V GENERACIJA ČETRDESET DRUGE
O ratovima i bunama pod Kozarom znali su samo iz priča starijih, jer knjige još nisu bili počeli da čitaju. Rođeni su u selima što su sa prvim pucnjima Mladenovih i Šošinih partizana ušla u najljepše hronike našeg oslobodilačkog rata: Gornji Jelovac, Dragotinja, Devetaci, Vodičevo, Gaćani, Draksenić, Sovjak, Palančište, Vrbaška; rođeni su u vrijeme kada je trebalo da strahuju da u igri ne izgube loptu, a oni su strahovali, ima li ičeg strašnijeg, da u ratu ne izgube život.
Neki od dječaka iz ove neobične desetine ne znaju tačan datum svog rođenja, a ni godine nisu uvijek sasvim sigurne. Sabrali smo i provjerili, koliko smo mogli, njihove godine — najmlađi je imao tri, najstariji petnaest, sa kojima su dječaci ušli u tešku i slavnu 1942. koja se na Kozari pamti kao da je juče bila.
Ukrstiše se frontovi nad njihovim glavama i kolone stegoše svoj obruč, Štalova ofanziva sažeže sve pred sobom. I djeca upoznadoše rat iz neposredne blizine. Zbjegove i juriše, bombardovanja i topovske granate, kundačenja i strijeljanja najbližih, Jasenovac i smrt na savskom nasipu, Staru Gradišku i Cerovljansko sabiralište, dječje logore u Sisku i Jastrebarskom. Potraja to dugo, mnogi se izgubiše u metežu, i rat se ne završi za hiljade dječaka i djevojčica sa brojevima oko vrata. Njima je ostavljeno da se nadaju. Tražiće se dugo, lutaće i čekati, kopaće uzalud po pamćenju i nastojati da se sjete djetinjstva kada su imali roditelje, svoje ognjište.
I za one koji se vratiše na zgarište kao junaci ovih priča, rat se ne završi njegovim prestankom. Dio njihovih biografija, onaj prvi, iz ranog djetinjstva, gotovo je identičan. Svi su vodili čudesan rat protiv okupacije i svoje zlehude sudbine. A bili su djeca, kao i sva djeca, željna igre i života, ali i ratnici silom prilika, jer drugog izlaza nije bilo. Rano su naučili najopasniju vještinu života — vještinu ratovanja.
Ali, mi ne govorimo o njima samo zbog rata u kojem su kao djeca učestvovali, već ih želimo predstaviti i kao pjesnike, romansijere i slikare, istoričare i muzičare, jer u njihovom stvaralaštvu rat odzvanja kao topovska kanonada i osjeća se kroz njihovo pamćenje i svjedočenje, kao nezaboravljena mrtva majka i sestra, kao djetinjstvo bez igre i radosti.
U njihovoj umjetnosti i ljubavi Kozara je najviši vrh.
{208} Drago Šormaz
U desetoj godini, kao najstariji sin, morao je da ponese dio tereta svoje porodice. Otac Blagoje umro je 1937, a majka Stojanka, sa troje nejake djece, borila se sa nemaštinom i pomagala ustanike u Gornjem Jelovcu. Prvi udarac Drago je doživeo u jesen 1941, kada su ustaše spalile kuću i u njoj petogodišnju Milju, jedinu sestricu. Ubrzo zatim, 1942, udari ofanziva, narod se povuče u zbjegove i zavlada strah od zločinačke sile što se sruči u dolinu Mlječanice. Majku sa dvoje djece, prokisle i gladne, uhvatiše Nijemci i predadoše ustašama. U sabirnim logorima u Cerovljanima i Ušticama još su bili zajedno, ali ih u Jasenovcu razdvojiše. Majku, sa mlađim ženama, ugurali su u transport za Njemačku, a brata, osmogodišnjeg Sretka, otjerali su preko Stare Gradiške u dječji logor u Sisku.
Iscrpljen od gladi i iznemogao, Drago je mjesec dana gledao zvjerstva jasenovačkih ustaša i kada je bio na samoj ivici života i smrti, spas mu je došao iznenada. Omer Mujičić, stari kočijaš iz Bosanske Dubice, koji je u logoru skupljao mrtve, pokupio je i Dragu, prekrio ga prnjama na špediterskim kolima, i tako provukao kraj ustaških straža. Omeru ovo nije bio prvi slučaj. Iz povorke Kozarčana, koje su ustaše tjerale prema Cerovljanima i Jasenovcu, on je već bio izvukao tridesetoro djece i sklonio u porodice svojih poznanika. Dragu Šormaza je predao Salku Šošiću, dimnjačaru, koji ga je pazio kao sina i, kada je osjetio opasnost, izveo ga je iz grada i pokazao mu put prema Kozari.
Šormaz je dočekao kraj rata kao pionir. Njegova majka, čim se vratila iz njemačkog logora, dala se u traganje za svojim drugim, mlađim sinom Sretkom. Našla ga je u Sunji, u porodici Jele i Đure Dumbovića, koji su ga 1943, na jedvite jade, izvukli iz dječjeg logora u Sisku. Prijateljstvo nastalo u surovim danima još traje.
I Drago Šormaz se odužio, koliko je mogao, svojim spasiocima. Pomagao im je u školovanju djece, priticao u pomoć kad god je trebalo. Tako radi i danas, porodice se nađu na okupu, u tuzi i na veselju.
Sa snažnim osjećanjem dužnosti preživjelog svjedoka Drago Šormaz danas kao direktor Nacionalnog parka kazuje o Kozari svoga djetinjstva. Za sedam godina pet miliona posjetilaca iz svih krajeva Jugoslavije, koji su prošli pored monumentalnog spomenika na Mrakovici i memorijalnog zida na kojem su, kao u knjizi, ispisana 9.864 imena boraca sa Kozare „u smrti za vječnost postrojena“, upoznalo je ovog dobrog čovjeka i neobičnog tumača kozarske heroike. Znalački, i jednostavno, do suza uzbudljivo on priča o podvizima partizana i masovnom otporu nenaoružanog naroda, o velikoj drami koja se zove Kozara.
A onda, prospu se riječi kao zdravica kozarska: „Neka vama i generacijama što će ovdje dolaziti u životu sve iskri i blista od radosti kao stotine planinskih izvora, neka vam svi dani, lijepi i sunčani, teku u miru i sreći, bratstvu i jedinstvu, ljubavi i slobodi...“
Mladost posvećena legendarnom bastionu revolucije: Drago Šormaz, rođen 19. novembra 1931, u Gornjem Jelovcu kod Prijedora, profesor jugoslovenske književnosti i jedan od rukovodilaca Nacionalnog parka „Kozara“.
Kada Drago Šormaz, zaokupljen poslovima svakodnevice i brigom da Nacionalni park „Kozara“ bude što ljepši i sadržajniji, ne stigne da iziđe na Mrakovicu, na postolje kraj spomenika i „vječne vatre“ staje Veljko Rodić, čovjek koji je isto tako posvjetio svoju mladost ovoj legendarnoj planini. Rođen je u selu Jutrogušti 1941, onih dana kada su mu oca strijeljale ustaše. Kao osmomesečna beba u kolijevci, koju je majka vukla sa još troje male djece, preživio je veliku kozarsku ofanzivi skrivan po Dubokoj gradini i dolini Mlječanice. Iako kozarsku dramu nije upamtio kao njegov drug Šormaz, Veljko Rodić ne govori o njoj sa manje uzbuđenja.
{210} Mladen Oljača
Golobradi momčić, mladi gimnazijalac, našao se u svom rodnom selu Devetacima i središtu ustanka 1941. Starija braća Vojin i Gojko povjerili su mu skrivanje pušaka, i one što je donesena sa mađarske granice kada se rasula vojska stare Jugoslavije i one što je, u prvo vrijeme, bila zakopana ispod šporeta. Kada se Vojin, tih julskih dana, našao u štabu doktora Mladena Stojanovića, komandanta kozarskih partizana, a Gojko sa Šošom u pripremama za napad na rudnik Lješljane, dječak se motao oko grupica naoružanih ljudi i smišljao kako da im se s puškom u ruci pridruži. Već mu je bilo dosadilo da devetačkoj omladini čita literaturu koju su braća donosila iz karanskog partizanskog logora.
U prvim okršajima ustanika sa neprijateljem oko Svodne izgorjela je i njegova kuća, na Oljačinom brdu, a s njom i školska torba, udžbenici i svjedočanstvo o položenom četvrtom razredu gimnazije. Tada je upoznao Ivicu Marušića Ratka, jednog od istaknutih junaka ustaničke Kozare, a kasnije legendarnog komandanta Prve krajiške brigade i malo se razočarao. Zamišljao ga je snažnog i brkatog, a ne ovako običnog i jednostavnog. Ali, kada je Ratko, sa grupom Kozarčana, upao u ustaški oklopni voz, stvar se izmijenila. O tom događaju, što je snažno odjeknuo pod Kozarom, Oljača je sastavio pjesmu s kojom je pošao u karansku partizansku četu. Zima je već bila uveliko stegla, kada je mali Oljača dobio od komandanta Ratka dugački šinjel, velike cipele, pištolj sa nekoliko metaka i postao borac partizanske čete. U maloj, drvenoj bajti, na kratkom skojevskom kursu, držanom između akcija, upoznao je Vladimira Nemeta, sekretara legendarnog kozarskog SKOJ-a, koji je za omladinu Kozare bio i uvijek ostao samo — Braco Kozarčanin. Sa njime, Anđom Knežević i Dževadom Midžićem Mladen će provesti mnoge radosne i teške trenutke, kao član Sreskog, a zatim Okružnog komiteta SKOJ-a, više puta prokrstariti Kozaru i na mnogobrojnim zborovima govoriti o ljepoti i veličini naše oslobodilačke borbe.
Sa borcima Prvog bataljona Kozarskog odreda učestvovao je u oslobođenju Prijedora 16. maja 1942. Sa posebnim uzbuđenjem prilazio je svojoj gimnaziji u kojoj su se bile zabarikadirale ozloglašene ustaše i suznih očiju gledao svoju školu kako gori. Sa bataljonom, koji je u okršaje vodio legendarni Žarko Zgonjanin, probijao je u ofanzivi obruč oko Kozare i jurišao sa četom neustrašivog Lazara Banjca na Patriju i Pogleđevo. Kroz istu brešu izišla je iz obruča sa kozarskim zbjegom i njegova majka Stana, ali sestra Đuja, djevojka stasala za udaju, nije mogla proći. Poginula je te noći na partizanskom ratištu na kome je i zemlja gorjela.
Usred pustoši, poslije velike bitke na Kozari, 19. avgusta 1942. stajao je Mladen u stavu mirno pred Šošom, slavnim komandantom, u onom partizanskom stroju na Paležu, pred kojim je Skender Kulenović, prvi put, govorio svoju „Stojanku majku Knežopoljku“. A onda je uslijedio borbeni pokret Kozarčana u Podgrmeč, na Bihać. Kao delegat kozarske omladine prisustvovao je Prvom kongresu USAOJ-a, slušao Tita i Lolu koji su govorili o omladini u surovoj školi rata. Svoje {211} utiske sa tog jedinstvenog skupa Mladen je prenosio na Kozaru i vatrenim govorima i pisanom riječju.
Kraj rata je dočekao kao rukovodilac SKOJ-a u Šesnaestoj krajiškoj brigadi. Ali, kud god je išao, uvijek se svojoj Kozari vraćao.
„Otišao sam u rat iz školske klupe i, ma kako to danas izgledalo čudno, ja imam utisak da su to bili najljepši dani moga života. U vihoru koji me je ponio kao što oluja ponese ptičje perce, ja zaista bijah srećan. Ne znam otkuda to osjećanje, ali ja tvrdo vjerujem da sam tada bio najsrećniji, mada sam spavao na hrastovim žilama, pješačio gladan, smlavljen tegobama. Jedna korpica trešanja, koje su nam djeca nabrala, jedna noć bez kiše na stražarskom mjestu, svaka pobjeda nad neprijateljem, sve me je to ispunjavalo zadovoljstvom i srećom“ — samo je jedan mali isječak iz Mladenovih sjećanja o ratu.
Takav Mladen Oljača, opsjednut ratnom tematikom u slobodi, latio se pera, prvo kao novinar i urednik listova, a zatim i kao pripovjedač i romansijer. Snažnim talentom i krajiškim pripovjedačkim darom ispisane su stranice „Herojska odbrana Beograda 1915“, „Šapat borova“, „Tri života i dvije smrti“, „Poslije ponoći“, „Crne sjekire“, „Nađa“ i „Razvalina“.
Drama bivšeg ratnika, prožeta tužnim uspomenama i sjećanjima na smrt drage djevojke nevino optužene, primorala je Oljaču da napiše „Molitvu za moju braću“. Tako je nastala i „Kozara“, ta potresna epska panorama, koju je doživio dječak, autentično. Roman „Kozara“ štampan je u deset izdanja i preveden na mnoge strane jezike. Porede ga sa „Ratom i mirom“ i „Tihim Donom“.
Godine 1983. objavljena su izabrana djela Mladena Oljače.
Junak Oljačinog djela uvijek je čovjek, njegova sudbina.
Mladen Oljača, rođen 10. oktobra 1926. u Devetacima kod Bosanskog Novog, prvoborac, romansijer i pripovjedač, akademik i član Predsjedništva SSRN Bosne i Hercegovine, živi i radi u Sarajevu, Banjoj Luci i na Kozari.
{212} Dragan Kolundžija
NA BREG SAMIZ MATERE
PAO;
I POŽAR,
I POKOLj,
I SMRT
SA NJEGA
UGLEDAO.
ZAŠTO JE
MORALO DOĆI
DO POLJUPCA,
PRE NEGO
KRVAVI VETROVI
PROĐU,
SUZNIM TE OKOM
PITAM,
MAJKO.
U krugu svoje porodice — sina Igora i supruge Dušanke — obilježava samo njihove rođendane, jer tačan datum svog rođenja ne zna. Izgorio je zajedno sa matičnim knjigama na Kozari.
Otac Simo, dobrovoljac sa Soluna i učesnik bitke na Kajmakčalanu, i majka Anđa imali su petoro djece kada se na Gornje Vodičevo pod Kozarom sručila još jedna ratna opasnost. Starija djeca, Radojka i četvorogodišnji Dragan ostali su kod kuće. U velikoj ofanzivi izgorjela je i njihova kuća, i zaselak Trnjaci, sa svojim crvenim krovovima, potonuo je u duboko ćutanje. Tada se narod povukao u zbjegove prema Vojskovi i kada je u dolini Mlječanice zaprijetila opasnost od zarobljavanja, stari i iskusni ratnik, dobar poznavalac svoje planine, pronašao je skrovište za dosta njih, a svoju porodicu zakopao je u zemunicu. I tako trčkarajući — „samo se puta kroz vatru dobro sjećam“ — od izgrađenog skloništa u velikom breziku do ognjišta koje je više puta obnavljano, Dragan je dočekao i kraj rata.
Kada su 1948, u obnovljenoj kući Vide Šurlan, Draganove sestre, otvorena dva odjeljenja, pošao je u osnovnu školu. Bio je u razredu sa starijim dječacima, gotovo za vojsku stasalim.
Onda je, iznenada, nastao preokret u životu maloga Dragana.
Jednoga dana, u jesen, kada sve zažuti pod Kozarom, u kuću je došao ujak Đuro, stari rudar, kome su za vrijeme rata, u Poljavnicama kod Bosanskog Novog, ustaše poklale porodicu, i u želji da ima nekoga bližnjega kraj sebe usvojio malog Dragana. Više razrede osmogodišnje škole, gimnaziju, jugoslovensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu završio je u Beogradu.
Prvu pjesmu Dragana Kolundžije, kao učenika osnovne škole „Josip Pančić“ u Beogradu, objavio je Mladen Oljača, 20. oktobra
Zatvorenik u ruži: Dragomir Dragan Kolundžija — ne zna tačan datum svog rođenja — godine 1938. u Gornjem Vodičevu kod Bosanskog Novog, pjesnik Kozare, živi i radi u Beogradu.
{213} 1954, u listu „Omladina“. Pjesma se zvala: „Tvoj glas“. Onda su se prosuli stihovi po mnogim listovima i časopisima, da bi 1957. bili sabrani u prvu zbirku: „Zatvorenik u ruži“.
Te prve njegove pjesme su i prve uspomene koje je donio u Beograd sa vodičevskih pašnjaka. Pjevao je o majci i ratnim stradanjima, o vjetrovima i prelima pod Kozarom. Bio je to novi zvuk u poeziji koja se tada pisala u Beogradu.
Ključ za istinsko tumačenje Kolundžijine poezije nalazi se u njegovom doživljaju rata, u gorkoj sudbini kozarskih zbjegova, u djetinjstvu izranjavljenom strahom od ratnih strahota. Njegovi stihovi ispunjeni su dostojnim imenima dvadeset i osmoro Kolundžija kojima su uzeli živote u Jasenovcu i na Kozari ili su na Pogleđevu, sa kojeg je tekla krv braće i sestara, pomiješani sa zemljom, vatrom i — istorijom.
Krajina, a Kozara posebno, nepresušno je vrelo Kolundžijine poezije. Utkana je u čitavo njegovo stvaralaštvo, u sve njegove zbirke: „Zatvorenik u ruži“; „Čuvari svjetlosti“; „Zlato i roditelji“; „Koja godina, koja zvezda“; „Pogleđevo“; „Orah“; „Tamne vojske“; „Ostavljeno svetlo“; „Zvono za povratak“ i „Očevina“.
Stihovi Dragana Kolundžije ušli su u mnoge antologije i prevedeni na mnoge svjetske jezike.
{214} Milorad Gončin
U dvanaestoj godini, sa tek završenom osnovnom školom, kao najstarije dijete u porodici Milana i Spasenije Gončin iz sela Gaćana kraj Prijedora, morao je, najednom, da odraste.
