DALJNJI POKUŠAJI PRIBLIŽAVANJA SAVEZNICIMA U poruci od 13. novembra 1944. koju je generalu Wilsonu, Vrhovnom savezničkom komandantu Sredozemlja, poslao preko dra Živka Topalovića, svog predstavnika u Italiji, Mihailović je ponudio da će sve svoje trupe — za koje je tvrdio da imaju oko 50.000 ljudi - prevesti pod komandu generala Wilsona i izrazio je svoju spremnost da se lati bilo kojeg zadatka koji bi mu bio određen na Balkanu ili na bilo kojem drugom ratištu. Vrijeme u koje je podnesen ovaj apel — a došao je manje od dvije sedmice nakon što je pukovnik McDowell iz četničkog glavnog štaba otišao u Italiju - nagovještava da je Mihailović, koji je u McDowella polagao velike nade, pretpostavljao da je McDowell s uspjehom pokrenuo njegov plan za promjenu politike zapadnih Saveznika u smislu pružanja jake pomoći četnicima. Mihailović se vjerojatno nadao da će svojom porukom potkrijepiti McDowellove napore. U tome se je razočarao, ali kad je kratko nakon toga Wilsona zamijenio feldmaršal Harold Alexander, Mihailović se ohrabrio i opet pokušao. Prema Topaloviću, Mihailović je Alexandera smatrao svojim prijateljem. Po Mihailovićevom nalogu Topalović je 29. novembra poslao Alexanderu memorandum, tražeći da se Mihailovićeve trupe — u tom pismu procijenjene na oko 55.000 do 57.000 ljudi — stave pod savezničku komandu i upotrijebe pri hvatanju i uništavanju nekih 40.000 Nijemaca na povlačenju iz Grčke i Albanije koji su se nagomilali na području Skadarskog jezera u sjevernoj Albaniji.3 Ali Alexander se, kao i njegov prethodnik, nije pomučio ni da potvrdi primitak Mihailovićeve poruke. Prema sada jasnoj politici Saveznika koji su pomagali Tita i NOVJ, nikakav oblik suradnje s četnicima nije dolazio u obzir; čini se da je samo Mihailović ustrajao u nadi da će Saveznici preispitati ovu svoju politiku. 3 Za tekst poruka koje je Mihailović preko Topalovića uputio generalu Wilsonu i feldmaršalu lexanderu, vidi Topalović, »Posljednji pokušaj«. Pod postojećim okolnostima Saveznike je malo zanimalo što se događa s jemačkim trupama na području Skadarskog jezera, a na važnim područjima Mihailović im nije bio u stanju pomoći. Alexander je još uvijek gajio neodređene nade da će se probiti dolinom rijeke Po i kroz sjevernu Italiju, dovoljno brzo da preko Slovenije stigne do Beča prije Rusa.4 Ali njemačka se obrana u Italiji pokazala kao vrlo čvrsta, i kad savezničke snage jednom stignu do Slovenskog primorja, pomoć je mogla doći samo od Tita a ne od Mihailovića čije su snage bile u Sandžaku i Crnoj Gori, nekih 450 kilometara na jugoistoku.5 4 Alexander, str. 138, 151. 5 Osim toga je general Trifunović, koji je zapovijedao srbijanskim četnicima koji su se prebacili u indžak, rekao i samom Mihailoviću: »Ovo su izbeglice, sa njima se ništa ne može.« The Trial of Dra^a ihailović, str. 260. Nije čudo da je s obzirom na položaj četnika Mihailovićev optimizam počeo splašnjavati. Krajnji neuspjeh njegovih apela Wilsonu i Alexanderu, te McDowellova nemoć da u Washingtonu dođe do nekog rezultata, odražavaju se, čini se, i u Mihailovićevoj poruci od 5. decembra 1944. njegovim predstavnicima u inozemstvu. »U narodu vlada veliki strah da će komunisti zavladati cijelom Jugoslavijom,« kaže se u poruci. »Jedini spas očekuje se od Amerikanaca i Engleza. Međutim oni se ne iskrcavaju i to stvara u narodu veliku depresiju.«6. Od Fotića iz Washingtona stigao je odgovor (s datumom 15. decembra 1944) koji je obeshrabrujući i želi ohrabriti: U ovim teškim trenucima, najsrećnije rešenje za vas i vaše hrabre borce bilo bi, da budete stavljeni pod savezničku komandu i sa njima zajedno učestvujete u konačnoj borbi za oslobođenje otadžbine. Ovo na žalost izgleda da je nemoguće postići. Zato smatram da bi bilo od presudne važnosti za vas da ostanete u zemlji i da prilagodite vašu aktivnost prilikama, i da izbegavate svaki sukob sa Rusima. Vaš eventualni odlazak iz zemlje bio bi odmah do krajnosti iskorišćen od naših neprijatelja, koji bi kroz njihovu propagandu pretstavili tu činjenicu kao dokaz vašeg izdajstva. Srpski narod bi se osećao napušten i bez vođe; dok bi Vaše ostajanje u zemlji pretstavljalo simbol njegove nesalomive volje da se odupre nametnutoj vlasti partizana i njihovih neželjenih vođa. To bi narodu služilo za potstrek u odluci da se bori do kraja za svoja prava: da sam odlučuje o svom opstanku i sudbini. Bilo bi od velike koristi ako bi mogli udesiti da se jedna grupa intelektualaca izvuče iz zemlje da nas potpomognu u našoj aktivnosti medu našim prijateljima.7 6 Jovan Đonović, »Izvještaji generala Mihailovića iz kraja 1943. i 1944. godine«, str. 66. 7 Ibid, str. 66 - 67. Ovo je još jedna od brojnih ironija drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, naime to da je Fotić, jedan od najodanijih Mihailovićevih sljedbenika, a nakon smjenjivanja Purićeve vlade najvažniji i najsposobniji predstavnik Mihailovića i velikosrpskih snaga u inozemstvu, u najboljoj namjeri savjetovao Mihailoviću da učini upravo ono što mu je kradomice, naravno iz sasvim drugih razloga, počela nešto malo kasnije savjetovati i služba sigurnosti NOP — to jest, da ostane u zemlji. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument