Uvod U stvaranju svoje društveno-političke osnove četnički se pokret u Hrvatskoj nije mogao pozivati na izrazitiju tradiciju. Nije se moglo govoriti o kontinuitetu u razvitku četništva s obzirom na razdoblje do 1918. kao u Srbiji.1 Može se zapravo govoriti o političkoj i idejnoj akciji četničkih i nekih drugih nacionalističkih organizacija nakon stvaranja jugoslavenske države 1918, koje su služile režimu, tj. branile postojeći politički poredak. Riječ je o akcijama nosilaca politike velikosrpske buržoazije u osiguranju vlastite hegemonije u novoj državi. U vezi s tim stvaraju se nacionalističke organizacije vrlo slične po svojim idejno-političkim pogledima i ciljevima. Suočen s opasnošću od opoziciono raspoloženih grupacija građanske klase i sve snažnijeg revolucionarnog radničkog pokreta, režim im je sklon. Tako se već 1921. osniva prva četnička organizacija - Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine. God. 1924. osnivaju se još dva četnička udruženja: Udruženje srpskih četnika za Kralja i Otadžbinu i Udruženje srpskih četnika »Petar Mrkonjić«. U isto vrijeme nastajale su i druge nacionalističke organizacije na istoj idejnopolitičkoj osnovi, od kojih su najaktivnije bile Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), osnovana 1921., i Srpska nacionalna omladina (SRNAO), nastala 1922, a istu orijentaciju dobiva i Narodna odbrana, osnovana u Srbiji još 1908. kao patriotska organizacija radi borbe protiv Austro-ugarske Monarhije.2 Četnički su elementi bili aktivni u svim tim organizacijama.3 Pojavom tih organizacija pojedine su režimske političke snage, u prvom redu u Radikalnoj stranci, do bile još jedno sredstvo obračuna sa svojim protivnicima. Očuvanje centralističkog političkog sistema grubom silom i terorom davalo je tako sve vidljivije obilježje političkom životu Kraljevine Jugoslavije. 1 Opširnije N u s r e t Š e h i ć. Četništvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941) Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo 1971. U razvoju četništva, konstatira Šehić, god. 1904. imala je međašno značenje, jer je tada započela oružana četnička akcija u Makedoniji. »Već s pojavom srpske četničke oružane akcije u Makedoniji nastaju vidne promjene u fenomenu četništva. Sve do tada za pojam četništva vezivala se pozitivna tradicija iz borbe srpskog naroda za svoje nacionalno oslobođenje. lako se i nešto ranije četništvo počelo da stavlja u službu srpske buržoazije za ostvarivanje njenih praktično-političkih ciljeva, ipak ono doživljava radikalne promjene u svom unutrašnjem biću organizovanjem oružane četničke akcije u Makedoniji. Tada se četnički odredi kao poluvojne formacije najdirektnije iskorištavaju u borbi srpske buržoazije protiv pretenzija bugarske i grčke buržoazije u smislu podjele i zaposjedanja Makedonije. Bez ikakve dvojbe, od tada četništvo je isključivo instrument nacionalističke politike srpske buržuazije i njegova dotadašnja pozitivna borbena tradicija u službi je vladajućih političkih partija«. (Isto, 9). 2 Opširnije B r a n i s l a v G I i g o r i j e v i ć , »Organizacija jugoslovenskih nacionalista (Orjuna) «, Istorija XX veka, zbornik radova, V, Beograd 1963,315 i d.; Isti, »Srpska nacionalna omladina (SRNAO)«. Prilog izučavanju nacionalističkih i terorističkih organizacija u staroj Jugoslaviji, »Istorijski glasnik«, Beograd, 2-3/1964, 3 i d. 3 Ukazujući na tu činjenicu, Šehić zaključuje »da se četnički pokret na određen način razvijao i u ovim organizacijama, i bilo bi jednostrano posmatrati ga isključivo u četničkim udruženjima«. (Š e h i ć, n. dj., 55). Usp. i G l i g o r i j e v i ć, »Srpska nacionalna omladina«, n. dj.,9). Programski pogledi i tendencije četničkih i ostalih spomenutih nacionalističkih organizacija svoje su glavno ishodište nalazile u ideji »beskompromisnog« integralnog jugoslavenstva i unitarizma, tj. ideji »jugoslavenskog nacionalizma«. Parole Orjune o potrebi stvaranja »jugoslavenske nacije« i ostvarenju »velike Jugoslavije« od Varne do Trsta i od Segedina do Soluna, bile su privlačne i za pojedine pripadnike srpske, hrvatske i slovenske inteligencije. U udruženjima četnika one su našle svoje pobornike, ali je unutar njih sve vidljivije dolazila do izražaja i ekstremna srpska nacionalistička struja. Ona je svoje glavne nosioce imala u organizacijama koje su bile pod utjecajem Srnaoa. Ideja o velikoj Srbiji bila je glavno programsko polazište te struje.4 Time se, s druge strane, izražavalo gledište o neprihvatljivosti ideje »jugoslavenstva«, jer je ono opasno za Srbe i srpsku tradiciju. Nastanak jugoslavenske države, tj. Kraljevine SHS, pripisivan je isključivo borbi srpskog naroda, koji, prema tome, treba da bude i gospodar u novoj državi. Treba, međutim, istaći da te razlike i sučeljavanja između nosilaca ideje integralnog jugoslavenstva i ekstremnog srpskog nacionalizma nisu bile presudne. To će jasnije doti do izražaja uvođenjem šestojanuarske diktature 1929, kada politiku integralnog jugoslavenstva kao službenu politiku režima zdušno prihvaćaju i ekstremni srpski nacionalisti. »Drugim riječima, dok su i Srnao i Udruženje srpskih četnika u razdoblju do 1929. kategorički odbacili jugoslavenstvo, jer se – po njihovoj tadašnjoj ocjeni - Srbija nije borila za ostvarenje takve ideje, već za Srbiju i Srpstvo, od uspostave šestojanuarskog režima članovi ovih organizacija sa cijelim horom ekstremnih srpskih nacionalista prigrlili su jugoslavenstvo koje je sada, navodno, participiralo u sebi i srpstvo i hrvatstvo i slovenstvo«.5 Zbog svega toga, nosioci anticentralističkih tendencija, u prvom redu s federalističkim i autonomističkim koncepcijama, tretirani su kao glavni protivnici i opasnost za politički sistem. Srpski nacionalistički krugovi bili su kategorični: stvaranjem Kraljevine SHS skinuto je s dnevnog reda nacionalno pitanje te svaka aktualizacija tog pitanja vodi rušenju poretka. U tom pogledu hrvatsko je nacionalno pitanje izazivalo izuzetnu pažnju. Sukobe s glavnim političkim faktorima hrvatske građanske klase, koji su se predstavljali kao borci za rješenje hrvatskog pitanja, pratila je žestoka kampanja. To će se do 1929. posebno odnositi na Hrvatsku seljačku stranku i njenog vodu Stjepana Radića. Radićeva politika djelatnost označavana je kao destruktivna i razorna te se zahtijeva da joj se »jednim odlučnim gestom učini kraj«. U tom kontekstu treba razumijevati i atentat na Radića i drugove u Skupštini, 20. lipnja 1928. Atentator Puniša Račić bio je stvarni vođa Udruženja srpskih četnika i Srnaoa.6 4 Gligorijević zaključuje da se kod stvaranja organizacije Srnao »srpska buržoazija oslanjala na sve one velikosrpski orijentisane političke grupe, koje se nisu lako mogle pomiriti što im je ideja o stvaranju Velike Srbije ostala neostvarena i koje su u procesu unifikacije zajedničkog života svih jugoslovenskih naroda videle, navodno, gubljenje srpske nacionalne individualnosti, jer su srpsku naciju identifikovale sa državom SHS, a na sve ostale narode gledale kao na 'osvojene' i 'prisajedinjene'. (. . .) Zauzimanje srpskih nacionalista za Veliku Srbiju, bilo u korn vidu, značilo je ustvari sarno boriti se za očuvanje velikosrpskog hegemonizma«. (Kao u bilj. 3, str. 35). 5 Š e h i ć, n. dj., 110. 6 G l i g o r i j e v i ć, ,,Srpska nacionalna omladina«, 23-24 Sukob između nosilaca srpskog nacionalizma i građanskih opozicionih snaga još više će se zaoštriti nakon uspostave šestojanuarskog režima. Iako su pojedine nacionalističke organizacije, kao Orjuna i Srnao, bile ukinute, tridesetih godina zamijenit će ih nove organizacije. Bili su to pokazatelji sve vidljivijih previranja u srpskim građanskim političkim krugovima. Godine 1934. osniva se profašistička organizacija Zbor, a vodi je Dimitrije Ljotić. Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine i dalje se uporno suprotstavljalo inicijativama za državno preuređenje, premda su vodeće srbijanske političke stranke bile za određene promjene. Ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu, u listopadu 1934, još vise je zaoštrilo spomenuta previranja. Uklanjanje prvog nosioca monarhističke diktature značilo je ujedno i slabljenje pozicija velikosrpskog režima. Namjesnik, knez Pavle, tražio je kompromis s vodstvom HSSa, tj. Vladkom Mačekom, kao glavnim nosiocem opozicije. Takva politika dvora i režima izazivat će sve žešće opoziciono raspoloženje u srbijanskim građanskim krugovima, a to će posebno doći do izražaja nakon sklapanja sporazuma između predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka, krajem kolovoza 1939. god. Stvaranjem ustaške organizacije nakon 1929. na čelu s Antom Pavelićem i ilegalnim djelovanjem ustaških elemenata u zemlji još više će se zaoštriti sukobi nosilaca hrvatskog i srpskog nacionalizma, posebno nakon atentata u Marseilleu koji su izvršili hrvatski i makedonski fašisti. Tome je prije 1929. prethodilo organiziranje nacionalističkih elemenata u Hrvatskoj kao što je bila organizacija Hanao (Hrvatska nacionalna omladina), kao protuteža protivničkim organizacijama - Srnao i Orjuna. Nasuprot koncepcijama srpskih nacionalističkih snaga, ustaše su formulirali svoj program. Ideja o stvaranju »hrvatske države«, koja je u teritorijalnom pogledu nezamisliva bez Bosne i Hercegovine, i koja bi se izgradila na izrazitoj rasnoj osnovi, bila je glavno polazište u političkoj koncepciji ustaša. Stvaranje jugoslavenske države 1918. bilo je, prema tumačenju ustaša, vrhunac »nijekanja hrvatske narodne samosvojnosti« u povijesti hrvatskog naroda. Svoju velikohrvatsku koncepciju ustaški je pokret temeljio na »veličini hrvatskog nacionalnog prostora« i značenju rijeke Drine, kao »granice dvaju svjetova«, zapadnog i istočnog. Antisrpska komponenta davala je poseban pečat toj koncepciji. Pozivalo se na odlučujuću borbenu akciju protiv svih neprijatelja koji »piju krv« hrvatskom narodu, na »Čišćenje hrvatskog životnog prostora« od Srba. Ustaška se propaganda širila preko nekoliko ilegalnih listova, infiltracijom ustaških elemenata u redakcije nekih listova i časopisa te u pojedina društva i institucije. Tome treba pridodati i propagiranje ideja novog evropskog poretka, tj. veličanja fašističke Italije i Trećeg Reicha.7 7 Opširnije F i k r e t a J e l i ć – B u t i ć, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska, Zagreb 1978 (drugo izd.), 13 i d. Takve šovinističke tendencije ekstremnog srpskog i hrvatskog nacionalizma nalazile su u sve složenijoj krizi jugoslavenskog građanskog društva pogodno tlo za vrbovanje i organiziranje svojih pobornika. U Hrvatskoj će to osobito doći do izražaja na područjima nastanjenima hrvatskim i srpskim stanovništvom, gdje se potiču međunacionalna i vjerska mržnja i isključivost. Kakva je socijalna struktura nosilaca ekstremnih nacionalističkih tendencija? Slično nosiocima ustaštva, i četnički su elementi iz raznih društvenih slojeva, tj. od samih vrhova buržoaskog društva do pripadnika najširih slojeva gradskog i seoskog stanovništva. Među vodećim članovima prevladavali su činovnici, trgovci, veleposjednici. Ne ulazeći u samu imovinsku kategorizaciju, činjenica je da je glavnina Članstva četničkih organizacija pripadala seoskom stanovništvu, dok je malobrojniji dio pripadao gradskom stanovništvu. »Četništvo u novim društveno-ekonomskim i političkim uslovima koji su se stvarali u razdoblju između dva rata«, zaključuje N. Šehić, »očigledno nije našlo snaga u sebi da se prilagodi savremenim tokovima razvitka i nađe načina da sebi stvori uporište i u širim slojevima gradskog stanovništva. Ono je i u tim novim uslovima sačuvalo sirovu seljačku patrijarhalnu ideologiju koja je ostala tuđa i nerazumljiva gradskom elementu. I nije slučajno da je i onaj malobrojniji dio gradskog stanovništva koji se našao u redovima četnika, u stvari, predstavljao dojučerašnjeg seljaka koji je i u gradu živio psihologijom seljaka. Četništvo se zatim predstavljalo kao krajnje nacionalistički pokret, koji je već samim tim nalazio plodno tlo u seljačkoj sredini, jer agrarna društva, kakvo je u suštini bilo i jugoslovensko društvo između dva rata, obavezno su davala najekstremnije oblike nacionalizma. Seljaštvu je bila razumljiva i prihvatljiva veoma jednostavna četnička maksima izražena parolom 'Sve za kralja i otadžbinu' i stoga su seljaci gajili vjeru da su četnici najdosljednije i najodanije pristalice monarhističkog uređenja. S obzirom na to da seljaštvo i malograđanski dio stanovništva svaku dublju restrukturalizaciju društva doživljavaju kao njegovo raspadanje i razaranje, oni onda redovno traže izlaz iz takve situacije u Jakim nacionalističkim pokretima koji su svojom ideologijom okrenuti prema prošlosti i koji nisu u stanju da anticipiraju jedno novo društvo već nastoje da sačuvaju sve one vrijednosti koje su već istorijom osuđene na propast. Psihologiji seljaštva imponovala je težnja četništva da one fungira kao poluvojna organizacija, da se predstavlja kao vlast i da afirmira politiku 'čvrste ruke', što je u osnovi svih nacionalističkih pokreta «.8 8 Š e h i ć , n. dj., 79-80. 