Kada je ustanak podigao ljude sa južnih padina Kozare i sanske doline, u prvim borbama oko malog rudnika, Rasavci, na Topića brdu i položaju u Rosuljama, nalazio se i Miloradov otac. Onda se, kao za trenutak, sve utišalo. Ustanici koji su se povukli sa frontova oglašavali su se samo noću na neprijateljskim uporištima. Ali, sa proljećem došli su partizani i počeo je novi život na slobodnoj teritoriji. Oko Mijakovačke partizanske čete okupili su se svi iz okolnih sela. Sa narodom koji je okruživao svoje borce, i dočekivao ih sa darovima kada su se vraćali iz akcija, uvijek su se nalazili i najmlađi. Novaku Vranješu, starom odborniku, oni su bili oslonac u svemu, njegova desna ruka u sakupljanju hrane i odjeće za borce, u kurirskim vezama i seoskim predstražama.
Na takvim borbenim zadacima nikla je i pionirska organizacija, a pionirski odred Miljakovaca i Gaćana izabrao je za svog prvog komandanta Milorada Gončina. Oni najagilniji u odredu — Gajo i Rade Vranješ, Milutin Vučenović i Ljuban Davidović — dječaci skoro istih godina, bili su i najsmeliji. Dobro su poznavali sve staze i puteljke, prijelaze preko rijeka i prečice, i često bi se, kao slučajno, našli u blizini partizanskog položaja, a u stvari željeli su da se domognu puške i postanu borci. Nisu oni zapostavljali ni svoje obaveze kao pioniri — učenje o partizanskoj borbi, pjevanje i recitovanje na zborovima i priredbama — ali su nekako više živjeli sa partizanskom četom i njenim akcijama.
Pioniri i njihov komandant držali su se hrabro kada ono neprijatelj iznenada udari, a malobrojne partizanske snage nisu mogle istovremeno da odbrane i zaštite niz sela pod Kozarom. Rakeliće, Gaćane, Miljakovce, Busnove, Tomašicu i Ćelu zadesila je tada velika nevolja.
Jednog martovskog jutra 1942. Milorad je po zadatku pošao do partizanske predstraže u Pejićima, ali je u Šiljegovića potoku upao u klopku. Tu su uhvatili i Marka Vilu koji je nosio lovačku pušku, izboli su ga bajonetima i ugurali u zapaljeni sjenik. Onda se jedan ustaša, s nožem u ruci, okomotao na malog Milorada. U strahu da i njega ne ubace u plamen dječak je počeo snažno da se opire i u tom rvanju rasječen mu je lijevi obraz. Tada je priskočio domobranski oficir i podigao prestravljenog dječaka. A kada je ponovo zapucalo i ustaše zauzele položaj za odbranu, Milorad se, niz Šiljegovića voćnjak, sjurio u potok. Umjesto kuće, našao je zgarište. Bio je radostan što je majka sa djecom uspjela da pobjegne u Kozaru, ali i tužan kada je pod nastrešnicom, što se još držala, vidio svoju baku. Pred njom su, zaklani, ležali dvadesetogodišnji sin Branko i osamnaestogodišnji sinovac Mile. Baka je stajala bez snage i glasa i, s pogledom u daljinu, udisala miris paljevine. Poslije toga ni sama nije dugo živjela.
Oslobođenjem Prijedora, maja 1942, miljakovački pionirski odred opet je bio na okupu. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, dječaci su izuzetno {215} bili aktivni. Oni su pomagali, koliko su god mogli, borcima Prve krajiške brigade, koja je žestoko i uporno tukla neprijatelja spolja, da bi olakšala položaj opkoljene Kozare. Nešto kasnije, Milorad Gončin se našao u bataljonu Borka Arsenića, jednog od heroja sa Kozare. Ali, u jeku Četvrte neprijateljske ofanzive, poslije žestokih okršaja s dijelovima 718. njemačke divizije i Trećim gorskim zdrugom, Milorada je oborio tifus.
Kada se u proljeće 1943. vratio na Kozaru, dočekao ga je njegov pionirski odred kojeg će još dugo voditi u nove bitke i pobjede. Čedomir Šiljegović, sekretar Opštinskog komiteta, saopštio mu je tada da je postao član SKOJ-a. Ubrzo zatim stigla je i tužna vijest: u borbi za oslobođenje Tuzle, 29. septembra 1943. godine, poginuo mu je otac kao istaknuti borac Druge krajiške brigade. Tu vijest dugo je skrivao pred ispaćenom majkom.
Poslije skojevskog kursa, 1944. Milorad se bacio svim svojim žarom na rad sa omladinom.
U oslobođenom Prijedoru je počeo da pohađa partizansku gimnaziju, a 1947. nastavio je u Beogradu. Geodetsko vojno učilište završio kao prvi u rangu i Titov pitomac. Oficir JNA u činu potpukovnika bio je do 1967.
Rano je počeo da piše, prvo kao novinar, a zatim kao književnik, romansijer i pripovjedač.
Zapisujemo njegove knjige redom kako su nastajale: romani — „Tragom očeva“, „Rođen kao zarobljenik“, Plavi šljemovi“, „Vrela kota“, „Oklopni voz u Potkozarju“, „Nemir“, „Poslije školskog zvona“, „Vojvođani“ i „Jači od smrti“; romansirane biografije heroja — Petra Lekovića, Franje Kluza, Vladimira Perića Valtera, Boška Palkovljevića Pinkija, Blagoja Parovića, Petra Drapšina, Anke Butorac i Stevana Dukića; zbirke pripovjedaka — „Grumen zemlje kozarske“, „Priče iz torbaka“ i „Odsustvo milosti“; književni zapisi — „Sinovi Kozare“, „Najmlađi partizani“ i „U rovovima Srema“; drame — „Markan iz Potkozarja“; monografije — „Prva krajiška proleterska brigada“ (sa Stevom Raušom) i „Druga krajiška udarna brigada“.
Njegove knjige najviše govore o podvizima mladih u narodno-oslobodilačkoj borbi i revoluciji. Uprkos bolu i stradanju, pogibijama i žrtvama, iz njih zrači optimizam koji pisac nosi u svom srcu sa uzavrele Kozare još iz skojevskih dana.
Za svoje književno stvaralaštvo dobio je više priznanja i nagrada. Ali, Četvrtojulska, Dvadesetsedmojulska, dvije nagrade „Dragojlo Dudić“ i nagrada novosadskog „Dnevnika“ njemu su najdraže.
Milorad Gončin, rođen 13. februara 1930. u Gačanima kod Prijedora, učesnik NOR-a, književnik, živi i radi u Beogradu i na Kozari.
{216} Dragan Žigić
Benkovac u ljetno popodne na 35-godišnjicu kozarske epopeje. Zastave na jarbolima lepršaju, a pjesme iz zvučnika razglasne stanice dopiru sve do spomenika na Mrakovici. To omladina iz svih naših republika i pokrajina gradi svoj kutak, za odmor i rekreaciju, svoje naselje bratstva i jedinstva.
Rodno mjesto Dragana Žigića nije Benkovac, već susjedno selo Balte. Ali, on kao da je u djetinjstvu zapamtio samo ovaj proplanak na kome se sada visoko uzdiže slavoluk sa krupnim slovima: „ORA Kozara 1977“.
Zato smo danas ovdje da čujemo njegovo sjećanje.
— Imao sam sedam godina kada sam se sa zbjegom naroda našao na Benkovcu 1942. Ljetnje tiho vrijeme, žito požutjelo, a voće uzrelo. Ljudi kao da su samo s puškama razgovarali, a žene su vukle djecu i zavežljaje, sve što su mogle dograbiti u žurbi napuštajući svoje domove pred naletom neprijateljske vojske. Na opkoljenom proplanku, ljudi i stoka. Svima se u oči uvukao strah, tek poneko dijete zaplače, ali se i brzo smiri kao da osjeti neposrednu opasnost. Avioni su nadlijetali, bacali letke i mitraljirali. Sjećam se ranjenih i jednog izbušenog kazana iz koga je šikljala voda. Onda je nastala noć, najduža koju pamtim. U zoru su se oglasili topovi i granate su padale svuda oko nas, po ivici šume i proplanku pod pšenicom. Kada se oko podne sve utišalo, iznenada, naišli su gusti redovi vojnika. Ja sam vidio samo šljemove u žitu. Čula se vika i udarci kundaka, škljocanje oružja i poneki pucanj, lavež pasa i jauci. Svijet je potjeran na cestu, žene s crnim maramama i djecom u naručju, ljudi pognutih glava — sve je to pokuljalo putem što vijuga dolje prema Kozarcu. Ako je neko zastao, a bilo je dosta nemoćnih i bolesnih, u njega su pucali.
Na Urijama kraj Prijedora, u logoru ograđenom žicom, majka je držala na okupu nas četvoro djece. Najmlađi brat Ratko ubrzo joj je umro na rukama. Otac je bio u Kozari, a najstarija sestra, petnaestogodišnja Bosiljka, uspjela je da se izvuče iz logora i nešto kasnije priključi partizanima.
Poslije nekoliko dana mene su odvojili od majke i ubacili u teretni voz sa još stotinak djece, najviše mojih vršnjaka, a ona je sa četvorogodišnjim Nikolom ostala u logoru. Kako je dva mjeseca kasnije uspjela da izađe iz logora i spase dijete, o tome nikad nije htjela da govori.
Sisak 1942. i velika zgrada pored Kupe. Na kapiji stražar, a dvorište je ograđeno ispletenom žicom. Rijetki prolaznici, krišom od ustaša, bacali su nam preko ograde voće u fišecima. Onda su nas ustaše preselile na polje preko mosta, u neku baraku ispregrađivanu daskama. Djeca, koja su mogla da se kreću, igrala su se danju oko neke stare mašine. Tom mjestu ja nisam prilazio. Bojao sam se stare mašine, jer mi se činilo da je to neko čudovište što proždire djecu.
Spavali smo po dvoje ili troje u ograđenom prostoru, a noći su bile hladne. Moja mala šarenica od vune, koju mi je majka tutnula u ruke, po svu noć je vučena od jednog do drugog djeteta sve dok nije {217} pocijepana. Kraj mene je, jedne noći, umro dječak. Ja nisam smio da ga dotaknem. Ujutru su ga odnijeli. Svakog dana dolazila su kola sa konjskom zapregom da pokupe mrtve.
Zagreb 1942, vrijeme hladno. I opet jedna siva zgrada sa dvorištem. Kroz veliku kapiju ušao je kamion sa oznakom Crvenog krsta i donio miris svježeg hljeba. Zatim Dugo Selo, željeznička stanica i doručak, hljeb sa marmeladom.
U porodici Makar u Andrilovcu dočekao sam kraj rata. Po mene je došla sestra Bosiljka, partizanka, i odvela me na Kozaru...
Nikad i niko ne može da plati lutanja mojaPo razvalinama rata,
Djetinjstvo moje ukradeno.
Prolazeći svijetom u srcu te nosim
Kozaro moja, tamo daleka!
Prvi stihovi Dragana Žigića, napisani 1948, bili su snažan protest protiv rata i njegovih strahota. Kozaru, njene heroje i žrtve, opjevao je Dragan u svakoj svojoj zbirci: „Kozara, dok vatra spava“, „Dio svijeta“, „Zatočenik svjetlosti“ i „Ruke nad vremenom“. Ovaj svijet ne može bez pjesnika. Dragan Žigić je pjesnik Kozare.
Dragan Žigić je pjesnik Kozare. On ne zna tačan datum svog rođenja godine 1935. u Baltinim Barama kod Prijedora. Živi i radi u Beogradu.
{218} Branko Miljuš
Kao slikar i grafičar izdvaja se talentom i originalnošću svoga izraza, energijom i poetskom suštinom svoje forme.
Suštinski, njegova sanjarska umjetnost više potvrđuje, a negira samo koliko je potrebno da se sagradi nov maštoviti svijet oblika.
Pozitivan stav prema umjetnosti i životu stalno je prisutan u njegovom originalnom slikarskom i grafičkom ciklusu i predstavlja značajan momenat u stvaranju naše najmlađe umjetničke generacije.
Pokrenuo je najtananije strune svježine i nadahnuća, progovorio jezikom velike djece.
Sa njim je naše slikarstvo dobilo originalnog i maštovitog umjetnika, velikih mogućnosti i neobične nadarenosti.
Slikar snažnog likovnog osjećaja i talenta, i u grafici je izgradio posebnu oblast, nesumnjivo originalnu — samo su kratki inserti iz njegove umjetničke biografije.
Rođen je 1936. u Dragotinji pod Kozarom. Kao najmlađi sin Ilije Miljuša, željezničara, u djetinjstvu je osluškivao kloparanje vozova što su i njega, u mašti, odnosila u nepoznate daljine. Ali, kad poče rat, učestaše eksplozije i ljudi digoše prugu, opusti mala stanica i škola izgorje, a ustaše su kupile po Prijedoru željezničare i strijeljale.
U toku ofanzive, u ljeto 1942, Miljuši su se povukli u Kozaru. I dok je majka, u zbjegu pod Mrakovicom, privijala uza se maloga Branka i nešto stariju Nevenku, otac je, kao iskusni majstor, podizao partizanske barake u šumi, magacine za hranu i skladišta za ranjene borce.
Iz obruča oko Kozare Miljuši nisu mogli da se probiju. U povlačenju nazad, pod pljuskom granata, ranjen je i mali Branko. Otac mu je privio bokvice na ranu, i nosio ga u naručju, sve dok mu ustaše nisu pokazale mjesto u koloni koju su tjerali u logor, a dijete je ostalo sa majkom. Kraj rata Ilija je dočekao u jednom od njemačkih logora u Norveškoj.
Na putu kroz ustaške logore, stalno suočavana sa novom opasnošću i neposrednom smrću koja je kosila Kozarčane u Cerovljanima i Jasenovcu, majka je samo strahovala da je ne odvoje od djece. Da li pukim slučajem ili njenom snalažljivošću — to se nije desilo. Iz logorske kaljuge u Garešnici, kada im je snaga bila na izmaku, izvukla ih je i sklonila jedna slavonska porodica.
Kad se dobro oporavio, Branko je počeo da pjevuši i pjesmicu naučenu na Kozari.
Partizanski bacač mina ustašama glavu snima.
Tek 1943. majka je uspjela da dođe u vezu sa starijim sinom Milanom koji se odranije nalazio u Beogradu i radio u „Ikarusu“. Poslije mnogo raznih muka, neizvjesnosti i straha, uspjela je da sa oboje djece stigne do Zemuna i prebaci parobrodom, ilegalno, jedno po jedno, na drugu obalu, u Beograd.
Sa Krajišnicima iz oslobođenog Beograda otišao je i Milan u {219} brigadu. Poginuo je na proboju sremskog fronta, kada je mali Branko već pohađao osnovnu školu, u razredu Miladina Zarića, onog poznatog učitelja koji je svojom hrabrošću i vještinom spasao Savski most koji su Nijemci, bježeći iz Beograda, namjeravali da dignu u vazduh.
Iz šestog razreda Druge muške gimnazije Branko je konkursom otišao na Akademiju za likovne umjetnosti koju je uspješno završio 1958. godine u klasi Nedeljka Gvozdenovića. Kod toga umjetnika, i na odsjeku grafike Boška Karanovića, završio je dvogodišnje postdiplomske studije. Na specijalizaciji u Parizu proveo je jednu godinu...
Za 18 godina umjetničkog stvaranja Miljuš je postigao toliko da je njegovo ime upoznao najširi krug ljubitelja umjetnosti kod nas i u svijetu.
Priroda je njegova opsesija, a čovjek sa problemima egzistencije i stalnom nadom koju nosi u sebi — osnovni su motivi njegovih djela. Svoje snove i optimizam utkao je u sve cikluse stvaralaštva, u usnule forme i sjetne djevojke, u puževe i bukete cvijeća, u kocke i predjele, školjke i spirale, kao linije stalnog kretanja i obnavljanja.
Iz njegovih grafika, bez obzira kako se one zovu — Svjedok rata ili Oplakivanje, Igra čekanja ili Pad Ikara, Ptičiji grad ili Drvo života — uvijek zrače boje radosti. Miljuš je zaljubljen u život i onda kada mu slike govore o njegovim tužnim stranama. Takve slike ii grafike u boji — „Krvava Kozara“, „U spomen heroju Kluzu“, „Strijeljani željezničari“, „Djeca logoraši“, „Strelište“ i „Krvave stepenice“ — posvetio je sjećanju na svoje djetinjstvo.
Branko Miljuš je najmlađi umjetnik koji je nagrađen na Oktobarskom salonu. Takav je dobio i nagradu „Politike“. U konkurenciji afirmisanih slikara i grafičara dobitnik je 20 raznovrsnih nagrada, koje drugi dobijaju kasnije, u zrelijem dobu svoga života i stvaralaštva.
Pred ljubitelje likovne umjetnosti u zemlji i inostranstvu izišao je sa 40 samostalnih i 300 kolektivnih izložbi (55 međunarodnih, 130 jugoslovenskih u inostranstvu i 120 reprezentativnih u zemlji).
Bogatstvom svoga kolorita — plavog, žutog ii crvenog — on pozdravlja svijet koji voli.
Slike su njegove praznično raspoloženje.
Pozdrav svijetu koji voli: Branko Miljuš, rođen 3 marta 1936. u Dragotinji kod Prijedora, slikar i profesor na Akademiji za likovne umjetnosti, živi i radi u Beogradu.
Branko Miljuš: Pad Ikara.
{220} Nedeljko Goga
Među prvim ustanicima na Kozari, jula 1941, bio je i Mirko Goga, a tri mjeseca kasnije, poslije oslobođenja Turjaka, došla je u grbavačku četu i Savka, njegova drugarica. I dok su oni svijali partizansko gnijezdo pod Kozarom, dva njihova sina, šestogodišnjeg Vasu i četvorogodišnjeg Nedeljka, čuvala je baka, kao što se to obično dešava kad mladi roditelji nekud otputuju. Ali kad je 1942. počela ona teška ljetna ofanziva i žestoke borbe na Petnaestom kilometru, nadomak njihove kuće, i baka je sa djecom morala da se povuče dublje u Kozaru. Na proboju obruča, na Patriji, otac je poginuo. Ni majka nije prošla. Svoje oružje je zakopala i djecu pokušala da sakrije u šumi, ali u tome nije uspjela. Zarobljeni su i sprovedeni u logor. U Jablanicu baka je umrla.
Kada su joj u sabirnom logoru Mlaka oduzeli djecu, Savka je počela da smišlja plan za bjekstvo.
Primjetivši da ustaška straža oko logora ne čuva obalu Save, riješila je da to iskoristi. Nije dugo oklijevala. Kada je jedne noći kiša počela da lije kao iz kabla, skliznula je u rijeku i zaplivala. U prvom šipražju izišla je na istu obalu i produžila kroz posavsku šumu. U slavonskom selu Vrbovljanima ostala je samo toliko koliko je trebalo njenim poznanicima da joj pribave potrebne isprave za put, u potragu za djecom.
Bio je četvrtak, 17. septembar 1942. — dobro se sjeća majka — kada je pronašla sinove u jednoj baraci dječjeg logora u Sisku. Vaso se još nekako držao, ali Nedeljko je bio u očajnom stanju, niti je mogao da hoda, ni glavu drži upravno. Sa potvrdom koju joj je dao Ante Dumbović, činovnik u logoru, uspjela je da izvuče djecu iz Siska.
Na Kozari je Savka, kao odbornica, dočekala kraj rata, a nešto kasnije i kolonizaciju u Inđiji gdje i danas živi.
Osnovnu školu Nedeljko je završio u Inđiji, a Srednju građevinsku i Školu za likovne umjetnosti u Beogradu.
U Profesorskoj koloniji, u jednom potkrovlju, ima atelje. On je pretrpan portretima najdražih, Silvije i Anete, sedamnaestogodišnjih kćerki — bliznakinja, majke, supruge Vere, autoportretima, kopijama srednjevjekovnih fresaka, pejzažima s Kozare i skicama na temu rata koji je oteo dio njegovog djetinjstva. U posljednje vrijeme ga više privlače vajarstvo, sitna plastika i dizajn.
Nedeljko Goga, slikar i vajar, radi tiho i uporno.
Nedeljko Goga: Protiv militarizma
Nedeljko Goga, rođen 9. jula 1937. u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, slikar i vajar, živi i radi u Beogradu.
{222} Rajko Samardžija
Ispod pijace Zeleni venac, u Lominoj ulici broj 17, u Beogradu, živi i stvara Rajko Samardžija, slikar koji je odavno na sebe skrenuo pažnju. Njegov prostrani atelje u jednom potkrovlju zakrčen je štafelajima i tek razapetim platnima što se suše, čitavom galerijom slika u koje je umjetnik utkao svoje snove.
Poznatija platna, koja su ubrzala njegov likovni uspon, svakako su ona u kojima je njegova kičica, igrom svjetlosti i sjenke, odslikala „dušu“ izabranih motiva. Takva je i ona „mrtva priroda“, u stvari jedna obična polica sa nekoliko flaša što se kupaju u obilju tonova i gradaciji osvjetljenja, izvanrednom crtežu i vjerno prikazanoj stvarnosti. Takvi su uzbudljivi portreti Japanke, Don Kihota, Kokete i Obične djevojke. Sa Čovjekom i konjem i Splavarima na Drini, kao da želi uljem i pastelom da odbrani prignječenog čovjeka, da zaštiti ugroženu prirodu i onaj iskonski žubor potoka i kamene gromade znamenite Sutjeske.
Istraživao je dugo „oborene klade“ — viziju izobličenih ljudskih leševa što plove Savom — i bešumno slagao boje na platno „Sjećanja na logor Jasenovac“. U tim tragovima crvene boje nastala je i Majka Knežopoljka i Autoportret, iz čijih očiju izbija tuga, neko daleko sjećanje.
Rajko Samardžija je prošao kroz mnoge zasjede u životu i naučio da krije svoje patnje. Ali, onu tugu u očima, ponesenu sa Kozare sudbonosne 1942, njegova bogata paleta morala je da otkrije.
Rođen je 1930 u Drakseniću kraj Bosanske Dubice kao najmlađi unuk Mike Samardžije koji je još kao dijete došao iz crnogorskog Grahova i naselio se u zaselak Čuklinac na obali Une. Rajko jedva pamti djedovu kućicu od šepera, vrt svog djetinjstva, ali 14. januar 1942. duboko se utisnuo u njegovo pamćenje.
U ranu zoru, toga dana, jasenovačke ustaše su istjerale čitavo selo na snijeg i počeli da ubijaju — po avlijama, na prtini, u seoskoj crkvi. Otac Luka uspio je da na brzinu izvuče iz kreveta sina Rajka i nešto stariju kćerkicu Desu i sa bratovom djecom ubaci u sanke. Stric Stevo, odvažan i hrabar, s konjima u trku, izbjegao je taj stravični pokolj. Otac, majka i devedesetotrogodišnji djed nisu mogli pobjeći. Zaklali su ih u avliji i kuću spalili. A brat Branko, partizan, poginuo je toga jutra u borbi protiv ustaša na Gradini.
Veliku ofanzivu Rajko je dočekao u selu Klekovcima, na partizanskom položaju u odbrani Kozare. Za vrijeme jednog bombardovanja i sam je ranjen — geler mu je rasjekao lijevu nogu ispod koljena. Rana je zarasla u kozarskom zbjegu.
Polovinom jula 1942. zarobljen je i sa ostalim narodom sproveden u jasenovački logor. Za četrnaest logorskih dana jeo je samo onda kada bi neki od ustaša bacio ogrizak od jabuke. I tako, sve do one trodnevne vožnje stočnim vagonima, bez vode i hrane, vozom kojim je dovučen u Slavoniju. U jednoj porodici čuvao je svinje sve dok se nije oporavio. A onda, sa sestrom Desom, tetkom Ljubicom i njenom djecom — Maricom, Jovankom i Urošem — prešao je na Kozaru. Ali, {223} u pustom Drakseniću nadomak Jasenovca nije se moglo živjeti i njih petoro odlaze u partizane. Novembra 1942. Rajko je raspoređen u zaštitnu četu partizanske bolnice u Bukovici. Kao kurir i osmatrač okolnih brežuljaka, dežurni ili pomoćnik kuvara, u propisno skrojenoj partizanskoj uniformi, s titovkom na čelu, naoružan malom italijanskom puškom, proveo je čitav rat u zaštitnici ove partizanske bolnice na Kozari.
Oslobođenje ga je zateklo u Sanskom Mostu u kome je postao jedan od prvih pitomaca doma ratne siročadi. Dok je deljao drvo nožićem i uređivao školske zidne novine, učitelji i vaspitači u domu rano su otkrili njegovu sklonost za likovnu umjetnost. U Herceg-Novom završio je Srednju umjetničku školu, Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, u klasi Đorđa Andrejevića Kuna, kome duguje svu zahvalnost što je postao slikar i koji ga je naučio da tako crta sve dok crtež ne „progovori“. Bio je na studijskim putovanjima u Francuskoj i Italiji. Izlagao je na mnogim likovnim manifestacijama u zemlji i inostranstvu. Na međunarodnoj izložbi u briselskoj „Palati stoljeća“ 1975. dobio je Grand Pri za svoje slikarstvo.
U svijetu koji liči na veliku slikovnicu, život mu je ispunjen tihom ljudskom postojanošću, velikom snagom jednostavnosti i prisnosti.
Rajko Samardžija takav je čovjek i umjetnik.
Rajko Samardžija, jedan od najmlađih učesnika NOR-a, ne zna tačan datum rođenja 1930. godine u Drakseniću kod Bosanske Dubice, akademski slikar, živi i radi u Beogradu.
Rajko Samardžija: Sjećanje.
{224} Radovan Kragulj
Rođen je 1934. u selu Palančištu pod Kozarom. Kao slikar i grafičar pripada onoj posljeratnoj generaciji naših umjetnika koji su svoje usavršavanje dovršili u inostranstvu i prije postali poznati u svijetu nego u svojoj zemlji.
Na svoj tihi način, strpljivo i sa zapanjujućim majstorstvom, olovkom i perom, Kragulj je hvatao i neumorno bilježio sve što bi vidio. Zaljubljen u prirodu i plodove zemlje, on crta seoske motive sa uzbudljivom čednošću, plave patlidžane i drveće, gajbice s jabukama i ovce, patke i svinje, krave i čovjeka.
Svojom gusto tkanom grafikom i brižljivo iskazanim slikama ponudio je nove odnose između čovjeka i stvari, životinja i svega što nas okružuje.
Njegovi briljantni grafički radovi nalaze se na zidovima Muzeja moderne umjetnosti u Njujorku, Viktorija i Albert muzeja u Londonu, Kongresne biblioteke u Vašingtonu, pariskim galerijama i mnogim drugim zbirkama širom svijeta.
Izlagao je na svim meridijanima i dobijao visoka priznanja i nagrade.
Predavao je grafiku na Kembridžu i Mančesterskom koledžu za umjetnost i dizajn.
Sa dječački čistom dušom i otvorenim srcem krenuo je Radovan Kragulj od Kozare putem na kome ga je njegova stvaralačka snaga uzdigla do blistavih vrhova svjetske umjetnosti.
Svoje doživljaje sa tog puta, koji su se najdublje urezali u njegovo pamćenje, ispričao je u Parizu 20. novembra 1978. Evo fragmenata tog sjećanja:
— Jedna čudesna slika često se formira u mojim mislima. To je ona slika koju nosim iz ofanzive na Kozari, kada je moja majka Mileva, sa nas sedmoro djece, u zbjegu tražila zaklon od svakojakih strahota i napasti. Moj najstariji brat Stevo imao je tada 14 godina, a najmlađa sestrica, Gina, bila je dvogodišnja beba i nije izdržala vrijeme kozarskog zbjega. Umrla je na majčinim rukama. I moj otac Dragoje, koji je bio željezničar, nestao je u ofanzivi. Ni grob mu nikada nismo pronašli.
Kada su borbe jenjavale, poslije proboja obruča, svukli su nas sa Kozare. Kroz logore u Cerovljanima i Jasenovcu uspjevali smo nekako da se održimo na okupu. Ali iz Siska majku odvedoše u Njemačku. Tamo je čitav rat provela u nekoj vojnoj fabrici u Kelnu. O patnjama, gladovanju, bolestima i neprestanom strahu od smrti u dječjem logoru Sisak, ne mogu da govorim bez uzbuđenja, iako je od tada prošlo toliko vremena. Te scene, koje se ponekad jave i u snu, ne mogu da slikam. Od njih bježim.
Poslije mjesec dana, a možda i više, došla je u logor jedna divna žena i odnijela našeg četvorogodišnjeg Manojla, a nama je bilo žao što i nas nije povela. Mnogo smo plakali. Onda je došao domobranski oficir da nas utješi. Rastužen valjda našim jecanjem za bratom, obećao {225} je da će i nas izvući. I zaista, jednog popodneva, izveo nas je ne samo iz logora, već i iz grada i pokazao put prema Kozari.
Išli smo dugo stranputicom, uvijek podalje od puta i naselja. Sveto, Mihajlo i Persa nosili su na smjenu trogodišnjeg Milu, a ja sam prikupljao plodove, brao gloginje, trnjine i jabuke divljakinje. Kada smo na nekom gazu prešli Unu, imali smo sreću da naiđemo na jednog vodeničara koji nas je odveo svojoj kući. I pošto je još bilo opasno ići prema našem selu, znajući da je u Palančištu izvršen, upravo tih dana, jedan od najstrašnijih pokolja pod Kozarom, ovaj divni čovjek zamaskirao nas je u plast sijena i svojom volovskom zapregom dovezao u Prijedor, našoj strini Viktoriji.
Kada su partizani oslobodili Prijedor, išli smo u opustjelo Palančište, na zgarište naše stare kuće. Uz pomoć seoskog odbora i strine Milke preuredili smo naš stari štagalj koji nekim slučajem nije bio spaljen i smjestili se u jedno odjeljenje, a u drugo privezali kravicu koju nam je poklonila partizanska komanda mjesta.
Po oslobođenju, 1945, došla je majka i dovela Manojla koga je pronašla preko Crvenog krsta u porodici Cvijanović u Sisku. I danas se sjećam tog trenutka kada se ona pojavila sa jednim isluženim konjčetom koje su joj dali slovenački partizani. U njenom toplom zagrljaju odjednom su iščezle sve patnje kroz koje sam prošao.
Nova radost bila je škola. Sa nešto starijim bratom i većim brojem druge djece, ratne siročadi iz Potkozarja, odveden sam u Sloveniju. Poslije četiri razreda osnovne škole, koje sam završio u Radovljici kod Ljubljane, određena mi je podoficirska škola u Požarevcu koju sam, takođe, sa uspjehom završio. U četrnaestoj godini stupio sam na dužnost vodnika. Sebe sam tada zamišljao kao generala i radovao se svakom izlasku s vojskom u bioskop. Istovremeno, pohađao sam i srednje-tehničku školu i mnogo čitao. Moje starješine, uvidjevši koliko volim knjigu, premjestiše me u računovodstvo. Međutim, susret s jednim vojnikom, slikarem-amaterom, koji je slikao kao mađioničar, odlučio je moju dalju sudbinu.
I počeo sam da slikam. Crtao sam djevojke u prolazu, likove Cigančica sa pijace i svoje drugove — vojnike. Ali, kada sam nacrtao majora Labuda, svoga komandanta kako jaše na kozi, u pratnji šefa računovodstva, kao Sančo Pansa, nastala je bura. Oduševljen mojim crtežima i beskrajnom željom da se dalje obrazujem kao slikar, mnogo mi je pomogao poručnik Žokelja, uputivši me na kapetana Ivana Cvetka, načelnika doma JNA u Beogradu. Od susreta sa tim divnim čovjekom počinje novo poglavlje u mom životu.
U devetnaestoj godini konkurisao sam na Akademiji za likovne umjetnosti. I imao sam sreću. Po završetku Akademije dodeljena mi je stipendija britanske vlade za postdiplomske studije u Londonu. Iste godine, na izložbi grafike u Zagrebu, dobio sam nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
U Londonu, a posebno u predivnom Velsu, koji me podsjećao na moje Potkozarje, ostao sam punih četrnaest godina i uvijek se sjećao kako sam kao čobanče čuvao sitnu stoku na pašnjacima rodnog Palančišta. Predmet mog slikarskog interesovanja tako su postale domaće životinje i njihovo odgajanje. Ta opsesija ne napušta me ni ovdje, u mom pariskom ateljeu...
Iako stalno živi u Parizu, Radovan Kragulj redovno izlaže u svojoj zemlji.
Zaljubljenik u prirodu i plodove zemlje: Radovan Kragulj, rođen septembra 1934, u Palančištu kod Prijedora, akademski slikar i profesor, živi i radi u Parizu. Stigne on da ode i na Kozaru. Ove godine je rodnom Prijedoru poklonio bogatu zbirku svojih grafika i vrijednih djela poznatih svjetskih umjetnika za prvu umjetničku galeriju u Potkozarju.
Radovan Kragulj: „COW AT REST“, olovka 1978. 65×60
{226} Dušan Šmitran
Sreli smo se na Šestom tradicionalnom zboru pionira Jugoslavije u Jastrebarskom, 4. juna 1978, i zasadili naša stabla u Spomen-parku „Bratstvo i jedinstvo“. Prvo stablo je zasadio Nikola Vidović, narodni heroj i komandant Četvrte kordunaške brigade, koja je, avgusta 1942, oslobodila iz ustaškog logora 727 dječaka i djevojčica. Sada je to čitava šuma borova. Pioniri iz Titovog Velesa i Krškog, Smedereva i Šibenika, Bjelovara i Kragujevca, Potkozarja i Nikšića položili su cvijeće ispred spomenika majci sa djetetom u krilu. Hiljadu cvjetova za vršnjake koji su umrli u ustaškom logoru. Svakome po jedna latica.
Mihajlo Veljić, pukovnik, Stojan Burazor, radnik i Dušan Šmitran, slikar, Kozarčani, dugo su stajali pred okamenjenim likom majke sa djetetom. Njihove riječi, tihe i teške kao kamen, vraćaju nas 36 godina unazad, u dane kada smo bili dječaci, u jedno bezumlje i mučninu života iza bodljikavih žica.
Svaki od njih imao je svoju ratnu priču.
Zbog uzbuđenja koje uvijek doživim u ovakvim prilikama, nisam bio u stanju tada da zapišem sjećanje Dušana Šmitrana. Zato sada i listam njegov partijski dosije i sa požutjelog lista biografije doslovno prenosim riječi koje je još kao skojevac napisao:
„Rođen sam 1935. godine u selu Sovjaku pod Kozarom. Moji roditelji, otac Mile i majka Anica bili su siromašnog stanja i teško živjeli podižući šestoro djece, među kojima sam ja bio najmlađi. Upravo je trebalo da pođem u osnovnu školu kada je počeo rat. Novembra 1941. ustaše su ubile mog najstarijeg brata dvadesetogodišnjeg Iliju. Za vrijeme ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, čitavo naše selo strpano je u logor. U Staroj Gradiški oca su odmah izdvojili i nikad ga više nijesmo vidjeli. Brata Stevu otjerali su u Njemačku i on je nekako preživio rat. Majku i nas četvoro djece tjerali su danima preko Jablanca i Mlake sve do Jasenovca. Poslije nekoliko dana odvukli su i majku i ona se više nije vratila, a nas djecu — Boru, Zdravku, Dušanku i mene, — sa još mnogo djece prevukli su onim marvenim vagonima u dječji logor Jastrebarsko. Obukli su nas u ustaška odijela i razdvojili. Boro se našao sa odraslijim dječacima u barakama kraj samostana, Zdravka sa djevojčicama u dvorcu Erdedi, a Dušanka i ja na ciglani u Reci, dva kilometra udaljenoj od Jaske. Boru su, avgusta 1942, oslobodili partizani, i Zdravka se nekako izvukla, ali nas dvoje ostali smo u logoru sve do kasne jeseni 1942. U stvari, to je bio i najteži period moga djetinjstva i ne znam ni sam kako sam izdržao. Sjećam se straha od smrti, okružen umrlom djecom koju su svako jutro kupili iz barake, slagali kao cjepanice na velika zaprežna kola i nekud odvlačili. Neki su dolazili i odvodili svoju djecu. Po nas nije imao ko doći. Ali, jednoga dana pojavila se u logoru strina Stoja, promućurna i snalažljiva žena i sa svojom djecom izvela i nas. Bilo je tada teško prebaciti se na Kozaru. Malo smo putovali vozom, malo zaprežnim kolima i dugo pješačili. Tako smo i došli u naše selo koje je bilo gotovo pusto. I naša kuća je bila izgorjela, a avlija u korov zarasla. Jaka {227} zima i oskudica, česte neprijateljske potjere i sklanjanje naše u Kozaru, sve je to bilo lakše od života u logoru.
Kao pionir, dočekao sam kraj rata i odmah počeo sa školovanjem u banjalučkom domu ratne siročadi. Bilo nas je iz svih krajeva Bosanske krajine. Poslije završene male mature određen sam u Vazduhoplovnu tehničku školu u Rajlovcu, a odatle na službu u Niš...“
Jedan susret sa Radomirom Antićem, akademskim slikarom, odredio je Dušanovu dalju sudbinu. Profesionalni vojnik otkrio je u njegovom slikarskom ateljeu drugi svijet. U njemu se razbuktala jedna želja, od školskih dana duboko zapretana i ljubomorno čuvana samo kao intima. Ubrzo zatim, odjednom su šiknule iz njega crtačke sposobnosti, temperamentna linija i bogata ekspresija boja.
U njegovom slikarstvu osjeća se bol, ali i radost života. Jer, Šmitran je u duši pjesnik. Njegove slike iz zavičaja — „Miloševo Brdo“, „Sovjak“, „Bijakovac“, „Sjećanje“ i čitav ciklus „Kozara“ — sa ofanzivama i kolonama, zgarištima i suzama, rađene u crnim i prigušeno sivim tonovima, izražavaju bol, ali u isto vrijeme pred njima čovjek osjeća i svu radost života. Da li taj osjećaj zrači iz one zelenožute boje, koja kao da je prikrila svu tugu i zacjelila sve rane čovjeka ispod legendarne planine i vratila mu sreću i mir ili iz onog divnog pogleda koji nam slikar upućuje sa autoportreta ili portreta „Djevojčice“ — teško je reći.
Dušan Šmitran živi u Puli, ali najčešće stvara u svom slikarskom ateljeu koji je podigao pod Ogorelicom, na ognjištu svog djetinjstva pod Kozarom.
Dušan Šmitran, rođen 21. septembra 1935, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, junak romana Toneta Svetine „Vučići Kozare“, slikar, živi u Puli i radi u ateljeu na Kozari.
Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.
Dušan Šmitran: Portret djevojčice
{228} Slavko Galić
Na tradicionalnom susretu Kozarčana, učesnika legendarne bitke, koji je održan u beogradskom hotelu „Metropol“ 3. juna 1978, zabavnim orkestrom rukovodio je major Slavko Galić, muzičar i dirigent. Svojim zemljacima, ratnim drugovima i prijateljima pokazao je Slavko, te večeri, ljepotu zvuka, čela i saksofona, trube i klarineta, svoje znanje i ljubav prema muzici.
Otac Jovan, koji je sa prvim ustanicima iz Vrbaške otišao u Kozaru, kao da i nije strahovao za svoju drugaricu Jovanku i tri kćerkice što su ostale kod kuće koju su često gađali iz neprijateljskog uporišta, već samo za sina jedinca, 12-godišnjeg Slavka. I kada više nije mogao izdržati, januara 1942. odveo ga je u Podgradce, u štab Prve čete Trećeg bataljona Kozarskog odreda i tamo ostavio. Kada je počela neprijateljska ofanziva, u ljeto 1942, Slavko je već bio iskusan borac i kurir. Poslije neuspjelog proboja obruča, kada mu je otac poginuo, morao je da sakrije svoje oružje i vrati se u selo.
Majku, neposredno poslije porođaja, ubile su ustaše, a brigu oko novorođenčeta, malog Milana, preuzela je na sebe tetka Ruža Ćelić. S njim se sklanjala po šikarama, dojila ga i čuvala i tako izbjegla pretres planine i zarobljavanje. Ali Slavko i njegove sestrice — Anka, Zorka i dvogodišnja Dušanka — nisu mogle izbjeći logore. Već u Staroj Gradiški djevojčice su umrle, jedna za drugom, a Slavko je otjeran u Jastrebarsko.
Kada su partizani oslobodili djecu iz logora u Jastrebarskom, poveli su i Slavka, ali on nije mogao da pješači. Iz Svete Jane prebačen je u Samobor, a nešto kasnije u Podravinu, gdje prestaju patnje i potucanja. Kada se kod Anke Savić u Ćukovcu dobro oporavio, prešao je u porodicu Stjepana i Đure Kemeca u Ludbreg i počeo da uči strojobravarski zanat.
Jednoga dana, 1945, kada se pred radionicom zaustavila partizanska četa koja je imala svoj duvački orkestar, Slavko se više nije odvajao od nje. Truba koju je dobio u četi i mjesto u orkestru pomogli su mu da zaboravi sve nevolje kroz koje je prošao i ublaži tugu za najdražim.
Bio je tužan što kao maloljetnik nije imao pravo glasa na prvim izborima, ali i neizmjerno srećan kada je prvog septembra 1946. ušao u zagrebačku kasarnu „Zrinjski“ i sjeo u klupu kao pitomac Vojne muzičke škole. Završio ju je s odličnim uspjehom godinu dana ranije od svoje generacije. Tako je bilo i sa Muzičkom akademijom — odsjek dirigovanja — koju je sa izvanrednim uspjehom završio u klasi profesora Predraga Miloševića. Kada je branio svoj diplomski rad, trebalo je da pred profesorima diriguje samo jedan stav iz simfonije. On je, međutim, postupio drukčije. Pred brojnom publikom izveo je, napamet, tri kompletna djela muzičke klasike.
S ljubavlju i dirigentskom palicom obišao je mnoge vojne garnizone u svim krajevima naše zemlje i više puta dirigovao u inostranstvu. Dobitnik je mnogih nagrada i diploma, među kojima su dvije sa međunarodnog seminara u Beču i najvrijednije.
Mladić s trubom: Slavko Galić, rođen 14. novembra 1930, u Vrbaškoj kod Bosanske Gradiške, muzičar — dirigent, major JNA, živi u Beogradu.
Karton iz ustaškog logora u Sisku sa pogrešno upisanim imenom.
{230} Boro Prpoš
Bio je sunčan jesenji dan 1978. kada sam sa Brankom Miljušom, slikarom, i Gojkom Šerbulom, novinarom, što su kao djeca doživjeli rat u svojoj surovosti, izašao na Stevanovo brdo pod Vrištikom gdje se šume Prosare i Kozare spajaju kao da su u zagrljaju. Dugo sam čekao na ovaj ponovni susret. Od rata i našeg djetinjstva.
Na starom ognjištu sada je skromna prizemna kućica sa dvije sobe, kuhinjom i zastakljenom verandom sa koje puca pogled na proplanke što se gube dolje u plavetnilu posavske i lijevčanske izmaglice. Po bašti se prosulo jesenje cvijeće i kesten uzrio pa njegovi plodovi kaplju sa grana i kotrljaju se utabanom stazom koja vijuga prema Pisariću.
Tišinu šume išikljale svud oko domaćinove avlije remete samo zvonca na kozama što se vrzmaju po široko ograđenom prostoru pod kestenovima.
Za dugačkim stolom od hrastovih polutki, u sjenci oraha, spletoše se naše uspomene.
Preživjeli iz malog sela Sovjaka i danas su opsjednuti uspomenama iz rata koji je ostavio iza sebe 433 žrtve, a među njima i 155 djece. To je ono najstrašnije što Boro Prpoš nosi iz djetinjstva. Lutajući po svijetu, pokušavao je da zaboravi te mračne uspomene, danju je nekako i uspjevao, činilo se, da ih potisne, ali noću su uvijek donosile, sa prvim snom, prizore košmara kroz koji je prošao.
Kao devetogodišnji dječak, novembra 1941, dobio je prvi snažan udarac kundakom u leđa. Tog kišnog popodneva ustaše su iznenada upale u selo i pokupile 164 seljaka. Strijeljali su ih na rječici Jablanici pod Ogorelicom. Otac Stevo i brat Ljubomir, zajedno vezani, bili su izbodeni bajonetima. Na svaki šušanj i pucanj majke su sklanjale djecu u šumu, skrivale se po trnjacima. Ali u ofanzivi 1942. ne mogoše se sakriti i izbjeći ono najstrašnije. U Staroj Gradiški, Evici Prpoš oduzeše jedinu kravicu koju je ona vukla za sobom sa četvoro djece. Onda su od majke prvo odvojili Mihaila i Boru kao odraslije. I sedmogodišnja Ana izgubila se u metežu. Majci je u rukama ostao samo trogodišnji Đuro, ali za kratko. Ugušen je zajedno sa majkom, na jednom od tavana stare kule koja vjekovima stoji kao sablast na obali Save, u Staroj Gradiški.
Mihajlo i Boro, braća, držali su se jedan za drugog i čuvali se da ih ne razdvoje na putu punom neizvjesnosti kroz sabirne i one druge logore — Jablanac, Mlaka, Jasenovac i Jastrebarsko. Kako se desilo onog avgustovskog dana 1942, kada je Četvrta kordunaška brigada oslobodila 727 dječaka i djevojčica iz logora, da u Žumberku braća zaostanu i opet upadnu u ustaške ruke — to Boro sada ne može da objasni. Preko Samobora dječaci su dovedeni u Zavod za gluhonijemu djecu, u zagrebačko prihvatilište koje je tada do posljednjeg mjesta bilo ispunjeno malim Kozarčanima. Zima je bila kada su izvučeni iz ovog užasnog sabirališta u kojem se umiralo masovno i prebačeni u Sveti Ivan Žabno, u porodicu Ivana Tadeja. Jedna plemenita žena, Ivanova majka, spasila je njihove živote.
Boro Prpoš, rođen 15. Juna 1933, u Sovjaku kod Bosanske Gradiške, slikar, poslije petnaestogodišnjeg boravka u Parizu i u Njemačkoj, danas živi u sivom rodnom selu pod Kozarom.
Faksimil kartona iz ustaškog logora u Jastrebarskom.
{231} Tako je došlo i ljeto 1943, a s njim i partizani iz Bilogore. Za jednom malom kolonom pošli su i dječaci. Mihajlo je dobio pušku i postao borac, ali poslije dva mjeseca poginuo je u borbi kod Velikog Križa. U toj ofanzivi na Moslavinu i Bilogoru i mali Boro je ponovo pao neprijatelju u ruke. Šta je dalje bilo, sjeća se kao kroz ružan san. Sa narodom iz okolnih sela uguran je u voz i dotjeran u Jasenovac. Koliko je dugo ostao u logoru, ne zna tačno, ali ono što je u njemu doživio ne može da zaboravi. Bio je već krajnje iscrpljen, iznemogao. Noge su mu drhtale i vid počeo da popušta. Neko mutnilo navuklo mu se na oči. Pa ipak, sa grupom dječaka, premlaćen debelim prutom zbog sakupljanja ogulina od krompira na smjetlištu, morao je da vuče granje od obale Save do ciglane u kojoj su robijaši stalno ložili vatru i kraj nje umirali.
Onda mu se odjednom ukazao zračak nade. Sa dvojicom mališana, u nekom fijakeru, kao da nije bio rat, prebačen je u Bosansku Dubicu da pomaže jednom starcu u kućnim poslovima. Brzo se oporavio.
Kada je granulo proljeće, 1944, srećno se provukao kraj ustaških straža na izlazu iz grada i uputio se prema Orahovi. Dragoje Mirić, očev prijatelj, pokazao mu je put do Hajdučkog potoka u Prosari uz koji je začas istrčao u Gornjane, tamo gde je bilo njegovo rodno selo. Iza palikuća ništa nije ostalo. Na starom kućištu samo gomila crijepa i ćerpiča, sve zaraslo u travuljinu. Utonulo u gusto šipražje i korov, ni groblje se više nije vidjelo. Ni jedne svježe humke. A koliko je ovdje bilo djece, stoke na pašnjacima, momaka i djevojaka, zborovanja i pjesme? Tada se Boro srušio na jednu nagorjelu gredu i dugo plakao.
Kraj rata je dočekao u kolibi od pruća kod strine Save Prpoš koja je nekim čudom preživjela hajku streljačkih strojeva.
Na dugačkom spisku ratne siročadi, u ljeto 1945, našlo se i Borino ime. Trebinje u Sloveniji, porodica Antonija Škoda, veliki komad bijelog hljeba, prve radosti u osnovnoj školi i u igri sa veselim Slovencima. Industrijska škola u Smederevskoj Palanci, po direktivi i rasporedu, ali zbog srčane mane, ponovo je vraćen u Trebinje. Omladinska pruga Doboj — Banja Luka, dobrovoljno odsluženje vojnog roka, Novo Mjesto i nastavak školovanja. Na Mašinskom fakultetu u Ljubljani dolazi do prekretnice. Jedna čežnja, duboko zapretana u duši, izbila je kao erupcija. Prijatelji sa Umjetničke akademije u Ljubljani sa uspjehom su predstavili njegove prve amaterske radove u Beogradu i Rimu, i pomogli mu 1961. da ode u Pariz. Vanredne studije vajarstva, klasičnog vitraža, keramike u Parizu i Kelnu, novo su poglavlje u životu Bore Prpoša.
Punih deset godina, sa mnogo odricanja, spreman i da gladuje, Boro je živio za svoju umjetnost koja na svoj način odražava i njegovo raspoloženje doneseno iz rata kao veliko breme teških sjećanja.
Izložbe u Dortmundu, Kelnu, Veroni, Luksemburgu, Lincu, Bolonji, Sarbrikenu i Sarluisu, njegove blistave, pikantne i fine ukrasne staklene kompozicije, sa fascinirajućim bogatstvom boja, kritika je uvrstila u najviši rang savremenog slikarstva. Za najbolje rješenje enterijera školskog centra za evropsko tržište, Muzeja i banke u Sarluisu, slikar i grafičar Boro Prpoš dobio je prve nagrade i druga najviša priznanja. Istupanja na velikim likovnim manifestacijama i njegova izvanredna umjetnost našli su se i na malom ekranu pored milionima gledalaca Njemačke.
Kad god mu se ukazala prilika, između izložbi i drugih obaveza, dolazio je u svoje Potkozarje. Pod razapetim šatorom na starom ognjištu, u tišini šume kojom i srne slobodno šetaju, ostajao je Boro sve dok ne bi osjetio „da srce hoće da prepukne“ i ponovo bježao u {232} svijet svoje umjetnosti. Tako, sve do prije tri godine. Tada je na ovo brdo došlo njih troje, da se više ne vrate.
Sa Monikom, Njemicom francuskog porijekla, i sinom Stevanom što nosi djedovo ime, bilo je veselo ponovo zapaliti vatru na starom ognjištu, zapretati krompire, onako sa ljuskom, zaspati na mekom lišću pomiješanom sa jelovim iglicama, udisati miris četinara i slušati pucketanje vatre.
U početku su Sovjačani bili začuđeni Borinim povratkom. A onda su ih sve troje prihvatili i ponečem naučili.
Sada je ovdje sve nekako drukčije. Monika je naučila da melje žito u vodenici, da mijesi kukuruzu i zavija pitu isto onako kako se to u Sovjaku radilo vjekovima. I dijete je rodila u selu. Kraj nje su noć provele komšinice vične poslu oko porodilje i novorođenčeta. Lidija je već prohodala, trči za kozama, a kada se saplete u travu i padne — smeje se. Stevan je učenik šestog razreda osnovne škole i pomaže ćaći u mnogim poslovima. Boro je napravio pravu kuću, veliku i svijetlu, sa prostranim ateljeom. Kuća se bijeli pod Prosarom kao letnjikovac. Izdaleka se vidi.
Konture spomenika na Prpoševom brdu već se naziru, kao i onog na malom trgu u Gradiški. Radovi su, u posljednje vrijeme, malo zastali, jer Boro žuri u Sarajevo da uljepša, prije početka zimske olimpijade, još pokoji skver i druga mjesta gdje će dolaziti ljudi iz čitavog svijeta.
A gore, proplanak pod Vrištikom, više nije pust. Pjesma i dječja graja odjekuju šumom.
Boro Prpoš: Nokokoro — duševno središte čovjeka
{233} Vojo Babić
Razigrano djetinjstvo po tratinama i proplancima rodnog Čapnjaka u Vojskovi pod Kozarom i svi oni đački nestašluci što su remetili mir prastarih lipa oko srednjevekovnog manastira Moštanice, ostali su i za Voju Babića samo daleko sjećanje. Rat i okupacija naglo su prekinuli njegovo osnovno školovanje u posljednjem razredu onoga dana kada je moštanički učitelj Branko Bosanac, pogružen i tih, ušao u učionicu i svojim đacima, mnogo prije uobičajenog školskog raspusta, saopštio da se zbog ratnih okolnosti prekida dalja nastava. Taj divni čovjek i pedagog, sa suprugom Radojkom i četvoro djece — Ljubomirom, Nenadom, Srđanom i malom Divnom — podijelio je gorku sudbinu sa mnogim svojim učenicima koji su maljem ubijeni u jasenovačkom logoru.
Čapnjak, živopisni zaselak velikog sela Vojskova, našao se u samoj žiži ustanka na Kozari. Poslije protjerivanja žandarma iz kasarne u Kadinom Jelovcu, jula 1941, kroz oslobođenu Vojskovu često su prolazili partizani. U Čapnjaku su se i duže zadržavali. Dolazili su i dr Mladen, Šoša, Boško Šiljegović, ivica Marušić Ratko. Po ugledu na starije i Vojo je počeo da se zameće drvenom puškom i petokrakom na kapi. Sa zanosom i ushićenjem dječaka pomagao je ocu Radi i stricu Dmitru u poslovima oko partizanske bolnice kada je u njihovoj avliji i pred kućom Pantelije Međeda, gdje je bio žitni magacin, vrilo kao u košnici.
Velika ljetna ofanziva 1942. godine sa onom zloslutnom topovskom tutnjavom i avionima što su sa bombama bacali i letke kojima su pozivali Kozarčane na predaju, pretvorila je Čapnjak i njegovu okolinu u posljednju oazu izbjeglog naroda iz ugroženih potkozarskih sela koji se povlačio dublje u planinu. Kada su granate počele da padaju po visoravni iznad sela, Savka Babić je pokupila svojih četvoro djece, dvije kćerkice i dva sinčića, među kojima je Vojo, kao najstariji, pomagao majci u svemu i sa najnužnijim što se moglo i moralo ponijeti, priključila se zbijegu čije su kolone već bile zašle duboko u Kozaru. U selu Rakovici sustigao ih je otac Rade koji nije mogao da odoli svojoj želji da još jednom vidi djecu. Ali, kada je sutradan pokušao da se provuče do svog skloništa u vrtači Zekanovac, bilo je dockan. Samo nekoliko dana kasnije svi su se našli u logoru na Cerovljanima kraj Hrvatske Dubice.
„Pamtim taj nijemi i tužni pogled kada se opraštao od nas iz nepregledne ljudske rijeke koju su kundacima tjerali prema željezničkoj stanici“ — sjeća se Vojo rastanka sa ocem.
I tako se po nekoj neumitnoj logici, sudbina oca prenijela na njegovo potomstvo. Jedva je upamtio svoje roditelje koje je u prvom svjetskom ratu pokosila španska groznica, a sada je ista sudbina zadesila i njegovih četvoro djece. Rade Babić je 30. jula 1942. dotjeran u njemačko-ustaški logor na Sajmištu kod Beograda i samo šest dana kasnije ubijen.
Za Savku Babić i njenu djecu put od Cerovljana do Jasenovca nije dugo trajao. Kako je to bilo, sjeća se Vojo: „Najstrašnije je bilo {234} kada su nas naši sprovodnici potjerali prema obali Save. Tamo nas je čekala skela koja je prevlačila roblje u Jasenovac ili natrag — u Gradinu. O tom ozloglašenom logoru moja majka i ja znali smo dosta. Pri samom njegovom pomenu ja sam se sjetio avetinjskih kostura petorice Jevreja koji su u jesen 1941. uspjeli pobjeći sa stratišta u Gradini i doći u Vojskovu. Dvojicu od njih primili su u kuću moj otac i stric. Nama djeci izgledali su kao ljudi koji su tek ustali iz groba i dugo smo sa strahom odvraćali pogled od njih. Sada smo, kako se skela približavala obali, najednom vidjeli da svaki čovjek u logoru, u toj kaljuzi, tako izgleda. U Jasenovcu je odmah otpočelo novo razvrstavanje. Kada su odraslije dječake ustaše počele da kupe, majka je gurnula ispred sebe moje sestrice, Lenku i Ankicu, a mene i brata Manu čvrsto uhvatila za ruke. Bio je to čelični stisak na smrt spremne majke. Ustaša me vukao na jednu, a majka na drugu stranu. I zahvaljujući samo njenoj čvrstoj riješenosti da nadjača ustašu, ostao sam živ.
Na željezničkoj stanici u Jasenovcu utjerali su nas u vagone za stoku, po stotinu duša u jedan vagon. Dva dana i dvije noći trajala je vožnja do Sirča, podno Papuka. Onako izmrcvareni, poslije dvadesetak dana potucanja po logorima, dospjeli smo u Borce, selo na partizanskoj teritoriji. Narod nas je lijepo dočekao, iznosio iz kuća sve što se našlo pri ruci od hrane i nudio nam ne skrivajući svoje uzbuđenje. Tako je bilo u svakom selu kroz koje smo morali proći. Ali, porodicu. Alekse Popovića, u selu Bastajima, nikada neću zaboraviti. I čika Aleksin sažaljiv pogled: „šta je ovaj narod skrivio da toliko pati, šta je moj mali Vojo grdno zgriješio?“ — ponavljao je kao refren sa suzama u očima.
Zahvaljujući razgranatim partizanskim vezama između Kozare i Slavonije, već u jesen 1942. vratila se na svoje ognjište i Savka Babić sa djecom. Ali, to više nije bilo ono Potkozarje, koje su u ofanzivi morali da ostave. Umjesto kuća, svuda okolo, samo sablasne slike zgarišta. Ljetina zatrvena, uništena, stoka otjerana. U čitavom Čapnjaku, koji je ranije imao petnaestak domaćinstava, ostala je samo poneka staja. Ni ljudi nije bilo. Ofanzivu su preživjeli samo Dragutin i Gojko Međed i obojica odmah otišli u Petu kozarsku brigadu i Milan Babić, Vojin stric, koji se iznenada razbolio i ubrzo umro. Tako je Čapnjak ostao bez muške glave. Žene koje su se vratile iz slavonskih sela i mlađi svijet morali su da ponesu teret života u opasnim ratnim uslovima.
Dan u Čapnjaku počinjao je jaukom. Svuda naokolo razlijegao se bolni vapaj samotnih majki koje su, poput crnih ptica, polegle po zgarištima dozivajući svoje najmilije, svoju otetu djecu i ljude koje je progutala ofanziva. A onda se taj jauk postepeno počeo da pretvara u pjesmu, jer se život nije mogao zaustaviti. I ta pjesma, prožeta bolom, pratila je Kozaru do kraja rata i još dugo poslije njega.
I dječaci su nekako preko noći odrasli i ni po čemu se nisu razlikovali od starijih, sem po svojoj golobradosti. Tako se i Vojo uvijek isticao na mnogobrojnim ozbiljnim zadacima i malo mu je vremena ostajalo za igru sa vršnjacima. Skojevska organizacija zadužila ga je, kao jednog od svojih članova, da radi s pionirima i vodi jedan ogranak analfabetskog tečaja u Vojskovi. Samo u jesen 1943. Vojo je opismenio preko stotinu omladinki, mlađih žena i pionira. Prosvjetni referent narodnooslobodilačkog odbora sreza Dubičkog, Milan Narančić, obilazeći tečaj u Vojskovi napisao je za nastavnika ovakvu karakteristiku: „Ozbiljan, savjestan i marljiv.“
Pred kraj rata Vojo Babić je i sam morao poći na dalje školovanje. U Prijedoru, već u avgustu 1945. završio je prvi razred gimnazije, {235} da bi nekoliko godina kasnije svoje školovanje okončao na Pravnom fakultetu u Sarajevu.
Još kao student pisao je poeziju. Sa njegovim imenom i njegovom poezijom, inspirisanom Kozarom, sve češće smo se susretali na stranicama književnih listova i časopisa. U listu „Oslobođenje“ i časopisima „Život“ i „Naši dani“ objavio je i niz zapaženih proznih priloga. Bio je to ponovni pohod na Kozaru, onu ratnu, od koje se Vojo Babić nikada nije ni odvajao. Kao zrio i iskusan reporter uvijek se vraćao bolnim i potresnim stranicama te nikada do kraja iščitane knjige o herojstvu i tragici kozarskog naroda. I uvijek se pitao: ne prevazilazi li Kozara mjerom doživljenog i preživljenog mjeru ljudskog poimanja a time i snagu reporterskog i literarnog kazivanja. Jer, ono što je za mnoge ljude, posebno njegove kolege po peru, izgledalo kao „emotivna pregrejanost“ i sušta nadrealnost, za Voju i njegove Kozarčane bila je to neposredna stvarnost.
Pravu vokaciju Vojo Babić će dostići na polju dramskog stvaralaštva. Njegovu dramu „Državni čovjek“ nagradilo je banjalučko Narodno pozorište 1969. godine, a radio-dramu „Terasa nad rijekom“ emitovale su mnoge naše i strane radio-stanice. Na veliki uspjeh kod gledalaca naišle su i njegove televizijske drame „Sjeverno od sunca“, „Moba“ i „Skretničar“. Za uspješan novinarski rad, prije svega za seriju reportaža sa tematikom iz narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije, Udruženje novinara Bosne i Hercegovine već mu je dodijelilo najviše priznanje — nagradu za životno djelo.
U književnom stvaralaštvu Vojo Babić ne posustaje:
„Čini mi se da sam još uvijek na početku. Tek kad televizijskog gledaoca provedem kroz igranu seriju onim istim stazama koje sam i sam prošao, kad mu u svijest utisnem makar djelić istine o Kozari i prikažem onu ogromnu fresku patnji i stradanja našeg herojskog naroda, smatraću da sam, makar i skromno, odužio dio svoga duga i zavičaju, i literaturi, i svojoj novinarskoj profesiji.“
Vojo Babić, rođen 1930, u Vojskovi pad Kozarom, književnik i urednik televizije Sarajevo. Fotografija je iz 1947. godine.
{236} Simo Turudija
Cvijeta Turudija je imala šest sinova i samo jednog unuka. Njen Simo, koji nosi djedovo ime, unuk jedinac, baki je posvetio pjesmu:
Ljuljala majka u kolijevci sinoveMilu i Milovana
Jovu i Đuru
Mihaila i Čedomira
Brižno ih njegovala i ispraćala u Kozaru
Pod crvenu zastavu revolucije
Kolijevka velika kao domovina
Ugradila majka sinove kao bor stasale
U temelje mira
U srce revolucije
Ostade prazna kolijevka
Kolijevka velika kao domovina
Sa svojim Simom, dobrovoljcem u prvom svjetskom ratu, Cvijeta je podizala sinove na krčevini, u državnom zabranu. Krampom i motikom otkidala je komad po komad šikare i pretvarala je u obradivu zemlju. Hrašće je lomilo njihova leđa, a žandarmi rušili kuće po Dragotinji podignute na „carevini“ i plijenili sirotinju domaćina. Braneći svoj mukom stečeni posjed u Goronjama, Simo je 1933. godine izgubio život. Sudbina oca i petorice njegovih sinova biće istovjetna. Sa svojom energičnom majkom sinovi su nastavili žilavu borbu za jedan pravedniji svijet kao sezonski radnici u ljubijskim i lješljanskim rudnicima, smjeli i odvažni štrajkači, vrsni majstori za opravku poljoprivrednog alata i raznovrsnog oružja, agilni članovi „Seljačkog kola“ i drugih naprednih društava.
Sa takvim sinovima pedesetsedmogodišnja Cvijeta našla se u vrtlogu ustanka na Kozari, ispod onog crvenog barjaka što je istaknut na jednom od visova Vranića s koga neće prestati partizanski pucnji do poslednjeg dana rata. I već prvoga dana, 28. jula 1941. godine, kada su se ustanici, sa sjekirama i gvozdenim polugama, bajonetima što su ih od kolskih šina iskovali braća Turudije, rudarskim capinima i ponekom puškom, sručili na željezničku prugu, u Gornjoj Dragotinji ispod Reljića kamena, poginuo je Milovan Turudija, drugi po starini Cvijetin sin. Bila je to prva žrtva u prvom ustaničkom danu. Tada je majka skinula svoju tradicionalnu bošču i obukla crninu. U njenoj staroj kući, kilometar udaljenoj od željezničke pruge i neprijateljskog uporišta, ukrštale su se partizanske patrole i diverzantske grupe sve do proljeća 1942, kada su Kozarčani potrgali 25 kilometara željezničkih tračnica i odvukli u planinu ili potopili u virove rijeke Sane.
Kada se velika neprijateljska ofanziva, u ljeto 1942. godine, sručila kao uragan na svaku kozarsku kuću, u svaku njenu avliju i {237} smrt počela da kosi sve odreda, Cvijeta se, okružena nejači, našla u mlječaničkom zbjegu.
Tih dana, kada je i nebo nad Kozarom plakalo, sjeća se i mali Simo:
„U šumi iznad Mlječanice bili smo u nekim kolibama koje su prije nas koristili Karavlasi što su u jošikovom drvetu dubili zdjele i kašike, pravili vretena, preslice i razne druge predmete za pokućstvo. Sve naše stvari bile su natopljene kišom. Ako je dan bio lijep, dolijetali su avioni, bacali bombe i mitraljezima kresali lisnate grane sa trešanja koje su se od roda bile savile. I uvijek su nekoga ubili. Izranavljena stoka je rikala, djeca drečala. Čim su se navukli oblaci i prošla opasnost od aviona, ljudi su ložili vatre i pristavljali kotliće se komadima mesa od ubijene stoke. Žene su muzle krave, a baka je dijelila mlijeko djeci i ranjenicima. Razdijelila je našu sitnu stoku i svu hranu što smo od kuće ponijeli. U svim tim nevoljama ona je uvijek zračila svojom smirenošću i pribranošću. Jedne noći bila je paklena grmljavina, a mi smo nekuda išli. Pratio sam baku u stopu i kada je svanulo, sve se utišalo.“
Bilo je to one noći kada je Prvi bataljon kozarskog odreda, pod komandom Žarka Zgonjanina, prokrčio prolaz kroz ognjeni pakao i izvukao iz obruča jedan dio naroda iz zbjega.
S novim ranama na srcu vratila se Cvijeta iz ofanzive u svoju opustošenu Dragotinju. Kada je saznala za junačku smrt sinova, Đure i Mihaila, koji su poginuli na proboju neprijateljskog obruča oko Kozare, niko nije vidio njene suze i niko nije čuo njen jauk. U sebi je ona sama nadjačala smrt svojih sinova. I činilo se da je s njihovom smrću dobila neku novu snagu. Bila je stalno u pokretu. S puno topline obraćala se ljudima, čak i neprijateljskim vojnicima iz posada u bunkerima kraj pruge koji su često znali da zakucaju na njena vrata. Tako je bilo i one noći kada je izvela do partizanskih straža 30 domobranskih vojnika zaprćenih ratnom opremom, vrećama soli i lijekovima za bolnice na Pogleđevu i Vitlovskoj. U njenom tajnom džepu ušivenom s unutrašnje strane pregače često se našla poruka koju je trebalo poslati u Kozaru ili doturiti partizanskim saradnicima u okupiranom Prijedoru. Išla je na sve partizanske zborove i konferencije. Svojim primjerom je podizala druge žene i omladinu da u pozadini fronta preuzmu sve muške obaveze.
I kada je krajem 1943. saznala za smrt svog četvrtog i najmlađeg sina, Čedomira, ćutke je uvela kurire u kuću i poslužila ih najljepšim što je imala — pogačom i kajmakom. A onda je otišla u voćnjak da izljubi šljive koje su njeni sinovi kalemili.
Posljednji pucnji, u osvit slobode, otrgli su iz njenih njedara i petog sina — Jovu, zamijenika političkog komesara Gradiško-lijevčanskog partizanskog odreda. U trenutku najtežeg roditeljskog bola, Cvijeta je, samo s dubokim uzdahom, prekrila svoje oči rukama da joj unuk ne primijeti suze.
Poslije svega, čula se pobjednička pjesma. Započeli su je mladi, djeca koja su izrasla na kozarskom ratištu.
Kada se 1945. iz njemačkog zarobljeništva vratio Mile, Cvijetin najstariji i jedini sin koji je preživio rat, ispunio je majci dvije želje: dobar dio svoje predratne krčevine u Goronjama predao je društvenom sektoru za nova pošumljavanja legendarne Kozare i upisao sina jedinca u školu, babinog jedinog unuka što je s njom prošao sve herojske dane Kozare.
Zapisao je Simo o svojoj baki i ove redove:
„Zadržao sam je u sjećanju onakvu kakvu sam je vidio u ratu.
Simo Turudija, rođen 1934, u selu Dragotinji kod Prijedora, magistar psihologije, radi u Savezu sindikata Jugoslavije, živi u Beogradu.
{238} Imala je veliko i plemenito srce. Bila je majka svih mojih vršnjaka, pionira iz Dragotinje. Niko manje od nje nije tražio od života. Uvijek je želila da budem pored nje. Vodila me i u Milića gaj 27. jula 1951. godine. Tada sam prvi put vidio Tita na Kozari. Dobro pamtim njenu skrušenost kada je za svoje zasluge u ratu primala ordenje i druga znamenja, kao da se želila opravdati riječima: „Nisam ja, djeco moja, nikakav heroj. Ja sam samo majka. Sinovi moji su heroji što izgiboše braneći svoju zemlju od dušmana.“
Kada je 1964. umrla, u osamdesetoj godini života, sahranjena je na partizanskom groblju sa počastima koje su joj, kao zaslužnom borcu, pripadale.
U strahotama rata Simo Turudija je rano sazrio. Osnovnu školu je završio u rodnoj Dragotinji, nižu gimnaziju u Prijedoru, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Kao učitelj proveo je nekoliko godina u krajiškim selima, u Bravsku, Smoljani, Zecovima i Brezičanima. Uporedo je studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao magistar organizacionih nauka bavi se naučno-istraživačkim radom i visoko-školskom nastavom iz oblasti psihologije i organizacije rada, o čemu je objavio više studija, priručnika, udžbenika i drugih stručnih i naučnih radova.
Pored nauke, njegova velika ljubav je i književno stvaralaštvo. Simo Turudija je pjesnik. Svoju poeziju još od studentskih dana objavljuje u raznim listovima i časopisima, a najčešće u zbornicima Kluba pisaca „Čukarica“ u Beogradu.
Sjećanja iz djetinjstva i zavičaja trajna su inspiracija Sime Turdije.
{239} Vasilije Karan
Upoznao sam ga nedavno u Društvenom domu „Mejdan“ u Banjaluci na večeri posvećenoj literaturi o narodnooslobodilačkoj borbi, a činilo nam se da se odavno poznajemo, od našeg ranog djetinjstva. Sa uzbuđenjem sam pratio izlaganja Rade Bašića, kozarskog heroja i književnika, i Irfana Horozovića, koji su, predstavljajući „Crvene tragove“, najnoviji roman Vasilija Karana, u stvari, govorili o slavnim danima kozarske epopeje. Onda se razgovor sa autorom, hrabrim dječakom u vrijeme Kozare, protegao do duboko u noć.
Biografija Vasilija Karana je povijest o patnji čitave generacije njegovih vršnjaka u kojoj ima previše ratnih tema za život jednog dječaka.
Rođen je 1934. godine na Pogleđevu, zaseoku sela Međuvođa, koje je u ratu odmah ušlo u pjesmu i istoriju. Sa pogleđevačke visoravni na sjevernim padinama Kozare, puca pogled na čitavo Knežpolje i ravnu Slavoniju. Prije rata ovdje je tridesetak porodica provodilo svoj mukotrpni život. Kuća Blagoje i Petre Karana nalazila se usred zaseoka, nedaleko od izvora Miletinac koji je ucrtan u sve vojne karte. Kada je okupacija došla i na Pogleđevo, njihovih četvoro djece — Vasilije, Mirko, Ranko i Anka — imali su ukupno 14 godina. Ali to ništa nije smetalo da se Blagoje nađe sa svim Pogleđanima na ustaničkim položajima u julu 1941. godine. „Čulo se srce ustalo Pogleđevo“ — rekao je pjesnik. Od tada pa sve do velike ofanzive na Kozaru, u ljeto 1942, na Pogleđevu je bilo kao u mravinjaku. Sa njegove visoravni, partizanske osmatračnice, granale su se staze na Mednjak i Vitlovsku, Patriju i Palež, Široku luku i Ravni gaj, mjesta što su zajedno sa Kozarom ušla u legendu. U tri najveće kuće braće Trkulja smještena je dobro organizovana partizanska bolnica i čitavo selo je bilo angažovano u liječenju rana kozarskih partizana. Za Blagoja Karana, jednog od prvih odbornika, ranjenici su bili neprestana briga. Od njih se nije odvajao sve do onog kobnog trenutka kada je prvih dana jula 1942. godine pet stotina ranjenih kozarskih partizana doživilo najstrašniju sudbinu.
U ofanzivi, 18. juna 1942, neprijatelj je zaposjeo Mlječanicu i Međuvođe i zemlja je zatutnjila ispod Pogleđeva. U žestokoj borbi koja je trajala čitav dan kozarski partizani su razbili ustaško-domobransku pukovniju „Ante Pavelić“, zarobili 80 neprijateljskih vojnika, zaplijenili 12 mitraljeza i jedan top, ali Pogleđevo nisu mogli odbraniti. Tog dana su njemački avioni, u smjenama, nadlijetali Jelov jarak podno Paleža, istresali snopove bombi i mitraljirali otkriveni zbjeg. Plamen je gutao kolibe od granja, oblovine i paprati. Preplašena stoka se razbježala, žene padale ničice po zemlji, a stariji i iskusniji ljudi zaklanjali se za debela stabla i zabrinuto osmatrali nebo. Po odlasku aviona došli su njemački vojnici i s uperenim puškama počeli da skupljaju narod u gomilu. Bilo ih je dosta i na konjima.
Petra Karan je uprtila sinčića Ranka, a svojoj sestri Mariji Lajić tutnula u ruke malu Anku, dok je Mirko trčkarao za majkom u koloni {240} koju su gonili prema Mlječanici. Odmah su rastavili muškarce od žena i djece i oduzeli svu njihovu sirotinju. Djevojkama su čak pokupili ukosnice iz pletenica. U tom metežu Vasilije je oklijevao i tako se odvojio od svojih najbližih. Obazirao se u nadi neće li gdjegod u koloni otkriti oca. Prolazeći ispod Pogleđeva, vidio je smrt izbliza. Ustaše su iz kolone izvukle jednog čovjeka i ubile kraj puta. Ispod njegove bijele košulje od lana izvirala je svježa krv. Tada je Vasilije odlučio da pobjegne i potraži oca. Izvukao se neprimjetno iz kolone i šmugnuo u šipražje kao preplašeni zec. Kada se u suton privukao bliže kući, čitavo Pogleđevoje bilo u plamenu. Onda je danima lutao šumarcima, vješto se skrivajući od vojnika koji su streljačkim strojevima pretresali svaki grm, hvatali stoku i tjerali prema Dubičkoj cesti i odvlačili sve što su mogli ponijeti. U Jelovom jarku gdje se nalazio zbjeg, sve je bilo razbacano. Plahte i ponjave pokisle, poderani jastuci i rasuto perje. Zalutali prasci buškali su prazne kolijevke.
Svom rodnom selu Vasilije se oprezno privlačio nekoliko puta. Tako je iznenada upao u domobransku zasjedu. Mogao je pobjeći, ali više nije znao kuda da bježi. Sa još nekoliko uhvaćenih ljudi, koje nije poznavao, kamionom je prebačen do sabirnog logora u Cerovljanima. Na ograđenoj poljani kraj željezničke pruge bilo je mnogo naroda, najviše žena, djece i starijih ljudi. Iz kamiona je odmah ubačen u vagon što je stajao na kolosjeku, pun žena i djece. Poslije duge vožnje i nešto kraćeg pješačenja do sela Velike Barne kod Grubišnog Polja, raspoređen je u kuću Mileve Marević. Kod ove plemenite žene ostao je do septembra 1942, sve do onda kada su ustaše otjerale u logor i porodicu Marević. Toga jutra je Vasilije bio sa stokom u polju i tako izbjegao sudbinu svih onih seljana iz Velike Barne, partizanskog sela, koji su deportovani na prisilni rad u Njemačku.
Dobro organizovana narodna vlast u ovim slavonskim selima omogućila je Vasiliju da se ubrzo, sa jednom grupom Bosanaca iz Velikog Grđevca, prebaci na Kozaru. O svom ponovnom susretu sa rodnim ognjištem Vasilije je zapisao:
„Sa strepnjom sam izišao na Pogleđevo. Na zgarištu naše kuće gušio sam se u suzama. Nikoga nije bilo da me utješi. Selo je bilo bez ljudi, bez djece. Preživjela su samo četiri čovjeka. Među njima i Živko Špica, stari partizanski odbornik. U zemlju su se zavlačili kao krtice i tako ostali. Jauk žena se ponavljao svakoga dana. Kako je koja pristizala tako se i oglašavala na svom razorenom ognjištu. Vratila se i moja majka Petra sa Mirkom i Rankom. Sačuvala ih je, to samo ona zna kako. Dvogodišnju Anku nije mogla sačuvati. Umrla joj je na rukama u jasenovačkom logoru. Ni za grob joj ne znamo. Onako skamenjena od tuge dugo je stajala na pepelištu naše kuće. Ličila je na spomenik. Tada nas je primio Živko Špica u svoju štalicu da se sklonimo od nevremena, a u proljeće 1943, radna ekipa narodnooslobodilačkog odbora podigla nam je kućerak s jednom sobicom i naložili smo prvu vatru na našem ognjištu. Majka je bila mnogo zauzeta u radu sa omladinom na proljetnoj sjetvi i drugim pozadinskim obavezama. Imam smo i pionirsku organizaciju čiji sam i sam bio član. Naše voće koje smo nosili u partizansku bolnicu na Razvalinama bilo je najljepše voće. A kada je osposobljena zgrada u Međuvođu, pošao sam u prvi razred osnovne škole. Tada sam i saznao da su u ofanzivi moga oca uhvatile ustaše u Mlječanici kada su poubijali naše ranjenike i da je u logoru na Sajmištu skončao u strašnim mukama.“
Poslije oslobođenja zemlje kao najstarija muška glava u porodici, Vasilije Karan je morao rano da preuzme na svoja pleća veliki teret života. Tek kada je odslužio vojni rok, 1954. godine, zaposlio se kao fizički radnik u Šumsko-industrijskom preduzeću „Kozara“ u Bosanskoj Dubici i nastavio dalje školovanje. Pored Srednje ekonomske {241} i Novinarske škole, završio je i Pedagošku akademiju — grupu za srpskohrvatski jezik i književnost.
Rano je počeo da piše o ratu kako su ga vidjele njegove dječje oči. Otuda za svoj prvi roman „Crveni tragovi“ Vasilije kaže: „Dok sam pisao ove redove, ponovo sam prošao kroz veliku kozarsku ofanzivu. Sanjao sam kolone vojnika s bajonetima na puškama, djecu bez roditelja, drhtao od straha i vidio smrt izbliza.“ Još dva njegova romana u rukopisu „Paklena varoš“ i „Noć bez granica“ samo su nastavci slikanja onih dalekih, a tako bliskih ratnih dana Kozare, kada u smrti između djece i odraslih nije bilo nikakve razlike. Takve su i njegove zbirke pripovjedaka „Čerga“, televizijska serija „Dobar dan ratniče“ i monodrama „Tako ti meni, druže odborniče“.
Cjelokupno Karanovo stvaralaštvo je ispovjedna proza i jedno svjedočanstvo više o veličini naše borbe za slobodu.
Humoreskama i aforizmima koje objavljuje u mnogim jugoslovenskim listovima kao da želi pobjeći iz tematike svojih romana u jedan ljepši i srećniji svijet.
Iz tihe banjalučke ulice u Budžaku, Sretena Stojanovića broj 11, do duboko u noć čuju se zvuci muzike i monotoni otkucaji pisaće mašine. To kćerka Vesna, nastavnik muzičkog obrazovanja i zaljubljenik klavira i flaute, priprema svoj uobičajeni čas, dok Vasilije žuri da još jednom prekuca posljednju verziju svog novog romana.
Vasilije Karan, rođen 1934, na Pogleđevu pod Kozarom, književnik, živi i radi u Banjoj Luci. Fotografija sa odsluženja vojnog roka, 1955. godine.
{242} Jovan Kesar
„Dekunga“ je prva, malo iskrivljena, njemačka riječ koju je Jovan Kesar upamtio. Čuo je od svog djeda Mile, starog ratnika, koji je u ustanak 1941. otpremio tri sina — Savu, Petra i Dmitra, visoke i uspravne kao tri jablana. Koristeći svoje veliko iskustvo, djed je znao da odabere prava mjesta za skrovišta i da ih majstorski uredi za djecu svojih sinova. Njegove zemunice, „dekunge“, prekrivene travom, granjem i lišćem, s cijevima za dovod vazduha, mnogo puta su im valjale glave.
Kako je to bilo pod Kozarom u te strašne dane kada je čovjek bio gonjena zvijer — ispričala mi je Jovanova majka Pava:
„Nikom mije moglo biti teže nego nama materama. U ratu se sve urotilo protiv nas i naše nejači. Eto, kad god se spomene rat, prvo se sjetim djece. Kada ono moj Sava ode među prvima u borbu, ja ostadoh sa dvoje djece, Jovanom u četvrtoj i Borislavom u drugoj godini. Znala sam, čini mi se, svaki korak prve diverzantske grupe, desetak mladića, koje s u noćne akcije vodili Žarko Zgonjanin, Ivica Marušić Ratko i moj Sava. Često su se, tih dana, sastajali u našem voćnjaku okupljajući nove borce. Ja sam ih služila najljepšim što se našlo u kući. Baš tada sam im ofarbala one vojničke uniforme, potapajući ih u boju napravljenu od orahovog lišća i jošikove kore. Ispratila sam ih i onoga dana kada su ustanike poveli na željezničku prugu. Pucali su i iz možareva što su bili kod naše crkve u Marinima.
Ubrzo zatim ukrstili su se ustanički frontovi preko Pastireva i Vranića. Ali, oni ne potrajaše dugo i formira se partizanski logor na Karanu. U septembru 1941. u naše Marine dođoše dr Mladen Stojanović i Osman Karabegović. Obojica su govorili na velikom narodnom zboru. Kod marinske crkve spremili smo dosta hrane i pića za zajednički ručak. Bilo je lijepo, što samo biti može.
Poslije toga, osluškivala sam svaki pucanj i svaku borbu, naslućujući gdje bi to moglo biti. Moji Kesari se brzo pročuše kao hrabri borci. I što se više pričalo o njihovim podvizima, mene je hvatao veći strah za djecu. Pri svakom ispadu neprijatelja, a izlazili su često iz svojih uporišta i ostavljali za sobom pustoš, bježala sam sa djecom u šumu. Držala sam se uvijek, kad god je to bilo moguće, partizanskih položaja. Onda su Ratko i Sava, sa većom grupom boraca, otišli sa našeg terena. Poslije oslobođenja Prijedora formirana je Prva krajiška brigada. Sava je postavljen za zamjenika političkog komesara brigade. Kod nas je ostao Prvi bataljon Kozarskog odreda. Kad god je mogao, Žarko Zgonjanin je dolazio u Marine i obavještavao o Savi. Uvijek mi je donosio riječi utjehe. Radovala sam mu se kao svom najrođenijem.
Kada je počela velika neprijateljska ofanziva na Kozaru i borbe oko Marina i Karana, ja pokupih moje mališane, nešto hrane i pokrivača, a već sam bila i u šestom mjesecu trudnoće, pa sa narodom iz Prusaca i Lješljana, Grabašnice i Marina — u zbjeg. Sve živo bilo je krenulo u Kozaru. Na našem putu prema Dubičkoj cesti i Mlječanici pratilo nas je veliko nevrijeme. Bili smo mokri, ozebli. A kad
Jovan Kesar, rođen 1937. u Marinima kod Bosanskog Novog, novinar i književnik, urednik u „Večernjim novostima“, živi i radi u Beogradu.
{243} bi se vrijeme proljepšalo, pratili su nas avioni i neprestano tukli. Gotovo mjesec dana šiban je naš zbjeg svim mogućim nedaćama. I mogu da kažem da sam se najviše straha nakupila od aviona. Kad sam čula da se jedna žena porodila u zbjegu, pobojala sam se da se to ne dogodi i meni. Istina, po mom računu, bilo bi to rano, ali u ratu je sve moguće. Takve slutnje, jednog jutra, prekide moj brat Relja Kačavenda, borac čuvene Omladinske čete. Uletio je u našu kolibu od granja i rekao da se pripremim za proboj iz obruča. U tom proboju moj Relja je poginuo. Izginula je gotovo cijela njegova četa.
U prvi suton izišli smo na Poljane u Gornjem Jelovcu, a već je na Patriji, Jugovića brdu i na Dubičkoj cesti ključalo kao u kotlu. Nikada sebi nisam mogla da objasnim otkuda mi snaga da trudna prijeđem toliku razdaljinu sa Borom u naručju i vukući za ručicu moga malog Jovana. Kada smo prelazili preko ceste, zasipali su nas raketama. Boro je vrištao i tresao se u mom naručju, a ja sam se spoticala preko mrtvih oko rovova, Jovan je tu izgubio cipelice, ali me pratio u stopu i nije plakao. Nikad nije plakao. Tek sutradan sam vidjela da su mu noge krvave pa sam ih uvila u komade isječene ponjave. Pričalo se da je te noći izišlo iz obruča oko deset hiljada ljudi. Ali, ja nisam smjela da ostanem na Pastirevu već sam sa djecom krenula za partizanima u još jedan proboj. Čula sam da Prva krajiška brigada napada neprijatelja s leđa pa sam pošla u nadi da ću negdje sresti Savu. Tako je i bilo. Vidjeli smo se, na čas, kod Majkić Japre. Od tog rastanka proći će gotovo tri godine do našeg ponovnog susreta.
U Podgrmeču smo se malo okrijepili i jedne mrkle noći krenuli za Kozaru. Preko Sane su nas prevezli skelom, a kada smo se prebacili preko željezničke pruge, Bori sam rukom zatvarala usta kako ne bi jauknuo i otkrio našu kolonu. Toga jutra unijela sam u kuću, koja još nije bila izgorjela, oba sina i sručila se polumrtva u postelju.
Bio je kraj jula 1942. kada su naišle one posljednje neprijateljske „grablje“. Dušmani su nastupali od Bosanskog Novog i Dobrljina. Njihovi streljački strojevi, pretresajući svaku stopu zemlje, spuštali su se sa padina Kozare. Neko je rekao da kupe mušku djecu, i ja skočih da bježim sa Jovanom, koji je nekako bio izrastao za svoje godine. Ali, sve je bilo dockan. Više se nije imalo kud. Od vojske se zacrnila naša visoravan. Uspjela sam samo da Jovanu navučem zaovinu suknjicu i da mu glavu povežem mojom maramom. Kuću nam, srećom, pretresoše domobrani, kratko se zadržaše i tako protutnje i ta opasnost, a mene spopadoše porođajni trudovi.
Dijete sam rodila 10. avgusta 1942, onoga dana kada su se počeli da okupljaju preživjeli partizani Kozare i pripremaju za smotru na Paležu. U kući sam Milana rodila, u zbjegu podojila, a sve trojicu u Kozari odgojila“ — kaže ponosna majka Pava Kesar.
Jovan Kesar je jedan od mnogih dječaka kojima je rat uskratio radosti djetinjstva. Naučio je da bude jači od suza i nije plakao kada je bilo teško i opasno. Postao je pionir još dok je rat trajao i naučio sva slova iz partizanskog bukvara. „Sramota je ne znati čitati“ — govorila mu je baba Anđelija koja je, iako nepismena, znala napamet stotine narodnih pjesama, priča i zagonetki. Svog velikog tatu, proslavljenog kozarskog partizana, vidio je u ratu samo jedanput. I kada je otac, u junu 1945, došao da ga povede sa sobom, on je morao da se privikava na njega. U osnovnu školu pošao je u Titovom Užicu, tamo gdje je otac odveo svoju ratnu diviziju u prvi mirnodopski garnizon. Gimnaziju i filozofski fakultet završio je u Beogradu.
I kada je, kao mladi saradnik lista „Borba“, donio u Redakciju svoju prvu reportažu, urednik mu je rekao: {244}
— Ti ili ćeš biti veliki novinar, ili od tebe neće biti ništa.
Jovan Kesar je postao vrsni hroničar našeg vremena i dramski pisac.
Knjigom „Djetinjstvo moje ukradeno“ odužio je dug svojim vršnjacima, malim Kozarčanima, što su na isti način kao i on, prestrašeni od smrti kojom su bili okruženi, proživjeli ratno djetinjstvo. Inspirisan je sudbinom Zore Skibe, rođene Delić, koja je u ratnom metežu, kao četvorogodišnja djevojčica, postala ustaška zatočenica sa logorskim brojem oko vrata. Tri puta je „pokrštavana“ i dugo prevaspitavana u ustaškom duhu „u ime Isusa“. Jovan Kesar, jednostavno, duboko ljudski i potresno do suza, ispričao je samo jednu od desetina hiljada sudbina kozarske djece.
Ovu autentičnu priču, strašnu ljudsku istinu Zore Skibe, nastavnice matematike u Osnovnoj školi „Braća Šimić“ u Mostaru, Kesar je nadahnuto pretočio u dramski tekst. Tako, monodrama, „Djetinjstvo moje ukradeno“, u dramatizaciji i režiji Ahmeta Obradovića, koju snagom svog talenta brehtovski tumači Zlata Kogelnik, prvakinja Amaterskog pozorišta u Prijedoru, veličanstvena je scenska oda onima koje su sahranjivali u ustaškim logorima za djecu, brojeći ih na komade.
Okupiran ljudskim sudbinama, novinar po profesiji, Jovan Kesar je napisao i više drugih dramskih tekstova. Njegovi komadi „Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi?“, „Zadužen sam ispred frakcije da ti skršim vilicu“ i „Suđenje partijskom sekretaru Borislavu Borjanoviću“ — godinama ne silaze sa naših pozorišnih scena.
{245} Milinko Toroman
Bio je dijete kada dijete nije mogao biti.
Milinko Toroman je rođen 3. juna 1940. godine u Donjoj Gradini, selu koje je u ratu bilo u središtu jasenovačkog pakla, na samom njegovom dnu. I rat i prvi dani mira za njega su bili gotovo istovjetni. Isti po pamćenju i tragovima koji su se utisnuli u njegovu dušu. O svom rodnom selu naslušao se paklenih priča od svoje majke Smilje. Govorile su i komšije. Svako je imao svoju priču o strahotama što su zadesile ovo mirno selo na desnoj obali Save i samom ušću Une i pretvorile ga u najveće smrtište svih vremena. Svi šumski proplanci, njive i pašnjaci, avlije i voćnjaci, luke i tukovi — 924 hektara zemlje crnice natopljeni su ljudskom krvlju. Ovdje su, između dvije rijeke, u zajedničke grobnice sahranjene stotine hiljada ljudi, žena i djece.
Sve je počelo u rano jutro 14. januara 1942. kada je jedna ojačana grupa razularenih jasenovačkih koljača, koju je predvodio Staniša Vasilj, ustaški poručnik, iznenada upala u selo. Toga dana se u Gradinu uselila smrt. Ubili su svakoga koga su uhvatili i kuće spalili. Najednom su 54 domaćinstva u crno zavili. I sva ostala ognjišta razorili. Od tada, kada se god spomenuo Jasenovac, uvijek je tu bila i Gradina. Isto zlo ih je povezalo pa su tako ostali nerazdvojni, uprkos širokoj rijeci koja ih razdvaja.
Među rijetkim stanovnicima Gradine koji su, za pedalj brži od noža, uspjeli izbjeći pokolj i krvavom prtinom preko Draksenića i Međeđe, opustošenih sela, domoći se prvih obronaka Prosare koje su branili kozarski partizani, bila je i Smilja Toroman sa četvoro svoje djece. Dobrinka je tada imala 14, Leposava 9, Milan 8, i Milinko dvije godine. Toplo ognjište u Bijakovcu malo ih je povratilo u život, ali nije prošlo mnogo vremena kada su sa domaćinima Jablanice doživjeli sudbinu kozarskog zbjega zarobljenog u velikoj fašističkoj ofanzivi, juna 1942. godine. Put njihovog stradanja vodio ih je kroz ustaške sabirne i koncentracione logore. Dani provedeni u Cerovljanima kraj Hrvatske Dubice bili su dugi kao vječnost. Majke su morale svojoj djeci zaklanjati oči da ne vide kako druge majke, na kiši, u blatnjavoj kaljuzi, rađaju djecu i zajedno umiru. U Uštici kraj Jasenovca, gdje su ustaše od roditelja otimale odrasliju mušku djecu za svoje janjičare, Smilja Toroman je dobila snažan udarac kundakom u leđa samo zašto je zastala kraj česme da nakvasi ispucale i pomodrele usne svom malom Milinku. Onda je duga i beskrajno izmučena kolona Kozarčana nekim čudom odlijepljena od Jasenovca i pod ustaškom pratnjom rasturena po slavonskim selima. U jednom dokumentu iz ustaške arhive: „Dana 14, 15 i 16 srpnja 1942. dopremljeno je na područje ove župe 16.500 partizanskih zarobljenika sa Kozare mahom žena i djece i oko 15% starijih muškaraca, dakako prljavih i punih vašiju. Svi su oni razdijeljeni u dvije grupe i smješteni — 8.500 u Grubišno Polje i 8.000 u Garešnici.“
Smilja Toroman sa djecom, raspoređena u selo Grabovac, mislila je da je ono najgore prošlo. Njeno nadanje je presječeno u jesen 1942. {246} kada su sa mnogobrojnim Kozarčanima ponovo pokupljeni i strpani u njemačko-ustaški logor u Sisku.
U neprestanom strahu za djecu, na ivici života i smrti, izdržala je Smilja Toroman u Sisku skoro godinu dana. I sačuvala svoje najmilije. Suze su joj bile presušile od plača za djecom što su masovno umirala, kao da ih je kuga odnosila. Sasušena dječja tjelešca, na kojima su se isticale dugačke ruke i velike glave, umirala su tiho i u velikom broju. I Smiljinoj sestri, poslije sedam mjeseci provedenih u logoru, umro je mali Ranko, a imao je samo deset dana kada su ga sa majkom strpali u sisački logor za djecu.
Povratak preživjelih u Gradinu bio je i želja i strah. U aprilu 1945. godine okupila se na zgarištu i porodica Toroman. Vratio se i otac Radovan koji je čitav rat proveo u njemačkom zarobljeništvu. Poslije dugog izgnanstva, povratak u rodno selo ovako je doživio mali Milinko Toroman: „Koprive više mene, otac pipa izgorjele zidove. Majka u zdjelici našla šaku brašna. Tavanica pada koso, izgorjela.“
Tumarali su ljudi, kao ukleti, po opustošenom selu. Obilazili su uzvišenja u ravnici kojih ranije nije bilo. Nikuda se nije moglo proći a da se čovjek ne spotakne o kost ubijenog čovjeka. I podivljala rijeka, kao uvijek u proljeće, podrivala je zemlju i podizala lješeve iz mulja. Kada se povlačila, ostavljala je po sprudovima isprane ljudske kosti.
Preživjeli iz Gradine prvo su prebrojali mrtve, svoje komšije: 346 palih kao žrtve ustaškog terora, među njima i 93 djece. Poginulo je i 50 partizanskih boraca. Ali, sve mrtve u svom selu nisu mogli prebrojati. To nije mogao niko. Ni ona komisija za ispitivanje ratnih zločina što je, otkrivajući još svježe grobnice, ispisala krvavu hroniku ustaških zločina u Donjoj Gradini kraj Jasenovca. Tada je na ovom prostoru, zaklonjenom od svijeta, s jedne strane opkoljenog Unom, s dvije strane Savom, a sa četvrte, prema Kozari, dubokom tranšejom rovova i više od 50 bunkera od betona, otkriveno 190 ogromnih grobnica, poput one što je zauzela prostor od 480 kvadratnih metara površine, sa dubinom od tri metra. U ove velike jame ustaše su slagale svoje žrtve i u stojećem stavu, koliko ih je god moglo stati, i onda čekićem i okovanim maljem — tukli u potiljak. Kuća Pere Vujkića, zaštićena visokom bodljikavom žicom, postala je „sablasna kuća“, jer je u toku čitavog rata bila posljednja čekaonica na putu za stratište. Iz kuće Ostoje Krnjajića, „kuće leleka“, odjekivali su krici. U njoj su ljudi svlačeni do gole kože i tako nagi, žicom povezani, vučeni do grobnica iskopanih na njivama Jele Rastovac i Gine Božičić. U njihovim baštama trava nije rasla. Od žestine ljudske krvi i zemlja je bila otvrdla kao cement. Tu je i ona velika prostorija sa smočnicom u kojoj su zazidani ljudi, u samrtnim mukama, ostajali do posljednjeg ropca. Na mjestu zvanom Čelinka još stoji „Krvava kruška“, a na livadama Limana „Krvava dječja vrba“ pod kojom su grobnice poklane djece. I zelene oaze Šiba, Bjeljevine i Kunjevače, prekrivene su grobnicama.
I ona stara topola na obali Une, gorostasni fenomen prirode, nije mogla da izdrži teret rata i sve one ljude što su, na njoj obješeni, morali da umru. Skrhana „Topola uzdaha“, pala 1978. godine, sada je podignuta na željezne nosače iznad velikih voda i kao spomenik za vječnost konzervirana. Više nema tragova onih čudesnih ložišta što su se protezala obalom rijeke i reda velikih kazana u kojima su kuvani ljudi. Nema ni one uske željezničke pruge sa vagonetima što su do savske obale prevozili iskuvane ljudske kosti od kojih su pravili sapun. Samo jedan kazan se još čuva u sarajevskom muzeju revolucije kao nijemi svjedok o ljudskom zlu i ljudskoj patnji. Nema više ni {247} skele što je sa Granika prevozila preko Save nijemi sprovod punih četrdeset mjeseci, danju i noću. Skela sa čeličnom sajlom, razapetom preko rijeke, bila je usko grlo masovne smrti u Gradini, u kojoj su i ubice doživljavale slom nerava. O neprekidnom pokolju ljudi u Gradini, o bezimenim grobnicama i danas se govori sa užasom.
Milinko Toroman, stasao do djetinjstva kada se najviše pamti, dugo je bježao iz zagrljaja sjećanja na svoje rodno selo. Onda je, jednog dana, morao da zapiše: „Čitava moja generacija je rođena u nevrijeme. Kao da nas je neko na silu istjerao napolje. Bježeći od ustaša po Prosari i Kozari, majka me je do jauka stiskala uz grudi. Posrtala je i padala, ispadao sam joj iz ruku, jedva me je nalazila u mraku i lišću. Mnogo kasnije, veoma lijepo i uzbudljivo, pričala je o ratu i bježanju, o mrtvima u našem selu i ustašama. Njen jezik je bio skoro biblijski, sadržajan i širok, topao kao u našim narodnim pjesmama koje je odlično znala i često ih govorila pobožno, sa puno ozbiljnosti i šarma starih pjevača i pripovjedača. Često je to pričanje o ratu prelazilo u čist plemenit jecaj kakav bi poželila svaka nacionalna literatura. Moja supruga Leposava i danas kaže: „Bože, kako je lijepo i uzbudljivo pričala tvoja majka. Ko zna šta bi bila, da je školovana“.
Trebalo je da prođu čitave decenije u snovima što uskraćuju životne radosti pa da Milinko Toroman, sa već izgrađenom biografijom, mukotrpnom i gordom, progovori stihovima gorke poezije. Na jednom mjestu on kaže: „Godinama me zaokupljala tema djeteta — logoraša. O tom ratnom užasu propjevao sam poslije četrdeset godina, tek kad sam osjetio i životnu i pjesničku zrelost. Mnogi moji vršnjaci iz djetinjstva, umotani u krvave pelene, nogu tankih kao slamke, očiju suznih od tuge i gladi, bačeni su živi naglavačke u jasenovačku peć, u kojoj se ranije pekla cigla, bačeni su visoko u vazduh i dočekani na nož, zgnječeni su pod crnim cokulama i gusenicama tenkova, zadavljeni u Savi.“
Milinko Toroman predstavio se svojim čitaocima, gotovo istovremeno, sa tri poetske zbirke. „Biološka bajka“ (1980) njegov je prvenac. Satkana na bogatoj tradiciji narodnih bajki, pripovjedaka i legendi, ukazala je na njegov originalni pjesnički talenat i jedno neiscrpno vrelo njegove poezije. Druga njegova zbirka „Balkanska bajka“ (1982) puna je života, iako o smrti pjeva. Ona je životna bajka, poema o životu i njegovom trajanju, satkana od lirskih simbola kao od zrna bisera, sva u slikama. Istovremeno ona pjeva o besprimjernom stradanju i borbi ljudi sa Kozare, o smrti što na Kozari gine. Dijete — žrtva skoro je centralna tema „Balkanske bajke“ kojom je pjesnik izrazio veliku tugu i naslikao užas u očima djeteta. Ona je, u isto vrijeme, obračun sa okupatorom i njegovim slugama, ona je radost i ponos pobjede. Treća zbirka, „Kućni duh“ (1982) je lirska bajka, prepuna drevnih savjeta iz narodne mudrosti. Čitava zbirka stihova kao da je izrečena u jednom dahu jezikom narodnog pjevača.
I nove zbirke revolucionarne poezije, „Smrt je mrtva“ i „Jasenovačke tužbalice“ već su pripremljene za štampu.
Dobitnik je više nagrada i priznanja među kojima su njemu najdraže književne nagrade: „Dragojlo Dudić“ za njegovanje i razvijanje revolucionarnih tradicija i nagrada „Blažo Šćepanović“ dodijeljena u znak posebne ljubavi prema književnosti.
Milinko Toroman, profesor ruskog jezika, živi u Šapcu sa suprugom Leposavom, nastavnicom, i sinom Tatomirom. Svaku novu generaciju svojih učenika odvede on na Kozaru. Uz put svrate i u Jasenovac. Đacima u Gradini ne govori o svojoj sudbini.
Milinko Toroman, rođen 1940, u Donjoj Gradini kod Bosanske Dubice, profesor ruskog jezika, živi i radi u Šapcu. Fotografija je iz dječjeg logora u Sisku, 1943. godine.
{248} Ranko Risojević
Najmlađi je u krugu pjesnika što su, zbog divnih darova svoje poezije, na stranicama ove knjige.
Rođen je 8. avgusta 1943. godine u selu Kalenderima, nedaleko od Bosanske Kostajnice, kada su se djeca pod Kozarom rijetko rađala. Njegovo rodno selo, poslije velike fašističke ofanzive, razrušeno i spaljeno, bez ljudi i svatova, sa ženama u crnini, podsjećalo je na tragediju što je prijetila svim živim stvorovima na zemlji.
Majka je, toga dana, svoje prvenče rodila u drvenoj zgradici, a već sutradan, pod mitraljeskom vatrom, morala je da ga doji u zemunici, skrivenoj u dumači šumovitih predjela Pastireva.
Otac nije vidio svoga sina jedinca niti je plač njegov čuo. Kada je odrastao, sin je ocu posvetio ove stihove:
Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.
Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja.
Zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.
Majka ga je prenosila,
od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.
Ostoja Risojević, otac, imao je 21 godinu kada je doživio aprilski slom i kapitulaciju bivše jugoslovenske vojske. Njegov puk su zarobili Nijemci, ali on je uspio pobjeći i iz Bijeljine, pješke, doći u svoje Kalendere. U prvim danima ustanka pod Kozarom, 30. jula 1941, Ostoja je, s karabinom u ruci, jurišao na neprijateljsko uporište u Bosanskoj Kostajnici. U stroju prve Baljske partizanske čete, koju je predvodio Ranko Šipka, heroj Kozare, stajao je uspravno među najistaknutijim borcima, bombašima i puškomitraljescima. Za vrijeme neprijateljske ofanzive u ljeto 1942. kada je cijela Kozara bila u pokretu prema Dubičkoj cesti, predvodio je desetinu u proboju obruča, a 19. avgusta 1942. godine na smotri preživjelih boraca, kada je Skender Kulenović vrh Paleža pretvorio u grmljavinu stihova, Ostoja je stajao na čelu partizanskog voda u Četvrtoj četi Prvog bataljona kozarskog partizanskog odreda „Dr Mladen Stojanović“. U legendarnom stroju na Paležu stajala je, toga dana, i Dragica Risojević, rođena Mirčetić, mlada i lijepa žena koja će godinu dana kasnije, usred ratnog vihora, roditi sina Ranka.
Ranko Risojević, rođen 1943, u Kalenderima kod Bosanske Kostajnice, književnik i urednik u NIGRO „Glas“, živi i radi u Banjoj Luci. Na fotografiji kao izviđač, Plitvice 1957. godine.
{249} O vremenu Kozare i tim danima nastao je, mnogo kasnije, i ovaj zapis Ranka Risojevića:
„U sumraku, davnih dana u Kostajnici, sjedili smo, moja majka i ja, uz prozor i razgovarali. Ona se sjećala još davnijeg dana, na Paležu, stroja boraca i divnog mladića koji je strašnim glasom čitao pjesmu od čijih su stihova suze frcale iz očiju. Priča mi majka, govori stihove, zna cijelu pjesmu napamet, i ja se gubim, mislim o nepoznatom mi ocu, o krvi, o Srđanu, Mrđanu i Mlađenu i davim se u jecajima. Za svima njima.“
Gotovo iz svečanog stroja, sa Paleža, Peta kozarska brigada je krenula na slavni borbeni put, na Bihać i Krupu, na lomljenje „Postava Jugozapad“ što je bunkerima i bodljikavom žicom odvajao Podkozarje od Podgrmeča i ostalih dijelova Bosanske krajine, na smotru Četvrte krajiške divizije koju je izvršio Tito, u četvrtu neprijateljsku ofanzivu, u bitku za ranjenike.
U grmečkim smetovima, iako krajnje iscrpljeni neprestanim borbama Kozarčani su svojim grudima štitili mrazom okovani zbjeg od 15 hiljada roditelja, sitne djece i omladine iz podgrmečkih sela. Tako je bilo i one noći, 11. februara 1943. kada je pedeset junaka, zbijenih jedan do drugoga, sa isto toliko puškomitraljeza i snopovima bombi pregazilo 370 puk 369 njemačke divizije koji se bio ušančio na drumu kod Benakovca. U toj uraganskoj vatri pali su Ostoja Risojević i njegov mlađi brat Mikan. Bio je to njihov posljednji juriš.
Preteška je bila 1943. godina. Čitava sela pod Kozarom su bila bez muške radne snage. Cjelokupan život je počivao na frontu žena i omladine, na kozarskoj udovici koja je muškarca zamijenila u svemu, čak i u kosidbi. U žarištu svih aktivnosti na izvršavanju zadataka koje su nametali gorki dani rata, stajala je i Dragica Risojević, mlada majka i komunista. A kada se završio rat i skinuta krv s napaćenog lica zemlje, ostala je duboka rana na grudima sela Kalendera: preko dvije stotine stanovnika nestalo je pod udarcima fašističkog terora. Ubijeno je i 38 djece, čitav jedan razred. Od stotinu boraca, 53 su poginula u partizanskim bitkama.
Majka sama, sa svojom materinskom ljubavlju i nežnom ženskom snagom, divni pratilac djetinjstva, učinila je sve što je bilo u njenoj moći da stasanje sina bez oca ne ostavi dublje tragove na poprištu njegovog malog srca.
Ranko Risojević je to najljepše izrazio u svom najnovijem romanu, „Dječaci sa Une.“ To je uzbudljivi svijet njegovih uspomena i majčinih priča, to su druženja sa dječacima koji su, kao i on, ostali bez jednog ili oba roditelja, to su njihove nestašne igre po kostajničkoj tvrđavi i na rijeci biserne ljepote. „To divno dječje bratstvo moje su najdraže uspomene iz djetinjstva. Ne pitajući za nacionalnost i vjeru, živeli smo zajedno i dijelili ono malo hrane što su tada mogle da sakupe naše matere“ — zapisao je Risojević.
Za vrijeme školovanja Risojević je promijenio više mjesta u zemlji. Iz partizanskog bukvara, u Bosanskoj Kostajnici, naučio je prva slova, u Zagrebu je upoznao kajkavski govor, u Pančevu pohađao gimnaziju, a na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu diplomirao studij matematike i fizike. Kasnije je godinama predavao ove predmete u banjalučkim srednjim školama.
Još kao student objavio je zbirku stihova, „Vid tame“. Onda su nastale knjige poezije, sustižući jedna drugu: „Vreme i vrt“, „Tako, ponekad“, „Bosanske elegije“, „Istrpi ovo draganje“ i „Snovi o vječnom“. Sa ovim knjigama, zbirkama stihova, Risojević je otkrio svoj pjesnički dar i predstavio se kao svestrano plodan pisac. Iz njegovog obimnog proznog stvaralaštva izdvajamo, prije svega, roman „Nasljedna bolest“, zbirke pripovjedaka „Slike za utjehu“ i „Priče iz novina“. {250} Pored ovih, čisto literarnih djela, objavio je i knjigu „Veliki matematičari“ i Biografiju kompozitora Vlade Miloševića, čovjeka koji nam je podario pravo blago — na hiljade prikupljenih i transkribovanih narodnih pjesama iz Bosanske krajine koje su objavljene u pet knjiga. Za česte i uvijek prijatne susrete sa starim profesorom, Risojević kaže: „Razgovori sa Miloševićem popunjavaju u mojoj svijesti ona zatamnjena mjesta sjećanja, koja drugim sretnim ljudima osvijetli već u djetinjstvu njihov otac.“
Ranko Risojević je autor više radio-igara za djecu i raznih drugih tekstova iz raznih oblasti umjetnosti.
U svojim knjigama poezije i proze, kao i u mnogim esejima, rasutim po časopisima, Risojević se smjelo vraća stvarnim životnim problemima i „poeziji života“. Taj put je kružni, od složenosti knjiga koje su se prve javile do jednostavnosti proze što je osobito izraženo u najnovijem romanu „Dječaci sa Une“.
U eseju „Nova pjesma o Kozari“ Risojević se pita: „Ako pjesnika nešto opsjeda, iz te opsjednutosti možda će nastati pjesma. Je li Kozara takav motiv koji opsjeda pjesnika rođenog poslije rata? Teško. Ma koliko nas se ticala patnja tih ljudi, ona nam poetski danas malo govori. Šećemo padinama Kozare, sve je pitamo — o čemu je ono govorio Skender, pitamo se. Sjednemo pod drvo na nekom ćuviku — gdje je naša patnja? Patnje nema. Tu smo mi, tu naše srndaćko srce. Tu treba biti iskren i pjevati o sebi. Neka pjeva začuđenost što je tu, na tom mjestu moglo tako biti.“
I nastala je nova pjesma o Kozari:
Na pijuku se jednom ptica,
tako mala, anđelak,
smjestila, i dušu moju
ogrnula kao perje svoje
i svoga poroda nadu.
Na krampu, tu, u ozonu
Kozare, gdje jauče sjekira
kad dirne drvo, i gdje
jauče drvo kad ga prst
takne — anđelak, ptica,
bez straha jer dušu moju
oko sebe i svog poroda
ogrnula je i ne pjeva
nego sanjari, o travi,
kroz koju lijeću njena
snažna krila.
Otresaju se latice, spada
polen po duši mojoj,
po krampu, na kome
počivaju dvije meke, dvije
nježne, dodirujući dušu moju,
djevojačke ruke, elektrišući
skoro veče, rastvarajući stvarnost.
Ranko Risojević živi i radi u Banja Luci. Urednik je univerzitetske knjige u izdavačkoj kući „Glas“. Knjige su njemu stalna lektira. Čita ih nezajažljivo, sve odreda, nove i stare. Muziku sluša možda više od svega. Stigne on da „prošestari“ i voljenim gradom, obroncima Kozare i rodnim Pastirevom.
U krugu porodice — supruge Mire, sina Vladimira i kćerkice Tatjane — roje se stihovi kao pahuljice. U tom gnijezdu njegovo srce je uvijek srećno, poput „srca grlice“.
{251} Milivoj Rodić
Tragajući za Kozarčanima koji su rat doživjeli kao djeca, a kasnije, u miru, našli u umjetničkom stvaranju ono što im je u djetinjstvu bilo uskraćeno, saznao sam i za Milivoja Rodića, neumornog istraživača i sakupljača, stručnog i naučnog obrađivača žive poetske riječi i narodne, partizanske pjesme, nastale na kozarskom bojištu slobode.
Iako smo se upoznali na Mrakovici, oktobra 1977, sreli smo se kao stari poznanici. Bilo je to na naučnom skupu „Kozara u narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji“ na koji su došli istoričari i istraživači, naučni radnici i pisci, stari partizani i borci slavnih bitaka, organizatori ustanka i narodne vlasti, Narodnog fronta i Antifašističkog fronta žena, omladine i pionira, Skoja i Komunističke partije, da govore o onoj Kozari na kojoj je svako drvo ranjeno, o Kozari, kolijevci bratstva i jedinstva, o masovnom heroizmu njenih boraca i besprimjernom stradanju kozarskog naroda. Nizala su se saopštenja i referati, jedan za drugim. Tema je bilo napretek i novih saznanja o bitnim karakteristikama narodnog ustanka na Kozari i snazi partizanskog odreda „Dr Mladen Stojanović“, njemačkom okupatoru i ustaškom teroru, velikoj fašističkoj ofanzivi i kozarskim zbjegovima, masovnim zločinima, sabirnim i koncentracionim logorima načičkanim oko Kozare, partizanskim brigama i opštenarodnom frontu u pozadini, memoarskoj građi i prezentaciji kozarske epopeje u muzejskim postavkama i školskim udžbenicima, o mjestu Kozare u oslobodilačkom ratu i njenom zadivljujućem doprinosu konačnoj pobjedi.
Pri kraju dvodnevnog rada, za govornicu svečane sale novog hotela „Kozara“ na Mrakovici, izišao je i Milivoj Rodić i, s osmjehom na licu, obratio se prisutnima. Učinilo mi se da je pročitao samo naslov svoje teme: „Narodnooslobodilačka borba u partizanskoj poeziji Kozarčana“, a onda, kao da nije više čitao, već sve one svijetle stranice stravične i prkosne kozarske istorije protkao stihovima što su nastajali na samom izvorištu događaja, iz duše i srca kozarskog naroda.
Borbena i revolucionarna tradicija kozarskog naroda seže u daleku prošlost. Od davnina je Kozara poznata kao bedem otpora i bastion slobode. Ratničku zbilju i nezapamćeni heroizam njenih ljudi za vrijeme narodnooslobodilačke borbe 1941-1945, neprestano je pratila pjesma. Tada su, o njenom nepresušnom optimizmu, uprkos bolu, stradanjima, pogibijama i strahotnim žrtvama, o njenom duhu i prkosu, buntu i otporu, podvizima i junacima, o Titu, ispjevani najljepši narodni stihovi našeg jezika.
Izlažući prisutnima svoju temu, Rodić se trudio, ili se meni samo tako učinilo, da svojim izborom, stručnim i naučnim komentarima, ne povrijedi ni jednu izgovorenu poetsku riječ o Kozari i Kozarčanima, ni jednu pjesmu i stih koje je morao da navede kao ilustraciju i pjesnički dokumenat Kozare i njenog putokaza do slobode.
Kozarska partizanska pjesma najavila je burne događaje i gotovo hroničarski pratila sva važnija zbivanja od prvog ustaničkog pucnja {252} do posljednjeg dana rata. S pjesmom i kolom koje ima korake samo naprijed usmjerene, Kozara je ušla u legendu.
I ja osjećam neodoljivu potrebu da navedem uz ovaj prilog makar nekoliko stihova iz one velike pregršti kojom je Milivoj Rodić ozario ovaj značajni skup na Kozari.
Zapjevaću što je meni volja
Nek se znade da sam iz Knešpolja
Ne bojim se ni boga ni kralja
Ni tri para knežičkih žandara
Dok se zemlja oko Sunca kreće
Kozara se pokoriti neće
Sred Kozare tvrde ploče
Partizanska borba poče
Tu je borbu Mladen dig'o
I narodnu želju stigo
Ja i dragi jedne vjere nismo
Mi kujemo bratstvo i jedinstvo
Što valjalo pušku pripasalo
Samo smeće oko kuće šeće
Ide Mladen vodi partizane
Razveo ih na sve četri strane
Herojska se borba razigrala
Kozara se slavom ovjenčala
Nas dva brata oba ratujemo
Ne plač' majko, ako poginemo
Mi smo braća ispod Kozarice
Gdje ne rađa majka izdajice
Mi smo braća, mi smo i drugovi
Ko jabuka kad se raspolovi
Poznaju se braća Kozarčani
Po pjevanju i po jurišanju
Neću žalit svoje krvi
Za slobodu proliću je prvi
Kozara je od velika čuda
Proletere razbacala svuda
Petokraka zašto si crvena
Zato što si u krvi stečena
Lijepo li je moje janje nosi
Titovka mu na garavoj kosi
Druže Tito, naše rosno cvijeće
Cio narod za tobom se kreće
Koju bi' ja pjesmu zapjevala
Kad Partiju ne bi spominjala
Drug je Tito izdo naređenje
Svi u borbu za oslobođenje
Kozarsko se kolo ne okrene
Da u njemu Tita ne spomene
Ja sam Tita lijepo darovala
Dva mu sina u brigadu dala
Druže Tito jabuko od zlata
Dala sam ti sva četiri brata
Mitraljezu čaure ti žute
Ja se uzdam u Tita i u te
Pjesmu pjevam kad mi krvca lije
Sve u slavu Tita i Partije
Kozara je pet brigada dala
Tri momaka dvije djevojaka
Kozara je sve od sebe dala
Prve borce do Tita maršala
Oj, Kozaro, divno opjevana
U najtežem času nasmijana
Oj, Kozaro, ne treba ti kiše
Heroji te krvlju natopiše
Ja sam svoje zakopala janje
U Kozari pod jelovo granje
Svud grobovi u zrelome žitu
A Kozara zaklinje se Titu
Druže Tito, mi ti se kunemo
Da sa tvoga puta ne skrenemo
Nek svi znadu da je to rečeno
Čuvaćemo u krvi stečeno
Čuvaćemo tekovine drage
Uzdamo se u vlastite snage
Domovini vjerni ćemo biti
Ako treba život položiti
Knešpolje je vatrom popaljeno
Ali nikad jarmom porobljeno
Po Kozari dijete puže
Pa mi veli zdravo druže
Zdravo druže mili brate
Ima l' ovdje moga tate
Zdravo druže partizane
Ima l' ovde moje nane
Nema, nema, drago dijete
Ubiše ih Švabe klete
Iako sa razdaljine decenija i godina rasutih po našem pamćenju, stihovi nam ostadoše u duši gotovo isti onakvi kakvi su bili u trenutku svoga rađanja. I danas, ovdje na Mrakovici, progovoriše snagom izvorne svježine narodnog izobilja o neuništivosti života i poezije, njegove vjerne pratilice.
Posljednji stihovi, koje je Milivoj Rodić kazao sa govornice, zapljuštali su kao pun šaržer metaka ispaljen po djeci na Kozari, iako ih je on izgovorio, nekako drukčije i mekše. Jer, Rodić je kao sedmogodišnji dječak, iz malog sela Jutrogošte, samo kilometar udaljene od
Milivoj Rodić, rođen 1935. u selu Donja Jutrogošta pod Kozarom, profesor i doktor jugoslovenske književnosti, živi i radi u Tuzli. Fotografija iz 1954. godine sa odsluženja vojnog roka.
{253} Dubičke ceste preko koje se Kozara, u velikoj fašističkoj ofanzivi u ljeto 1942. probijala iz paklenog obruča, dobro upamtio i zbjeg kada je sva Kozara u zbjeg bila pretvorena.
Njegova majka Mara sa četvoro sitne djece nije mogla proći kroz obruč, već se morala vratiti u Kozaru. Najteže joj je bilo sa sedmomjesečnim sinčićem Veljkom. Neke žene su je nagovarale da ostavi njega jednoga, a spasava preostalih troje, ali je majka odlučno odgovorila da, ako treba ginuti — ginuće zajedno. Pretres Kozare streljačkim strojevima i one čudesne „grablje“ sa psima tragačima preživjela je na strmoj gradinskoj kosi ispod Vitlovske. Mirko Rodić, odbornik, pomogao im je da se sakriju. U nekim rupčagama zatrpanim granjem, preturili su preko glave svoja najteža tri dana u životu. Mala Milanka je plakala i majka je morala da joj stavlja krpu na usta, a Veljko je bio dobar i nije plakao. (Danas je Veljko Rodić, beba iz kozarske ofanzive, istoričar i jedan od direktora Nacionalnog parka „Kozara“). I tako, provlačeći se kroz „iglene uši“, majka se sa svojim malenima još dugo verala po šumarcima Planinice, kuvala djeci „varicu“, a oni su snivali tople pogače i pokajmačene pite. Tek avgusta 1942, kada su se na Paležu okupili preživjeli kozarski borci, vratila se u spepeljenu Jutrogoštu.
Kako je to bilo i Milivoj se živo sjeća:
„Zavukli smo se u polovinu kuće moje bake Stajke, u stvari, u onaj dio koji, nekim slučajem, nije bio izgorio. Inače, sve kuće u našem selu tada su spaljene, njih dvadesetak, ukupno. Bila je pustoš koju je teško opisati. Samo su čopori pasa kidisali i na djecu što su pomagala odraslima da sahrane mrtve kojih je bilo na svakom koraku. Tako je i moga oca Kostu, vjerovatno, neko zakopao. Njega su uhvatile ustaše u Krivoj Rijeci i sa grupom Kozarčana odvukle u logor na Sajmištu. Sami smo morali da preživimo rat. Bili smo djeca, a ipak, zreli i ozbiljni kao starci. Kada su nam odbornici, 1944. godine, podigli zgradicu od brvana, da se od zime sklonimo, postao sam član i pionirske organizacije. Imao sam drvenu pušku i „titovku“ sa petokrakom. Rajko Slijepac, skojevac, bio je naš komandir. Igrali smo se rata i držali stražu kod groblja. Takmičili smo se u berbi voća, branju kukuruza i sakupljanju oraha i lješnika za partizansku bolnicu koja nije bila daleko od našeg sela. U jesen 1944. godine pošao sam u partizansku školu. Za vrijeme nastave u jednoj seoskoj kući u Ušivcu, jer je prva škola bila izgorjela, naša učiteljica, Brana Zec, držala je na stolu parabolu, da nas brani od fašista, ako zatreba. Prva slova naučio sam i sa kućnih vrata premazanih čađu koje je učiteljica ispisivala nekim bijelim kamenčićima. U pionirskoj organizaciji i na zborovima u Knešpolju, zavolio sam narodnu poeziju, priče i pjesme o našoj borbi i revoluciji, a u partizanskoj osnovnoj školi — učiteljski poziv.“
Milivoj Radić se dalje školovao u domovima ratne siročadi i raznim internatima, kao i većina njegovih vršnjaka ispod Kozare. Gimnaziju i učiteljsku školu završio je u Banjaluci, a Višu pedagošku akademiju u Sarajevu. Onda je, dugi niz godina, bio učitelj u Miskoj Glavi kod Ljubije i nastavnik u osnovnoj školi u Bosanskom Šamcu. Sada radi kao pedagoški savjetnik u Zavodu za obrazovanje u Tuzli. Studije jugoslovenske književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu završio je vanredno kao što je odbranio i doktorsku disertaciju „Revolucionarna i partizanska narodna poezija Bosne i Hercegovine“ na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Do sada je objavio preko 200 stručnih i naučnih radova iz oblasti narodnog stvaralaštva i nekoliko obimnih knjiga i publikacija od kojih se posebno izdvajaju: „Narodne partizanske pjesme sa Kozare“, lijepa i uzbudljiva „pjesmarica đacima i svima koji vole svoju {254} zemlju i njenu slobodu, bukvar i čitanka za hiljade čitalaca“; „Plamene zvijezde“ su prava panorama narodnih pjesama o ženi u borbi i revoluciji, a „Sunce iza gore“ — čitavo bogatstvo revolucionarnih pjesama sa tla Bosne i Hercegovine. I njegova reprezentativna publikacija narodnih pjesama o Titu, zbirka je najljepših stihova o neugasloj legendi naše revolucije.
Milivoj Rodić je sa zadivljujućom upornošću istraživača sakupio i preko dvije hiljade narodnih pjesama o našoj borbi i socijalističkoj revoluciji.
Tu poeziju što vijekovima dovire iz dubine naroda, on i danas sakuplja sa istom onom ljubavlju sa kakvom je ta poezija i nastajala „iz glave cijelog naroda“, kako je to još Njegoš rekao.
| Sadržaj | Prethodna strana | Sledeća strana | Biblioteka |