I LICE KOZARE
{13} Sudbina djece, pogotovo u kataklizmama, oduvijek je najviše uzbuđivala svijet. Nacifašistička najezda i okupacija naše zemlje 1941. godine učinila je da tragična smrt desetina hiljada mališana, posebno na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske, preraste u najveću nacionalnu nesreću. U ustaškoj NDH, toj tvorevini njemačkog Rajha, za četiri godine (od aprila 1941. do aprila 1945), ubijeno je i na druge načine umoreno više od 40.000 djece, od kolijevke do 14 godina.
Svako četvrto je bilo sa Kozare.
Kada je pod zaštitom njemačkog oružja 10. aprila 1941. godine proglašena Nezavisna Država Hrvatska, pakleni plan o „definitivnom rješavanju srpskog pitanja“ već je bio sastavljen, a odmah zatim i ozakonjen. Sa koliko je nagomilane mržnje prema „nižoj rasi“ pripreman i izvođen veliki zločin vidi se iz sačuvanih dokumenata i izjava vodećih ličnosti ustaške države, koje su već tada imale programski karakter.
Ante Pavelić, ustaški poglavnik: „Iz slobodne Nezavisne Države Hrvatske biće iskorijenjen sav korov što ga je tuđinska dušmanska ruka bila posijala.“
Mile Budak, ministar za nastavu i bogoštovje NDH: „Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale prevesti na katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.“
Milovan Žanić, ustaški zakonodavac: „Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikoga drugog. I nema te metode koju mi nećemo kao ustaše upotrijebiti da načinimo ovu zemlju zbilja Hrvatskom i da je očistimo od Srba.“
Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih predstavnika NDH u Bosanskoj krajini, ovako je govorio: „Ove srpske cigane poslaćemo u Srbiju, jedne željeznicom, a druge Savom bez lađa. Nepoželjni elementi biće iskorijenjeni tako da će im se zatrti svaki trag i jedino što će ostati biće zlo sjećanje na njih. Svu srpsku gamad od 15 godina pa naviše mi ćemo poubijati, a njihovu djecu smjestiti u klostere i od njih će biti dobri katolici.“
Dionizije Juričević, ustaša i sveštenik u Pavelićevom i Artukovićevom vjerskom odsjeku: „U ovoj zemlji ne može niko da živi osim Hrvata, a ko neće da se pokrsti mi znademo kuda ćemo s njim. Danas nije grehota ubiti i malo dijete koje smeta ustaškom pokretu. Nemojte misliti što sam svećenik da ne mogu uzeti strojnicu u svoje ruke i tamaniti sve do kolijevke, sve ono što je protiv ustaške vlasti i države.“
Čitava teritorija NDH — 22 velike župe, 142 kotara i hiljadu opština s površinom od 103.000 kvadratnih kilometara i 6,500.000 stanovnika — zahvaćena je nemilosrdnim istrebljenjem Srba, Jevreja, Cigana a potom i drugih protivnika ustaškog poretka. „Čišćenje“ pojedinih krajeva u Baniji, Kordunu, Lici, Slavoniji, Sremu, Gorskom kotaru, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini — raseljavanje i progoni, hapšenje i zatvaranje u logore, pokrštavanje i fizičke likvidacije — poprimili su zastrašujuće razmjere.
Svi Srbi i Crnogorci, rođeni u Srbiji, morali su da napuste svoja ognjišta, mješoviti brakovi silom su raskidani. Srbima, Jevrejima i Ciganima odmah je ograničeno kretanje, zabranjena upotreba sredstava javnog saobraćaja, posjećivanje lokala, bioskopa, pozorišta; zabranjeno je bilo kupanje u banjama. Skidani su natpisi ćirilicom i sa nadgrobnih spomenika. {14}
U jednom od prvih akata NDH, Okružnici Ravnateljstva za ponovu, stoji: „Raseljavanje Srba mora se sprovesti na bezobziran način. Hapšenja i interniranja se vrše noću i danju bez predaha. Uhapšenik je dužan da se pripremi za trideset minuta. Imovina se oduzima i sa njom raspolažu ravnateljstva za ponovu. Gdje god je moguće hapsiti čitave porodice. Ne mogu biti pošteđene starije osobe, žene i djeca.“
Bio je to samo početak.
Prvim kuršumima mržnje ispaljenim 28. aprila 1941. godine u pripadnike srpske nacionalnosti iz Gudovca, Brezovice i još nekih mjesta oko Bjelovara, dat je signal poslije koga će mnogi krajevi ustaške države biti pretvoreni u stratišta na kojima su ubijana i djeca.
Sve ono negativno, patološko i zločinačko što je karakterisalo nacifašizam i njegove sluge dostiglo je vrhunac u genocidu nad djecom. Ubijajući nejač, krvnici su pokazivali najmračniju stranu svoga bića. Na najsuroviji način uništavali su živote dječaka i djevojčica, od kojih su mnogi bili još u pelenama.
Ubijali su ih Pavelićeve ustaše, njemački vojnici, četnici Draže Mihailovića, jurišnici 369 „Vražje“ i 13 SS „Handžar“ divizije, italijanski fašisti, pripadnici Hortijeve Mađarske i Čerkezi Prve kozačke divizije. Pri tom su primjenjivali metode koje po svireposti prevazilaze najveće grozote kakve se ne pamte u našoj i svjetskoj povijesti. Zaista u našem savremenom riječniku teško je naći odgovarajuće oznake kojima bi bilo moguće izraziti stepen nečovječnosti i groznomornost izvršenih zločina.
Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.
Kozara je postojbina čudesnih ljudskih sudbina. Osvajači su joj uvijek otimali slobodu, a ona se branila i ponovo dizala protiv nasilja, protiv okova i biča. U tom dugom i strahotnom rvanju goli život Kozarčanina bio je ubog i nesiguran kao plamen svijeće na vjetrometini.
Kozara se prostire na 2.500 kvadratnih kilometara. U 33.687 domaćinstava, uoči rata, živjelo je 199.289 stanovnika, i to 137.719 Srba, 32.613 Muslimana, 26.651 Hrvata i 2.306 Nijemaca, Ukrajinaca i Italijana.
Kozara, to je onaj kutak naše zemlje omeđen rijekama Sanom, Unom, Savom i Vrbasom, gdje su i djeca gledala smrti u oči.
Vijekovna borba za djecu, za svoj porod, bila je divovska i strašna. I žrtve Kozarčana bile su tolike da nikada nisu tačno izbrojane.
U anale monstruoznih ustaških zločina iz prvih dana okupacije upisani su „avgustovski pokolji“ 1941. godine izvršeni u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog, kada se narodni ustanak već bio rasplamsao u čitavom Potkozarju. Jedna ustaška bojna za 20 dana ubila je 6.000 ljudi i žena, a sa njima i 212 djece.
Tih dana ubijani su ljudi na sve strane, po dvorištima, na kućnim vratima i kapijama, po baštama i na prijedorskoj pijaci, na mostu i obalama Sane. Po krvavim ulicama ustaše su s pjesmom pratile kolone zaprežnih vozila pretovarene svojim žrtvama.
Dušanka Radišić, djevojčica iz Rudica kod Bosanskog Novog, izranavljena, preživjela je ustaški pokolj: „U avliji kuće Đoke Oljače, klali su nas kao ovce, ubijali maljem, krampom i sjekirom. Kuća i sve pomoćne zgrade, a naročito prostrana kolnica, bile su ispunjene leševima. Kada su majke molile da ne ubijaju djecu, ustaše su činile suprotno. Prvo su klale djecu, a onda roditelje. Tako su dotukle i Mitra Oljaču, a on je vikao: 'Živjela Srbija! Ne možete nas sve poklati. Ostaće neko da i vama sudi za ovakva zlodjela'.“
Narod Kozare je listom krenuo u ustanak 1941. godine.
Da bi uništio partizanski odred i čitavo područje očistio od stanovništva, koje je u cjelosti bilo uključeno u narodnooslobodilačku borbu, neprijatelj je pretresao svaki kutak Kozare i Prosare.
Na partizanski odred „Dr Mladen Stojanović“ koji je imao 3.500 boraca i zbjeg od 80.000 ljudi, žena i djece, krenulo je 10. juna 1942. godine na Kozaru 40.000 neprijateljskih vojnika i počela je nezapamćena bitka {16}
Narod se povlačio ispred fašističke najezde pod okrilje Kozare i zaštitu partizanske vojske.
Sav svoj bijes zbog neuspjeha ofanzive na Kozaru. Neprijatelj je iskalio na nenaoružanom narodu {17}
Nijemci i ustaše masakrirali su u dolini rijeke Mlječanice 450 ranjenih boraca i omladinu koja ih je nosila. Zarobljenih partizana na Kozari nije bilo.
Potkozarje u ljeto 1942.
U selu Čitluku živjela je velika porodica Jandrića. Tog jutra kada su ustaše upale u kuću Mikana Jandrića, njegov najmlađi sin stajao je u stalku. A onda, kao da se nebo sručilo na majku — zlikovac je sjekirom odsjekao dijetetu obje ruke. Tada su ustaše ubile Ljubu, Vukašina i Ružu Jandrić, a sve troje su imali samo 11 godina.
I u Vodičevu je tada sve gorilo. Planule su kuće i žita, zgrade, sjenokosi i plotovi. Majka Pere Ćurića nije mogla da pobjegne sa petoro unučadi. Zaklali su ih. Milja Knežević sakrila se u kacu, ali njen otac Mirko to nije mogao. Ustaše su ga zaklale i bacile u živicu. Milja je to vidjela. Zlikovci su ubili dvogodišnje unuče Stoje Radman iz Vrbaške, zatim njenu kćerku, a na kraju i nju. Jovanku Sukalo prvo su prisilili da gleda kako joj umiru troje djece. Najstarije je imalo devet godina. U zaseoku Vurune ubijene su 84 osobe, a među njima 24 djece poklano je u jednom podrumu. U selu Koturevima ustaše su ubile dvoje djece Sime i Koviljke Kondić. Blagoja je imao tri godine, a Mira šest mjeseci kada ju je zlikovac nabio na bajonet i nosio kroz selo.
Nizali su se zločini pod Kozarom jedan za drugim.
Tako su ustaše, predvođene zloglasnim Maksom Luburićem, sravnile sa zemljom selo Draksenić nadomak Jasenovca. Stravičan masakr izvršen je 13. i 14. januara 1942, kad je u seoskoj crkvi ubijeno 208 stanovnika, među kojima i 85 djece. Eve kako su ovo ustaško „natjecanje u krvi“ opisali preživjeli svjedoci — Anka Pavković, Anka Lukač i Mira Blagojević:
„Crkva je bila puna leševa, a krv je dostizala do vrha cipela. Na samom oltaru bila je naslonjena, kao da spava, ubijena žena Nikole Dračine. Pred crkvom, naslonjena na tarabe, ležala je Marta Vrnić sa dvoje djece. Obe dojke bile su joj prorezane i kroz njih provučene ručice njene djece. Dječje ruke bile su vezane žicom. Malo dalje od Marte ležala je Desa Lončar i njeno dijete nabijeno na kolac.“
Kozara čuva uspomenu na jedan od najmonstruoznijih ustaških zločina, izvršen 7. februara 1942, kad je ubijeno 2.300 stanovnika Drakulića, Motika i Sargovca, sela pokraj Banja Luke. Vrhunac divljaštva ustaše su ispoljile u pokolju 551 djeteta:u Drakuliću 294, Motikama 207 i u Sargovcu 50. Ustašku Pavelićevu tjelesnu bojnu u ovom zločinu predvodio je Miroslav Filipović-Majstorović, kapelan samostana u Petrićevcu. Ovaj krvnik imao je još jedno ime — Fra Sotona. Dobio ga je u Jasenovcu, kao jedan od logornika. Kada je zaklao sedmogodišnje dijete Đure Glamočanina, s krvavim nožem u rukama Fra Sotona je hrabrio neodlučne: „Ovo ja u ime boga pokrštavam izrode. Ustaše, slijedite moj put! Sve grijehe uzimam na svoju dušu!“
Mile Todorović, kome je u ovom pokolju ubijena čitava porodica, priča: „Došao sam kući, a ona pusta. Samo u štali krave riču. Kada sam izišao, čuo sam neko čudno krčanje. Prišao sam bliže i vidio gomilu poubijanih. Stojan Srdić, sasječen i iskrvavljen, sjedio je i ječao. Od jednog malog leša učinilo mi se da je moja najmlađa kći. Onda sam se onesvijestio.“
Nikakvi zločini nisu mogli da zaustave kozarski narod koji je listom krenuo u ustanak 1941. godine. U proljeće 1942, kad je devet miliona fašističkih vojnika mrvilo Evropu, u samom središtu NDH Kozara je postala slobodna partizanska oaza.
Tada su hroničari zapisali da su se u udobnim salonima ljetovališta u Opatiji, 2. marta 1942, sastali njemački, italijanski i ustaški generali, pod komandom feldmaršala Kajtela, i dugo vijećali nad ratnom kartom Kozare.
Prema „Opatijskom protokolu“ i savjetovanju u štabu njemačkih oružanih snaga u Arsakliju u Grčkoj, 20. maja 1942, odlučeno je da se „ustaničkom pokretu na Kozari definitivno slomi kičma“. Samo tri dana kasnije, 23. maja 1942, u štabu komandujućeg generala Badera u {18} Beogradu, postavljene su smjernice za ovu operaciju: „U zapadnoj Bosni živo je porasla partizanska djelatnost na prostoru Banjaluka-Prijedor-Bosanski Novi koja mora što prije da bude likvidirana radi čuvanja njemačkih vojno-privrednih interesa“. Za izvršenje ovog zadatka formirana je „Borbena grupa zapadna Bosna“ („Kampfgruppe Westbosnien“) Štab borbene grupe sastojao se od 29 oficira njemačkog Vermahta i pet funkcionera ustaške NDH. Za komandanta operacija na Kozari postavljen je Fridrih Štal, general-major, koji je „kao mladi poručnik austro-ugarske vojske omrznuo slovenske varvare“. Ubrzo zatim uslijedila je naredba o početku najveće ofanzive koja je te godine vođena protiv partizanske vojske.
Taj dan, 10. jun 1942, Kozara neće nikad zaboraviti.
Po njemu i danas Kozarčani računaju vrijeme, šta je bilo prije, a šta poslije njemačko-ustaške ofanzive.
Na Kozaru i njen odred, na 3.500 partizana (300 je bilo ranjeno) naoružanih sa 3.000 pušaka i 170 mitraljeza, četiri minobacača i dvije haubice, dva tenka marke „Hočkins“ i jednim avionom Franje Kluza, na 934 partizanska odbornika, na omladinu što je stajala kao jedan u rezervnim četama, na narod Potkozarja i kolibe od pruća, u zbjegovima rasutim oko izvorišta Gračanice i Mlječanice, Bukovice i Rakovice ili po proplancima Mrakovice i Bijelih voda — na takvu Kozaru krenula je sila od 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaško-domobranskih snaga, 2.000 četnika Draže Mihajlovića (grupe Drenovića i Marčetića) što je sa ojačanim okolnim garnizonima i pomoćnim jedinicama iznosilo oko 35.000 vojnika opremljenih najsavremenijim naoružanjem drugog svjetskog rata.
Sem toga, borbena grupa je raspolagala snažnim i dobro organizovanim obavještajnim aparatom, kojim su rukovodili članovi Štalovog štaba Plume i Konopacki i u kojem je značajnu ulogu imao i mladi poručnik Kurt Valdhajm. U 17 punktova raspoređenih u naseljenim mjestima oko područja operacija, obavještajci su raspolagali sa više radio-stanica i jatom od 120 golubova pismonoša dopremljenih iz Beča. Za pretres Kozare i otkrivanje partizanskih skloništa iz Beograda je dovedeno 35 pasa tragača i njihovih vodiča, a iz Berlina je poručeno još toliko pasa, „neophodnih za potrebe ovog operacionalnog područja“.
Nezapamćena bitka trajala je dvadeset pet dana i noći. U njoj su se istopile partizanske snage, čitave čete su izbrisane iz brojnog stanja Kozarskog odreda.
Ali, Kozara nije pala.
„Gusta pomrčina pritisla je naše položaje kada nam je svima zasato dah od uraganske vatre. Prvi talas napadača privukao se kroz gustu travu i žbunje do naših redova. Partizani su hvatali za cijevi naših mitraljeza prije nego što su mogli da opale i jedan metak. Pojavili su se iznenada i nečujno. I tada je otpočelo ono najstrašnije, što je svakome od nas sledilo krv u žilama. Muškarci, žene i djeca sa neshvatljivom upornošću nasrnuli su na naše položaje. Bio je to pravi pakao i čudim se kako smo izdržali. Partizani su čak i na borna kola išli sa bombama i puškama, upravo kao mravi su navirali“, zapisao je o proboju obruča na Kozari Kurt Neher, ratni dopisnik 714. njemačke pješadijske divizije.
Kada je neprijatelj poslije proboja obruča, uvidio da ne može uništiti Kozarske partizane, sav bijes iskalio je na narodu Potkozarja.
Posebnim smjernicama regulisan je postupak prema stanovništvu koje se mora temeljno očistiti i naseliti „pouzdanijim življem“, što je trebalo da sprovede ustaški opunomoćeni ministar dr Oskar Turina, jedan od članova Štalovog štaba. Iz smjernica i Štalovih naredbi jedinicama očigledna je, kao u ogledalu, namjera da se područje Kozare sasvim opustoši:
„Sva lica zatečena u borbi strijeljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre; muškarce iznad 14 godina otpremiti u koncentracione logore. Pri pokušaju bjekstva bez milosti upotrijebiti vatreno {19} oružje; mlade žene i djevojke, prema zapovijedi Firera, transportovati na rad u Njemačku; starije žene i djecu raseliti ili otpremiti u Jasenovac 'koji može primiti neograničeni broj zatočenika'. Tko osobe koje dolaze iz Kozare i Prosare propusti ili nakon zarobljavanja oslobodi, biti će stavljen pred radni sud.“ To je samo jedan izvod iz njemačko-ustaških naredbi i uputstava za vrijeme borbi na Kozari.
Dara Baranović sa 29 ožiljaka od uboda nožem preživjela je ustaški pokolj stanovnika sela Palančišta, ali njena djeca, četvorogodišnja Radoslavka i dvogodišnji Boško — nisu.
U jednom od sedam kozarskih zbjegova.
Kozarčani u zbjegu imali su samo jednu želju i jednu misao: odbraniti Kozaru.
—U Mlječanici 4. jula 1942, uoči proboja obruča oko Kozare. {20}
U vrijeme žestokih okršaja od 10. juna do kraja jula 1942, sve je bilo pod komandom Štalovog štaba, kada su svi zakoni i sve norme o ponašanju ljudi prestali da vrijede. Svi Kozarčani sa područja operacija bili su izloženi najsvirepijem uništenju. Hajka na ljude, na sve živo što se našlo u Kozari, pokazala je u punoj mjeri zvjersko lice nacizma. Ubijani su ljudi, žene i djeca u svakoj kozarskoj avliji, čak i starci u bolesničkim posteljama. Evo nekoliko fragmenata iz izvještaja njemačko-ustaških jedinica:
„Grupa 'Putlić' čisteći prostor oko Cikota zarobila je 24 partizana i deset sumnjivih. Grupa 'Borovski' dostigla crtu Babinac—Marini. Gubici kod neprijatelja: 47 mrtvih i 36 zarobljenih. Strijeljano za odmazdu 57 partizana i dvije žene: Grupa 'Vedel'; Da bi se dokumentovalo prisustvo njemačkih trupa, čete će ponovo prodrijeti u prostor Marini i tući sve što se tamo nalazi (ljudi, žene, djeca); Prva i Druga ustaška bojna: Nađeno 140 mrtvih partizana, uhvaćeno 14 žena, 13 djece i 169 grla stoke; Ustaška bojna 'Devčić' naišla kod Moštanice na grupu od 20 partizana i u borbi ubila 18 a dvojicu zarobila: Treći gorski zdrug u čišćenju prostora zarobio 83 osobe; Ustaška bojna potpukovnika Simića: ubijeno 17 muškaraca, šest žena, 11 djece i zaplijenjeno 38 volovskih zaprega, 56 krava i 138 grla razne druge stoke.“
Dara Banović je živi svjedok pokolja 300 duša, mahom žena i djece. Samo jednom Dara je smogla toliko snage da ispriča svoju sudbinu: „U sam zalazak sunca došle su ustaše. Kada su nas istjerali, moja mala Radoslavka je prošaputala: 'Draga majo, oni će nas pobiti!' Tako je i bilo. Na gomilu poklanih počeli su slagati i nas. Od trećeg udarca nožem ja sam pala, ali svijest nisam izgubila. Najstrašnije mi je bilo kad sam gledala kako ubijaju moju djecu. Radoslavku, koja je imala četiri godine, udarili su nožem u vrat i bacili pored mene. Dvogodišnji Boško, srce mamino, iako izboden, još je plakao. Dotukli su ga na meni. Tada, kad su primjetili da sam još živa, boli su me noževima i ja ne znam koliko je to dugo trajalo. Na sebi imam 29 ožiljaka.“
U Drageljima, malom partizanskom selu pod Kozarom, Nijemci ustaše ubili su sve uhvaćene žene i djecu, jer odraslih muškaraca nije bilo. I kuće su sve spaljene. Vukosava Galić sa dvoje male djece ubačena je u kuću koja je dogorijevala; Grozda Adžić, vezana za kućni prag, bila je prisiljena da gleda svoju bebu kako gori zajedno sa krevetićem, dok su drugo dijete ustaše gušile u jami zagašenog kreča. Malog Momira Galića zaklali su u dvorištu, a Vidosavu Obradović sa troje djece na drvljeniku. I tako redom, sve dok nisu ubijeni 31 majka i 21 dijete.
Pohvala generala Štala upućena 18. jula 1942. borbenoj grupi „Zapadna Bosna“ za izvanredan uspjeh u razbijanju partizanskih snaga na Kozari i Prosari duboko je utisnuta u najkrvaviju hroniku kozarskog naroda. U njoj se, između ostalog, navodi: „Današnjim danom završen je poduhvat borbene grupe na prostoru Kozare i Prosare. Cjelokupno stanovništvo opkoljenog područja je iseljeno i tako izvršeno temeljno čišćenje prostora radi stvaranja mira i reda na ovom području koje je za Njemačku strateški i gospodarski od izuzetne važnosti.“
Nije to bio posljednji čin kozarske drame.
Kada je potpuno opustošeno 150 potkozarskih sela, uslijedila je pljačka po zapovijedi Pavelića i njegovog ministra Oskara Turine: prikupljanje stoke i poljskih plodova. Samo u prvom naletu odvučeno je sa područja Kozare 25.363 grla stoke i 116.750 metričkih centi žitarica.
Njegove oči govore: da niko živ s njim ni do logora nije stigao.
Tužna kolona i njeni pratioci.
„Ko li će ove godine kositi, ko li će cure prositi?“ — Skender Kulenović: „Stojanka majka Knežopoljka“. {21}
U dvanaest Sabirnih i koncentracionih logora neprijatelj je za vrijeme ofanzive, u ljeto 1942, zatvorio 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.000 djece.
Svi putevi sa Kozare vodili su tada u sabirne i koncentracione logore — Staru Gradišku, Jasenovac. {22}
Svako drvo na Pašinim konacima danas je spomenik. Ovdje je uhvaćen i ubijen jedan zbjeg u julu 1942. Na mjestu zločina sve je bilo razbacano. Komadi hljeba sa dječjim zastruzima sira, torbe i korpe, zavežljaji i bošče, bočice sa mlijekom i poneka cucla. Desa Topić, majka prvoborac, izbrojala je tu trinaest praznih kolijevki. Bile su preturene, a perje rasuto po lišću. Kraj njih su ležala dječja tijela izbodena bajonetima.
Nijemci i ustaše vjerovali su da će masovnim terorom uništiti buntovnu Kozaru. Zločin nad stanovništvom, a naročito nad djecom, imao je, međutim, sasvim suprotno dejstvo. Nad praznim kolijevkama zaklinjali su se preživjeli kozarski borci. O tome svjedoče riječi narodnog heroja Boška Šiljegovića, izgovorene borcima desetkovanog partizanskog odreda poslije sedamdeset dana neravnopravnih bitaka na Kozari:
„Vidite li one kolijevke, vidite li ono perje što vjetar nosi? U njima su ležala naša djeca. Neprijatelj ih je ubio ili otjerao u logore smrti. Tom neprijatelju objavljujemo rat do istrebljenja. Kozara nije uništena, ostao je odred. Mi smo svjedoci.“
Toga dana, 19. avgusta 1942, sa Paleža, legendarnog visa na Kozari, odjeknuli su i stihovi. Skender Kulenović, borac i pjesnik, sa jednog panja na proplanku prvi put je izgovorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“, poemu narodnog prkosa i bola.
Narod uhvaćen na Kozari Nijemci i ustaše sabili su u koncentracione i sabirne logore u Prijedoru, Kostajnici, Cerovljanima kraj Dubice, Novskoj, Paklenici, Jasenovcu, Uštici, Mlaki, Jablancu i Staroj Gradiški — ukupno 68.600 Kozarčana. Među njima je bilo 23.858 djece.
Na času „prevaspitavanja“: djevojčice sa Kozare u ustaškom logoru za djecu u Reci kraj Jastrebarskog.
Ono što su djeca sa Kozare doživjela u ustaškim logorima predstavlja jedinstven primjer ljudskog stradanja. O tome govore mnogobrojna dokumenta i svjedočanstva preživjelih.
Sve je isplanirano po zamisli Hajnriha Himlera i njegovo razrađeno uputstvo od 25. maja 1942. godine glasi: „Akcije protiv osoba koje pomažu partizanima u Jugoslaviji moraju biti nemilosrdne. Muškarce iz osumnjičenih porodica, pa čak ako se radi i o čitavim plemenima, treba bez izuzetka, strijeljati. Djecu strijeljanih bandita treba oduzeti njihovim majkama i smjestiti u njemačke provincije kako ih one ne bi odgajale u mržnji prema Nijemcima. Majke ćemo poslati u koncentracione logore. Bez milosti moramo ostvariti naš plan kolonizacije.“
Ustaše su, međutim, na primjeru djece sa Kozare daleko prevazišle svoje gospodare.
Natporučnik Šmit Zabierov, stalni njemački predstavnik u logoru Stara Gradiška, angažovan na preuzimanju radne snage za vazduhoplovne tvornice u Njemačkoj, u svom izvještaju od 12. juna 1942, između ostalog, navodi: „Zatočenici koji se tamo nalaze registruju se od pravoslavaca i uprava nije mogla da pruži nikakve podatke o njihovom broju, ali se cijeni na više hiljada, pretežno žena i djece. Do sada je prebačeno u Njemačku za rad u poljoprivredi 2.500 osoba. Kako se mogu uputiti obitelji sa starijom djecom, ona najmanja su prepuštena brizi hrvatske države. Nužna posljedica toga je, znači, odvajanje. U jednom dvorištu vidio sam stotine djece, već odvojene od njihovih majki, kako čekaju na svoju dalju sudbinu. Sanitarnih uređaja nema, djeca leže na dvorištu pod vedrim nebom i vapiju za vodom i hranom.“
Iz obimne građe svedočanstava o masovnom stradanju djece u ustaškim logorima, datih neposredno poslije rata, izdvajamo samo neka koja se odnose na djecu sa Kozare:
Vladimir Mijatović, dijete logoraš: „Imao sam 12 godina kada sam iz Dubice sa majkom i sedmogodišnjom sestrom dotjeran u Staru Gradišku. Ustaša Ante Vrban naredio je da predamo sve vrijednosti koje imao, novac i druge dragocijenosti. Jednu ženu, u čijim je opancima pronađeno nekoliko kuna i zlatnika, Vrban je pištoljem ustrijelio u čelo, rekavši da će svako tako proći ko pokuša da nešto sakrije. {23}
Kroz dječji logor u Jastrebarskom prošlo je 3.336 djece — Mali Kozarčani na času preobraćanja u „janjičare“ ustaške mladeži.
Živima za pamćenje: Stravično ogledalo ustaških zločina pod Kozarom {24}
Mjesec dana poslije neprijateljske ofanzive: narod na smotri preživjelih boraca Kozare.
Josip Mažar Šoša, drugi sleva, legendarni heroj sa Kozare, i Đurica Pavić, njegov kurir, sada pukovnik Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva
Jovan i Draginja Katić iz sela Međuvođa pod Kozarom, za vrijeme neprijateljske ofanzive 1942, izgubili su dva sina. Onda je majka zatražila preostale sinove, Milinka i Lazu, i uputila ih u Petu kozarsku brigadu. — Milinko, prvi slijeva, sada pukovnik JNA, a Lazo je auto-mehaničar u Han-Pijesku. {25}
U 'Kuli smrti' gdje smo smješteni, čitav prostor je bio ispunjen do posljednjeg mjesta ženama i djecom. Ubrzo zatim ustaše su tražile od svih onih koji imaju djecu da ih predaju. Tada je nastala teška i mučna situacija koja se ne da opisati. Djecu su silom odvajali od matera. Kada su i nas potjerali iza zidova, čuli smo samo jauke i zapomaganja. Od tada nismo vidjeli našu majku. Otjerali su nas u dječji logor u Sisku, odakle smo imali sreću da izvučemo žive glave.“
Mara Vejnović-Smiljanić, kao mlada djevojka logoraš ovako je doživjela agoniju djece u Staroj Gradiški, juna 1942: „Užasni krici ljudskog bola, jada, nemoći i izbezumljenosti čuli su se u logorskom prostoru kada su ustaše otimale majkama malu djecu. Obično bi grupe ustaša, s bajonetima na puškama, satjerale majke sa djecom u krug. Najprije su tražili da se odvoje majke i djeca dobrovoljno, a kada to nisu mogli postići, silom su ih razdvajali. Djeca i majke su se čvrsto zbijali jedni uz druge i zapomagali. Pojedine majke skakale su na gole bajonete i padale pred njima. Potom su djecu ubacivali u veliku logorsku zgradu. U pojedine sobe satjerivali su i po 50 djece, koja su u taj prostor mogla stati jedino u uspravnom položaju. Nekoliko opatica (časne sestre) išle su od sobe do sobe s nekom tekućinom u kanticama i kistovima mazale djeci usta. Govorile su da je to tekućina za ublažavanje žeđi. Međutim, poslije kraćeg vremena djeca su počela da se previjaju od bolova, da dozivaju majku, oca, sestru, brata. Jauci i krici postajali su sve užasniji. Dječja tijela su se povijala i padala, a kako mjesta nije bilo, rušila su se jedno preko drugoga. Izmiješale su im se ruke, noge, glave. Njihove usne su bile žive rane. Umirala su u najtežim mukama i vapajima. I to je trajalo danima. Logorašice, koje su ustaše za to odredile, trpale su u deke mrtvu djecu i odnosile na mjesto određeno za leševe.“
Jelka Cihaber iz Zemuna, zatočenica ženskog logora u Staroj Gradiški, zapisala je: „Najveći broj djece sa Kozare odvojen je od roditelja i smješten u posebne odaje logorske ekonomije. U neopisivo teškim uslovima djeca su brzo fizički smalaksavala i postajala plijen svakojakih zaraznih bolesti. Pored toga ustaše su masovno likvidirale ovu djecu tako što su u nešto obilniju hranu dodavale izvjesne količine masne sode.“
Dragica Klikić-Filipović, koja je u logoru Stara Gradiška provela više od dvije godine, ovako opisuje stradanje djece: „U ljeto 1942. godine više puta se punio i praznio logorski prostor narodom sa Kozare koji je ovdje dotjerivan sa svom svojom pokretnom imovinom. Na jednoj čistini unutar logora vršeno je razvrstavanje, oduzimana imovina i odvajanje djece od roditelja, žene od muškaraca. Odatle su se danima mogli slušati samo jauci. I žene su razdvajane u dvije grupe: sposobne za rad u Njemačkoj na jednu stranu, koje su kamionima prebacivali na željezničku stanicu, a starije i nemoćne su izvodili iz logora na mjesta određena za likvidacije. Njihovu krvavu odjeću smo danima prale i sortirale u skladištu. Odvojenu djecu u prljavim prostorijama brzo je zahvatila krvava dizenterija. Ležala su nepomično i mrtva i živa zajedno. Umiralo ih je i po dvadesetoro dnevno. Bilo je tu djece od nekoliko dana i do 14 godina. Ante Vrban, koji je nadzirao čitav logorski prostor, naredio je jednoj grupi zatočenica da prenose djecu u neke druge prostorije. I dok su žene u ćebadima prenosile djecu i trpale jedno na drugo, Vrban je s pištoljem u ruci stajao pored njih. Sva ova djeca su iste noći pogušena plinom. Žene koje su bile primorane da prenose ovu djecu, a među njima i Džordana Mandić-Fridlender, koja sada živi u Izraelu, dugo poslije toga nisu mogle doći k sebi.“
Evo kako je Džordana Fridlender opisala svoje najteže dane u Staroj Gradiški: „U srpnju 1942. sa Kozare je pristizalo u logor i po 5.000 žena i djece. Ustaša Ante Vrbah odredio je nas 20 zatočenica hrvatskog ženskog logora da se brinemo o djeci koja će, navodno, biti ustaška mladež. Bilo je užasno gledati majke kada su im otimali djecu i gurali na jedan ispražnjen logorski prostor. Jednog jutra nam je naređeno da pokupimo djecu što su preko noći ozebla i po njima pala rosa i da ih {26}
Ni djeci nisu vjerovali: između njih i odraslih razlike nije bilo.
Iza njih je ostalo pusto Knešpolje.
„Svatri ste mi nà sisi ćàpćala — joj blagodatno sunce knešpoljsko!
Svatrojici povijala nožice sam rumene u bijele povoje lamene.
svatrojici sam prala jutrenje tople pelene...“
Skender Kulenović: „Stojanka majka Knežopoljika“.
Diana Budisavljević, Zagrepčanka, „srce i mozak“ jedne od najhumanijih akcija NOR-a kojom je 1942. godine iz ustaških logora spaseno 12.000 malih Kozarčana. Ova hrabra, umna i plemenita žena, porijeklom Austrijanka, u svom dnevniku opisala je 140 dana dramatične bitke za djecu i tako ostavila potresno svjedočanstvo o besprimjernom stradanju više od 23.000 dječaka i djevojčica sa Kozare. — Diana je umrla 1978. godine u Insbruku.
{27} prenesemo u prostorije prizemne zgrade koja se nalazila neposredno uz zloglasnu Kulu. Prenosili smo ih i po petnaestoro u jednom ćebetu. Sobe smo napunile i preko metra visine, trpajući jedno na drugo. I dok smo mi išle po sljedeću turu, ona već donesena su se razmilela tako da nismo mogle proći kroz vrata a da ih ne pogazimo. Za jedno dijete koje je ležalo pored vrata sa nožicom preko praga, Vrban mi je doviknuo: 'Gurni ga, nije ti ga majka rodila'. I dok sam se ja kolebala kako da to učinim, on je zgrabio dijete za nogu i lupio dječjom glavom po sobnom zidu. Kada su prostorije napunjene tako da se više nije moglo ugurati nijedno dijete, Vrban je donio ciklon. Poslije toga, nedaleko od logora, grobari su iskopali 11 velikih raka u koje su pokopana ugušena djeca. Inače, grobari u Staroj Gradiški mogli su da žive najduže 14-20 dana. Onda su i oni ubijani.“
Marijana Amulić, takođe zatočenica ženskog logora u Staroj Gradiški, svjedočila je o ovom zločinu: „Toga dana u logor su došli Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković sa grupom nama nepoznatih ustaša. Razlog te posjete bio je oduzimanje djece od roditelja. Užasavajuća vriska majki i plač djece. Slika je bila stravična, porazna. Veća djeca su bježala, pokušavala da se sakriju. Nastalo je zvjersko batinanje, kundačenje. Žene su bile izbezumljene, tukle su se sa ustašama za svoju djecu. Sve je bilo uzalud. Djeca su ležala bespomoćna, bez snage za plač. Umirala su polako i tiho. O njima se brinulo dvadesetak logorašica, bespomoćnih kao i djeca što su bila. Kada nam je naređeno da smjestimo djecu u dvije prostorije jedne prizemne zgrade u krugu logora, Ante Vrban, ustaški poručnik u zapovjedništvu logora, zalijepio je prozore sa papirom i s maskom na licu ubacio u prostorije sa djecom cijankalij. Potom je zalijepio i ulazna vrata. U logoru je poslije tog jezivog umorstva zavladala užasna tišina. Na sve nas je pala neka mora, hodale smo pognutih glava, za čitav život osuđene da nosimo u sebi teret svirepog uništavanja djece sa Kozare.“
I Marija Čizmak bila je očevidac stradanja djece u zloglasnoj starogradiškoj Kuli. Godine 1945. ispričala je ovu jezivu priču Jani Koh, zagrebačkoj književnici: „Noću su došli koljači, Karamarko i Orešković. Karamarko je obilazio djecu sa dugim koljačkim nožem i klao ih tako da je svakom zario oštricu duboko u grlo. Dijete nabodeno na nož odbacivao bi koliko je dalje mogao i tako se oslobađao od svoje žrtve. Manju djecu Orešković je davio rukama ili ih je hvatao za noge i udarao više puta o grede tavana. Krv i mozak cijedili su se niz zidove. Njihove proklete ruke bile su krvave do lakata. Nevina dječja krv cijedila im se niz hlače i čizme. Gazili su preko živih i preko mrtvih. Pucale su dječje kosti. Najstrašnije je bilo to što su djecu klali, davili i ubijali pred očima onih koji su čekali da i sami dođu na red.“
Jasenovačko stratište, to nepresušno jezero bola, koje se od Krapja do Stare Gradiške prostire na površini od 210 kvadratnih kilometara, progutalo je više od 10.340 dječaka i djevojčica čija su imena do sada utvrđena. Među njima je 5.683 malih Kozarčana.
Međutim, koliko je tačno ubijeno djece u Jasenovcu, gdje je granica između života i smrti bila potpuno izbrisana, vjerovatno se nikada neće saznati. Ali, već sada se pouzdano zna da su u ovom paklu smrti bile najstrašnije.
Kako su se ustaški zločinci sadistički iživljavali nad djecom pokazuje zapis sa svjedočenja Ljube Vranješa, logoraša iz Jasenovca: „Jedna žena držala je na grudima dijete staro možda šest mjeseci. Naišli su Ljubo Miloš i Ante Vrban. Miloš se obratio ženi:
— Molim vas, da li bi ga dozvolili meni?
Uzeo je dijete i počeo govoriti kako je lijepo. Onda se okrenuo Anti Vrbanu i komandovao:
— Na gotovs!
Vrban je izvadio kamu, a Ljubo Miloš je bacio dijete u vazduh i ono je palo na isukani Vrbanov nož. Majka je vrisnula i potrčala prema {28} djetetu, ali ju je Ljubo Miloš presreo, zgrabio za kosu i zaklao. Onda se Ljubo Miloš okrenuo prema meni i upitao:
— Da li si nešto vidio i čuo?
Rekao sam da ništa nisam vidio. Miloš je onda viknuo da se gubim na posao i ja sam se brzo udaljio, preneražen i prestrašen.“
Na suđenju Ljubi Milošu, jednom od najkrvavijih komandanata jasenovačkog logora, 13. jula 1948, jedno od pitanja sudije bilo je:
— Šta se radilo i kako se postupalo sa djecom?
— Ona su takođe likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru sa Fra Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle.
— Zašto?
— Jer dijete ima mnogo jači život nego odrastao čovjek.
— Kako je on to znao?
— On je to radio — rekao je Miloš.“
Identična sudbina pratila je djecu sa Kozare razbacanu po ostalim — sabirnim centrima jasenovačkog gubilišta. Krajem juna i početkom jula 1942. njihov raspored je bio sljedeći: Novska 700; Uštica 4.000; Mlaka i Jablanac 5.680; Cerovljani 5.000 i Prijedor 2.450.
U julu 1942. više od 16.500 Kozarčana protjerano je u Slavoniju, Moslavinu i Bilogoru. Najteže su prošli oni koji su se našli u Požeškoj kotlini. Sredinom avgusta 1942. Maks Luburić, zapovjednik logora u NDH, sa jasenovačkim ustašama, počinio je strahovite pokolje po slavonskim selima u kojima su se nalazili prognani stanovnici Potkozarja. Tom prilikom ubijeno je 1267 Kozarčana. U Noskovačkoj Dubravi nalazilo se više od 300 žena i djece iz Knežpolja. Za kratko vrijeme ovdje je stradalo 88 djece. U selu Piskovcima je 15. avgusta 1942. spaljeno 70 žena i djece sa Kozare. U „čišćenju“ sela Bolomače, pored većeg broja mještana, ubijene su 32 majke sa djecom iz Potkozarja.
Jedan od najvećih ustaških zločina u Slavoniji izvršen je u selu Sloboštini. Ovdje je 16. avgusta 1942. ubijeno 1.368 žena i djece, od kojih je 1.165 bilo sa Kozare. Goloruke, izmučene i nemoćne taoce vezali su žicom i žive bacali u pet velikih i dubokih sloboštinskih bunara. Ovaj stravični događaj preživjela je 15-godišnja Stanka Panić iz sela Trebovljana pod Kozarom. Evo njenog sjećanja: „Kad su nas potjerali prema bunarima, ustaša me je snažno udario kundakom i ja sam pala u duboki šanac obrastao kupinom. Moj brat Zdravko i sestre od strica — Draginja, Jovanka, Zora i Radosava — ubijene su u seoskoj crkvi. Moje rođake — Anka, Dušanka, Zorka i Stana Pašajlić, poklane su i bačene u jedan od dubokih bunara u crkvenoj porti. Ovdje je smrt našlo mnogo žena i djevojaka iz Bistrice i Trebovljana. U dubokim bunarima ugašen je život oko stotinu djece samo iz naših zaseoka Čikića, Guskića i Lajića. Kasnije smo ih prepoznavali po odjeći. Danica i Grozda Sinik iz Miloševa Brda izvukle su iz jednog bunara i svog četvorogodišnjeg brata Dušana.“
Ustaše Pavelićeve tjelesne bojne 7. februara 1942. ubile su 2.300 stanovnika iz Drakulića, Motika i Šargovca, sela kod Banje Luke. Među njima je bilo 551 dijete.
Vrhunac dječje kataklizme dostignut je kada su odlukom Ante Pavelića i Andrije Artukovića, 12. jula 1942, osnovana tri posebna logora „za odgoj i prevaspitavanje“ partizanske djece.
U Gornjoj Rijeci kod Križevaca bio je jedan od prvih logora za djecu pod upravom ustaške Nadzorne službe, kroz koji je prošlo 400 mališana sa Kozare. Već tokom jula 1942. tifus je pokosio 200 djece, i ona su pokopana iza zidina staroga dvorca. Njihova imena nisu poznata. Polovinom avgusta 1942. oko 50 najteže obolelih dječaka preuzeo je Crveni krst i razmjestio ih po zagrebačkim bolnicama i prihvatilištima. I oni su svi do jednoga umrli. Ostala djeca su prebačena u karantin logora u Jastrebarskom, od kojih je većina preživjela.
U „avgustovskom pokolju“ 1941. ustaše su u selima oko Prijedora i Bosanskog Novog ubile 6.000 ljudi i žena, a među njima i 212 djece. — Na fotografiji: pokolj na Urijama kod Prijedora. {29}
Dječji logor u Jastrebarskom bio je pod pokroviteljstvom časnih sestara kongregacije Sv Vinko Paulski i upravom zloglasne Barte Pulherije. Kroz ovaj logor je prošlo 3.336 djece. Prema spisku Ministarstva udružbe, u logoru je umrlo 452 djece. Međutim, na osnovu evidencije Franje Ilovara, čuvara mjesnog groblja u Jastrebarskom, koji je sahranjivao djecu po „komadu“ i o tome vodio „Dnevnik ukopa“, u ovom logoru je umrlo 768 dječaka i djevojčica.
„Prihvatilište za djecu izbjeglica“, u stvari, najveći dječji logor, nalazilo se u Sisku i bilo je pod pokroviteljstvom „ženske loze“ ustaškog pokreta. Kroz Sisak je prošlo 6.693 djece, od kojih je, za tri mjeseca ca, ubijeno ili uslijed teških uslova umrlo 1.600 dječaka i djevojčica. Većina ih je bila sa kozarskih opština: Gradiške, Dubice i Prijedora. O strahotama u ovom logoru sačuvani su mnogobrojni autentični dokazi, od kojih navodimo samo jedno svjedočanstvo.
Dr Velimir Deželić, funkcioner Crvenog krsta Hrvatske, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ovako je 3. septembra 1945. godine opisao stradanje mališana u ustaškom logoru u Sisku:
„Najzloglasniji je dječji logor u Sisku. Silom odvojenu djecu od roditelja ustaše su zatvorile u prostorije zaražene pjegavcem. Sem toga, Antun Najžer, liječnik i jedno vrijeme upravnik logora, pravoslavnu djecu je masovno likvidirao zatrovanim injekcijama. Znali smo da je pomor djece katastrofalan, ali sve naše intervencije bile su uzaludne. Očajan, jednog dana, otpješačio sam izvan grada i pred nekom većom kućom naišao na nekoliko pripitih ustaša koji su me zaustavili i legitimisali. Onako srdit, oštrije sam reagirao, aludirajući na njihovu Prihvatnu stanicu. Na to me je jedan ustaša cinički uputio da se popnem pod krovište zgrade pa ću vidjeti malu podružnicu prihvatne stanice. Tu sam na pregrštima strugotine i razastrte slame vidio petnaestak posve nagih obeščašćenih lešina djevojčica.“
Bili su to, koliko je uopšte poznato, jedini koncentracioni logori za zatočenike u pelenama u Evropi, a možda i u svijetu.
Nad dječjim glavama, u logorskom paklu, odvijala se još jedna krvava drama.
Saznavši za strahovitu sudbinu djece, zagrebački patrioti, ljudi koji se nisu mirili sa ustaškim pokretom, komunisti i rodoljubi iz kruga uglednih građana, organizovali su u ljeto 1942. jednu od najhumanijih akcija u našoj narodnooslobodilačkoj borbi. Zahvaljujući požrtvovanju više od stotinu učesnika ove jedinstvene akcije, zdravstvenog osoblja, dobrovoljnih sestara Crvenog krsta i više stotina porodica iz Zagreba i okoline učinjeno je sve da se zaustavi masovni pomor djece. Rizikujući svoje živote, ovi plemeniti ljudi uspjeli su da iz ustaških kandži istrgnu 12.623 djece. Samo iz Stare Gradiške, Jablanca i Mlake izvučeno je više od 6.000 malih Kozarčana.
Prva pomoć djeci pružena je u Raskužnoj stanici na zagrebačkom kolodvoru, a zatim u gradskim prihvatilištima: Glavnom zavodu za gluhonijemu djecu na Ilici, Dvorani Svetog Jeronima, Udruženju učiteljica u Kukuljevićevoj ulici, Zimskom cvjetnjaku nadbiskupije i Prihvatilištu na Josipovcu. Jedan dio djece smješten je u zagrebačke bolnice i ilegalna prihvatilišta, kao što je bilo ono u vili braće Ribarića na Perjavici. Više od hiljadu beba prihvatile su zagrebačke porodice.
Inicijatori i najistaknutiji organizatori ove humane akcije bili su Dijana Budisavljević, Kamilo Bresler, Jana Koh, Tatjana Marinić, Dragica Habazin Majka, Vladimir Broz, Velimir Deželić, Ante Dumbović i drugi. {30}
Pojedini učesnici ove dramatične borbe za djecu ostavili su svoja sjećanja, dnevnike, zapise i druga autentična dokumenta. Evo nekih od njih:
Profesor Kamilo Bresler, jedan od visokih činovnika u Ministarstvu udružbe NDH, ovako opisuje početak akcije „Kozaračka djeca“: „O ofanzivi na Kozaru znao sam onoliko koliko se moglo pročitati u ustaškoj štampi. Tih dana je u moj ured došla gospođa Dijana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog hirurga, profesora dr Julija Budisavljevića, porijeklom Austrijanka i neumorni aktivista Crvenog križa. U Zagrebu je imala široki krug poznanika među kojima su neki imali određene veze sa predstavnicima njemačkog Rajha i državnim institucijama NDH. Prvo njeno pitanje je bilo da li znam nešto o tome da u logorima od Stare Gradiške do Jasenovca ima više od 10.000 djece koja će umrijeti ako se nešto odmah ne preduzme na njihovom spasavanju? Sa zaprepašćenjem sam primio ovu vijest i u magnovenju je proletilo kroz moje misli: gdje smjestiti toliki broj djece kad u čitavoj NDH ima samo 4.000 ležajeva za dječju njegu? Umjesto odgovora i sam sam postavio pitanje:
— Kako ćemo ih izvući iz logora?
— Za dozvole osoblju koje će prikupljati i transportovati djecu već sam nešto preduzela. Sa njima ću ići i ja — odgovorila je Dijana.
Tako je počela naša akcija u kojoj niko nije žalio sebe samo da doprinese spasavanju što većeg broja nevinih života.“
Dragica Habazin Majka ovako je doživjela svoj prvi dolazak u Staru Gradišku, 9. jula 1942: „Kada sam sa Dijanom Budisavljević, Janom Koh i 15 sestara Crvenog križa stigla u logor, ustaše su imale banket u čast njemačkog generala Štala. Sve do večeri s nama niko nije kontaktirao. Sutradan ujutru, stavljen nam je na raspoloženje liječnik-logoraš dr Buki Konorti. Djeca koju smo odmah počeli da preuzimamo bila su sa Kozare. Više njemačkih oficira sa ustašama iz uprave logora vršili su 'vizitaciju' žena za rad u Njemačkoj. Odvojenu djecu od tih žena predavali su nama. Potom nas je liječnik-logoraš poveo prema tzv. 'dječjoj bolnici'. Usput nam je tiho govorio: 'Sve ću ja vama pokazati', sve. I 'bolnicu' i tavan i podrum i Kulu, a vi sve što vidite prenesite javnosti. Svaki čovjek treba ovo da sazna.“ U 'bolnici' kada je neka od nas otvorila jedna vrata od 'tavana', djeca su počela da ispadaju i klize niz stepenište. Bili su to sve sami kosturi mrtve djece. Vidjevši u istom prostoru i živu djecu, u neopisivo očajnom stanju, postalo nam je jasno da se njima više ne može pomoći, ali smo i njih pokupili u transport da ljudi vide šta ustaše rade od djece. Tada smo u Zagreb prebacili oko hiljadu teško bolesne djece. Kada smo, poslije pet dana, ponovo došli u Gradišku, dr Konortija više nije bilo. Ubile su ga ustaše. I tada smo izvukli oko 700 bolesne djece. U dva puta smo iz Jablanca i Mlake transportovali više od 3.000 djece sa Kozare. Kada je Luburić zabranio svako dalje prikupljanje djece sa ovog prostora, samo u Staroj Gradiški ostalo ih je više od 10.000.“
I Jana Koh je isti događaj opisala ovim riječima: „Soba pet puta pet metara, a u njoj gusto, jedno do drugog, jedno na drugom, leže dječja tjelesa. Dječja tjelesa! Mali, nepomični kosturi na kojima su jedino još živjele velike svijetle oči. Leže djeca i umiru na trulim daskama, prekrivena u visini gležnja izmetinama. Po njima plaze tisuće muha koje su u rojevima prekrivale izmučena tjelesa ispijajući i posljednju kap života.“
Kamilo Bresler, sa grupom zdravstvenog osoblja dočekao je na Raskužnoj stanici zagrebačkog kolodvora 12. jula 1942. transport djece iz logora Stara Gradiška i o tome zapisao: „živo se sjećam dolaska prvog transporta. Na odškrinutim vratima marvenskih vagona samo blijeda i izmučena lica sestara Crvenog križa. Nije bilo žamora djece. Sve je bilo tiho, samo se tu i tamo čuo po koji jecaj ili slabi plač manjeg djeteta. Kada smo poskidali iz vagona djecu koja su mogla hodati odmah su čučnula radi nužde. Imala su općeniti proljev. Jedva nekako
U selu Drageljima pod Kozarom ustaše su prvo pred njihovim materama ubile 21 dijete, a onda su ubile i 31 majku. {31}
„Sva lica zatečena u borbi streljati. Sve stanovništvo pohvatati i sprovesti u sabirne centre“ — glasila je naredba njemačkog generala Štala, komandanta operacija na Kozari.
— Na fotografiji: uhvaćen kozarski zbjeg sa bijelom zastavom koja simbolizuje predaju — insceniran njemački snimak.
utvrđujemo koje je koje dijete, te im stavljamo oko vrata cedulje. U jednom vagonu — dojenčad. Sve jedno do drugoga. Kako su od Okučana do Zagreba već 24 sata na putu, pomodrela su i zacenila se od plača. Nabrojali smo u tom transportu 250 dojenčadi ispod jedne godine kojima nismo znali imena. Nakon generalnog pregleda koji smo završili oko tri sata ujutru ustanovili smo da je 400 djece teško bolesno. Stotina najmanje osuđena je na smrt. Pitanje je samo sata kada će ona nastupiti. Iz vagona smo izvukli četrdesetoro mrtve djece. Dok su prenošena umrlo ih je sedamnaestoro, a za vrijeme raskuživanja još trideset sedmoro. Jedno je sigurno. Ako ovu još živu djecu išta može da spasi, onda je to njega. A kako to, u ovim teškim vremenima, organizovati bilo je osnovno pitanje.
Spasavanje tako velikog broja djece, smještene u nedovoljno opremljenim i skučenim prihvatilištima, bilo je moguće samo u tom slučaju ako se ona čim prije rasture i predaju na odgoj dobrovoljnim hraniteljima, kako bi se prekinuo dodir i međusobno širenje zaraze. Upravo, mi smo to u Zagrebu maksimalno iskoristili. Jer, u našem narodu živi netaknuta, prirodna i izvorna ljubav prema djetetu uopće, a pogotovo prema djetetu koje je ostalo bez roditelja i koje trpi. Doživio sam stotine puta da je i seljačka obitelj, koja je uzela dijete na prehranu i odgoj uz naplatu hranarine, za kratko vrijeme isto zavoljela kao svoje rođeno, a često i više nego rođeno, te je kasnije odbijala hranarinu, samo da dijete ostane u kući. Dijete im je neprimjetno 'ukralo srce', kako mi reče jedna žena. Stotine upravo dirljivih slučajeva potvrdilo je ovo moje iskustvo. Oslanjajući se i na ovu činjenicu, koristeći dozvolu ustaških vlasti da mogu tzv. 'izbjegličku djecu', tj. djecu obitelji izbjeglih pred NOV razmještati u sela na raspored, deklarirao sam preuzetu djecu iz logora kao 'izbjegličku djecu' i masovno ih kolonizirao po selima. Propaganda je išla povjerljivo, od usta do usta, od uha do uha, i za kratko vrijeme se javljalo tisuće porodica spremnih da u svoje okrilje prime i tu djecu.“
Kako je organizovan čitav pokret na spasavanju djece kazuju dragocijeni zapisi iz ostavštine i dnevnika Dijane Budisavljević, duše čitave akcije:
„Kada su 1941. godine stvoreni prvi koncentracioni logori u koje su zatočeni najprije Židovi, a tada i Srbi, konstatovala sam da su Židovi putem svoje bogoštovne općine odmah organizovali pomoć svojim ljudima u logorima nastojeći da im olakšaju sudbinu, dok se od strane Srba do tada nije pokretala nikakva akcija slične vrste. Kako je pomoćna akcija Židova već bila tolerirana od strane ustaša, mislila sam da preko ove akcije organiziram pomoć srpskim porodicama u konclogorima Lobor-Grad i Gornja Rijeka.
Tako sam u oktobru 1941. pokrenula akciju doprinosa za progonjene srpske obitelji, koja je među upućenima bila poznata pod imenom 'Akcija Dijane Budisavljević'.
Pored članova moje obitelji glavni suradnici u tome radu bili su: Đuro Vukosavljević, dr Marko Vidaković, ing. Vasilić, učiteljica Stana Radosavljević, dr Jelka Divjak, dr Milan Malojčić, Ivanka Džakula, Slava Bojanić, Ljuba Becić, sestra Vera Černe, sestra Dragica Habazin, student medicine Verenka Kogoj, Mirjana Lacković, dr Branko Kesić, predstavnik ilegalnog slovenskog Crvenog križa Colner, potpukovnik Nikola Gajić, Olga Pokrajac, dr Desanka Ristović-Štampar, dr Janko Pajas, Gajo Omčikus, dr Mile Meledom, Anto Bojanić i drugi.
Sarađujući sa sestrom Dragicom Habazin na transportima Srba koji su odvođeni na prisilni rad u Njemačku, saznala sam da se u koncentracionim logorima Stara Gradiška i Jasenovac nalazi veliki broj srpske djece u užasnom zdravstvenom stanju, bez hrane i ikakve njege, osuđene na propast. Ovoj djeci trebalo je pružiti hitnu pomoć. Kako to nije bila u stanju da provede samo moja akcija, tražila sam pomoć od profesora Breslera, koji je radio u socijalnoj politici na zaštiti djece. {32}
Profesor Bresler je pružio punu pomoć u saradnji, te je tako uz ovu podršku, pod okriljem Crvenog križa među kojima je bilo više pripadnika NOP-a, započeo rad na spašavanju kozaračke djece.
Odjevena u uniformu sestre bolničarke Crvenog križa odlazila sam u logore u svrhu preuzimanja kozaračke djece i to dva puta u Staru Gradišku, tri puta u Mlaku i jednom u Jablanac. Prigodom svakog transporta djece nastojala sam da prikupim tačne lične podatke o preuzetoj djeci od kojih je postepeno stvorena kartoteka kozaračke djece koja je nakon oslobođenja predana Ministarstvu socijalne politike NDH u Zagrebu. Sigurnosti radi kartoteka je izrađena u dva primjerka i u njoj je registrovano oko 12.000 djece.
Kako u jesen 1942. nije bilo više moguće dobiti djecu iz logora, a profesor Bresler bio suspendovan, moja akcija se primila posla uređenja kartoteke i uspostavljanja veze sa roditeljima djece koja su se nalazila na radu u Njemačkoj. Tako smo bili u stanju da odgovorimo na 3-4.000 uputa iz Njemačke. Crveni križ iz Zagreba zatražio je od nas informacije za oko 1.500 djece. Pored toga, dobili smo oko 1.000 uputa iz različitih krajeva naše domovine. Osim toga, dolazili su danima ljudi da pitaju za svoju djecu
Veliku pomoć pružili smo dječjim prihvatilištima na Josipovcu, u Kukuljevićevoj 19, na Vrhovcu, Kužnoj bolnici, Jeronimskoj dvorani, Zavodu za gluhonijeme, Jastrebarskom i Sisku, gdje su se nalazila kozaračka djeca. Pomagali smo ženama koje su se vraćale bolesne sa prisilnog rada u Njemačkoj, pomagali u snabdijevanju transporta koje su Nijemci prisilno odvodili na rad.
Novčana sredstva za akciju prikupljana su preko pouzdanih ljudi često i izravnim doprinosima koje su darodavci donosili u ordinaciju moga muža, tobože, kao pacijenti. U tim prilikama su uvijek tražili da ostanu nepoznati jer njihova imena nismo smjeli zabilježiti.
Tako je od 25. oktobra 1941. do 20. juna 1945. prikupljeno u svemu 3,008.092 kuna.
Sva ova sredstva utrošena su, po računima, isključivo za raznovrsnu pomoć progonjenim Srbima. Najveći dio novčanih sredstava upotrijebljen je za nabavku živežnih namirnica, odjeće, obuće, posuđa, lijekova i drugih neophodnih izdataka za potrebe 'Akcije' u spasavanju kozaračke djece“.
Dijana Budisavljević, žena hrabrost, u svom dnevniku koji je vodila od oktobra 1941. do 28. maja 1945. godine, pedantno, na njemačkom jeziku, opisala je 140 dana ove jedinstvene i čudesne bitke našeg narodnooslobodilačkog rata.
Evo samo nekih fragmenata iz dnevnika:
1941.
Od krojačice saznajem za stradanje židovskih i pravoslavnih žena u logorima. U židovskoj bogoštovnoj općini dobijam liste sa imenima pravoslavki i njihove djece u Lobor Gradu. Među pravoslavcima u Zagrebu počinjem sakupljanje hrane i odjeće i pohranjujem u garažu. Za sakupljeni novac kupujemo deke, slamarice i cipele.
— Posjeta protestantskom biskupu Popu i molba da se njegovim posredstvom dobije stalna dozvola za odlazak u logore i lično dijeljenje pomoći. Pop smatra da se treba obratiti Stepincu.
— Prvi susret sa Stepincem. Pod izgovorom da nema uticaja na vladu odbija pomoć.
— Posjeta Artukoviću: dozvola se može dobiti samo od Kvaternika. .Obećava da će posredovati, ali ništa nije učinio.
1942.
— Dobijam obavijest da će određeni broj djece biti oslobođen iz logora i da im treba osigurati smještaj. Početak suradnje sa profesorom Kamilom Breslerom.
— Pretres stana. Kienel daje pismeno odobrenje za 'Akciju', ali upozorava da drugi ustaški odjeli to odobrenje ne moraju uvažiti.
— Pismo dr Branka Kesića o masovnim progonima na Kordunu. Čitave porodice se ukrcavaju u kola i odvode u nepoznatom pravcu. {33}
Koljač Gustav Majer, folksdojčer, okružen masakriranim Knežopoljcima za vrijeme ofanzive na Kozari, jul 1942.
Narod Kozare masovno je stradao u selima Slavonije u koja je, poslije ofanzive 1942, bio protjeran sa svojih ognjišta. Luburićeve ustaše iz Jasenovca su u avgustu 1942. samo u Požeškoj kotlini ubile 1.355 Kozarčana, a među njima i nekoliko stotina djece.
— U toku večeri poziv sestre Habazin zbog prolaska žena i djece u transportu za Njemačku. Na kolodvoru upoznajem Hekera, rukovodioca transporta. Iz razgovora sa ženama saznajem da dolaze iz Stare Gradiške i da se tamo nalazi vrlo veliki broj djece u teškom stanju, mnoga su umrla. Biva mi jasno da su to tražena djeca sa Korduna i Kozare. Molim Hekera da mi pomogne u dobijanju dozvole da se djeca dovedu iz logora.
— U Hekerovom uredu (Predstavništvo njemačkog ministarstva za radne odnose) upoznajem kapetana fon Kociana koji obećava da će se raspitati za djecu.
— Kocian me obavještava da je razgovarao s maršalom Kvatemikom o spašavanju djece. Rečeno mu je da se mora obratiti Kvaternikovom sinu, što će i učiniti.
— Vraćeno 220 djece, 124 žene i 6 muškaraca iz Maribora zbog lošeg zdravstvenog stanja. Heker dozvoljava da ih preuzmemo u Zagrebu, uprkos ustašama koji ih žele vratiti u logor.
— U Hekerov ured stigla dozvola Kvaternika za preuzimanje djece iz logora (7.7. 1942).
— Prvi odlazak u Staru Gradišku, 9. 7. 1942. Vođa transporta Vladimir Broz i rukovodilac deset sestara Crvenog križa. Prvo veče odlazim sa Brozom i Dragicom Habazin u logor na dogovor o sutrašnjem preuzimanju djece.
— Povratak iz Gradiške — dovezeno više od 700 djece. Drugi odlazak u isti logor — izvučeno oko 650 djece.
— Treći odlazak u Staru Gradišku: ulazak u logor nije dozvoljen s obrazloženjem da više nema djece. Kasnije se ispostavilo da to nije bilo tačno.
— Saznajem od sestre koja radi kod dr Nikole Vadkova o strašnom stanju djece u logorima Jablancu i Mlaki. Posjet majoru Knehe da se dozvoli odlazak i u ove logore.
— Odlazak u Mlaku i Jablanac sa sestrama Crvenog križa. U ove logore se ide kroz Jasenovac u pratnji ustaša. Iz Mlake preuzeli 850 djece. U ponovnom odlasku iz istog logora izveli smo 800 djece među kojima je bilo više od 100 teško bolesne male djece. U trećem transportu iz Mlake doveli smo 1200 djece.
— Pokušaj da se spasu djeca iz ustaške kolonije u Gornjoj Rijeci i Feričancima nije uspio.
— Razgovor s Knehe i Kocianom s molbom da posreduju pri dobijanju dozvole za smještanje djece u porodice. Postoji opasnost da ustaše djecu ponovo odvedu u logore. Osim toga, zbog velikog broja djece u lošim uvjetima, ona masovno pobolijevaju.
— Bresler javlja da je njegov odjel dobio dozvolu za smještaj djece u porodice. Počinjemo izradu kartoteke za djecu.
— Za mjesec dana smršavila 16 kilograma. Oporavak na Sljemenu.
— Sastanak sa delegatom internacionalnog Crvenog križa iz Ženeve dr Širmerom.
1943.
— Stalan rad na kartoteci. Iz svih transportnih lista pohranjenih u Ministarstvu udružbe suradnici ispisuju imena djece mlađe od šest godina, što je omogućilo identifikaciju velikog broja djece za koju se znao samo broj transporta.
— Razgovor sa Kocianom da se dozvoli spašavanje djece iz Jasenovca.
— Posjet švicarske konzulice koja je uzela na skrb jedno dijete.
— Profesor Bresler suspendovan i poslan na prisilno bolovanje. Nakon takvog postupka plašimo se za našu kartoteku pa Ivanka Džakula prepisuje u posebne teke podatke iz kartoteke koju deponujemo u trezor kod nadbiskupa. Na osnovu upita roditelja počinjemo pisati evidenciju djece čija imena nisu sadržana u kartoteci.
— Razgovor sa švedskom konzulicom kako bi se našla utjecajna osoba koja bi Paveliću predočila strahote kojima su djeca izložena u logorima. {34}
— Od svećenika iz Hrvatske Dubice poslan popis 158 pravoslavne djece koja se traže. Nijedno dijete nije nađeno u kartoteci. Kasnije sam saznala da su sva ta djeca stradala u Jasenovcu tako što su ustaše prevrnule čamac sa djecom na sredini rijeke.
— Molba Internacionalnom Crvenom križu u Ženevi da se ishodi oslobođenje djece iz Jasenovca.
1944.
— Čitavu zimu sestra Džakula radi na kartoteci. Posebna pažnja posvećena djeci za koju su nedostajali podaci. Veliki broj djece identificiran. Izrađena je i lista one djece koja će se poslije rata posjetiti radi ustanovljavanja njihovog porijekla. Izrađen plan što bi sve nakon završetka rata trebalo poduzeti da se pokušaju identificirati djeca za koju se nisu znali podaci. 1945.
— U prvim danima nakon oslobođenja veliki broj roditelja dolazi i pita za djecu. Na zahtjev dvojice pripadnika OZN-e predajem albume s fotografijama djece.
— Na zahtjev Ministarstva socijalne politike NRH — Odjel socijalne zaštite
i skrbi — predajem kartoteku za oko 12.000 djece koja je sadržavala sljedeće:
1. Ormarić s 25 ladica sa kartotekom
2. Pet teka za traženje nepoznate djece
3. Registar fotografija djece
4. Registar djece sa oznakama
5. Potvrda o predaji pet svezaka fotografija OZN-i.
— Na zahtjev Uličnog odbora predala izvještaj o radu 'Akcije Dijane Budisavljević'.“
Zagrebački rodoljubi nisu mogli da spasu sve djevojčice i dječake sa Kozare. Na njihovim rukama je, za tri mjeseca ove dramatične bitke, umrlo 3254 djece. Ali su uspjeli da izrade kartoteku u kojoj su sačuvani podaci za 12.000 malih talaca sa Kozare. Sestre Ivanka Džakula, Veronka i Breda Kogoj danima i mjesecima su upisivale njihova imena, imena njihovih roditelja, sela i gradove u kojima su rođeni. Zapisali su i mnogobrojne pojedinačne sudbine. Za one koji nisu znali da kažu ko su i odakle su, pitali su njihovu stariju braću, sestre i rođake.
Ova kartoteka, najtužnija što može biti, decenijama je bila jedini zračak nade majkama sa Kozare da će pronaći svoju izgubljenu djecu ili makar zajedničke humke gdje su pokopana.
U ovoj humanoj borbi za djecu padale su i žrtve spasitelja. Evo njihovih imena: Erna Krajač, uhapšena 1943, ubijena u Lepoglavi; Sara Abigam, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu; Nada Kaufman, uhapšena 1943, ubijena u Jasenovcu 1944; Marija-Manja Hanževački, ubile je ustaše 1944; Jana Ilijanić, uhapšena 1944. i obješena u Sv. Ivanu Zelini; Delka Prosoli, uhapšena 1944, ubijena u Jasenovcu; Jelena Černozubov, zarobljena u posljednjoj ofanzivi na Plitvicama i ubijena u Aušvicu; Mica Skaberna, uhapšena i ubijena 1945. u Lepoglavi.
Kozara ih nikad neće zaboraviti.
„Tražim bilo kog svog. Mislim da sam sa Kozare“, ponavljaju se oglasi u novinama. Prvo su preživjele bake tražile unučad i majke svoju izgubljenu djecu. Onda su djeca tragala za svojim porijeklom. A sada, najčešće, odrasla braća tragaju za sestrama i sestre, sa svojom djecom, traže u ratu izgubljenu braću.
Kozara još traži 1.738 svoje izgubljene djece. Neko se i danas pronađe.
Okupator i domaći izdajnici surovo su ubijali kozarsku djecu, ali Kozaru nisu mogli ubiti. Četiri godine Kozara je krvlju pisala slova,
Naslovna strana knjige Franje Rubine, istaknutog ustaškog novinara: „Kozara grob partizana“, Zagreb 1942. Knjigu je, poslije ofanzive na Kozari, izdao Odgojni odjel ustaške vojnice i dijelio je besplatno. U uvodnom dijelu ove knjige pod naslovom „Krvave tajne planine Kozare“ piše: „Kozara je pala. U borbi ubijeno preko 3.500 partizana, a zarobljeno više od 8.000“.
{36} punio se list za listom, i sada su to obimne knjige strašnih priča o stradanju njene djece.
Kozara je imala 39.763 žrtava ustaškog i njemačkog bezumlja, očeva i majki, braće i sestara. Među njima je bilo 25.889 muških, 13.874 ženskih i 11.194 djece od kolijevke do 14 godina. Ožiljcima teških rana na licu Kozare pridružilo se 13.432 ratne siročadi bez jednog ili oba roditelja.
Majke sa Kozare su dugo poslije rata željele čuti plač djeteta. Škole su bile prazne, regruta i svatova nije bilo.
Knjige o Kozari bilježe 49.755 imena onih koji su se borili, koji su poginuli, koji su nestali pod stravičnim žrvnjem Hitlerovog i ustaškog terora.
Na Kozari nema majke koja nije otpremila sina ili kćer u borbu, niti porodice koja nije nikog izgubila. Svaki četvrti Kozarčanin pao je u borbi za ljepša svitanja. U te temelje Kozara nije mogla ugraditi ništa vrijednije, ništa uzvišenije.
Uprkos masovnim stradanjima na ovoj planini i njenim obroncima, uprkos masovnim ubijanjima po mnogim ustaškim i njemačkim logorima, Kozara je ostala gordi simbol neustraživosti svoga naroda.
Partizanskoj borbi dala je sve što je imala.
Ratovi počinju i završavaju se suzama. Prvi i poslednji povoj ove bebe sa Kozare bio je u ustaškom logoru
| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |