SPORAZUM CVETKOVIĆ-MAČEK S talijanskom okupacijom Albanije postalo je jasno da se Jugoslavija po svoj prilici ne može sačuvati od potpunog uvlačenja u rat koji je predstojao skoro sigurno. Njen geografski položaj u središtu strateški važnog balkanskog prostora činio ju je mjestom vjerojatnog sukoba i predmetom teritorijalnih pretenzija revanšističkih sila. Tako dugo zanemarivano pitanje nacionalne solidarnosti sada se činilo Vitalnim, jer ako dođe rat, nezadovoljni ne-srpski narodi, osobito Hrvati, mogli bi zemlji prouzročiti velikih neprilika. Knez regent Pavle praktično je od početka svoje vladavine upućivao prijedloge vođi Hrvatske seljačke stranke, dru Vladku Mačeku, nadajući se da će pokrenuti razgovor o trnovitom hrvatskom pitanju. Na zahtjev regenta, predsjednik vlade Stojadinović i Maček sastali su se u januaru 1937, ali predsjednik vlade nije bio voljan suočiti se s pravim spornim pitanjima. Zbog tog neuspjeha da postigne bilo kakav napredak u rješenju hrvatskog pitanja, a djelomično i zbog Stojadinovićeva sve izraženijeg pro-osovinskog stava, knez Pavle smijenio je svog predsjednika vlade u februaru 1939. Na njegovo mjesto postavio je Dragišu Cvetkovića, jednog od prijašnjih Stojadinovićevih ministara, povjerivši mu posebno zadatak da postigne sporazum s Hrvatima. Skoro šest mjeseci trajali su napori novog predsjednika vlade, dra Mačeka i grupe stručnjaka, pa je konačno 26. augusta 1939. s blagoslovom kneza Pavla zaključen sporazum Cvetković-Maček.2 Uvodni paragraf sporazuma Cvetković-Maček sadrži tvrdnju da je »Jugoslavija najbolji jamac nezavisnosti i napretka Srba, Hrvata i Slovenaca«. Time je Hrvatska seljačka stranka, koja je u to vrijeme nesumnjivo predstavljala hrvatski narod, dala važnu načelnu izjavu, potvrđujući da prihvaća jugoslavensku državu. Tu izjavu slijedio je niz specifičnih točaka sporazuma: da se sastavi nova vlada u koju će biti uključeni predstavnici Hrvatske seljačke stranke, da se spajanjem postojeće Savske i Primorske banovine stvori Banovina Hrvatska kojoj će se pridodati neki kotari u Slavoniji, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, koji su tada bili u sastavu drugih banovina. U Banovini Hrvatskoj, jednako kao i u drugim dijelovima zemlje, garantira se politička jednakost Srba, Hrvata i Slovenaca, uključujući tu i jednakost pri stupanju u državnu službu. Sve vjere proglašene su ravnopravnima. Da bi se garantirala jednaka građanska i politička prava svih građana, treba izraditi i prihvatiti novi ustav. Unutar hrvatskog područja svu administraciju za poljoprivredu, trgovinu, industriju, šume i rude, zatim sudsku, policijsku (osim žandarmerije), prosvjetnu i zdravstvenu administraciju, javne radove, socijalnu politiku, a do izvjesne mjere i financije, treba prenijeti u nadležnost Banovine Hrvatske. Sve druge stvari, to jest nacionalna sigurnost, obrana, vanjski poslovi, financije, bankarstvo, zakonodavstvo i sva administracija od općeg interesa prepušta se centralnoj vladi. Banovina Hrvatska imat će svoj Sabor, a poglavar banovinske vlade bit će ban, koji je organ kraljeve izvršne vlasti u Hrvatskoj. Ban je odgovoran kralju i saboru. Sve zakone i uredbe koje se odnose na Hrvatsku potpisivat će kralj, a supotpisivati ban, uključujući tu i ukaz o smjenjivanju s banskog položaja. Banovina treba imati svoj vlastiti budžet, a za njeno funkcioniranje treba osigurati dovoljna financijska sredstva. 2 Maček, str. 177-195; Cvetković, »Smisao, značaj i posledice srpsko-hrvatskog sporazuma«. Najbolja i najpotpunija studija o sporazumu od 26. augusta je Boban, Sporazum Cvetković-Maček. Osobito je zanimljiva njegova rasprava o stavovima raznih jugoslavenskih političkih grupa i stranaka koje nisu bile direktno vezane ni s Mačekom ni Cvetkovićem, str. 218-280. Konačno, sporazumom je uglavljeno da se neće opstruirati zakoni koji pridonose demokratizaciji zemlje, te da je sporazum u cijelosti privremene prirode, sve dok nova ustavotvorna skupština ne odobri novi ustav. Tako sporazum Cvetković-Maček i nije trebao biti više od prvog koraka u rješavanju hrvatskog pitanja, korak koji bi vodio do potpune ustavne reorganizacije zemlje. Očito su dr Maček i njegova stranka imali dojam da bi trajna ustavna reforma znatno povećala autonomiju Hrvatske.3 Uza sve to, predsjednik vlade Cvetković angažirao je grupu pravnih stručnjaka koji su izradili plan za ustanovljenje srpske federalne jedinice sa sjedištem u Skopju, koja bi uključivala ostatak zemlje s izuzetkom Slovenije.4 Slovenija je trebala biti treća federalna jedinica, ali budući da je stanovništvo te pokrajine homogeno, postojeća Dravska banovina jednostavno bi postala Banovina Slovenija, te bi imala nešto proširenu jurisdikciju. Separatizmu skloniji hrvatski političari nisu bili zadovoljni sporazumom, a nesretni su bili i mnogi Srbi, iako iz suprotnog razloga, smatrajući da su Hrvati dobili previše vlasti. Velik broj ljudi bio je protiv podjele Bosne i Hercegovine. Bilo je onih koji su smatrali da je cijela ta pokrajina hrvatska, zatim onih brojnijih koji su tvrdili da je srpska, i trećih koji su mislili da je uopće ne bi trebalo nikome pripajati, nego joj omogućiti da živi svojim vlastitim specifičnim političkim životom, kao zasebna federalna jedinica u okviru jugoslavenske države. Daljnja slabost sporazuma bila je, što nije sadržavao nikakve klauzule, niti sugerirao ikakvu buduću odredbu o makedonskoj ili crnogorskoj federalnoj jedinici. Drugim riječima, sporazum je čak i kao privremeno rješenje propustio da se uhvati u koštac sa svim aspektima nacionalnog problema u Jugoslaviji. 3 U tom smislu vidi Boban, str. 281-319, 421-424. 4 Prema Bobanu, str. 314. taj plan je napravljen bez sudjelovanja ili suglasnosti HSS i predviđao je neke odredbe kojima se HSS otvoreno protivila. Za nacrt tog plana vidi ibid. str. 412-418. Sporazum Cvetković-Maček stupio je na snagu uredbom zasnovanom na članu 116. ustava iz 1931.5 Stvorena je Banovina Hrvatska, a odmah zatim i nova vlada u kojoj je Cvetković ostao predsjednik vlade, Maček je postao potpredsjednik, a dr Ivan Šubašić, zastupnik Hrvatske seljačke stranke, poznat po svojim jakim dinastičkim i jugoslavenskim sklonostima, imenovan je banom Banovine Hrvatske. Rat u Evropi, koji je izbio samo nekoliko dana kasnije, trajno je odgodio izvršenja nekih točaka sporazuma, uključujući tu i izbornu reformu i izglasavanje novog ustava. Ali sporazum je na širokom frontu dopuštao Hrvatima znatan stupanj autonomije. Između ostalog, Hrvatska seljačka stranka ojačala je svoje poluvojničke organizacije, Seljačku zaštitu u seoskim područjima, i Građansku zaštitu u gradovima. U Zagrebu je Građanska zaštita proglašena pomoćnom policijskom snagom. 5 Član 116. Ustava iz 1931. glasi: »U slučaju rata, mobilizacije, nereda i pobune, koji bi doveli u pitanje javni poredak i sigurnost države ili kad su do te mere uopšte ugroženi javni interesi, Kralj može, u tom izuzetnom slučaju, ukazom narediti da se privremeno preduzmu sve izvanredne, neophodno potrebne mere u celoj Kraljevini ili u jednom njenom delu nezavisno od' ustavnih i zakonskih propisa. Sve izuzetne preduzete mere podneće se naknadno Narodnom Predstavništvu na saglasnost.« Čak ni pod najidealnijim uvjetima ne bi promjene do kojih je došlo sporazumom Cvetković - Maček mogle odmah iskorijeniti loš učinak od dva desetljeća srpske hegemonije i krutog centralizma, te jednog desetljeća kraljevske diktature. Svakom je, na žalost, bilo jasno da srpski vladajući sloj nije učinio ustupke Hrvatima iz neke ljubavi prema federalizmu, već isključivo u cilju pokušaja ujedinjenja i jačanja zemlje ako bi bila uvučena u rat. (Maček je u stvari i smanjio neke od svojih zahtjeva kad ga je njegov predstavnik u.inozemstvu dr Juraj Krnjević, obavijestio da je rat neminovan.)6 Nacionalna kohezija i solidarnost, koju je kratkovidna politika velikosrpskih vladajućih grupa tokom proteklih dvadeset godina efikasno gušila, nije mogla oživjeti u tim tjeskobnim danima kad je zemlja bila pod teškim unutarnjim i vanjskim političkim, psihološkim i ekonomskim pritiskom. 6 Maček, str. 191-192. Sporazum je u biti bio hitna politička mjera, ustupak hrvatskim političkim snagama u nadi da će time ojačati unutarnja politička struktura. Ali bilo je prekasno da se to postigne. Sporazum ne bi postigao taj cilj čak da je i bio stvoren - što u stvari nije — na zadovoljstvo pretežne većine i Hrvata i Srba. Tako je Jugoslavija i dalje ostala slabo pripremljena za svaku veću krizu; o ratu protiv strahovito nadmoćnog neprijatelje da i ne govorimo. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument