NAČINI ČETNIČKOG MIŠLJENJA I PONAŠANJA Izvjesne činjenice i izvjesne četnicke ideje i stavovi bili su od osnovne važnosti za četničko poonašanje kroz cijeli rat; njihovo izdvajanje ovdje pomoći će razumijevanju četničkog djelovanja i politike, što će biti predmet rasprave u slijedećim poglavljima. 1) Četnički pokret otpora započeli su i vodili profesionalni oficiri i oni su precrenjfvali svoju vojnu stručnost. To se vidi iz mnogih slučajeva kad su se Mihailović i drugi četnički oficiri pozivali na svoje vojno školovanje i na nedostatak vojnog znanja kod partizanskih komandanata. Emigrantska vlada služila se istim argumentom kad je vršila pritisak da se partizani podvrgnu Mihailovićevoj komandi. Profesionalni vojnici skloni su ismijavati sposobnost civila u vođenju vojnih operacija. Međutim, gerilsko je ratovanje, a posebno ono kojim su se služili komunisti u vođenju narodnooslobodilačkih ratova u nerazvijenim zemljama, poprimilo izvjesne političke, socioekonomske i psihološke aspekte koji ga jasno razlikuju od gerilskih operacija tradicionalne vrste. Pod rukovođenjem tradicionalno školovanih profesionalnih oficira, četničke su se snage pokazale kao potpuno nesposobne ne samo za vođenje uspješnog gerilskog rata, već i da pobijede komunistima predvođene partizane i vojsku koja je izrasla iz tih partizanskih odreda. Među partizanima je, naravno, također bilo nešto bivših jugoslavenskih oficira čije se znanje koristilo u potpunosti, ali vodeći partizanski komandanti bili su civili koji su se borili u republikanskim redovima u španjolskom građanskom ratu i koji su imali stvarno borbeno iskustvo. 2) Tokom prve dyije i po godine svog postojanja kao ratnog pokreta četnici nisu vidjeli potrebe da stvaaju i nisu ni stvorili političku organizaciju koja bi obuhvaćala redove onog stanovništva koje ih je podržavalo. Mislili su da je dovoljno imati uski Centralni nacionalni komitet, (osnovan u augustu 1941. i nešto proširen početkom 1943). Budući da je on bio puki privjesak Vrhovne komande, Mihailoviću je njegova vojna organizacija služila također i kao politički aparat. Tek u januaru 1944, na kongresu u selu Ba, osnovana je Jugoslovensko-demokratska narodna zajednica, a istovremeno je proširen i Centralni nacionalni komitet, ali čak ni tada ni jedno od tih tijela nije imalo bilo kakvu stvarnu moć. Čak su i »Ravnogorske narodne odbore«, koji su stvarani krajem 1943. i koji su nakon kongresa u selu Ba služili kao lokalni organi Zajednice, zapravo osnivali sreski vojni komandanti.54 Povrh toga, izleda da je Dragiša Vasić, koji je još duboko u 1943. bio vodeći član Izvršnog odbora Centralnog nacionalnog komiteta i Mihailovićev glavni politički savjetnik, bio potpuno neprikladan za tu ulogu, kako zbog svoje ličnosti tako i zbog nedostatka političkog iskustva. Ali čini se da se čak ni nakon Vasićevog pada i Moljevićevog uspona do uloge glavnog političkog savjetnika, kvaliteta političkih savjeta koje je primao Mihailović nije mnogo poboljšala. 3) Četnički vode i njihovi sljedbenici bili su krajnje konzervativni i tradicionalistički nastrojeni. Ne samo svojim vojnim razmišljanjem već također i svojim izgledom, svojom dugom kosom i bradama, a često i svojeglavim ponašanjem mnogih komandanata, oni su se vraćali unatrag, na iskustva srpskih četničkih odreda u Makedoniji prije 1912, iako te srpske tradicije (osim za Srbe i Crnogorce) nisu imale nikakvog značenja za bilo koga drugog u Jugoslaviji. Uz to su Mihailović i drugi četnički komandanti, jednako kao i civil Vasić, bili krajnje sumnjičavi, pa čak i antagonistički raspoloženi prema profesionalnim političarima; u svoje redove uključili su veći broj njih tek nakon kongresa u selu Ba. Na kraju, kao i mnoge druge organizacije koje vode profesionalni vojnici, četnici su bili izrazito antiintelektualni i u svojim redovima praktički nisu imali ni pisaca ni umjetnika.55 54 Đurovićeva izjava na suđenju; Suđenje članovima rukovodstva organizacije Drafy Mihailovića, str. 489. 55 Prema nekim tvrdnjama, u četničkom taboru tokom prve polovine 1944, bilo je mnogo govora o tome da je nekoliko srpskih književnika bilo spremno pridružiti se četnicima u planinama. Do tog nikad nije došlo i to je naprosto mogla biti puka propaganda, da se djeluje protiv vijesti kako su mnogi pisci, umjetnici i intelektualci, uključujući nekoliko vrlo istaknutih pjesnika, kipara i slikara, već neko vrijeme s partizanima. 4) Četnici su precijenili svoju vještinu da na makijavelistički beskrupulozan način iskoriste neke svoje neprijatelje. Glavna metoda bila je pri tom kolaboracija s okupacionim i kvislinškim vojskama protiv glavnog domaćeg neprijatelja, partizana, koje su vodili komunisti. Tu vrstu politike mogu i protivničke snage primjenjivati s jednakim ili boljim uspjehom — kao što su to u Jugoslaviji prvenstveno činile snage Osovine. Povrh toga, ta politika nosi u sebi svoje opasnosti, kao na primjer poteškoće izvlačenja iz takve politike kad je već jednom aktivirana, negativna reakcija u vlastitim redovima kao i u širokoj javnosti, iskorištavanje u propagandne svrhe od strane protivnika, itd. 5) Četnici su potcijenili Komunističku partiju Jugoslavije, čiji su rukovodioci organizirali i preuzeli političko i vojno vodstvo partizanskih snaga. U početku je Mihailović, naravno, imao valjan razlog da sumnja u efikasnost komunističkog vodstva, koje je kroz veći dio međuratnog razdoblja bilo prilično  nesposobno. Budući da nije znao koliko je mnogo Tito uspio postići otkad je stao na čelo Partije, Mihailović jedva da je mogao očekivati da bi komunisti vojno i politički uspješno djelovali pod mnogo težim uvjetima nakon komadanja i okupacije Jugoslavije. Komunisti su naredili da se podigne ustanak dok su Nijemci bili u zenitu snage, a razne greške i bolni partizanski gubici sve do sredine 1942. kao da su potvrđivali četničko mišljenje. Ali četnici su malo pažnje poklanjali sve brojnijim dokazima da partizani vrlo brzo uče na svojim greškama. Da su bolje gledali, vidjeli bi da su se do kraja 1942. partizani razvili u izvrsne vojne i političke organizatore čije su snage, predvođene sposobnim i hrabrim komandantima, pokazivale visok borbeni moral; da su stvorili pravu, mobilnu vojsku i velik broj teritorijalnih gerilskih odreda, koje je podupirala dobro organizirana i sve brojnija Komunistička partija sa svojim masovnim organizacijama, kao i početnu strukturu revolucionarne vlasti. 6) Jedna od četničkih izjava koja najviše otkriva što misle o partizanima kao svojim vojnim protivnicima, nalazi se u dijelu X direktive br. 1 od 2. januara 1943, a odnosi se na četnički plan za napadanje i uništavanje partizana u Bosni. U tom dijelu pod naslovom »Taktika neprijatelja«, Vrhovna komanda - to jest, Mihailović — kaže na osnovi do tada stečenih iskustava u borbi protiv »partizansko-razbojničkih bandi«: Jedinice su veoma slabo vođene i komandovane usled nedostatka spremnog starešinskog kadra. Akcije pojedinih grupa nisu povezane kako po zadacima, tako ni po vremenu i svode se na brze i iznenadne prepade poglavito noću; Prilikom odbrane, a nekada i samog napada, izbegavaju se odlučne borbe i poglavito se teži u slučaju nailaska na jačeg neprijatelja da se izbegne rešenje borbe, vešto se izvlačeći iz svake teže situacije; Ubijanje naših starešina i rad trojki glavni su eksponenti njihove akcije. Ubijanjem starešina žele da sruše sistem izvedene organizacije i komandovanja, trojke u tom momentu treba da unesu nered svojim prepadima u naše redove. Zbog toga se zahteva zaštita starešina i opreza prama trojkama, naročito noću; Jedinice partizanske popunjene su najraznovrsnijim mangupima, kao što su ustaše, najveći krvoloci srpskog naroda, Jevreji, Hrvati, Dalmatinci, Bugari, Turci, Mađari i sve ostale nacije sveta. Skreće se pažnja na to, da partizani sarađuju sa ustašama i sa gestapoom, te se otuda i tumači ubijanje srpskog življa od strane partizana. Zbog ovakvog konglomerata borbena vrednost partizanskih jedinica vrlo je slaba, a naročito i s toga, što im je i naoružanje dosta slabo. Partizani su majstori u propagandi, koju uglavnom osnivaju na borbi protiv okupatora, kao da ih okupator ne naoružava za borbu protivu Srba, i uništenje srpskog življa. Pri zavođenju masa glavni im je momenat blef, kojega vrlo vešto primenjuju, kako u sprečavanju naše propagande, tako i u širenju svoje.66 56 Arhiv Vojnoistorijskog instituta u Beogradu, Četnički dokumenti, reg. br. 13/3, kutija 1. 7) Usprkos pridjevu »Jugoslovenska« u službenom nazivu svoje vojske, te povremenom pozivanju na jugoslavensku državu i na jugoslavensku ideju u četničkoj propagandi, Mihailović i vodeće političke i vojne ličnosti njegovog pokreta nisu bili odani ni jugoslavenskoj ideji, ni jugoslavenskoj državi u pravom smislu riječi. Njihovo jugoslavenstvo bilo je ljuska ispunjena velikosrpskim sadržajem i trebalo je služiti samo tim interesima. Zbog toga ni Mihailović ni četnici nisu mogli računati na bilo kakvu stvarnu podršku ne-srpskog stanovništva zemlje, već samo na njihovo protivljenje. Budući da je ideja jugoslavenstva nastala kao obrambena i ujedinjavajuća ideologija koja treba služiti svim južnoslavenskim narodima, budući da je Južnim Slavenima, pa i Slavenima uopće, tokom drugog svjetskog rata prijetilo istrebljenje, bilo je prirodno da će neka politička grupa, usprkos totalno diskreditiranoj jugoslavenskoj ideji u međuratnom periodu, pokušati da toj ideji da novu formu i upotrebi je kao obrambeno i ujedinjavajuće ideološko sredstvo tokom rata. To je učinila Komunistička partija Jugoslavije. Zaista, u suptilnim političkim rukama Josipa Broza Tita procvjetala je nova ideja jugoslavenstva. Kombinirajući elemente i užeg patriotizma pojedinih južnoslavenskih naroda i općeg jugoslavenskog patriotizma, ta je nova ideja postala moćna ideološka snaga, ne samo protiv stranih zavojevača, nego i protiv domaćih neprijatelja: protiv ustaša koji su pokušavali zauvijek razbiti Jugoslaviju, i protiv četnika koji su je htjeli obnoviti tako da u biti služi interesima samo jednog južnoslavenskog naroda. 8) Četnički vode, a posebno Mihailović, bili su uvjereni da, zbog protivljenja mogućem širenju komunizma zapadni Saveznici neće nikad dopustiti Sovjetskom Savezu da ima odlučni utjecaj na Balkanu. Četnici su pogrešno pretpostavljali da su nenadoknadivi zapadnim Saveznicima, te da ih oni zbog toga moraju potpomagati. U telegramu što ga je 7. novembra 1943. poslao svojim komandantima, Mihailović je tu ideju jezgrovito izrazio ovako: »Engleska ne srne nikada prepustiti Balkan ruskom uticaju, jer onda gubi Sredozemlje — to je svima jasno.«57 Sa stanovišta dugoročnih političkih razmatranja zasnovanih na tradicionalnim odnosima snaga u Evropi, četničko razmišljanje izgledalo je velikim dijelom razumno. Ali, na njihovu nesreću, ključne odluke nisu donošene na temelju dugoročnih političkih premišljanja, već su ih donosili predsjednik vlade Churchill i njegovi vojni savjetnici na temelju trenutačnih vojnih potreba, za koje su borbena snaga i pouzdanost Titovih partizana bile važnije od njihovih komunističkih težnji (koje su i onako izgledale ublažene). Povrh toga, sovjetski utjecaj u Evropi općenito, a na jugoistoku Evrope posebno, nije nikada bio tako jak kao krajem drugog svjetskog rata. Još jednom se ustanovilo kako je za političke grupacije u malim narodima, ili čak za male narode u cjelini, riskantno pretpostaviti da su nezamjenjivi, naročito u uvjetima koalicionih ratova nekoliko velesila. Povijest je opet pokazala da se u takvim ratovima, pa čak i u velikim diplomatskim krizama, mali narodi, a posebno političke grupe u malim narodima, uvijek mogu otpisati. 57 Ibid, reg, br. 19/1, kutija 3. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument