Daljnje akcije talijanskog okupatora i ustaškog režima oko mobilizacije četnika protiv NOP-a   Talijanski okupacioni faktori bili su zainteresirani za stvaranje MVAC-a u anektiranom području Dalmacije. Naoružavanje stanovništva i formiranje odgovarajućih vojnih jedinica pod talijanskom komandom na tom području pojačalo se već početkom lipnja 1942., po uzoru na istu takvu akciju koju su ranije talijanski komandanti organizirali u Crnoj Gori.36 Na traženje Bastianinija, jedna četa »antikomunističke milicije« prebačena je sredinom srpnja iz Herceg Novog u Skradin. Pored zadaće da se time pojaca borba protiv snaga NOP-a, težilo se ujedno popularizaciji osnivanja MVAC-a u Dalmaciji.37 Već prije toga, tj. početkom lipnja, Bastianini je zaključivao da »nastala situacija u Dalmaciji u provincijama Zadar i Split nameće potrebu da se ispita mogućnost naoružanja onih elemenata koji su se u toku ove godine pokazali kao pouzdani prema nama i s Kr(aljevskim) karabinjerima surađivali u akcijama protiv ustanika u selima». On je za početak tražio od Roatte 500 pušaka i municiju.38 Da je guverner Dalmacije bio vrlo zabrinut ne samo zbog razvoja situacije na svom području nego i za sudbinu četnika u »zoni Knin« najbolje pokazuje njegov telegram Roatti, 7. lipnja, u kojem javlja o porastu broja partizana u području Drvara i Gračaca. Konfidenti i »organizatori antikomunističke borbe« obavijestili su ga da će u tom području ubrzo biti 30 do 40 hiljada partizana. »Vođe antikomunističkih grupa u zoni Knin«, ističe Bastianini, »smatraju da će uskoro biti savladani nadmoćnim komunističkim snagama«. U vezi s tim, traži se oružje za četnike u tom području te upozorava Roattu na vrlo jake partizanske akcije u zoni Obrovac-Kistanje.39 Ubrzo su u Guvernatoratu Dalmacije u Zadru izrađene osnovne upute i obrasci za upis pripadnika u Dobrovoljački korpus Talijanske Dalmacije za borbu protiv komunista.40 35 Dokument objavljen u M i l o v a n o v i ć, n. dj., »Poraz.«, 121-122. 36 Usp. P a j o v i ć, n. dj., 117 i d. 37 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 819, pismo komandira te čete od 18. VII 1942. prefekturi u Kotoru. General Dalmazzo, koji je izdao dozvolu za dolazak čete na područje Osamnaestog korpusa, naziva takve jedinice eksperimentom, »zlom, koje treba usvojiti u izuzetnoj situaciji momenta i rasformirati što prije ( . . .)«. (Isto, 821). 38 Isto, 711. 39 Isto, 718-719. Roatta je u svom odgovoru 9. VII 1942. javljao Bastianiriiju da su upućena nova pojačanja u sjevernu Dalmaciju i obećavao oružje za »naoružanje antikomunista, u čiju vjernost se može pouzdati«. (Isto, 725). 40 Isto, 763-767, izvještaj Guvernatorata Superslodi, 23. VI 1942. Karakterističan je tekst zakletve koju su trebali polagati članovi korpusa: »Zaklinjem se ovdje pred Kristovim raspećem, da ću se potpuno čak i uz žrtvovanje života, založiti za uništenje komunizma i da ću se oružjem u ruci boriti pod komandom talijanskog Guvernatorata, kako bi talijanskoj Dalmaciji osigurao mir i napredak prema zakonima i poretku fašizma. Ako ne budem slušao pretpostavljanje starješine ili na bilo koji način prekršim položenu zakletvu, neka Bog i talijanski Guvernatorat kazne mene i moju obitelj«. (Isto, 764). U proglasu od 26. lipnja Guvernatorat je objavio stvaranje »Korpusa protukomunističkih dobrovoljaca Talijanske Dalmacije«, koji se trebao organizirati od dvije vrste jedinica: pokretne oružane čete i seljački oružani odredi.41 U toj talijanskoj akciji najaktivnije su sudjelovali predstavnici Birčanina i Đujića. Četnici su Bastianiniju bili potrebni kao važni realizatori te akcije. Bastianini je 6. lipnja konferirao s Rađenovićem i pukovnikom Buttijem, komandantom karabinjera za Dalmaciju. Isti dan je delegacija četnika (Rađenović, pukovnik Dimitrije Uzunčević, kapetan Radovan Ivanišević, poručnik Veljko Ilić, Vlado Korolija) razgovarala sa šefom Vojnog kabineta pukovnikom Eugeniom Morrom, kao Bastianinijevim izaslanikom. Rađenović je predlagao da se te grupe nazivaju »četničkim«, te da se analogna akcija povede i u Lici. Već 6. lipnja Uzunčević i Ivanišević su se uputili u Obrovac i započeli organiziranje jedinica. Ilić i Korolija su s istom zadaćom otišli u Kistanje. Dana 10. lipnja Uzunčević i Ivanišević su već bili u Benkovcu. Prema podacima talijanskog oficira, koji je zajedno s njima obilazio ta mjesta, u Obrovcu su na pismene pozive odgovorili samo njegovi »poznanici«, a u Benkovcu je našao »samo tri osobe sklone da surađuju«.42 41 Isto, 774. 42 Isto, 734-736, izvještaj od 13. VI 1942. Usp. i: V i n k o B r a n i c a, »Formiranje antikomunističke milicije na anektiranom području sjeverne Dalmacije i njena aktivnost protiv NOP-a, Zbornik IHRPD, sv. 4, 1978, '897-898; B r a n k o L a t as – M i l o v a n D ž e 1 e b d ž i ć, četnički pokret Draže Mihailovića 1941-1945, Beograd 1979, 169. Očito je bilo da su Talijani nastojali sve više pojačati započetu akciju. Njihova je osjetljivost, naime, posebno dolazila do izražaja kada je riječ o tretiranju -anektiranog dijela Dalmacije gdje se pravila razlika u odnosu na ostalo okupirano područje. Stanovnici u anektiranom dijelu tretirani su kao neposredni podanici talijanske države, pa se svaki otpor nastojao u početku svim sredstvima eliminirati. Zbog pojave toga otpora, koji je postajao sve opasniji, talijanski okupatori su nastojali vrbovati što više srpskog i hrvatskog stanovništva radi organiziranja domaćih oružanih snaga za suprotstavljanje, tom otporu. Činjenica je da je provođenje te akcije u srpskom stanovništvu bilo najuže povezano sa zahtijevanjem pomoći i suradnje s postojećim četničkim snagama na području sjeverne Dalmacije i Like. Odziv pak tih faktora pokazuje da su i oni bili osobito zainteresirani za stvaranje novih oružanih jedinica, čime bi se proširila i pojačala njihova vojna djelatnost protiv NOP-a i u anektiranom području. U tom cilju je npr. Komanda divizije »Sassari« 22. lipnja uputila iz Pađena u Mokro Polje 250 četnika zbog propagande stvaranja MV AC-a.43 Početkom srpnja 1942. Talijani su pozvali u Zadar Milorada Stegnjaića radi pregovora o organiziranju MVAC-a po srpskim selima u sjevernoj Dalmaciji. Tražeći dozvolu od Đujića Stegnjaić je ovako formulirao zahtjeve koje mu je postavio pukovnik Morra: »1. Da se obrazuje jedan odred od 400 ljudi, koji bi po pozivu Italijanske vojne vlasti morao stupiti u borbu protiv partizana ma gde se oni pojavili u okupiranoj zoni severne Dalmacije. 2. Da ovome odredu budem ja komandant s tim, da dobivam naređenja za svaki pokret od Italijanske vojne vlasti u pogledu upotrebe odreda i da odred bude na snabdevanju kod Italijanske vojne komande. 3. Da odred položi Zakletvu na vernost Italijanskom vladaocu i fašizmu. 4. Da odred nosi na kapama oznaku mrtvačku glavu sa nožem u zubima. 5. Da odred ne može biti u nikakvoj vezi sa našim četničkim odredima u Lici i drugim delovima naše nacionalne teritorije, već da se ima smatrati kao sastavni dio Italijanske oružane sile. 6. Da se meni zabrani svaki prelazak sadanje provizorne Italijanske granice na Zrmanji i drugim delovima, u protivnom ako isti predem da ću biti streljan ili ako me uhvate da ću se smatrati kao dezerter. 7. Za formiranje odreda dat mi je rok od 10 dana - od 1. do 14. jula, s tim da odem u moja sela i da tražim pristanak naroda, a po ovome pitanju da im podnesem izvještaj. 8. Skrenuta mi je pažnja da su se Hrvati već prijavili u Italijanske dobrovoljce i da su pristali na gornje uslove«.44 43 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2,760. 44 Isto, 1152-1153, izvještaj Stegnjajića, 10. VII 1942. Tu je akciju u prvom redu pratio teror u stanovništvu i zastrašivanje opašnošću od NOP-a. Tako oficir pri Štabu IV operativne zone NOVJ Vlado Despot, 13. kolovoza 1942, upozorava da »izvjesni četnički banditi pod vodstvom Vlade Korolije učitelja iz Kistanja nastoje da oko sebe okupe sav pokvareni elemenat iz Bukovice koji naoružavaju italijanskim oružjem. Ovi banditi terorišu stanovništvo Bukovice i prave zasjede, te napadaju naše drugove, koji tamo rade. Narod je u strahu od njih, te plašeći se za sebe, mnogi im pristupaju i upisuju se u njihov 'dobrovoljački korpus'«. 45 45 Isto, knj. 3, 115. Korolija je sebe smatrao komandirom Četvrte čete, stacionirane na području Kistanja, i po mišljenju talijanskog poručnika, koji je u stvari izdavao naređenja toj četi, Guilia Roicha, raspolagao je »veoma dobrom obavještajnom službom«. (Isto, 429-430, izvještaj od 23. VIII 1942.). Prema raspoloživim podacima, osobito je bila pojačana akcija na području općine Obrovac. »Četnički organizatori na području općine osjećajući sve jači utjecaj NOP-a na mase ovog područja, i stupanje u NOV jednog broja omladinaca, pokušavaju na sve načine da spase i održe četnički utjecaj bar koliko-toliko u onim selima gdje su ga već stvorili. Da bi podigli taj utjecaj četnika, 28. VIII organiziraju četničku smotru u manastiru Krupa na koju dolaze pop Đujić kao i neke pristaše četnika Žegar-Kaštel i četnički organizatori iz Obrovca. Ta smotra održana je u manastiru Krupa a prisustvovalo je oko 100-150 naoružanih četnika. Na toj smotri govorio je pop Đujić i još neki, a položena je i četnička zakletva. Četnike i četničku zastavu blagoslovio je manastirski kaluđer Savatija Mazibrada. Međutim, ni ova četnička zakletva i blagoslov četnika od igumana Savatije nisu mnogo doprinijeli jačanju četničkih redova. Istina, tih mjeseci četnicima u Krupi bilo se priključilo nekoliko ljudi iz Žegar-Kaštel, Bilišani, Obrovac i Medviđa. Jedino je bila nešto veća grupa iz Medviđe koju su organizirali Mijat i Ilija Pupovac«. ( S t e v o N. Š i m i ć M a l e - S t e van T. L j u b i č i ć, »Općina Obrovac u NOB-i«, Zbornik IHRPD, sv. 4, Split 1978, 707). . Istovremeno je i NDH započela vrbovanje dobrovoljaca u »pomoćne oružnike«, što je bilo identično s talijanskom akcijom organiziranja milicije. Do polovine rujna 1942. u Kninu se prijavilo 70, a u Drnišu oko 200 osoba. Međutim, uskoro je došlo do nesporazuma između organizatora ove akcije i talijanskih zapovjednika. Naime, 12. rujna talijanski potpukovnik Sabro, »koji organizira četnike na teritoriji divizije 'Sassari' «, izjavio je da će od tada Talijani vršiti regrutiranje Hrvata dobrovoljaca, te da će im »dati instruktore, oružje i odore«.46 U listopadu 1942. Talijani su zahtijevali od župe u Omišu »da se u najkraćem vremenu imaju osnovati milicije od čisto katoličkog i pouzdanog elementa sa svrhom, da se prilike javne sigurnosti poboljšaju kao i sa svrhom, da se komunističko-partizanske bande potpuno unište«. U vezi s tim određen je i talijanski oficir za vezu kod župe u Omišu, poručnik fašističke milicije Balestra, koji je 7. listopada 1942. stigao u Omiš. Prema interpretaciji koju je Balestra dao vlastima NDH u Omišu, trebalo je osnovati dva tipa milicije: A i B. Miliciju tipa A trebalo je formirati od Hrvata, s bivšim oficirima kao zapovjednicima. Bilo je predviđeno da budu uvježbani u Sinju, pod komandom talijanskih oficira, a nakon toga bi bili raspoređeni po talijanskim jedinicama. Milicija tipa B bila bi organizirana na principu teritorijalnih odreda. Nakon ovako prezentiranog programa, ustaški funikcionari su odmah započeli akciju na području Klis-Dicmo-Sinj-Trilj »radi popisa naroda, koji želi stupiti u jednu od gore spomenutih milicija«. U Sinju su 17. i 19.1istopada održani širi sastanci ustaških i talijanskih predstavnika na koje su pozvani i glavari okolnih sela.47 Međutim, u samim vrhovima NDH nije izraženo zadovoljstvo takvom akcijom. Došla je do izražaja očita bojazan da se neće postići željeni cilj ako se stanovništvu daje oružje »bez potrebne kontrole«. Prema Pavelićevim riječima, »neće se dakle «na uztuk četnicima osnivati hrvatske milicije uz pomoć talijanskih vojnih snaga, nego će se umjesto zamišljene hrvatske milicije putem Superslode naoružati ustaške pripremne bojne«.48 Roatta je dozvolio da NDH formira spomenute ustaške jedinice, istodobno izražavajući sumnju u uspjeh takve akcije.49 46 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 2, 655, izvještaj domobranskog oficira iz Knina, 12. IX 1942. 47 AVII, NDH, kut. 215, br. reg. 38/4, MUP NDH, 3. XI 1942. 48 AVII, NDH, kut. 215, br. reg. 38/4, dopis Predsjedništva vlade NDH, 16. XI 1942. 49 NOB u Dalmaciji 1941-1945, zbornik dokumenata, knj. 4, 416. U povodu vijesti o osnivanju ustaških jedinica na području okupiranom od Talijana, četnici su intervenirali upućivanjem »promemorija«. U jednoj od njih pod naslovom »Nova ustaška milicija u našim krajevima i srpska suradnja s. talijanskom vojskom«, navodi se među ostalim da se Hrvati ne mobiliziraju u ustaške jedinice za borbu protiv partizana, nego za potpuno uništenje Srba. Autori, koji sebe nazivaju »predstavnicima talijansko-srpske saradnje«, predlažu stvaranje milicije sastavljene od Hrvata, ali »jugoslavenskih nacionalista«, koji »nisu zaraženi austrofilskim ustaštvom i koji su kao takovi otvoreni pomagači reda, nisu protivnici Talijana i ne boje se izjaviti: antiustaše i antikomunisti«. Zagovaraju i potrebu da ustaške jedinice ostanu ograničene na teritorij nastanjen hrvatskim stanovništvom; zatim, da te jedinice, »kao i četničke formacije«, budu pod talijanskom komandom.50 Na stvaranje novih oružanih jedinica reagirao je i Đujić. U vezi s proglasom divizije »Sassari«, u rujnu, o regrutiranju novih dobrovoljaca, on je uputio pismo njenom komandantu, ističući da je takva akcija »nepotrebna«. Zahvaljujući za pomoć u naoružanju, Đujić podsjeća talijanskog generala da je osobno u više prilika i njega i njegove pretpostavljene uvjeravao da ima dovoljno ljudi, da su oni organizirani u četničkim jedinicama, ali da nema dovoljno oružja. Posebno je reagirao na obećavanje placa tim dobrovoljcima, ističući »da je učinjena velika greška i da je na ovaj način dat povod neprijateljskoj propagandi da i dalje četničke odrede naziva plaćenićkim«. Đujić zaključuje: »Dobijam utisak da se sa ovim proglasom pokušalo da razori četničku nacionalnu organizaciju, koje je za godinu dana svoga rada pokazala kako ume da se bori i zašto se bori. Izgleda da se je namerno sa ovim manifestom pokušalo da se ja prikažem i pred narodom i pred neprijateljem kao obični sluga i plaćenik i ako Vi znate gospodine generale, da pop Đujić i četnička organizacija nije bila ničiji sluga niti plaćenik, kao i da to nikada neće biti«. Za naoružavanje Hrvata, posebno u Drnišu, on je isticao da su te jedinice »već u akciji protiv Srba i to u saradnji sa partizanima, i pokušavaju da preduzmu novu kampanju klanja i proganjanja Srpskog naroda u ovim krajevima».51 U jesen 1942. osnovan je u okviru MUP-a NDH poseban »četnički« ured, nazvan »Odsjek X«. Stvarni rukovodilac mu je bio Vrančić. Zadaća mu je bila da, šaljući izaslanike na teren, uspostavi direktnu vezu s četnicima i poradi na njihovu pridobivanju za suradnju. Time se nastojalo čitavoj akciji dati jedinstvenu organizaciju, jer su do tada pregovore s četnicima vodili različiti funkcionari, pa se, prema ocjeni ustaškog ministra unutrašnjih poslova Ante Nikšića, i sporazumi s njima dosta razlikuju. U svojim prvim uputama, tj. u okružnici od 9. listopada 1942, dane su ove direktive: 1. Osnovni uvjet za uspješno sklapanje sporazuma s četnicima je da oni priznaju »vrhovničtvo« (suverenitet) NDH; 2. S četnicima, »nepomirljivim« protivnicima NDH, ne treba pregovarati. Takve treba razoružavati; 3. Ne pregovarati sa »strancima«, tj. onima koji nisu »rođeni i zavičajni na sadašnjem teritoriju N.D.H.«; 4. U pregovorima moraju sudjelovati i predstavnici vojnih snaga NDH, kojima četnički pregovarači treba da predaju popis ljudstva i naoružanja.52 50 Prijepis dokumenta kod autora. 51 AVII, ČA, kut. 160, br. reg. 34/4. 52 AH, NDH, MUP Glavsigur, kut. 1. Ovaj ured je uspio uspostaviti veze s pojedinim četničkim vođama iz okolice Plaškog, Banje Luke, Mostara. U siječnju 1943. Odsjek X je uputio u obliku okružnice gotov zapisnik za sporazumne s četnicima, u kojemu je trebalo samo popunjavati pojedine prazne rubrike. (AH, ZKRZGUZ-1945, kut. 20). Postajalo je, međutim, sve očitije da su odnosi između NDH i četničkih grupa bili u prvom redu opterećeni međusobnim nepovjerenjem i sumnjičenjima. Potreba stvaranja što šire fronte protiv NOP-a bila je jedini faktor koji je utjecao na međusobna približavanja, ali su u određenim trenucima i situacijama u prvom redu izbijala na, površinu suprotna idejno-politička polazišta. Tako je spoznaju o nužnosti međusobnog približavanja istodobno pratio jaz nepovjerenja. Četničke grupacije su izbjegavale priznavanje NDH kao nadležnog faktora i rado su pribjegavale da ga zamijene pokroviteljstvom talijanskog okupatora. S druge strane, ustaški faktori nisu se mirili s takvim autonomnim statusom četnika. U pismu koje je Lorković uputio Roatti, 10. listopada, ističe se da je NDH »kroz dugo vrieme bila protivna legalnom priznanju četničkih odreda na području Nezavisne Države Hrvatske i da je ona Zagrebačkim sporazumom dala svoj pristanak da se ovi odredi, koji su stvarno bili već u doba reokupacije obalnog pojasa i naoružani od talijanskih vojničkih vlasti, pretvore u 'protukomunističke bande' sa svrhom borbe protiv komunista«. Međutim, četnici ne priznaju NDH, kao što je bilo predviđeno tim sporazumom, pa Lorković traži zbog toga razoružanje četnika, koji »kao sastavni dio poražene jugoslavenske vojske, čekaju na čas da svoje oružje okrenu i protiv Italije«. 53 Mogućnost jačeg pritiska na Talijane ustaški su faktori pokušali iskoristiti nakon krvavog terora četnika nad hrvatskim stanovništvom u Dalmatinskoj zagori u rujnu i listopadu. Talijanima je svakako bilo stalo da ne stvaraju dublju krizu u odnosima sa NDH, pa su bili voljni u vezi s daljnjim angažiranjem četnika izvršiti izvjesne ustupke. Roatta je obećao Paveliću na sastanku u Zagrebu, 15. listopada 1942, da će se poduzeti konkretne mjere onemogućavanja četnika, koje bi vodile sve do njihova razoružavanja. U vezi s tim on je obavijestio zapovjednike talijanskih korpusa o ovim zaključcima iz Zagreba: 1. Opomenuti Trifunovića i Jevđevića «da će se jedinicama čiji vojnici izazivaju izgrede obustaviti snabdevanje životnim namirnicama i novcem, a ukoliko to ne bude dovoljno, preduzeće se strože mere». 2. Postepeno udaljavati četničke zapovjednike Crnogorce i Srbijance; 3. Obustaviti izdavanje oružja i municije; 4. Pristupiti »postepenom razoružavanju, čim bude mogućno«; 5. Četničke jedinice u Hercegovini koncentrirati istočno od linije Ulog-Nevesinje-Stolac-Ravno; 5. Dislocirati četničke jedinice »sa drugih područja u pravoslavne rejone, koji će biti precizirani naknadno« a njihova upotreba izvan tih podrucja bila bi posebno odobravana. Karakteristična su, međutim posebna objašnjenja tih zaključaka koje je Roatta dao u istom naređenju. To se posebno odnosi na pitanje razoružanja četnika. Roatta je jasno dao do znanja da se to »zasad podrazumeva samo za one jedinice čija je krivica za izgrede utvrđena, koje se nedolično ponašaju i za koje se smatra da više ne zaslužuju da budu vojnici dobrovoljne milicije za borbu protiv komunista«. S druge strane, Roatta je ukazao na Pavelićevu rezerviranost oko stvaranja sličnih formacija u hrvatskom i muslimanskom stanovništvu, «jer, kako sada stvari stoje, moral i držanje stanovništva nisu takvi da obezbeđuju formiranje pouzdanih jedinica«. U zamjenu, Pavelić je nudio organiziranje ustaških jedinica, tzv. ustaških pripremnih bojnih.54 53 AH, ZKRZ-GUZ-1945, kut. 20. MVP NDH je 20. X 1942. uputilo zahtjev Superslodi za protjerivanje iz NDH: Dobroslava Jevđevića, Momčila Đujića, Ismeta Popovca, IIije Trifunovića Birčanina, Milana Šantića, Dimitrija Uzunčevića, Voje Perišića, Živka Mlađenovića, Đorđa Nikolića. (AVII, NDH, kut. 306, br. reg. 8/3). 54 Zbornik dokumenata NOR-a, XIII/2, 789-793. Činjenica je, međutim, da su talijanski vojni faktori bili i te kako zainteresirani za daljnje organiziranje i jačanje MVAC-a. Polazilo se od gledišta da je to najprikladniji oblik vojne organizacije zavrbovanog stanovništva u borbi protiv snaga NOP-a. To je, s druge strane, posebno potvrdila činjenica da se u sklopu MVAC-a tretiraju zapravo sve četničke grupe, tj. i one izvan anektirane zone, dakle na ostalom talijanskom okupiranom području. Budući da se radilo o grupama koje su bile neposredno ovisne o Talijanima s obzirom na snabdijevanje u oružju, hrani i ostalom materijalu, tražilo ih se tretirati u sklopu jedinstvene vojne organizacije. Na to svakako upućuje i statistička evidencija o brojnom stanju i naoružanju svih četničkih grupa, koju su vodile talijanske vojne komande, označavajući te snage kao MVAC, tj. «dobrovoljnu antikomunističku miliciju«. U organiziranju MVAC-a posebno je tretirano anektirano područje Dalmacije. Pri komandi divizije «Zara« osnovan je posebni ured za MVAC. Prva četa MVAC-a osnovana je sredinom srpnja 1942. sa sjedištem u Biogradu, a u toku kolovoza uslijedilo je osnivanje 2. čete sa sjedištem u Novigradu, 3. čete u Lišanima, 4. čete u Kistanju i 5. čete u Benkovcu. U listopadu je osnovana 6. četa u Vačanima. Četvrtu i Petu četu činili su pripadnici srpskog, a ostale čete hrvatskog stanovništva, koje su Talijani inače dijelili po vjerskom kriteriju. Prema evidenciji, u tim četama je u kolovozu 1942. bilo 365, a krajem studenog oko 900 ljudi. Riječ je zapravo o administrativnoj evidenciji, dok je u stvarnosti taj broj iznosio oko 690 ljudi.55 Taj broj ili izdaleka nije zadovoljavao talijanske komandante. Obraćajući se vojnim komandama na području Zadra, Šibenika i Splita, komandant divizije «Zara« general Carlo Viale je početkom listopada 1942. isticao: «Cjelishodno je upotpuniti organizaciju MVAC Dalmacije i dati joj dalji razvoj da bi se stanovništvo privuklo nama i navelo da učestvuje u našoj borbi za suzbijanje ustanika«.56 Tu je akciju pratila i pojačana propaganda u stanovnistvu.57 U ožujku 1943. uslijedila je reorganizacija spomenutih četa. Od četa sastavljenih od Srba osnovan je u Kistanju XXI bataljon, a od četa koje su činili Hrvati osnovan je u Benkovcu XXII bataljon.58 55 B r a n i c a. n. dj. 901-902. 56 Isto, 903. 57 U tu svrhu u Zadru je pokrenut list »Glas dobrovoljca antikomunističkog odreda Talijanske Dalmacije«, (AH, NDH MVP, kut. 1). 58 B r a n i c a, n. dj., 905. Nešto kasnije Talijani su osnovali 7. i 8. četu MVAC-a. (Isto). Za poznavanje dislokacije, brojnog stanja i naoružanja četničkih grupa izvan anektirane zone u ljeto 1942, svakako je glavni izvor evidencija Komande Osamnaestog talijanskog armijskog korpusa. Riječ je o vođenju evidencije o četničkim jedinicama u sjevernoj Dalmaciji, dijelu Like i Bosne. Ta evidencija pokazuje da su talijanski vojni faktori bili osobito zainteresirani za utvrđivanje brojnog stanja i naoružanja četničkih jedinica u sklopu svojih operativnih planova. Međutim, treba istodobno ukazati na vidljive razlike u evidenciji koja je tada vodena. Prema podacima koje je sakupila obavještajna služba u kolovozu, broj četnika na spomenutom području iznosio je oko 12.500. Međutim, prema toj evidenciji tek oko 2600 bilo je naoružano. Očito je da je evidencija vodena na osnovi kriterija najšireg obuhvaćanja stanovništva sposobnog za vojnu mobilizaciju, a što se moglo utvrđivati i na osnovi lista koje su pravili pojedini četnički komandanti.59 Međutim, podaci koje je Komanda Osamnaestog korpusa dala sredinom rujna 1942. ukazuju na osjetno drugačije stanje.60 Prema tim podacima, riječ je o 4269 ljudi, naoružanih sa 4197 pušaka, 7 mitraljeza i 35 puškomitraljeza. Isti podaci konstatiraju da je riječ o značajnoj količini oružja koja je podijeljena jedinicama MVAC-a. Također se navodi da »svaka teritorijalna jedinica ima izvjestan broj ljudi u rezervi koji se smenjuju u službi«, a također i »izvjestan broj nenaoružanih ljudi, ili naoružanih ručnim bombama, koji slijede jedinice i upotrebljavaju se za razne službe«. Prema tim podacima riječ je o ovim »antikomunističkim jedinicama« i njihovoj jačini u ljudstvu:   Naziv jedinice Dislokacija Ljudstvo 1. Teritorijalni bataljon Bos. Grahovo Bos. Grahovo 260 2. III mob. bataljon Bos. Grahovo Bos. Grahovo 254 3. Strmica Strmica 720 4. IV mob. bataljon Golubić Golubić 230 5. Terit. bataljon Gračac Gračac 410 6. I mob. bataljon Gračac Gračac 293 7. Terit. bataljon Zrmanja-Otrić Otrić 700 8. II mobil. bataljon Zrmanja-Otrić Otrić 300 9. Bataljon Pađene Pađene 220 10. Bataljon Kosovo Kosovo-Drniš 450 11. Četa Topolje Topolje 87 12. Bataljon Krupa Krupa-Ervenik 250 13. Otišić Otišić 95   U isto vrijeme, prema podatku koji donosi Roatta, u Lici i Gorskom kotaru, gdje je bio stacioniran Peti talijanski korpus, nalazila su se tri četnička bataljona i dvije čete s ukupno 1250 ljudi.61 59 NOB u Dalmaciji, 1941-1945, zbornik dokumenata knj. 3, 402-403, 505-513. 60 Isto, 537-538. Prema podacima Komande Osamnaestog talijanskog korpusa, početkom studenoga ukupan broj ljudstva u navedenim četničkim jedinicama povećao se na 5162. (Isto, knj. 4,482-485). U istom izvještaju se donose i podaci o jedinicama MVAC-a koje su bile sastavljene od Hrvata (Vrlika, Drniš, Obrovac, Dicmo, Trilj. Milna). Prema podacima o pregledu i brojnom stanju četničkih jedinica, krajem listopada 1942, koje donosi evidencija UNS-a, Dinarska divizija je tada brojala 3000-3500 četnika. (Isto, 658). 61 Isto, knj. 3, 562. Talijanski vojni faktori istodobno su izražavali svoje nezadovoljstvo ope-rativnom sposobnošću četničkih jedinica. Ocjenjivalo se da rezultati koje su postigle te jedinice u operacijama nisu »srazmjerni količini podijeljenog oružja«. S druge strane, izražavana je i sumnjičavost u pogledu političke orijentacije i ciljeva četnika. Karakteristična je u tom pogledu bila ocjena koju su dali talijanski obavještajni faktori u vezi s evidencijom četničkih jedinica u kolovozu 1942. Konstatira se da je Birčanin, čije je sjedište u Splitu, »duhovni vođa četnika«, i da je izrazio punu lojalnost prema Talijanima, koja će se lojalnost »zapaziti i kod četnika«. U ocjeni se zatim zaključuje: »Međutim, treba podsjetiti da se četnici bore protiv komunista jer smatraju da će na taj način moći postići obnavljanje veće ili manje Srbije na čelu s kraljem Petrom II, koji se stalno pominje i veliča u njihovim pjesmama, govorima i naređenjima». Međutim, ako bi im u datom momentu Draža Mihailović ili bilo tko drugi ukazao na blisko ostvarivanje njihovog cilja i ako bi se postizanje tog cilja bilo potrebno boriti se protiv nas, oni ni trenutka ne bi oklijevali bez obzira na sve date časne rijeci. Ovako osjećaju svi Srbi od Like do Crne Gore«.62 62 Isto, knj. 3, str. 403-404, izvještaj Obavještajnog odjeljenja Komande XVIII armijskog korpusa, l1.VIII 1942. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument