| Sadržaj | Prethodni dokument | Sledeći dokument |
|
BR. 207 MEMORANDUM DELEGACIJE ČETNIČKOG NACIONALNOG KOMITETA OD 27. APRILA 1945. VLADKU MAČE-KU, PREDSEDNIKU HRVATSKE SELJAČKE STRANKE O POTREBI UJEDINJAVANJA SVIH SNAGA RADI BORBE PROTIV NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA1 Zagreb, 27 aprila 1945 Poštovani gospodine pretsjedniče, Prije nekoliko dana bili smo slobodni podnijeti Vam molbu da nas primite. Kako Vi, s obzirom na Vaše zdravlje, niste bili u mogućnosti toj molbi izići u susret, a kako je stvar koja je u pitanju vrlo hitne naravi, uzimamo slobodu da Vas o tome obavijestimo pismeno ovim memorandumom: Informacije iz inozemstva, kao i događaji u zemlji pokazuju, da na ovome području borba sa Komunističkom Partijom Jugoslavije zalazi u akutnu, a možda i završnu fazu. Ta se borba vodi na vojničkom i političkom polju. Ostavljajući, ovom prilikom, postrani čisto vojnički sektor problema, slobodni smo istaći njegove političke karakteristike. Prema izjavi ličnog izaslanika pok. gospodina Pretsednika Roosvelt-a, gospodina sveučilišnog profesora ROBERTA MAC DOWELL-a, glavni argumenat Tita, u političkoj borbi sa pro-tukomunističkim snagama na našem području, bio je taj, da je on jedini čimbenik, koji može obnoviti Jugoslaviju u bilo kojoj formi, jer su nacionalističke snage, posle događaja od 1941 godine pa nadalje, međusobno konačno i nepovratno zavađene. Razvoj prilika u zemlji davao mu je, sve do sada, za pravo i on ga je vrlo uspešno i iskoristio. Protukomunističke snage nisu bile u stanju suprotstavili Antifašističkom vijeću narodnog oslobođenja Jugoslavije nikakvo slično tijelo, koje bi uspješno pretstavljalo sve narode i narodne slojeve na području Jugoslavije, nego samo politička tijela u kojima je zastupljen jedan narod ili čak samo pojedini dijelovi jednog naroda. Ovako stanje stvari stavlja, u to ne može biti sumnje, sve antifašističke snage na ovome području u vrlo težak, ako ne i bezizgledan položaj. U prvom redu, sve dotle dok je »problem Jugoslavije«, kako se on službeno naziva u političkim krugovima Angloamerikanaca, ovako postavljen, gotovo je nemoguća svaka uspješna intervencija u korist nacionalnih snaga na području Jugoslavije onih političkih krugova, koji bi, prema svome op-redeljenju, bili za to raspoloženi. Isto tako, a to je još daleko važnije, to i takvo stanje ide nesumnjivo u korist Tita i otežava nacionalnim snagama borbu i u samoj zemlji. Istina je, da bi izvjesnim vojničkim aranžmanom na kome se radi i za čije su zaključenje, po našem mišljenju, veoma povoljni izgledi, bio ovaj poslednji razlog u znatnoj meri otklonjen. Međutim, nepotpunost ovakvog rešenja, ako bi se samo na tom vojničkom aranžmanu ostalo, je očigledna iz sledećih razloga. Glavna borba protivu Tita vodi se sada na području Nezavisne Države Hrvatske. Glavne snage, koje u toj borbi uzimaju učešća, bore se pod ustaškim amblemom. Sve će to ostati formalno tako i posle zaključenja projektovanog vojničkog aranžmana. Tito, prema tome, ima mogućnost da tu borbu u inozemnim krugovima prikaže kao borbu sa njemačkom i njenim saveznicima i da joj oduzme karakter građanskog rata, koji bi jedino mogao biti razlogom jedne angloameričke intervencije. Na taj način ostaje, da se taj problem postavi eventualno tek u zadnjem momentu i na zadnjem uporištu u Sloveniji. Tada će, međutim, već situacija nacionalnih snaga biti znatno slabija nego što je danas, dok prema partizanima stoji još uvijek iskoro intaktna snaga hrvatske vojske i teško probojan planinski zid na području N.D.H. Iz ovoga slijedi, da eventualni vojnički aranžman ne re-šava, kako je gore već rečeno, u potpunosti problem, već bi jedino pod izvjesnim uslovima, mogao borbu produžiti i omogućiti nacionalnim snagama da dobiju u vremenu. Nameće se, prema tome, problem političkog aranžmana, koji je, nesumnjivo, vrlo teško ostvariti, ali koji je, sa druge strane, jedini u stanju da »problem Jugoslavije« nametne, da postavi problem građanskog rata i da Angloamerikancima pruži mogućnost da se umešaju i da uspešno intervenišu u korist nacionalnih snaga. Poteškoće oko sklapanja političkog aranžmana su u glavnom dvije:ideološko-pitanje Jugoslavije, i praktične — pitanje hrvatskog pretstavništva u zajedničkom reprezentativnom tijelu antikomunističkog fronta Srba, Hrvata i Slovenaca. I pored toga što je nama i osobno poznato raspoloženje i hrvatskog i srpskog naroda, i pored toga što znamo, da se ono u poslednje četiri godine razvilo gotovo isključivo u korist posebne hrvatske, odnosno srpske države, mi smo slobodni upozoriti Vas, gospodine Pretsjedniče, na činjenicu koja Vam je poznata, da S. A. D. Velika Britanija i S. S. S. R. barem zasada, insistiraju na obnovi Jugoslavije, razilazeći se jedino u režimu, koji njenim narodima žele da nametnu. Otvarati pitanje potpune podele Jugoslavije i stvaranje novih država na njenom području, ne bi, po našem mišljenju, u ovome momentu, bilo u skladu sa interesima borbe, koja se vodi protivu komunizma. S druge pak strane, isticati jugoslo-venstvo u ovim prilikama, imalo bi, i po našem mišljenju, demonstrativni karakter s obzirom na raspoloženje hrvatske vojske i izazvalo bi znatno smanjenje njene odlučnosti i borbenosti. Nameće se, prema tome, kompromis između dva stanovišta. Uz dobru volju, koju su dosada vidjeli na svim zainteresiranim stranama, mi vjerujemo, da bi se u tom pogledu moglo naći rješenje, koje bi zadovoljilo i formalni zahtjev Angloamerikanaca i faktičko raspoloženje naroda. Ima još jedan razlog, koji govori za to, da ta dva stanovišta treba što prije izmiriti. Ako Angloamerikanci, kako to svi znaci pokazuju, stvaraju planove za obnovu Jugoslavije u zajednici sa emigrantskim elementima, koji ne poznaju prilike u zemlji, oni će potpuno bezobzirno preći preko svakog zahtjeva, koji o tim njihovim planovima ne vodi računa. To može dovesti do toga, da se i Hrvatima i Srbima nametne brahijalnom silom jedno uređenje, koje inače oni ne bi primili. To, dalje, znači stvaranje jedne državne zajednice koja možda neće dugo trajati, ali koja će nesumnjivo imali za posledicu novo i bezobzirno rasipanje i ono malo ljudskih i materijalnih snaga, koje posle ovoga rata preostaju i Hrvatima i Srbima. Nasuprot tome, ako se ovde na terenu, u okviru antikomunističkog bloka izgradi jedno kompromisno gledanje, makar ono vodilo u konfederativno rješenje problema buduće državne zajednice, nema nikakve sumnje, da će ga mjerodavni politički krugovi, kako u Engleskoj, tako i u Sjedinjenim državama Amerike uzeti u obzir. Na taj bi način bila dana mogućnost, da u izvjesnoj većoj mjeri utičemo na razvoj događaja kod nas. To bi bio još jedan, i ne najmanji, dobitak od političkog aranžmana, kada bi do njega došlo. Druga poteškoća — pitanje hrvatskog pretstavništva u reprezentativnom tijelu antikomunističkog bloka — je na oko veća i njeno otklanjanje zavisi u prvom redu od Vas, gospodine Pretsjedniče. Nema nikakve sumnje da Vi još uvijek pred savezničkim inozemstvom nosite čast i teret legitimnog pretstavnika hrvatskog naroda. Razumljivo je, prema tome, da ljudi, koji [bi] u jednom zajedničkom tijelu (eventualno KOMITET NACIONALNOG OTPORA SRBA, HRVATA I SLOVENACA) pret-stavljali Hrvate, moraju imati Vašu legitimaciju. Bez toga ono u inozemstvu ne bi imalo željenog uspjeha. Dotle bi problem bio jednostavan, a i njegovo rješenje ne bi pretstavljalo velike teškoće. Međutim, u javnom životu Hrvatske postoji danas još jedan faktor — POGLAVNIK N. D. H. Ne želimo nikako ulaziti u pitanje raspoloženja hrvatskih narodnih masa, jer za to nismo pozvani, ali smo slobodni upozoriti Vas, gospodine Pretsjedniče, da je na toj strani organizirana vojska, koja u današnjim prilikama čini glavnu komponentu oružanog otpora protivu komunizma na području Jugoslavije. O tome momentu mora se voditi računa, jer čak i pod uslovom kada bi druga strana, na to pristala, vršenje opsežne izmjene u vodećem kadru vojske u času kada toj vojsci pretstoji odlučna borba, smanjilo bi njenu bojnu vrijednost na minimum. Na taj bi se način postiglo samo to, da se poboljšanje političkog položaja protukomunističkih snaga, pogorša njihov vojnički položaj. Kako u ovome ratu, a posebice u našem slučaju, još uvijek nije jasno kome elementu, da li vojničkom ili političkom treba dati prednost, to se tim i takvim putem ne bi moglo, ni smjelo poći. Jedini put, koji bi u lovim teškim rnomentima, što ih pre-življuju sva tri naroda Jugoslavije, vodio cilju je imenovanje ljudi, koji bi imali Vašu legitimaciju, pa prema tome i Vaše povjerenje, ali istovremeno i povjerenje hrvatske vojske, odnosno njenog vođstva. Mi Vas molimo, gospodine Pretsjedniče, da nam ne zamjerite što ovako otvoreno tretiramo jedan težak problem, koji je u prvom redu Vaša briga. Strahote građanskog rata koje smo osobno preživljavali godinama i užase komunističke okupacije, koje smo gledali svojim očima, nagone nas da, u skladu sa instrukcijama koje smo dobili, sa razgovorima što smo ih do sada vodili i na osnovu datih nam ovlašćenja, učinimo ovaj apel na vas. Ne želimo da Vam kažemo ništa novo, jer sve to Vi već znate. Još nam je manje namjera, da Vas opominjemo na dužnosti, što ih imate pred istorijom kao sin ovoga naroda. Na to nam ne daje pravo ni naš položaj, ni naš dosadašnji rad. Željeli smo samo, da Vam ovim aktom priopćimo samo ono što nam je poznato iz dosadašnjih veza sa inozemstvom, da Vam kažemo koji se put preporuča antikomunističkim elementima — u koje i Vi, verujemo, spadate — na našem području i šta se od njih traži, da bi se moglo za njih založiti i spasiti i njih i naše narode u ovom zadnjem momentu. Traži se samo jedno, ali to po svaku cijenu: SLOGA i SURADNJA. Razumljivo da ta suradnja ne može biti potpuna, ako u njoj ne učestvuje i onaj, koji pred inozemstvom predstavlja hrvatski narod. U tu suradnju svako unosi ono što ima i što može. Sada kada se vodi poslednja borba za narodni opstanak borbe na život i smrt, Vas se, gospodine Pretsjedniče, moli, da u tu borbu uložite onaj ogromni kapital, koji je vezan u inozemstvu za Vaše ime. I zato Vaš doprinos može biti odlučan. I pored veličine poteškoća, koje smo naveli, kao i onih koje pored njih još postoje, mi smo uvjereni, gospodine Pretsjedniče, da ćete shvatiti, kao što su to shvatili i svi ostali faktori pa i sami naši narodi, potrebu brze i efikasne akcije, imajući danas pred sobom alternativu: promicanjem posebnih interesa ili neaktivnošću u ovim sudbonosnim časovima omogućiti pobedu boljševicima ili izvojevati pobjedu nad komunističkom Partijom Jugoslavije, čineći male, često samo formalne, ali zato neophodne ustupke. Moleći Vas još jednom, gospodine Pretsjedniče, da nam ne zamerite na slobodi, koju smo si dopustili podnoseći Vam ovaj akt, mi želimo da istaknemo svoje duboko uvjerenje, da će Vas ljubav prema hrvatskom narodu i domovini rukovoditi pri donošenju povoljne ocene i odluke po njemu. Jer, taj faktor je bio osnova i za nas same i za one, koji nas k Vama šalju u preduzimanju svih koraka, koji su nam omogućili da Vam se, gospodine Pretsjedniče, obratimo za dobro i bolju budućnost svih Srba, Hrvata i Slovenaca. U očekivanju Vašeg što skorijeg odgovora, mi Vas molimo, gospodine Pretsjedniče, da izvolite primiti i ovom prilikom izraze našeg osobitog veleštovanja. Gospodinu, d-ru VLADKU M A C E K U pretsjedniku H. S. S. Zagreb 1Original (pisan na mašini, latinicom) u Arhivu VII, Ča. k. 15, reg. br. 5/3 (VK—P—642/2).
|