u knjigama. Stajao je dugo pod ogromnim cvijetom što je nikao iz pepela nastalog u pećima u kojima su sagorjevali ljudi, iz stravične ciglane i lančare, pilane i kožare. Taj cvijet, simbol pobjede života nad smrću, izrastao je pod rukom arhitekte Bogdana Bogdanovića.

Simeuna Bjelovuk nosilac je „Partizanske spomenice 1941“. Ona je imala dvije kćerke, Branku i Bogdanu, koje su rano, odmah kad i ona, otišle u partizane. U ofanzivi 1942. njenu Branku su na proboju obruča opkolili Nijemci, usamljenu. Ona se borila dok je imala municije, a onda, na kraju, kada više nije bilo nikakvog izlaza, sa odvrnutom bombom bacala se pred njemačke vojnike i sa njima zajedno poginula.

Bogdana, druga kćerka Simeune Bjelovuk, borila se u brigadi, van kozarskog područja, zajedno sa svojim drugom Mirom Jurišićem. On je tada bio komesar čete. U četvrtoj neprijateljskoj ofanzivi, kada su harali tifus i glad, njegova četa, promrzla, dugo je lutala ukrug istom sniježnom stazom. U jednoj borbi, kada se njegova četa izmiješala sa njemačkim vojnicima, ranjen je komesar. Borci su iznijeli svog omiljenog druga iz okršaja, pronijeli ga kroz mnoga bespuća, prešli preko srušenog mosta na Neretvi, gazili Sutjesku i topili se u najžešćim bitkama našeg oslobodilačkog rata. Bogdana, partizanska bolničarka, odvajala se od svog komesara samo toliko koliko je bilo potrebno da se previje ranjeni borac. Na Vučevu, ranjeni komesar nije mogao da odbrani ni sebe ni četnu bolničarku. Nijemci su ih, izmučene i žedne, predali ustašama, a ovi preko Sarajeva otpremili u Jasenovac da tamo umru.

Tada je samo Bogdana znala da ih je zarobljeno troje. Počelo je odbrojavanje teških logorskih noći, jer svijetlih dana u Jasenovcu nikada i nije bilo. Bogdana je, valjda, jedini svjedok sa Granika, na kome su ustaše maljem ubijali ljude ili sa rasječenim stomakom otiskivali ih u rijeku. Izdvojili su je iz grupe žena osuđenih da tako umru, samo da bi drugi put mogli da ubiju dvoje. Dječak je rođen u jednoj takvoj noći, usred logorskog pakla. Rođen je onda kada su oca već bili objesili sa još 30 ljudi na jednoj staroj topoli kraj obale. Ustaše ni njih, majku i dijete, nisu imali namjeru da sačuvaju, već da povećaju majčine muke kraj gladnog djeteta.

Ali te noći, kada je mali Miro — majka mu je u logoru dala očevo ime — najviše plakao na praznim njenim grudima, komesarova četa vodila je veliku bitku. Ta četa, četa njegovog oca, zarobila je grupu njemačkih vojnika i jednog visokog oficira. I sve njih borci su poslali u zamjenu za majku i dijete, za Bogdanu i Miroslava Jurišića.

Bogdana Bjelovuk Jurišić, prvoborac iz Podgradaca pod Kozarom, rodila je sina u Jasenovcu.

Mnogo je puta Miro slušao kada su baba i majka govorile o tim danima, o sebi i njegovom ocu koga nikako nije mogao da zamisli. Pričale su one često i o poljani u visokoj bodljikavoj žici, o topoli kraj obale, na kojoj je tada obješeno mnogo ljudi, zajedno sa njegovim ocem.

Zato je sada ovaj mladić i došao da prošeta kraj velikih humki rasutih po posavskim livadama.

Obilazio je ograđeni prostor na kome table sa natpisima govore o strahotama noći u kojoj je on rođen. Vraćao se nekoliko puta do čudesne topole, dugo stajao pod njom i gledao u jednu gvozdenu kuku.

Sada je ovdje sve mimo i tiho. Rijeka nečujno teče i nosi naramak svježeg sijena što ga je neko otkosio kraj obale.

Miroslav Jurišić komesar partizanske čete, zarobljen na Sutjesci i obješen u jasenovačkom logoru one noći kada mu se rodio sin.

{80} Božidarka iz Velike Žuljevice

Gosti urednika Zagrebačke televizije, te večeri, bili su Kozarčani. Pred kamere i pod svjetlost reflektora sjeli su generali i heroji, kuriri i djeca s neobičnim ratnim sudbinama. Za istim stolom s ratnicima sjedela je i Božidarka Frajt, filmska i pozorišna glumica. Samo, ona nije došla ni kao lijepa žena iz filma „Živa istina“, za čiju je ulogu na festivalu u Puli 1972. dobila „Zlatnu arenu“, ni kao mlada partizanka iz „Užičke Republike“. Došla je kao gost urednika da čuje priču o Kozari — i sebi.

Zato Božidarka neće zamjeriti što tu priču moram ponoviti od početka, jer ona počinje s Kozarom 1942, od njene druge godine.

Bogdan Grublješić, Božidarkin otac, otišao je u ustanak na Kozari 1941. sa još dva brata i tri sestre. Ranjen je u maju 1942. na bunkerima kod Prijedora, kada je grad prvi put oslobođen. U ofanzivi, u junu 1942, njegova rana još nije bila zarasla kada su ga zarobili Nijemci i potjerali prema Zemunu i Sajmištu. Kako je Bogdan pobjegao iz transporta i dospio u selo Žabare, živih svjedoka nema da nam to ispričaju. Sa prvoborcem Simom Simićem, čije rodno selo sada nosi njegovo ime, uspostavio je odmah vezu, a kada su naišli Krajišnici, nije mogao da odoli i otišao je s njima na rovove Sremskog fronta. Poginuo je na Bijeljini kao borac Druge krajiške brigade.

U istoj ofanzivi majka Vida svučena je s Kozare u sabirni logor Cerovljane. Dalje, put je vodio kroz Jasenovac u selo Klokočevac kraj Bjelovara. U naručju je nosila malu Božidarku, svoje jedino dijete. Selo je bilo partizansko i u njemu je jedne noći mnogo pucalo. Došle su ustaše i one koje odmah nisu pobili, otjerali su ponovo u logor. Vidu su, s porodicom kod koje se bila sklonila, sproveli u Sisak i zatvorili u bivšu tvornicu špirita. Već sutradan po dolasku, majkama su oduzeli djecu. Osumnjičene da su sarađivale s partizanima, strijeljane su noću. Među njima je bila i Vida Grublješić.

Kako je to bilo ispričala je tada Radosava Ljubišić, desetogodišnja djevojčica sa Vrištika pod Prosarom. Doslovce njena priča glasi:

„Bilo je to ljetos kada dođoše Nijemci i s njima ustaše. Moja mama strpa u vreću nešto hrane i krenusmo kud i ostali narod. Na Kozari smo ostali svega četiri dana, jer nam rekoše komšije da su otišli Nijemci. Kad smo sišli u selo, imali smo šta vidjeti: sve je bilo spaljeno. Još se dimila cigla, kud god pogledaš, svuda tinja žar. Onda su nas potjerali u logor. U Cerovljanima vrilo je od naroda. Bilo je djece u jastuku, žena i cura. Hranu što smo bili ponijeli pojeli smo još u Kozari. Ovdje smo čupkali travu i jeli korjenje. Jedne noći, prebacili su nas u selo Uštice. Tu smo ostali na vjetru i kiši jednu sedmicu, a zatim dotjerani u Jasenovac. Odmah su odvojili mušku djecu a nas strpali u vagone i dugo smo se vozili. Na jednoj stanici odškrinuli su

Majku Vidu su ubile ustaše u sisačkom logoru, a njenu jedinu kćerku, Božidarku Grublješić, usvojila je plemenita porodica Frajt iz Zagreba, oktobra 1942. {81}

Kad ne bi bilo djece, ratovi bi bili manje strašni: njihove oči i logorski kartoni ispad vrata sve kazuju.

vrata da se ne pogušimo, ali nismo smjeli izlaziti. Onda su nas ustaše odvele u neko selo kod Bjelovara i razdijelili po kućama. Poslije nekoliko dana, mnogo je pucalo i vodila se borba. Sutradan, ustaše su nas opet pokupile. U šumi, iznad sela, strijeljali su neke ljude i žene. Mi smo to morali da gledamo. Tada sam vidjela, i to je bilo strašno, kako su vezali jednog čovjeka za krmaču, a za njega ženu i dijete. Uplašena svinja je bježala kroz šumu, a ustaše su gađale jedno po jedno. Onda su nas opet strpali u vagone i dotjerali u Sisak. Mi smo mnogo plakali, jer su ustaše tukle naše majke kundacima u leđa, a one su čupale svoje kose. Kada su ih odveli i strijeljali, mi više nismo plakali. Meni je bilo svejedno, hoće li i mene ubiti. Mi, odraslije djevojčice, prigrlile smo one malene što nisu mogli ni da pužu. Kada su nas opet vozili u Zagreb, djeca su umirala, i mi smo se u početku plašili, jer kad su umirali, nisu zatvarali oči. Mi smo onda malu djecu, koja nisu umrla, stavljali u krilo i čuvali. Ona su bila mnogo gladna i žedna.“

Na trećem kolosjeku zagrebačke željezničke stanice vladao je užas. Ispred „Razkužne“ postaje na Senjaku bilo je još gore. Jer u toku avgusta, septembra i oktobra 1942. jedna kompozicija iz Stare Gradiške sustizala je drugu iz Siska. Ukupno 53 transporta sa 12.779 djece. Zagrebačka prihvatilišta — Glavni zavod. Dječiji dom na Josipovcu, Dvorana svetoga Jeronima, Zimski cvijetnjak nadbiskupije i zgrada Udruženja učiteljica u Kukuljevićevoj broj 19 — nisu mogli da prime svu djecu.

Profesor Kamilo Bresler i Jana Koch, mlada sestra Crvenog krsta, bili su među istaknutim organizatorima spasavanja djece na zagrebačkoj željezničkoj stanici. Jana se sjeća:

„Još jednom to sve ne bih mogla preživjeti. U vagonima za stoku dovučeno je 850 djece iz Stare Gradiške. Bio je to prvi transport. Ustaše su nas požurivale da što prije ispraznimo kompoziciju. Izvukli smo četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena, umrlo je sedamnaestoro, a za vrijeme kupanja i raskuživanja još trideset sedmoro. Radnici iz željezničke kolonije, krišom od ustaša, donosili su kante s vodom i kvasili vapijuće dječje usne.

Ne, zaista, to se ne može opisati. Sljedeći transport od hiljadu djece bio je još stravičniji. Pred otvorenim vagonima čula se samo tiha i mnogo tužna melodija, prekidana po kojim dubokim jecajem. Pomodrela od plača, djeca su ležala na golom podu ili u klupče smotana na prljavoj slami. Ona malo odraslija čučala su držeći glavu naslonjenu na koljena i gledala beskrajno tužnim pogledom. Bila su preplašena kao ptići. I ovdje je umrlo osamdeset i četvoro.

U transportu od 17. avgusta 1942. dopremljeno je na zagrebačku stanicu 1.080 djece. Njihovo spasavanje najdublje se urezalo u moje pamćenje. U tom transportu bilo je daleko više dojenčadi od one malo odraslije djece koja su padala u nesvijest od žeđi. Žene s pelenama i benkicama izvlačile su iz vagona i trpale u korpe kao duleke onu najmanju djecu. Kasno u noći, otkrili smo u posljednjem vagonu još 250 dojenčadi. Teško su primala bočice s mlijekom i cuclu. Jedna osmomjesečna djevojčica mnogo je plakala. Kada sam ja uzela u naručje, ućutala je. Ah, čim bih je predala drugoj sestri, ili je položila na slamu, ona je opet plakala. Ponovilo se to više puta. Onda sam je uzela i dugo je golicala po vratu. Moje tepanje šapatom — dušo, dušice, do danas nije prestalo. Duška je sada odrasla i lijepa djevojka. Radi kao profesor dermatologije“.

I profesor Bresler tada nije mogao da se odvoji od jednog šestomjesečnog dječačića. Sada je i Ivica odrastao i ima dvoje djece.

Na apel organizatora ove humane akcije, više od 200 zagrebačkih porodica uzelo je djecu iz vagona smrti.

Tetka je dugo tragala za Božidarkom: Dara Grubješić, prvoborac sa Kozare, danas živi u Zagrebu.

A kada su napunjena prihvatilišta u kojima je i po četvoro djece ležalo u jednom krevetu, mnogi ljekari su ilegalno u zagrebačke bolnice uvlačili stotine ovih malih bespomoćnih stvorenja. I kada ni to nije bilo dovoljno, komunisti zagrebačke partijske organizacije odlučili su da formiraju ilegalnu bolnicu. Vjekoslav i Marijan Ribarić, braća, stavili su svoju vilu u Vrapču na raspolaganje i ona je odmah napunjena djecom. Tako je u ovoj neobičnoj bolnici otpočela borba za spasavanje pedeset troje kozarske djece. Zahvaljujući doktoru Zlatanu Sremecu, ljekarima Klari i Stanislavu Župiću i doktoru Branku Dragišiću, nijedno dijete ovdje nije umrlo.

Tada su i druge majke uzimale djecu i plakale zajedno s njima. Tražile su one podatke, bilo kakve tragove o tim malim zamotuljcima rasutim po peronima zagrebačke stanice, ali njih nije bilo. Djeca više nisu imala imena, ni roditelje. Ostali su samo brojevi i poneka ceduljica oko vrata sa oskudnim podacima kao što su „Brazletica — Dragica, 1941“. Ali, djevojčica je umrla još u vagonu. Ili „Perla — crnomanjasta, plave oči; 1940. — Bosanska Gradiška“, pisalo je na drugoj kartici. Nju su uzeli Stjepan i Marija Stipetić iz Preradovićeve 12.

Većina djece koja su dolazila iz Siska imala su oko vrata kanapom privezane ceduljice sa oskudnim podacima. Djeca su te kartončiće kidala, a mnoge i pojela.

Kada je odvojena od majke, da li je bila s malom i bespomoćnom djecom u Sokolskom domu ili u Solani, u Teslićevom kupalištu ili u samostanu Sveti Vinko u Sisku — to se pouzdano ne zna. Ali se zna da je kompozicija iz Siska 16. oktobra 1942. dovukla 566 male djece s brojevima i karticama ispod vrata. Njih tridesetoro raspoređeno je u prihvatilište Crvenog krsta u Kukuljevićevoj broj 19. Božidarka je bila među njima.

Doktor Desanka Risanović-Štampar zaustavila je smrt koja je harala u ovim prihvatilištima. Zdraviju djecu ona je odmah odvajala i upućivala u porodice.

I samo pet dana kasnije, 21. oktobra 1942, došli su u prihvatilište Katarina i Stjepan Frajt, supružnici bez djece i uzeli na izdržavanje i odgoj — kako je to zapisano u dokumentima — žensko dijete s brojem 527-a. Imenu je dodato prezime novih roditelja i poklonjeno jedno srećnije djetinjstvo.

Dara Grublješić, Božidarkina tetka, radeći poslije rata u bjelovarskoj bolnici kao medicinska sestra, čula je jednu uzbudljivu ratnu priču. Žena je govorila o nesreći koja je zadesila njeno selo i kozarski narod što je tu bio dotjeran. Pomenula je i logor u Sisku i ime jedne lijepe i visoke žene koju su strijeljali, pošto su joj oduzeli djevojčicu. Bila je to Vida Grublješić, Božidarkina majka.

A kada je tetka Dara prvi put vidjela Božidarkin lik na ekranu, sumnje više nije bilo.

Sa ovogodišnjih julskih praznika iz Velike Žuljevice kod Kozarom vratila se Božidarka sa novom ličnom kartom u kojoj su sve rubrike sada popunjene i buketom od 34 karanfila, što su simbolično obilježili godine čekanja i ljubav najdražih.

Sinu Tomislavu majka je ispričala svoju biografiju. On je već odrastao dječak i sve razumije. A maloj Bojani, što širom otvorenih očiju gleda mamu kako se igra sa lutkama, njenim junacima, još nije.

Moj brat

Sada on nosi čist bijeli mantil, kao da je u apoteci, i vješto rukuje složenim mehanizmom koji ga okružuje. U fabrici gdje radi sija se bijeli čelik i svjetlucaju bezbrojne munje svjetlosnih signala.

Tihom ulicom na Trešnjevki, punom ruža i bijelih krinova, čuo se kikot sa ljuljaške. To su Nenad i Sanja, brat i sestra, rođeni u istom času, djeca čovjeka o kojem je rat ostavio čudne zapise.

Gledam ga često srećna i nasmejana i mislim o njegovom otetom djetinjstvu i vraćenoj radosti.

Nije to bilo davno kada je trinaestogodišnji dječak, poslije dugog traganja, našao sebe i svoje ime. Tada je njegov broj vraćen u kartoteku. Bilo je to 1954. godine, a broj je bio onaj isti što su ga ustaše utisnule još 1942, kada je on bio beba.

Preda mnom je mali isječak iz novina kojim se prekida jedno tužno poglavlje. Mnogo ranije, još kao desetogodišnji dječak, on je saznao da on nije — on. Udarac je bio snažan, jer je dijete voljelo porodicu koja ga je odgajila i podigla. Obraćao se ljudima, pitao svakog koga je iz djetinjstva poznavao ko je on u stvari, — nije mu niko mogao dati pravi odgovor. Nalazio je utjehu na ulicama, u lopti i boksu, daleko od svoje ulice. Danima je išao obalom Save, mokar i gladan. Jednom je zagazio dublje. Izvukli su ga onesvješćenog. Iz doma je pobjegao u šumu i opet dugo lutao. Prizivao je u pomoć sjećanja, ali njih nije bilo. Ona su počinjala samo iz jedne kućice u tihoj ulici na Trešnjevki. Iz nje je i pobjegao. Što se desilo ranije — bilo je u tami.

Kroz suze je dječak vidio jednog dana u domu susret svoga druga sa ocem. I opet je pobjegao. Lutajući, došao je u redakciju jednog lista i zamolio da mu odštampaju ovaj oglas: „O sebi ne znam ništa. Pričali su mi da sam sa Kozare. Sada mi je ime Antun i imam oko 14 godina. Tražim bilo kog svog“. Uredniku je dao i jednu malu fotografiju i otišao.

Na taj oglas su dolazili mnogi, zagledali ga i ispitivali. Međutim, sa sobom ga niko nije poveo. Dječak je gubio nadu i povjerenje u ljude. Sada je počeo da mrzi i one koji su ga tražili. Noćima je plakao, tresući se na mokrom jastuku, a danju, zamišljen i odsutan, slušao je u školi samo časove o borbama partizana i mnogim ofanzivama. Sa takvih časova nikad nije bježao.

Jednom je dječak usnio i čudan san. I nije mu baš sasvim jasno da li je to bio san ili se nečega stvarno sjetio iz svog djetinjstva. Bilo mu je krivo što je igra u snu kratko trajala. U njemu je doživio svoju pravu radost.

...Igrao se na obali bistre rječice. Po travi je sakupljao kamenčiće i bacao ih u vodu. Bila je tu vodenica i čudan šum je još dugo zujao u njegovim ušima. Vidio je i jednog djeda. On je bio sijed i posipao se brašnom. Tako se dječaku učinilo. Onda ga je djed nekud nosio i vozio na kolima. U truckanju, najednom mu se sve zbrkalo i

Tražim bilo kog svog — napisao je u oglasu za novine 1954. godine Anton Škrnjug

Upisivanje i raspored: kartoteka koju su ilegalno formirali zagrebački aktivisti dugo poslije rata bila je jedina nada majkama sa Kozare i koje su izgubile svoju djecu. (Gore lijevo)

Marko Lukić iz Miloševog Brda pod Kozarom. Imao je tri godine kada je u Staroj Gradiški dobio logorski broj i ime na koje se nije odazivao.

smračilo. Neko je ispao iz kola, odletio negdje u dubini i dječak je vidio samo brkove. Pokušavao je da ih dohvati, ali njegova ruka za to je bila suviše kratka. Vičući, sav u znoju, dječak se probudio, a utrnula ruka visila je preko kreveta...

Pokušavao je da nastavi san i sazna što je dalje bilo, ali u tom nije uspio. Opet je satima noću plakao, buncao i dozivao svoga djeda. Ali, djeda više nije bilo, čak ni u snu.

Na oglas sam došao i ja. Nešto neobjašnjivo me je vuklo tome dječaku. U tihoj ulici sam zastao i zadrhtao. Naslonjen na ogradu, još jednom sam pogledao isječak iz novina i malu fotografiju dječaka. Da li je to stvarno moj brat? Jedino ga ja i mogu prepoznati. Jer, otac je ostavio dijete u kolijevci kada je pošao u rat, a majka je umrla samo dva mjeseca prije nego što je njen najmlađi sin pošao u onu redakciju da preda oglas.

Drugog brata, Rajka, koji je takođe bio dijete, i malu sestru Savku, našao sam ranije, odmah pošto se rat završio. Oni su mogli pružiti podatke o sebi koje je organizacija Crvenog krsta, krišom od ustaša, uspjela da prikupi. Brat je bio u Maloj Gorici i radio u porodici Ivana Sremića, a sestra u Stazi kod Siska. Kod predivne majke, Marije Tomić, njoj je bilo kao i kod rođene majke. Jedva sam je ubjedio da je našla svoje, jer nije vjerovala da je brat, koga je ona ostavila malenog, ipak tako mogao da odraste u partizanima.

Djecu sam odveo u selo pod Kozarom. Radosti susreta naša majka je doživjela u kolibi koju su joj seoski odbornici sagradili na ognjištu izgorjele kuće.

I evo me sada kako zastajem na svakom koraku do žute kućice na Trešnjevki. Bojao sam se tada prvog susreta.

Pri pozdravu dječak me je pogledao pravo u oči. Ruka mi je zadrhtala, u grlu mi se nešto ispriječilo. On je primijetio moju zbunjenost. Oborio je pogled i stajao dugo nemoćan. Pred sobom sam gledao stasita mladića, nemirna pogleda. I ja sam tada bio siguran. Ali kako mu to dokazati? Da li se čega sjeća? Kako to uvjerenje prenijeti i na druge, njegove staratelje? Zato sam i odlučio da im ispričam nešto o našoj majci koja je u ofanzivi na Kozari ljeta 1942. izgubila svu svoju djecu. Molio sam da tu priču sluša i dječak.

Pred njima sam utonuo u prošlost kao u duboki san. U početku sam vidio lica ispred sebe, ali ona su se brzo izgubila. Druge slike su mi sada navirale. Dječaka sam osjećao pored sebe. A strahovao sam da neću biti u stanju da ispričam njegovu pravu sudbinu. Jer moja priča je slična onoj o dvadeset i tri hiljade dječaka i djevojčica sa Kozare a koje su u ofanzivi istrgli iz naručja majki. Mnogi i danas tragaju za svojim pravim imenom.

Bio sam u groznici pri pomisli na Ljetnje dane 1942, kada su beskrajne kolone djece i stoke gonjene po prašini dalje od svojih ognjišta i zagrljaja. Slušao sam lelek majki ranjenih srca. Ispričao sam tada, koliko se sjećam, samo ono što sam i sam kao dijete doživio po ustaškim sabirnim i koncentracionim logorima uz obalu Save. Ustaše su pred nama ubile djeda čije ime ovaj dječak nosi. Ubili su ga na kolima samo zato što ih je molio da mu ostave najmlađeg unuka, njegovog Ljubimca.

Tada je dječak skočio u moj zagrljaj. Majka nam je stalno govorila da ćemo lako naći Marka, našeg najmlađeg brata. On ima jedan mladež — završio sam svoju priču.

Toga dana otišao sam na Kozaru da sa sestrom Savkom zasadim cvijeće na majčinom grobu.

Poslije dugog traganja dječak se 1954. godine susreo sa bratom, autorom ove knjige

{88} Tražim bilo kog svog

Sa strepnjom sam ušao i toga dana u tihu zagrebačku ulicu sa drvoredom. U zgradi sa kolonadama čuvaju se uspomene na one koje je tragična sudbina odnijela svojom nemilosrdnom rukom. Došao sam sa odobrenjem da preuzmem tu čudesnu kartoteku djece izgubljene u ratu i prenesem je u muzej na Kozari. Ovdje sam bio odmah iza rata. Samo, tada sam tragao za svojom braćom i sestrama. I našao sam ih. Našao sam i svoj logorski karton. U njemu su sve rubrike tačno popunjene. Sada, međutim, tražim svu djecu iščezlu sa Kozare. Da li ću ih naći? Jedanaest hiljada znam da neću naći. Ona su stradala i njihova imena već se nalaze na Kozari. A onih dvanaest hiljada? Koliko ih se vratilo na Kozaru? Gdje su ostala? Odgovore na ta pitanja Kozara još traži.

Onaj stari ormar sa 56 fioka, u svakoj po hiljadu kartica, još je tu. Sve je u njemu propisno složeno, po redu i slovu abecede. Mlada službenica je počela da govori o registraturi sve što je znala: „Tada su ustaše otimale djecu od majki, dojenčad iz naručja. Onda je Mjesni komitet Partije pokrenuo onu poznatu akciju za spasavanje djece iz logora. Na zagrebačkom kolodvoru, u stvari na Senjaku, nedaleko od današnje autobuske stanice, organizovano je, pod pokroviteljstvom Crvenog krsta, veliko prihvatilište za djecu i raskužna postaja. Ustaše, kada su otimale djecu, nisu zapisivale njihova imena. Ovdje je počelo to prvo evidentiranje i živih i mrtvih zajedno. Odmah su štampani obrasci za kartoteku i izrađene metalne pločice sa brojevima za najmanju djecu. Sa njima je bilo najteže, jer o sebi ništa nisu mogla da kažu. Onda su sestre Breda i Verona Kogoj upisivale samo ono do čega su i same mogle doći. To su one hiljade kartica sa upisanim oznakama: „Gradišić“, „Transport iz Stare Gradiške“ „N. N.“, „Nahodče“, negdje je upisano samo ime ili poneki osobeni znak. Pred svoje bjekstvo ustaše su uništile onu kartoteku što se nalazila u Ministarstvu udružbe. Ali, Dijana Budisavljević, hrabra žena, koja je kao aktivistkinja Partije značajno doprinijela za spasavanje djece, sačuvala je jedan primjerak kao dokaz monstruoznog zločina nad djecom...“.

Koliko je bezimenih Kozarčana sve to preživjelo, vjerovatno se nikada neće saznati. Zbog njih sam i danas ovdje. Uporno kopam po arhivi, tražim bilo kakav podatak, jer iza broja na kartonu ili oskudne bilješke možda će se otkriti ime a iza imena sudbina. Sada je to debela knjiga, skup tragičnih priča.

U grupi bivših logorašica koje su došle u Staru Gradišku da proslave 33-godišnjicu oslobođenja logora nalazila se i jedna mlada žena, tako mlada da je izgledala kao da je zalutala u ove stare zidine. Međutim, to je bila Brigita Fistrić, jedna od najmlađih zatvorenica ovog zloglasnog logora, Ona ništa nije znala o sebi.

„Ne sjećam se ničega. Kažu da sam imala dvije godine kada me je usvojila Danica Fistrić, iz Zagreba. Rat je za mene nešto beskrajno daleko i mutno. I ne znam da li je gore onima koji pamte strahote rata ili meni koja ih saznajem tražeći odgovor na pitanje — ko

Pred „Razkužnu postaju“ na zagrebačkom kolodvoru su stigli iz logora Stara Gradiška. {89}

Jedan od mnogih koji su izgubili život u ustaškom logoru Bogdan Gajić iz sela Jurkovice pod Kozarom.

„Ubili su nas, jer su naše nevine želje, da se radujemo životu i igračkama, proglasili za zločin“. — Dragan Kolundžija, pjesnik sa Kozare.

{92} sam, u stvari, ja? Kako da to objasnim mome malom Igoru? Moja sjećanja ili, bolje reći, lutanja počinju 1947, ili, možda, još kasnije, kada su u našu mirnu ulicu u Zagrebu prvi put došli neki ljudi što su me čudno zagledali, tražili po meni ožiljke i vrtjeli glavom. Tada je i pomajka progovorila i u meni se sve srušilo: „Uzela sam te iz Zavoda za gluhonijemu djecu u julu 1942, iz transporta koji je upravo bio stigao iz Stare Gradiške. Odvojena si od roditelja kao i sva djeca na Kozari. Nisi mogla hodati, bila si bolesna. Ni glavu čvrsto nisi mogla držati. Kada sam te uzela u naručje, prišla mi je djevojčica od desetak godina i rekla da je tebi ime Milica i da nemaš nikog osim djeda koji je negdje ostao. Ja sam joj kazala: „Ova beba će od sada biti moja Gita, a ti dođi i obiđi je kad god možeš.“ I zaista, djevojčica je došla odmah iza rata, tražila te, a ja sam joj, bojeći se da će te odvesti, odgovorila da više nisi kod mene.“

Na moj glas — Tražim bilo koga svog — nije se niko javio. Ni ona djevojčica koja nešto više zna o meni. Ko zna, možda je mislila da se radi o nekom drugom djetetu. Čula sam i za kartoteku u kojoj su zapisana djeca sa Kozare što su u ratu odvojena od roditelja. Ona mi je ostala kao posljednja nada ili, možda, još jedno razočaranje“.

Dvogodišnja Nevenka Kosanović bila je bolje sreće. Na njenom kartonu zapisano je ime koje je donijela oko vrata u porodicu Franje Pulcera. Punih 20 godina tragala je Nevenka za ostalim rubrikama svoje lične karte. U isto vrijeme svoju sestru je tražio i stariji brat Boro. Onda su se, jednog dana, našli u svom rodnom selu Vriocima kraj Bosanske Dubice.

I Bosiljka Radinović je, poslije 17 godina, saznala da ona nije — ona. Kod usvojiteljice, u Grubišnom Polju, sasvim slučajno je otkrila svoje porjeklo. U skrivenoj škrinjici radoznala djevojčica je našla izbušenu karticu sa krajičkom kanapa. Na njoj je pisalo: „Ljubica Gubić, rođena 1941. u selu Drakseniću kraj Bosanske Dubice“. I to je bilo dovoljno da se ubrzo nađe u zagrljaju svog starijeg brata Miće.

Gospavi Jajčanin istrgli su iz ruku troje djece — Veljka od sedam, Jovu od tri i Ljubicu od dvije godine. Iz jedne fabrike u Njemačkoj, po oslobođenju, Gospava se vratila sama. „Znam da su mnoga djeca našla utočište u kućama zagrebačkih porodica i vjerujem da će se i meni sreća osmjehnuti. Moj Veljko imao je tragove od preloma na lijevoj ruci i dosta je bio razborit. Možda se sjeća oca i fijakera u kojem se često vozio. Ljubica je imala smeđu kosu i oči su joj takve bile, a Jovo je imao ravne tabane“ — piše neutješna majka.

Kosa i Božo Gajić ostali su bez djece u Staroj Gradiški. Tada je Penica imao pet, a Mira četiri godine. Roditelji se još nadaju da će ih pronaći.

Stanoja Aćimović iz Prijedora traži sestru Anku, rođenu 1939. godine u Međeđi kod Dubice. Imala je mladež na usni i na jednoj mišici. Brat se ne sjeća na kojoj. Njihov otac Stanko poginuo je kao partizan, a ni majka više nije živa. I Dragoja Lajić iz Vrbaške kod Bosanske Gradiške pokušava da sazna šta je bilo sa njegovim sinovima poslije Stare Gradiške. Veljko je imao ožiljak ispod vrata od operacije, a za dvogodišnjeg Simu ne sjeća se da li je imao neki osobeni znak.

Ni Branko Galonja nije izgubio nadu da će pronaći svoju jedinu sestru Ljubicu, a Milovan Šinik tri: Bosa je bila crnomanjasta, Kosa je imala plave oči, a Nada graoraste. Sve tri zajedno su tada imale deset godina.

Dušan Šetkić prestao je da traži brata Dragutina, ali za sestrom Savkom, koja je imala svijetlo kestenjastu kosu i mali ožiljak na sljepoočnici, još traga. Neko traži Milenka Avramovića iz Kalendera kod

U svojoj skrovitoj vili na Perjavici ispod Sljemena braća Vjekoslav i Marjan Ribarić, hrvatski patrioti, organizovali su ilegalno prihvatilište za djecu koju su saradnici zagrebačke partijske organizacije, jula i avgusta 1942, izvukli iz u ustaškog logora. „Djeca su bila u očajnom stanju, sve sami kosturi“ — sjeća se dr Zlatan Sremec. Na fotografiji, prvoj u slobodi, predstavljeni su mali Kozarčani što su ih, rizikujući svoje živote, spasila braća Ribarić: s lijeva, Mile Pralica, Dušan i Milan Borković, Slavko Babić, Miladin Borjanović, Aleksa Gligić, Boško Latinović i Rajko Radić. (Gore desno)

Jana Koch, zagrebačka književnica i dobrovoljna sestra Crvenog krsta, sjeća se: „Spasavanje dojenčadi, koju smo dovukli iz logora Stara Gradiška, najdublje se urezalo u moje pamćenje. Jedna osmomjesečna beba je mnogo plakala, ali kada sam je uzela u naručje, ućutala je. Moje tepanje šapatom — dušo, dušice, do danas nije prestalo“.

— Duška Čeh, sada dermatolog, živi u zagrebačkoj porodici koja ju je usvojila.

Kada se dijete rodi ono dobije svoje ime. Čovjek može da umre, ali ostaje njegovo ime. Ono se ne može ubiti. U ratu nije bilo tako. Ustaše, kada su od Kozarčanki otimale djecu nisu zapisivale njihova imena. Umjesto toga djeca su dobijala brojeve ili su ubijana sa svojim imenom. A kada se tako ubije čovjek, ostaje samo pustoš. I poneko ružno ime. Malim Kozarčanima su u Staroj Gradiški 1942. izdašno dijelili ružna imena.

— Kao da nije bio rat: Jovo Jeftenić, odnosno Nahod Gradišić proživio je djetinjstvo kao Mirko Herman.

Jovi Jefteniću, dvogodišnjem dječaku iz sela Grbavca pod Kozarom, ustaše su u Staroj Gradiški 1942. godine ubile majku, a njih troje djece ugušili u sisaškom logoru: Dragana, rođenog 1934, Stanoja, rođenog 1937, i malu Milevu koja je imala samo tri mjeseca kada su je oteli od majke. Kako je Jovo, četvrto Rosino dijete, izvučen iz logora u Sisku i 27. avgusta 1942. predan na „odgoj i izdržavanje“ porodici Ivana i Jermile Herman — to je duga i tužna priča o hiljadama malih „Gradišića“ sa Kozare što su ih dobri ljudi usvojili i tako njihove živote spasili.

Mile Jeftenić, Jovin otac preživio je rat u jednom od njemačkih logora. Dugo je čekao na ovaj trenutak susreta sa sinom. Jovu su 14. marta 1982. dočekali braća Mirko, Mladen i Stanoje i sestra Zorka — djeca rođena poslije rata, i nova lična karta sa imenom i prezimenom koje više niko ne može da promijeni.

Bosanskog Novog. Njegov otac je poginuo u ustanku 1941, a majka stradala u Jasenovcu. I brat Boško, partizan, poginuo je na Bihaću.

Dragica Zmijanac iz Grbovaca imala je osam godina kada su je u Jablancu 1942. odvojili od majke Janje i šestogodišnje sestre Jovanke. Ona ne prestaje da se nada i u novinskom oglasu priča kako je to bilo i pomaže sestri, ako je živa, da se prisjeti: „Rođene smo u Grbavcima, ali za vrijeme ofanzive na Kozaru živjele smo kod bake u Podgradcima odakle su nas potjerale ustaše u Staru Gradišku, a zatim u Jablanac gdje smo, na jednoj poljani, ostali dvadesetak dana. Poslije toga naše novo prebivalište bile su Uštice kod Jasenovca. Kada su mene odvojili u transport za Sisak, ostala si ti pod jednim napuštenim zaprežnim kolima. Mene je kasnije izvukla iz logora Marica Košutić iz Prelošce kod Siska kojoj sam mnogo zahvalna na brizi koju mi je ukazivala tokom čitavog rata. Sjeti se, mila moja sejo: imali smo veliku bijelu kuću sa lipama i bagrenjem u avliji. Na desnoj ruci, između velikog prsta i kažiprsta, imaš ožiljak. Kosa ti je bila kestenjasta, a sa desne strane zalizak na čelu“.

Živki Burazor iz Aginaca kod Bosanske Dubice oteli su iz naručja trogodišnjeg sinčića Božu, koga je njegova baka pronašla u septembru 1943. i donijela kući, i Zorku, kćerkicu koja je imala jedanaest mjeseci. „Dijete je bilo zdravo i lijepo, sa plavom kosicom i crnim veselim očima. Moja sestra Anka, na nekoliko dana prije nego što su je strijeljale ustaše u Grubišnom Polju, privezala je mojoj Zorki oko vrata malu ogrlicu od sitnih bisera. Da se ne izgubi.“

Jedna „Brazletnica“ od perla, navodno Dragica, oko deset mjeseci, dopremljena je transportom iz Siska na zagrebački kolodvor 26. septembra 1942, a „Perla“, crnomanjasta, sa plavim očima, rođena 1940. u nekom selu kod Bosanske Gradiške, našla je 4. novembra 1942. toplinu domaćeg ognjišta u zagrebačkoj porodici Stipetić iz Preradovićeve ulice. Tako je zapisano na logorskim karticama.

Kada je majka svojoj šestomjesečno djevojčici privezala oko vrata mali đerdan sa sedamnaest šarenih staklenaca, vjerovatno je mislila da će po tome, ako ostane živa, lako pronaći svoju djevojčicu. Duška Čeh, koja živi u Zagrebu, čuva đerdan, kao relikviju, ali za njom niko ne traga.

„Prvi osmjeh: Brigita Fistić dobila je ime u zagrebačkoj porodici koja ju je usvojila 1942. Ona ga i danas nosi“ — tako je pisalo ispod ove fotografije u prvom izdanju knjige.

Nevenka Kosorović, udata Kolamujić, poslije dugog traganja od tri brata našla je samo jednog — Boru i svoje rodno selo Vrioce pod Kozarom. Danas zivi u Sarajevu i podiže svog sina Emira. {97}

U drugom izdanju knjige autor može da objavi i ovu fotografiju sa novom legendom: imala je dvije godine kada su je u logoru oteli od majke. I evo, poslije 38 godina, Brigita Fistrić udata Knežević sada može da kaže svome sinu Igoru ko je ona: Mika Bundalo, rođena 1940. godine u selu Međuvođu pod Kozarom, kćerka Miće i Milice Bundalo, vratila se svome zavičaju.

— Fotografija predstavlja trenutak radosti: Miku su pred rodnom kućom dočekali brat Dragoljub i sestre Radmila, Nevenka i Gospava u avliji punoj njihove djece. (Gore desno)

Sudbonosni dokument: posljednji zajednički snimak porodice Subotić pomogao je malom Slobodanu da poslije 40 godina čekanja pronađe svoje najmilije. Predstavimo ih s redom: s lijeva na desno, stoje: Petra, majka sedmoro djece, ubijena u logoru Stara Gradiška jula 1942, drži u naručju kćerkicu Rosu, rođenu 1940, kojoj se u logoru Sisak zameo svaki trag. Mihajla, oca, strijeljale su ustaše 26. novembra 1941. sa još 164 domaćina iz Miloševa Brda, Sovjaka i Jablanice. Ispred roditelja stoje: Aleksandar, ubijen u Staroj Gradiški, Milja, Vuka i Mile, preživjeli ustaški logor u Jastrebarskom. Ispred njih sjede: Simeun, rođen 1937, izgubio život u logoru Jastrebarsko i Slobodan — Bodo, s prstićem u ustima, rođen 1939, koga su izvukle iz ustaškog logora u Sisku i spasile porodice Grubješić i Judaš.

— Božo Judaš, profesor geografije iz Petrinje, sada Slobodan Subotić iz Miloševa Brda pod Kozarom, dobio je pravi izvod iz matične knjige rođenih.

{98} Sjeti se, sejo, jablanova u našoj avliji

Mnoga ognjišta su zatrajana, porodice ostale bez najmilijih: očeva, majki, braće, sestara i druge najbliže rodbine. Poginuli su ili nestali u onim čestim „pretresima potkozarskih terena“, u ofanzivama i zbjegovima, u logorima od Jasenovca, Siska, i Zemuna od Trondhajma u dalekoj Norveškoj. Drugačije nije moglo biti ni s porodicom Veljka Milinovića iz Međuvođa, čija je kuća bila na Latinovića brdu. Supružnici Veljko i Bosa imali su četvoro djece: Nevenku rođenu 1927, Miloša — 1932, Dragu — 1935, i Dobrilu koja se rodila pred rat, januara 1940. godine. S njima je živjela i baba Milka, Veljkova majka. Rat je zapečatio i njihovu sudbinu: Veljko je, radeći kao pozadinski partijski aktivista, poginuo u februarskoj ofanzivi 1942. Baku su zaklali njemački fašisti, a Bosu i djecu otjerali su u logore. Najmlađem članu, maloj Dobrili, zameo se trag u nekom zagrebačkom prihvatilištu.

Dosadašnji pokušaji da se o njoj nešto sazna, nisu donijeli ništa osim nade da će sljedeće traganje biti uspješnije. Ono se podgrijava istrajnošću Kozare koja i poslije 40 godina traži i nalazi svoju djecu. Možda će Dobrila biti stotinu šezdeset deveto dijete koje će joj se vratiti.

I mi se nadamo da će Miloš Milinović pronaći svoju, u ratu izgubljenu sestru Dobrilu. Zato i donosimo isječak iz pisma koje je on. oktobra 1982. uputio autoru ove knjige:

„Poneka sličica iz djetinjstva ostaje nezaboravna u prisjećanjima. Čovjek joj se vraća čeprkajući po sopstvenoj prošlosti da bi dokučio ko je on, zapravo, gdje je rođen, odakle potiču njegovi korjeni. Ako je Dobrila živa, neminovno joj se nameću ta pitanja. Možda joj se razmišljanja o tome dotiču, makar i maglovite predstave o baki s naočarima, koja je zbog zauzetosti roditelja poljskim poslovima, bila najviše s djecom.

Ta baka Milka bila je naoko stroga žena, a teško se kretala. Najčešće je sjedila za šivaćom mašinom i tada bi joj mališani najradije prilazili. Bojeći se da ne zavuku prste u točak „singerice“ govorila je: „No, no“ i upozoravala na opasnost od točka dok se okretao. Pogled ispod naočara, a ponekad i prijetnja šibom, djelovali su smirujuće, ali zakratko: imala je više posla dok bi ukrotila dječji nestašluk nego što joj je ostajalo vremena za šivenje sukanja ili „fertuna“ nekoj seoskoj snaši.

Kad se nismo vrtili oko bake, igrali bismo se u dvorištu, ispod jabukovih stabala, čije su grane bile tako velike da su se ispreplitale sa granama drugog stabla u blizini. Mi stariji nadmetali smo se ko će brže i spretnije preko grane dospjeti na drugu jabuku i vratiti se istim putem. Dobrila je strahovala da ne padnemo: njena zabrinutost dovodila ju je ponekad i do plača.

Našem nestašluku pridruživala bi se i komšijska djeca, naročito kada bismo provjeravali snagu — bacanje kamena preko visokih jablanova u dvorištu pored puta. Tih „orijentira“, za mnoge putnike prema banji u Mlječanici, više nema. Odživeli su svoj vijek, ali su, kao

Braća traže izgubljenu sestru: Miloš Milinović (desno), rođen 1932. godine u selu Međuvođu pod Kozarom, i brat Drago, mlađi tri godine, još uvijek tragaju, zajedno s majkom, za svojom trogodišnjom Dobrilom. Braća pamte ofanzivu na Kozaru 1942. godine i rasulo svoje porodice, kao da je to juče bilo. Otac Veljko je poginuo kao partizan, baku Milku su zaklala njemački fašisti, a majka Bosu sa četvoro djece otjerali u logor. Trogodišnju sestru Dobrilu uzeli su iz jednog zagrebačkog prihvatilišta za djecu i od tada se o njoj ne zna ništa. Ovaj zajednički snimak braće nastao je 1943. godine u selu Gola, uz samu jugoslovensko-mađarsku granicu. Miloš je godinu dana kasnije od eksplozije mina koje su Mađari postavljali u graničnoj zoni, izgubio dva prsta na lijevoj ruci. Danas je novinar u listu „GLAS“ i živi u Banja Luci, a Drago sa majkom na ognjištu rodne kuće pod Kozarom.

{99} i čovjek, produžili svoje trajanje u potomstvu: iz njihovih panjeva izrasli su mladi jablanovi i dostigli gotovo istu visinu.

Da li je Dobrili ostalo u sjećanju bilo šta od toga? Muče li je one slike meteža u zbjegovima: mnogo svijeta, djece, život u planini, pod kolibama, i poslije toga tumaranje naroda koji je, idući nekuda, onih julskih dana 1942. godine, dospio u ruke ustaša.

U tom „hodu po mukama“ neizbrisivo je još mnogo toga: prelazak preko mosta u Dubici, sabirni logor na cerovljanskoj poljani, gladovanje i prokislost do gole kože, vagoni za stoku a narod u njima, klecanje i često zastajkivanje kompozicije i, najzad, istovar mase svijeta negdje u blizini Velikog Grđevca, odakle će krenuti u selo Crmošinu.

Izvjesno vrijeme boravili smo u Crmošini. Onda su nas ustaše opet pokupile, razdvojivši prethodno starije dječake od majki. Nekuda su ih odveli i o njima se nikad više nije ništa čulo. Tada sam imao desetak godina i majka mi je, za svaki slučaj, vezala maramu na glavu da bih ličio na djevojčicu. Možda mi je ta „maska“ pomogla da ne odem bestraga.

Sisak je bio naše posljednje zajedničko stanište. Strpali su nas u neke drvene barake: majke i djeca zajedno, potpuno goli, pripremljeni za šišanje. Obuzimao nas je stid, i strah. Nemoćni a istovremeno pritisnuti pitanjem: šta će biti s nama?

U sisačkom logoru su nas popisali: brat Drago i ja bili smo zavedeni pod brojevima 208 i 210. S nama je bio i rođak Ilija Latinović, takođe zabilježen pod nekim rednim brojem. Dobrilin broj nismo zapamtili, ali se može pretpostaviti da je mogao biti između, ili ispred, odnosno iza naših brojeva.

Logorske barake bile su pune tuge. Iznemogla, iscrpljena i bolesna djeca ležala su na podu i ujutro bi osvanula potrbuške, nepomična. Umrle su nekuda odnosili. Živjeli smo u ovom groznom prostoru sami, bez majki koje su bile u drugim barakama. Posljednjeg dana bilo im je dozvoljeno da budu s nama, ali je kraj tog susreta ostao u sjećanju kao velika bolna slika.

Rastanak, u vozu i oko njega jecaji, nijemi pogledi i mnoštvo ispruženih ruku koje su željele da posljednji put zagrle svoje najdraže. I to im je bilo uskraćeno. Skamenjene majke ustaše su surovo gurale u stranu, žureći da zabrave velika željezna vrata na vagonima, čija je lupa za trenutak nadjačavala jauke. Naša majka nije imala snage da nas isprati, noseći taj kamen na srcu i u Njemačkoj, kuda je otjerana na prisilni rad sa starijom kćerkom Nevenkom.

Duga kolona odmicala je ostavljajući mučan prizor na željezničkoj stanici. U vagonima je, takođe, bila tužna slika. Uplakana djeca tiskala su se oko rešetkastih prozorčića da bar vide svjetlost dana i udahnu svjež vazduh.

Tako smo gladni i žedni u zagušljivim „štalama“ dogurali do Zagreba. Ovdje opet barake i logorski život malih paćenika. Moja briga bili su Dobrila i Drago. Sjećam se, još jednom su nas popisivali, a sasvim maloj djeci stavljali su o vrat „privjesak“ — metalnu pločicu s brojem. Starijima su okačili kartonski.

Bila je hladna jesen, polovina oktobra. Izveli su nas napolje, oko nekih dugačkih stolova. Tu je obavljena „selekcija“: male su zadržavali, a nas nešto starije uputili u selo ondašnjeg koprivničkog kotora.

I danas mi je sve pred očima. Drago, Dobrila, Ilija i ja stojimo. Oko nas djeca vrište, otimaju se, ali nema pomoći. Došao je red i na Dobrilu: zaplakala je i ispružila ručice, molećivo zapomažući: „Mićo, nedaj me!“ Ništa nisam mogao da učinim. Odvojili su je i to je ostalo zauvijek kao opomena. {100}

Dobrila je tada imala nepune tri godine. Bila je razumna i kada bi je neko upitao kako se zove, odgovorila bi tepajući: „Doba“. Smeđe kose, plavih očiju, visokog čela, sa nešto „isturenijom“ donjom vilicom, djevojčica je najviše ličila na majku.

Nas četvoro iz porodice Milinović preživjeli smo kozarska stradanja i logorske patnje. Majka Bosa i sestra Nevenka vratile su se iz Njemačke. Sticajem srećnih okolnosti majka je još u zarobljeništvu saznala adresu porodice koje su mene i brata Dragu prihvatile, pomogavši nam da preživimo ratnu kataklizmu. Ja sam bio u Goli, kod porodice Volarić, a Drago u Novačkoj kod Kate Požgaj, sada nastanjene u Podravskom Novigradu.

Tako smo se, eto, sabrali poslije svega što nam je rat učinio. Nevenka živi u Sarajevu, ja u Banjoj Luci, a Drago s majkom u našem rodnom Međuvođu pod Kozarom. Svako ima svoju ličnu brigu. Zajednička je, međutim, Dobrilina sudbina.“

Bolesnička lista iz najvećeg zagrebačkog prihvatilišta na Ilici za 5.612 malih Kozarčana. Od 800 djece, koliko ih je prošlo kroz prihvatilište na Josipovcu, umrlo je 530 i pokopano na Mirogojskom groblju.

II DJECA IZ PAKLA {38}

{39} Na tavanu ispod stare kule

{46} Obračun sa smrću

{48} Miloševa priča

Mićina priča

Mirkova priča

{56} Suze u dječjoj kosi

{64} Zločin pod plaštom milosrđa

{76} Rođen na gubilištu

{80} Božidarka iz Velike Žuljevice

Moj brat

{88} Tražim bilo kog svog

{98} Sjeti se, sejo, jablanova u našoj avliji