14 Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata. Pojedini od njih izražavali su svoju poziciju »jugoslavenskih nacionalista« (jugonacionalisti) odanošću kralju i dinastiji, tj. opredijeljenošću za postojeći politički poredak. Međutim, njih je bilo u neznatnom broju u četničkim organizacijama, i to gotovo isključivo u gradovima. Poglavito su pripadali državnim službenicima i privatnim obrtnicima. Pripadništvo pojedinaca četničkoj organizaciji bio je u prvom redu znak izražavanja lojalnosti režimu, što se u idejnom smislu izražavalo integralnom jugoslavenskom orijentacijom, a s druge strane bilo je povezano i s mogućnošću ostvarivanja osobnih interesa. U težnji da ojačaju svoj utjecaj, četnička su udruženja bila zainteresirana za stvaranje svojih organizacija u čitavoj zemlji. U Hrvatskoj se u tom pogledu glavna akcija vodila na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom, poglavito u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu, te u Slavoniji. Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine nastojalo je stvarati svoje pododbore u pojedinim mjestima. Ta akcija vidljivije dolazi do izražaja od 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Dreznica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak).9 Stvaranjem tih organizacija svakako se utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao sto su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, medu ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom »Srbima - Seljacima«, Sava Kosanović, jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića. Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi »po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom«. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, »pa kada se i na selima čuo povik 'četnik' stvarala se odmah psihoza, zvonilo se na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane. Tu psihozu zloupotrebljavali su cesto elementi kojima je stalo do nereda i čija je lozinka 'što gore to bolje'! naročito dakle frankovci i komunisti nastojeći da tim putem zakrve Srbe i Hrvate i da mržnju na četnike prošire i na Srbe«. Zbog takve sve nesigurnije situacije 1936. godine zabranjen je rad četničkih organizacija u Savskoj banovini, ali su pojedine i dalje ostale i djelovale, a nastojalo se obnoviti neke koje su bile raspuštene.l0 9 Isto,175. 10 Isto,175-176. Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima: »Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogatiji seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još vise pravilo - to je materijal, iz kojeg se kontingentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici - potomci onih komitadžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom 'narodnog jedinstva i državne cjeline' plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista«. 11 Težnja da se stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj omasovi sam pokret, nije se međutim, mogla ostvariti. Unatoč vrlo intenzivnoj propagandi i podršci različitih utjecajnih faktora, često i organa vlasti, četnička udruženja nisu mogla u srpskom stanovništvu stvoriti željeni oslonac. Naprotiv, ispoljavanje šovinističkih tendencija i poduzimanje konkretnih akcija u tom pravcu, nailazili su na vidljivu odbojnost u sirim razmjerima. Zbog svega toga četnička se organizacija u Hrvatskoj svodila na uzu skupinu od nekoliko stotina fanatiziranih pristaša.12 11 »Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća«. Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji; priredio Ivan Jelić, »Naše teme«, 12/1984, 3034-3035. 12 Đ u r o S t a n i s a v l j e v i ć, »Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine«, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962,5-6. Sporazum Cvetković-Maček još vise je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama.13 U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta »Srbi na okup«. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su »Srbi u opasnosti«. inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta »Srbi na okup« došla je i u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list »Srpska riječ«, a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti »Nova srpska riječ«. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija: Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje »srpskih srezova« od Banovine Hrvatske.14 Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta »Srbi na okup« održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji.15 . 13 Opširnije L j u b o B o b a n, Sporazum Cvetković-Maček, Beograd 1965,245 i d. 14 Kao u bilj. 12, str. 6. 15 Opširnije I v a n J e l i ć. «O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj», Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br. 3, Slav. Brod 1965, 147 i d. Međutim, pokret »Srbi na okup« nije uspio ostvariti ciljeve za kojima je težio. Težnja za okupljanjem srpskih narodnih masa raspirivanjem šovinističkih tendencija nije mogla naići na plodno do. U Hrvatskoj su pokazatelj za to bili i rezultati općinskih izbora, održanih u svibnju 1940, kada je JRZ doživjela težak poraz, a ojačale pozicije Samostalne demokratske stranke. Pokret »Srbi na okup« sveden je tako na vrlo uske dimenzije. U njegovoj akciji ispoljili su se u prvom redu pogledi i interesi ekstremnih srpskih nacionalističkih elemenata. U njima svakako treba tražiti i jedan od zametaka kasnijeg četničkog pokreta, koji će se pojaviti i organizirati nakon sloma Kraljevine Jugoslavije i okupacije zemlje, te uspostave Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj su Hitler i Mussolini doveli na vlast Pavelićevu ustašku skupinu.16 16 Stanisavljević zaključuje da je pokret «Srbi na okup» bio u Hrvatskoj «klica i potka četničkog pokreta, koji se pojavio u drugoj polovini 1941. godine u uslovima okupacije postojanja NDH i pojave NOP-a (...)». Stanisavljević, n. Dj., 6). II Agresija osovinskih sila, Trećeg Reicha i fašističke Italije, koja je rezultirala munjevitim slomom Kraljevine Jugoslavije u kratkotrajnom travanjskom ratu 1941, dovela je i do teškog poraza njenih vojnih snaga. Ubrzo su se u pojedinim područjima pojavile manje naoružane grupe sastavljene od oficira, podoficira i vojnika jugoslavenske vojske. Jedna od njih bila je grupa pod komandom generalštabnog pukovnika Dragoljuba Draže Mihailovića, koji je, povlačeći se iz sjeverne Bosne u drugoj polovici travnja, stigao početkom svibnja u unutrašnjost Srbije na Ravnu goru, gdje se sklonio. Bila je to grupa od tridesetak ljudi, od kojih je bilo sedam oficira. Organizirali su se da budu jezgra pokreta otpora, te je osnovan i štab organizacije, kasnije često nazivane Ravnogorski pokret. Bili su to počeci stvaranja Mihailovićeve četničke organizacije, tj. četničkog pokreta, kojemu su osnivači kao službeno ime dali »(četnički odredi jugoslovenske vojske«, a zatim »Vojno-četnički odredi«. U narodu su pripadnici te organizacije nazivani »četnici«. 17 17 Opširnije J o v a n M a r j a n o v i ć , Draža Mihailović između Britanaca i Nemaca, knj. 1, Britanski štićenik Zagreb-Beograd 1979, 57 i d.; J o z o T o m a s e v i c h , Četnici u drugom svjetskom ratu 1941-1945, Zagreb 1979, 118 i d.; M i l o š M i n i ć , Četnici i njihova uloga u vreme narodnooslobodilačkog rata 1941-1945, Beograd 1982, 13 i d. Tako je Ravna gora postajala jedan od centara okupljanja buržoaskih političkih snaga u Srbiji, koje su ispoljavale prozapadnu orijentaciju. Isto dobno se organizirao i drugi centar oko četničkog vojvode Koste Milovanovića Pečanca, koji je nastojao u novim uvjetima očuvati predratnu četničku organizaciju. On je još od početka rata imao pod oružjem nekoliko stotina ljudi u južnoj Srbiji. Međutim, već u kolovozu Pečanac je sklopio sporazum sa srpskom kvislinškom vladom stavivši se generalu Milanu Nediću na raspolaganje i postavši tako oruđe njemačke okupacione sile. Upravo je u to vrijeme i Mihailović predlagao Pečancu sklapanje sporazuma, u prvom redu oko podjele područja djelovanja, ali do toga nije došlo, jer se jasno pokazalo da se radi o dvije suprotstavljene strane. Pečanceva se organizacija, inače, već 1941. počela raspadati, a njome nisu bili zadovoljni ni Nijemci. Niz Pečancevih komandanata pristupio je Mihailovićevoj četničkoj organizaciji.18 18 D r a g o l j u b P e t r o v i ć, »Četnicka organizacija Koste Pečanca u okupiranoj Srbiji do početka oktobra 1941. godine«, VIG 2/1968, 173 i d. Uz vojnu organizaciju četničkog pokreta tekla je i politička. Kao političko rukovodstvo pokreta osnovan je u kolovozu Centralni nacionalni komitet, a slijedilo je i stvaranje lokalnih političkih odbora. Među njima je svakako najvažniju ulogu imao četnički odbor u Beogradu (Beogradski četnički komitet). Vodeći članovi Centralnog nacionalnog komiteta bili su Dragiša Vasić, advokat iz Beograda, Mladen Žujović, također advokat iz Beograda, i Stevan Moljević, advokat iz Banje Luke. Vasić je bilo prije rata potpredsjednik Srpskog kulturnog kluba i došao je na Ravnu goru u kolovozu 1941. Slovio je kao Mihailovićev zamjenik te kao politički idejni rukovodilac. Žujović je sve do siječnja 1943. bio u Beogradu gdje je bio aktivan u spomenutom četničkom odboru. Moljević je došao u Mihailovićev štab u svibnju 1942, iz Crne Gore, gdje se sklonio nakon kapitulacije. Spomenuti članovi bili su glavni Mihailovićevi politički savjetnici, a zadaća im je bila da održavaju veze s pristašama pokreta u pojedinim podrucjima.19 Oni, kao i niz drugih koji će pristupiti četničkom pokretu, bili su uglavnom pripadnici bivših građanskih stranaka Republikanske, Zemljoradničke, Demokratske i dr. - a neki su imali i vidljiviju ulogu. 19 Tomasevich, n. dj., 121-122; Minić, n. dj., 37, 126. . Istodobno se formulirala i programska osnova četničkog pokreta. Do proljeća 1942. nastalo je nekoliko osnovnih programskih dokumenata u kojima su formulirani glavni politički ciljevi.20 20 Već je 30. VI 1941. datiran prvi opsežniji programski dokument, koji je napisao Moljević pod naslovom »Homogena Srbija« Hi »Homogena srpska država«. U prilogu tog dokumenta data je-i karta zamišljene poslijeratne Jugoslavije. Taj je elaborat stigao do Mihailovića vjerojatno u veljači 1942. (Usp. o tome N i k o l a M i l o v a n o v i ć, Kontrarevolucionarni pokret Draže Mihailovića, sv. 2, Poraz, Beograd 1983, 207 i d. Elaborat je u cijelosti objavljen u Zborniku dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije - dalje: Zbornik dokumenata NOR-a - XIV/1, Beograd 1981, 1-10). U rujnu 1941. Miloš Sekulić, liječnik i istaknuti član Zemljoradničke stranke, izradio je izvještaj za izbjegličku vladu u Londonu, koji dokument sadržava neka osnovna gledišta četničkog političkog programa. (Objavljeno u Zborniku dokumenata NOR-a, XIV/1, 26-29). To su u stvari bili stavovi četničkog odbora u Beogradu. Potpuniji sadržaj dobio je program četničkog pokreta u »Instrukcijama« koje je Mihailović 20. XII 1941. dostavio četničkim komandantima u Crnoj Gori Đorđu Lasiću i Pavlu Đurišiću. To je bio i prvi dokument programskog karaktera koji je potpisao Mihailović. (Objavljen u Zborniku dokumenata NOR-a, XIV/1, 93-100). U travnju ili svibnju 1942. Vasić je poslao Mihailoviću pismo u kojemu podrobnije razrađuje svoja gledišta o poslijeratnom uređenju Jugoslavije. (Objavljeno u Zborniku dokumenata NOR-a, XIV/1, 255-263). Vasićevo pismo je nastalo u vezi sa spomenutim Moljevićevim elaboratom koji je od njega dobio u siječnju 1942. (Na i. mj., 101-103). 18 Glavno polazište u tim programskim dokumentima bila je ideja o »velikoj Srbiji« i »homogenoj Srbiji«. Ta se ideja temeljila na gledištu o pravu Srba da budu vodeća nacija na Balkanu, a to je moguće samo okupljanjem u jednoj etnički homogenoj srpskoj državi. »Stoga se Srbima«, zaključuje Moljević, »nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbeđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. Te strateške i saobraćajne linije i čvorovi, potrebni za sigurnost, život i opstanak Srbije, iako gdegde danas ne bi imali srpsku većinu, imaju da posluže Srbiji i srpskom narodu da se ne bi vise ponavljala stradanja koja Srbima nanose njihovi susedi čim se pruzi prilika. Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se po nove strasni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadašnjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli na istrebljenje Srba«. Teritorijalno bi »velika Srbija«, kako je to označeno u karti koju je Moljević izradio, obuhvaćala daleko najveći dio Jugoslavije, a bila bi joj pridodana i neka područja koja pripadaju Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj i Albaniji. Obuhvaćala bi teritorij Srbije prije 1912, Makedoniju, Kosovo i Metohiju, Crnu goru, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, a od hrvatskih zemalja Dalmaciju, dio Like, Kordun i Baniju, te dio Slavonije. Cilj je bio da se tako osjetno smanjena Hrvatska nade okružena između »velike Srbije« i »velike Slovenije«, čiji bi teritorij bio podvostručen pripajanjem velikog dijela Koruške, dijela Mađarske, Istre, Slovenskog primorja i dijela talijanskog teritorija. 21 Prema Moljeviću, tako bi se ispravila »osnovna greška« koja je bila učinjena 1918. kada »nisu bile udarene granice Srbije. ( . . .) Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da obuhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora«. Buduća bi Jugoslavija, prema njemu, doduše, bila uređena na federativnoj osnovi, sa Srbijom, Hrvatskom, Slovenijom kao federalnim jedinicama, ali u njoj hegemoniju treba da imaju Srbi. Prema Moljeviću, Srbi se »ne mogu odreći« svoga vodstva na Balkanu. »Oni svoju istorisku misiju moraju ispuniti, a moći će to učiniti samo ako budu okupljeni u homogenoj Srbiji i okviru Jugoslavije koju će zadahnuti svojim duhom i dati joj svoj pečat.  Srbi moraju imati hegemoniju na Balkanu, a da imaju hegemoniju na Balkanu, moraju prethodno imati hegemoniju u Jugoslaviji«. 21 U spomenutom pismu Vasiću, u siječnju 1942, Moljević je oko pitanja razgraničenja s Hrvatskom, pisao: «Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja sa Hrvatima, tu držimo da treba odmah, čim se ukaze prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin: a) zaposesti na karti označenu prostoriju; b) očistiti je pre nego Ii se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo, moglo izvesti samo tako ako bi se. Jakim odredima zaposela glavna čvorista i to: Osijek, Vinkovci, Slav. Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje od svih nesrpskih elemenata. Krivci bi imali da budu na mestu kažnjavani, a ostalima bi valjalo otvoriti put - Hrvatima u Hrvatsku, a muslimanima u Tursku (Hi Albaniju)«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 102). Te su programske tendencije uglavnom potvrđivane i razrađivane u daljnjim dokumentima.22 U zaključcima Beogradskog četničkog komiteta, koji su došli do emigrantske vlade, glavna zadaća četničkog pokreta sadržana je u ovoj formulaciji: » Ideal je jaka i homogena srpska državna jedinica politički i ekonomski sposobna za život«. Stoga je medu ostalim potrebno »omeđiti 'defakto' srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj«; izvršiti »brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom«; izraditi »plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice«.23 Te su zamisli potvrđene u spomenutoj Mihailovićevoj instrukciji za Crnu Goru, u kojoj se uvodnom dijelu izlazu ciljevi četničkog pokreta u cjelini. S obzirom na programski sadržaj, pažnju u prvom redu privlače ovi: »1. Borba za slobodu celokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2: Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke. 3. Borba za uključenje u nas državni život i svih još neoslobođenih, slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst-Gorica-Istra i Koruška) kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4. Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata. 5. Stvoriti neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od Muslimanskog življa i Bosne od Muslimanskog i Hrvatskog življa.« Kao što je vidljivo, u programskim dokumentima četničkog pokreta prvenstveno je bila formulirana ideja velikosrpskog hegemonizma i šovinizma. Radi »spašavanja srpstva« zagovarana je nužnost rata, u prvom redu protiv Hrvata - do istrebljenja. Taj rat je opravdavan gledištem o poistovećivanju čitavog hrvatskog naroda s ustašama. Krvavi i brojni zločini koje ustaše vrše nad srpskim stanovništvom pripisivani su čitavom narodu, čime se stvarala podloga za sve veće raspirivanje nacionalne i vjerske mržnje. Iste su strasti raspirivane i protiv muslimanskog stanovništva, kao odgovornog za ustaške zločine.24 22 Usp. bilj. 20. 23 Vasić je u spomenutom pismu, iz travnja ili svibnja 1942, svoje gledište u vezi s tim sažeo ovim riječima: "Pitanje homogene srpske države, koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome danas Srbi žive, jeste van diskusije. U tome se slažu svi Srbi.« 24 M i n i ć, n. dj., 21 i d. Borba za povratak monarhije i starog društvenog uređenja bila je također temeljna značajka programskih dokumenata četničkog pokreta. U tom pogledu sasvim je jasno od početka došla do izražaja konfrontacija prema narodnooslobodilačkom pokretu i Komunističkoj partiji Jugoslavije, kao njegovu predvodniku. »Sa komunistima-partizanima«, isticao je Mihailović u spomenutoj instrukciji, »ne može biti nikakove saradnje jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije, što nikada nesme biti nas cilj, jer smo mi jedino i isključivo samo vojnici i borci za Kralja, Otadžbinu i slobodan . narod« . Takvu će programsku koncepciju četničkog pokreta D. Mihailovića ubrzo podržati krugovi emigrantske vlade. Naime, sve jasnije je izbijala na vidjelo podudarnost gledišta pojedinih srpskih političara u emigrantskoj vladi sa spomenutim koncepcijama. Stoga su se i odnosi između srpskih i hrvatskih političara u vladi sve više zaoštravali. Neprestane pritužbe upućivane hrvatskim političarima u vezi s ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom pogodovale su razbuktavanju antihrvatske propagande. Toj su pak propagandi velikosrpske tendencije davale sve vidljivije obilježje, a posebno su bile poticane različitim vijestima i izvještajima iz zemlje. U skladu s tim, i kod pojedinih predstavnika srbijanskih stranaka u vladi, koji su u odnosu na hrvatske i slovenske političare činili većinu, sve je prisutnija bila koncepcija o obnovljenoj Jugoslaviji u kojoj treba osigurati velikosrpsku hegemoniju. Bio je to ujedno i izravan sudar s koncepcijom predstavnika HSS-a, koji su u prvom redu branili pozicije stečene sporazumom Cvetković-Maček iz kolovoza 1939. godine.25 25 Opširnije: V o j m i r K lj a k o v i ć , »Jugoslavenska vlada u emigraciji i Saveznici prema pitanju Hrvatske 1941-1944«, ČSP, 2-3/1971,103 i d.; T o m a s e v i c h, n. dj., 239 i d.; F i k r e t a J e l i ć – B u t i ć , Hrvatska seljačka stranka, Zagreb 1983, 75 i d. Ta su gledišta pokazivala da je u vezi s pitanjem poslijeratnog uređenja zemlje za predstavnike HSS-a u prvom planu bila ideja o hrvatskoj državi, a da je pitanje zajednice sa Srbima i Slovencima »u granicama Jugoslavije« dobivalo drugorazredno značenje. Zasigurno je pri tome bilo bojazni od jačeg isticanja ideje federativnog uređenja jugoslavenske države, zbog opasnosti od prevage i dominacije srpske jedinice nad hrvatskom i slovenskom. lako će ta ideja federativnog uređenja zemlje sa tri jedinice dohiti, zapravo, privolu zainteresiranih strana u emigrantskoj vladi, ostat će bojazan od spomenute opasnosti. Dok je, dakle, jedna strana kvalificirala drugu: kao nosioca veliko-srpskih tendencija, dotle je ova označavala nju kao nosioca separatističkog programa. Ti su sukobi imali, dakako, odjeka u službenim britanskim krugovima. Britanci su, naime, posebno bili zainteresirani za razvoj situacije u okupiranoj Jugoslaviji i htjeli su sto efikasnije utjecati na daljnji razvoj događaja. U skladu s tim, u prvom su redu bili za uklanjanje sukoba u emigrantskoj vladi i za uzajamno povjerenje i suradnju. Glavni poticaj za to dolazio je upravo od težnje da se puna podrška pruži Mihailoviću, kojega se smatralo glavnim nosiocem pokreta otpora u zemlji. Propaganda takve Mihailovićeve pozicije u krugovima emigrantske vlade pokazivala je da se ona - nakon uspostave prvih veza u rujnu 1941. - počinje sve vise zauzimati za četnike kod Britanaca. Posebno se to u početku odnosilo na Mihailovićeve sve veće zahtjeve za pomoć u oružju. Britanci su krajem listopada preko svog oficira za vezu, kapetana D. T. Hudsona, uspostavili i neposrednu vezu s Mihailovićevim štabom, a veze su se nastojale ojačati upućivanjem novih misija. Predsjednik emigrantske vlade general Dušan Simović je uskoro zatim, sredinom studenoga, u svom govoru na Radio-Londonu izjavio da je Mihailović imenovan za »komandanta svih jugoslovenskih snaga u zemlji«.26 Bili su to znaci da su emigrantska vlada i Britanci službeno priznali Mihailovića, kao jedinog vođu snaga otpora u Jugoslaviji. Za samu pak Mihailovićevu organizaciju bio je to svakako značajan momenat. S jedne strane, ona je postala i službeno poluga u politici jugoslavenske emigrantske vlade, a s druge, priznanje od Britanaca potvrđeno slanjem vojne misije u Mihailovićev štab moglo se tumačiti kao znak da se četnički pokret svrstava u redove savezničkih snaga u ratu protiv osovinskih sila. Od tada se Mihailovićeve snage nazivaju novim imenom, »Jugoslovenske vojske u otadžbini« JVUO), iako će i dalje ostati udomaćen pojam »četnici«.27 26 »Službene novine Kraljevine Jugoslavije«, London, br. 3, prosinac 1941; M a r j a n o v i ć, 183 i d. Mihailović je već sutradan po Simovićevu govoru objavio proglas »Srbi, Hrvati, Slovenci«, u kojemu je svoje imenovanje formulirao ovim riječima: »Nas Vrhovni Zapovednik Nj. V. Kralj Petar II .potvrdio me, na predlog slobodne jugoslovenske Vlade u Londonu, za Komandanta celokupne jugoslovenske vojne sile na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije. Time su svi naoružani pokreti u celoj državi stavljeni pod moju komandu i podređeni starešinama koje ću naimenovati, kako vojni zakoni i disciplinski propisi naređuju«. (Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 76). Mihailović je 7. XII 1941. unaprijeđen u čin brigadnog generala. 27 »Međutim«, zaključuje Marjanović, «u narodu je već toliko bilo odomaćeno da se četnici nazivaju tim imenom, ili još određenije: Četnici DM (za razliku od četnika K. Pećanca), a u Srbiji najčešće 'dražinovci' - da novi naziv (JVO) nikad u narodu nije ušao u saobraćaj. I Nemci u svojim dokumentima do kraja rata najčešće snage DM nazivaju 'četnicima’. Taj naziv usao je i posle rata u čitavu svetsku istoriografiju, svakako ne slučajno«. (N. dj., 184). Ti novi momenti, koji su svakako trebali pridonijeti učvršćivanju Mihailovićeve pozicije, padaju upravo u vrijeme njegova neposrednog suočavanja s pitanjima odnosa prema narodnooslobodilačkom pokretu s jedne i njemačkoj okupacionoj sili s druge strane. Oružani ustanak u Srbiji, koji se od početka srpnja sve vidljivije širio, nametao se kao pojava prema kojoj je trebalo pravodobno zauzeti stav. Mihailović od samog početka nije bio za oružanu borbu protiv Nijemaca, te mu nisu odgovarali neki lokalni oružani sukobi četnika (ili zajedno s partizanima) s njemačkom vojskom. Opravdanje za svoje gledište o preuranjenosti oružane borbe nalazio je u žestokim represivnim mjerama njemačkog okupatora kojima je htio sto prije ugušiti ustanak u Srbiji. S druge strane, njegovu je pažnju sve vise privlačio NOP koji je izrastao u glavnu opasnost za jačanje četničkog pokreta. Bio je suočen s činjenicom da se pojavljuje i postaje sve snažnija jedna sila, kojoj je upravo oružana borba temeljna konstanta. Mihailović je zbog svega toga glavnu brigu usmjerio na jačanje vlastite organizacije, primjenjujući istodobno posebnu taktiku prema NOP-u. Na prvom sastanku s Josipom Brozom Titom, komandantom Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije, 20. rujna 1941. u selu Struganiku, Mihailović je odbio da četnici sudjeluju u borbi protiv Nijemaca. Izjavio je da je oružana borba partizana preuranjena, ali da se četnici neće boriti protiv njih. Da je to bio Mihailovićev poseban manevar, pokazuje činjenica da je on već krajem kolovoza stupio u vezu s predsjednikom kvislinške vlade u Srbiji Milanom Nedićem. Istodobno je uslijedila i propaganda odvraćanja naroda od borbe protiv Nijemaca zbog krvavih represalija koje će uslijediti, a dolazilo je i do sve češćih oružanih incidenata između partizana i četnika. Na drugom sastanku, 26. listopada u Brajićima kraj Ravne gore, Tito je u ime Vrhovnog štaba NOP odreda predložio Mihailoviću konkretan sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora, (dvanaest točaka), s čijim je sadržajem Mihailović već ranije bio upoznat. Do sporazuma je, međutim, došlo tek oko nekih manje važnih točaka, dok je oko osnovnih bilo vidljivo razilaženje. To su točke koje su se odnosile na pitanja zajedničkih vojnih operacija protiv njemačkih i kvislinških snaga (stvaranje zajedničkog operativnog štaba i štaba za snabdijevanje), organizacije privremene narodne vlasti na oslobođenom teritoriju, te poštivanje načela dobrovoljnosti u popunjavanju vlastitih vojnih snaga, a odustajanje od prisilne mobilizacije.28 Time je zapravo sporazum od strane Mihailovića bio »razbijen«, kako je to nešto kasnije saopćila »Borba«, organ CK KPJ.29 Pokazalo se, međutim, da je Mihailović imao sasvim suprotne namjere, tj. da je održavanje dodira s rukovodstvom NOP-a i sklapanje parcijalnih sporazuma s partizanima samo taktika. Glavni cilj joj je bio upravo uništavanje partizanskih snaga. Mihailović je, naime, istodobno preko svojih predstavnika dao do znanja njemačkom komandantu Srbije, a i Nediću, da bi »sebe i svoje ljude stavio na raspolaganje za borbu protiv komunizma«.30 Tu je odluku Mihailović donio po svoj prilici već prije sastanka u Brajićima. Prihvativši prijedlog za pregovore, njemački su se predstavnici susreli s Mihailovićem, 11. studenog 1941. u selu Divcima kraj Valjeva. Tom susretu prethodili su napadi cetnickih odreda na partizanske snage, u prvom redu s ciljem da se osvoji Uzice u kojem je bio Vrhovni štab NOP odreda. Pregovori u Divcima nisu dali rezultate koje je Mihailović očekivao, u prvom redu da dobije oružje od Nijemaca. Zbog podrške koju ima iz Londona, Nijemci su ostali nepovjerljivi prema Mihailoviću i rješenje su nalazili samo u njegovoj bezuvjetnoj predaji. U Divcima zbog toga nije postignut nikakav sporazum, ali Mihailović i dalje nije bio za borbu s Nijemcima. Borba protiv snaga NOP-a ostala je njegov glavni cilj. Ipak je nakon velikih neuspjeha četnika u napadima na Užice i Čačak, Vrhovni štab pristao na prijedlog Mihailovića da se sklopi sporazum o primirju. Razloga je za to bilo vise, u prvom redu činjenica da su partizanske snage bile oslabljene u borbama s Nijemcima, a sukobi koje su započeli četnici stvarali su sve veći strah u stanovništvu. Međutim, Mihailović je ubrzo prekršio i taj sporazum, koji je sklopljen 20. studenoga »da bi se obustavila bratoubilačka borba i prekinulo prolivanje bratske krvi, i da bi se sve rodoljubive snage srpskog naroda ujedinile i okrenule protiv okupatora i narodnih izdajnika (. . .)«.31 U jeku njemačke ofenzive, krajem studenoga, Mihailović je izdao naređenje svojim komandantima da ne stupaju u borbu protiv okupacione sile. Naprotiv, upravo po Mihailovićevoj instrukciji, uslijedit će razdoblje sudjelovanja četničkih snaga kao »legaliziranih« u sklopu Nedićevih kvislinških snaga, u borbama protiv partizanskih odreda koji su poslije njemačke ofenzive ostali i nastavili borbu u Srbiji. 28 »Borba«, 11. XI 1941 (objavljeno: Istorijski arhiv KPJ, tom I, knj. 1, »Borba« 1941, Beograd 1949, 236-239); M a r j a n o v i ć, »Prilozi istoriji sukoba narodnooslobodilačkog pokreta i četnika Draže Mihailovića u Srbiji 1941. godine«, Istorija XX veka - zbornik radova, I, Beograd 1959, 153 i d.; T o m a s e v i c h , n. dj., 138 i d.; M i n i ć , n. dj., 56 i d. 29 Kao u bilj. 28. 30 M a r j a n o v i ć, »Draža Mihailović«, n. dj., 140. 31 M 31 M i n i ć , n. dj., 67-68. Za svoju taktiku - ustručavanje od oružanih sukoba s Nijemcima Mihailović je dobio i podršku izbjegličke vlade. Krvave odmazde koje bi mogle uslijediti nad stanovništvom bila je zajednička argumentacija za takvo držanje. Glavna pažnja u Londonu bila je usmjerena na to da se sve snage otpora okupe oko Mihailovića. U poruci Mihailoviću, sredinom studenoga, Simovićeva vlada je izrazila gledište da »sada smatra da borbu trebaju voditi Jugoslaveni za Jugoslaviju, a ne revolucija komunista za Rusiju, ako se želi da borba uspije. Zbog toga je vlada Nj. V. tražila od sovjetske vlade da se komunistički elementi okupe oko Mihailovića i surađuju s njim protiv Nijemaca, te da se bezrezervno stave na raspolaganje Mihailoviću kao nacionalnom vođi«.32 Međutim, već je dotadašnji razvoj događaja pokazao da je došlo do konačnog razlaza između četničkih snaga i narodnooslobodilačkog pokreta. Vodstvo četničkog pokreta bilo je svjesno da NOP predvodi KPJ kao revolucionarna snaga, koja oslobodilačku borbu usmjerava i protiv starog društveno-političkog poretka, dok su četnici kao snaga izbjegličke vlade bili branitelji tog poretka i trebali voditi borbu za njegov povratak. S druge strane, rukovodstvo NOP-a je u četničkom pokretu, koji je dobio podršku Saveznika, vidjelo glavnu snagu sve jasnije kontrarevolucije u Jugoslaviji. 32 Tomasevich, n. di., 144. 24 Međutim, pokazalo se da taktika izbjegavanja oružanih sukoba sa Nijemcima nije Mihailoviću dala potpunu slobodu djelovanja. Nakon ofenzive protiv partizanskih snaga, uslijedila je početkom prosinca operacija Nijemaca i protiv Mihailovićevih snaga na Ravnoj gori, koja je dezorganizirala četničke jedinice. Za Mihailovića je to svakako bio iznenadan udarac, jer je bio onemogućen u dotadašnjem stvaranju i jačanju četničke organizacije, u prvom redu kao vojne snage. On će tome ozbiljnije pristupiti od lipnja 1942., kada je, nakon dužeg skrivanja, sa svojim štabom prešao u Crnu Goru. U međuvremenu je u emigrantskoj vladi i oko nje sve vise jačala grupacija koja je radila na popularizaciji Mihailovićeva imena i nastojala da četnički pokret dobije što veću podršku i pomoć. Osobito će to doti do izražaja od početka 1942, tj. nakon sto je za predsjednika emigrantske vlade imenovan Slobodan Jovanović, koji se prije rata politički angažirao kao predsjednik Srpskog kulturnog kluba. Prethodnom predsjedniku, generalu Simoviću, njegovi su protivnici, među ostalim, predbacivali i to sto nije poklanjao dovoljno pažnje Mihailoviću i četničkim snagama. Predsjedniku Jovanoviću i njegovim pobornicima u emigrantskoj vladi bilo je osobito stalo da se Mihailovića što vise propagira kao glavnog nosioca pokreta otpora u zemlji. Uz to dosta široko propagiranje Mihailovićeva imena u savezničkoj javnosti, od početka su uslijedili i konkretni koraci Jovanovićeva kabineta s ciljem da se ojača Mihailovićev položaj. Na sam dan postavljanja Jovanovićeve vlade, 11. siječnja 1942., Mihailović je imenovan ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva. U samoj vladi zamjenjivao ga je Jovanović. Tjedan dana kasnije vlada je Mihailovića unaprijedila u čin divizijskog generala. U lipnju 1942. vlada je poduzela daljnje korake za učvršćenje Mihailovićeve pozicije. Imenovan je »načelnikom štaba Vrhovne komande u okupiranoj otadžbini« i unaprijeđen u čin armijskog generala. Bili su to koraci ujedno vezani za zahtjeve Britanaca da se četnici sto vise angažiraju u borbi protiv okupacione sile u Jugoslaviji, što je, dakako, ulazilo u sklop strategijskih planova Velike Britanije na Sredozemlju. Mihailović je na taj način trebao dobiti potpunu legitimnost, a njegove snage status regularne jugoslavenske vojske, koja je nastavljač predratne. Poduzeta je i sira akcija, uz sudjelovanje kralja Petra II, da Mihailovićeva pozicija što više ojača u službenim krugovima Sjedinjenih Američkih Država.33 Mihailović je u svojoj akciji prednost davao vojnoj organizaciji četničkih snaga. One su se organizirale od prvih četničkih oružnih odreda u Srbiji, u koje je Mihailović slao poglavito mlade oficire da ih uvježbavaju. Te jedinice su imale po nekoliko desetaka ljudi, a neke su obuhvaćale i vise od dvije stotine. Kao imenovani »komandant celokupne jugoslovenske vojne sile na okupiranoj teritoriji Kraljevine Jugoslavije«, Mihailović je pod svojom komandom htio ujediniti sto više oružanih snaga koje su tretirane kao nosioci oružanog otpora. U proglasu »Srbima, Hrvatima i Slovencima« koji je tom prigodom objavio, Mihailović je pozivao »sve pojedinačne borbene pokrete da se priključe narodnoj vojsci«, koju će on »voditi prema zakletvi, položenoj od nas sviju Kralju i Otadžbini«. Posebno se obraćao oficirima, podoficirima i vojnicima da se pridruže »redovima narodne vojske koja se diže na ugnjetača«.34 Budući da su iskustva pokazala da je rad na vojnoj organizaciji nailazio na niz potdkoea, a među njima je dolazilo do izražaja slobodnije ponašanje lokalnih komandanata, Mihailović je radi unapređenja daljnjeg rada u veljači 1942. izdao posebne upute. Prema tim, kao i nekim drugim instrukcijama, u kojima su izložena načela četničke vojne organizacije, uvedene su tri kategorije vojnih jedinica s obzirom na sastav i namjenu. Sve tri kategorije trebale su se osnivati »u svakom selu«. Prvu kategoriju, tj. »prve čete«, činilo bi ljudstvo od 40 do 50 godina starosti. Zadaća im je da štite svoja sela i održavaju red. Drugu kategoriju, tj. »druge čete«, cine pripadnici od 30 do 40 godina starosti, a zadaća im je da »vrše rušenja, prave prepreke na putevima i brane da se navedena mesta oprave«. Treću kategoriju, tj. »treće čete«, čini ljudstvo od 20 do 30 godina starosti. To su, dakle, mobilne jedinice koje »ulaze u sustav operativnih jedinica i odlaze prema dobivenom zadatku«. Glavnina oružja tj. polovica, otpada na te čete. Dvije do četiri čete iz te kategorije čine bataljon, a dva do pet bataljona brigadu. U uputama se također formuliraju različiti zadaci oko organizacije spomenutih jedinica.35 S razvojem rata slijedit će i nove instrukcije za vojnu organizaciju cetnickih snaga, poglavito s obzirom na prilagođavanje pojedinim promjenama. To će posebno doći do izražaja s obzirom na daljnje stalno jačanje NOP-a, tj. njegovih oružanih snaga. 33 Opširnije u literaturi u bilj. 25. 34 Zbornik dokumenata NOR-a, XIV/I, 77. 35 »Uputstvo broj 5«, 14. II 1942, objavljeno u Zborniku dokumenata NOR-a, XIV/I, 160-163. Po svom nastanku prve su četničke jedinice bile dobrovoljačke. Činili su ih ljudi koji su se pridružili Mihailoviću da sudjeluju u otporu okupacionim armijama. Ubrzo se, međutim, prešlo na regrutaciju, čime se u prvom redu težilo ojačati službenu Jugoslovensku vojsku u otadžbini na pojedinim područjima. Glavni je pak cilj bio da se time suzbija utjecaj NOP-a čije su snage nastajale i rasle na dobrovoljačkoj osnovi. S druge strane, o četničkim snagama ne može se govoriti kao o vojnoj organizaciji koja je bila u cjelini aktivna. Naprotiv, ona je obuhvaćala znatan broj samo registriranih pripadnika koji bi trebali da se u potrebnom trenutku odazovu na pozive. Najveći dio činile su tzv. legalizirane četničke jedinice, koje su već od kraja 1941. u službi kvislinškog režima u Srbiji, talijanskog okupacionog sistema u NDH i u Sloveniji. Zatim će sličnu takvu ulogu ispoljiti i u suradnji s oružanim snagama NDH. Bili su to ujedno i daljnji dokazi o politici kolaboracije četničkog pokreta. Time će i za Britance i za emigrantsku vladu pitanje Mihailovića postajati sve akutnije. Obavještenja koja su Britanci skupljali o razvoju situacije u Jugoslaviji sve jasnije su pokazivala stvarnu poziciju četnika i Mihailovića. S druge strane, i istina o NOP-u sve je više krčila svoje putove. Treba, međutim, istaći da se četnički pokret nije od početka stvarao kao jedinstveni pokret. Izvan Srbije su samostalno nastajale i počele se organizirati grupe koje su okupljale uglavnom nacionalističke elemente. Prethodno su nastajale u sklopu oružanog ustanka koji je izbio u ljeto 1941. pod vodstvom KPJ. U daljnjem procesu diferencijacije ustaničkih masa te su grupe sve vise pokazivale drugu orijentaciju, suprotnu politici KPJ. Ta ih je orijentacija približavala i uključivala u Mihailovićev pokret. Slično je bilo i s pojedinim grupama koje su nastajale spontano i čiji su pripadnici htjeli ponajprije braniti svoja ognjišta. Prema tome, one četničke i pročetničke grupe koje su se pojavile i organizirale na području Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, bile su snage za koje će i Mihailović pokazati sve veći interes, poduzimajući konkretne akcije grupacije i Mihailovićevo ime postajalo privlačnije nakon sto je njegov pokret ustoličen kao organ emigrantske vlade, a to su potvrđivale i funkcije koje je Mihailović dobio oko povezivanja s njima na liniji ostvarivanja koncepcije stvaranja Jugoslavenske vojske u otadžbini i pod jedinstvenom komandom. S druge strane, za te je za te je grupacije i Mihailovićevo ime postajalo privlačnije nakon što je njegov pokret ustoličen kao organ emigrantske vlade, a to su potvrđivale i funkcije koje je Mihailović dobio. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument