ČETNICI STIČU LEGITIMNOST Mihailovićevi četnici, shvaćeni kao snaga otpora u začetku, nisu prvih tjedana činili nikakav napor da stupe u kontakt s izbjegličkom vladom, očito zbog toga što su okrivljavali Simovićevu vladu i Vrhovnu komandu za ponizujuću predaju.78 Ipak su do jula ili augusta Mihailović ili njegovi prijatelji stupili u neki dodir s jugoslavenskim predstavnicima u Istanbulu i to posredstvom povremenih putovanja poslovnih ljudi iz Srbije. Ti su izvori očito prenijeli vijest da ustanak koji je izbio nije pod vodstvom bivših oficira jugoslavenske vojske, već da ga zapravo vodi KPJ. Ti su izvještaji uredovno proslijeđeni britanskim vlastima i jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu. Izvještaji o ustanku pojavili su se i u kvislinškoj štampi u Beogradu, te u novinama raznih evropskih zemalja. O tome je 8. augusta izvijestio i Radio-Moskva. Službenu britansku reakciju na događaje u Jugoslaviji izrazio je Hugh Dalton, član vlade odgovoran za SOE poslove, u augustu 1941. kako slijedi: Jugoslaveni (to jest jugoslavenska kraljevska vlada u egzilu), Ministarstvo rata i svi mi složili smo se da bi gerilske i sabotažne grupe koje sada djeluju u Jugoslaviji, trebale pokazati dovoljno aktivan otpor koji bi prouzročio trajno ometanje okupacionih snaga i spriječio njihovo smanjivanje. Ali te bi grupe morale ostati u ilegalnosti i izbjegavati svaki pokušaj da poduzmu dizanje ustanka u širokim razmjerima ili da povedu ambiciozne vojne operacije. To bi za sada moglo rezultirati samo oštrim represalijama i gubitkom naših ključnih ljudi. One bi trebale učiniti sve što je u njihovoj moći da pripreme široku podzemnu organizaciju spremnu da snažno udari kasnije, kad mi damo znak.79 78 Marjanović, »Prilozi«, str. 196-197; Marjanović, Ustanak 1941, str. 194-195. 79 Ehrman, str. 77. Britanci su s tom politikom nastavili sve do kraja 1942, kad je njihova strategija na Sredozemlju došla do točke na kojoj bi se oružana borba u Jugoslaviji dobro poklapala s njihovim planovima. Jasno protivljenje izbjegličke vlade preuranjenom ustanku koji ne bi vodili kraljevski oficiri izrazio je u svom govoru jugoslavenskom narodu preko BBC-a 12. augusta, i predsjednik vlade Simović. Svoj govor je zaključio ovako: »Kraljevska vlada zna da šaka nesavesnih ljudi današnjom preranom akcijom nanosi teške patnje narodu. Nevine žrtve koje Nemci danas streljaju, biće isto tako osvećene i na račun Nemaca i na račun onih koji čine da te žrtve padaju. Čas slobode je blizu, a prava vlada u Londonu daće signal kada će početi ponovna borba za slobodu.«80 80 Kljaković, u Politici, 30. X 1970. Ovaj savjet ustanicima da trebaju čekati na znak iz Londona ponavljat će se kao refren u porukama koje će vlada slati u Jugoslaviju, a kao što će se vidjeti, to se u potpunosti slagalo s Mihailovićevim pogledima. Po nalogu britanskih i jugoslavenskih vojnih i obavještajnih nadleštava, jedna grupa oficira napustila je 13. septembra Kairo i odletjela na Maltu. Prvi zadatak misije bio je da iznađe što se to događa u Jugoslaviji. Dobili su naređenje da uspostave kontakt s ustanicima i izvijeste o zbivanjima. Grupu su sačinjavali kapetan Duane T. (Bill) Hudson iz SOE, dva jugoslavenska zrakoplovna majora, Mirko Lalatović i Zaharije Ostojić (obojica Crnogorci), i rezervni zrakoplovni narednik Veljko Dragićević koji je rukovao radio-stanicom. Kapetan Hudson, koji je u Jugoslaviji bio poznat i pod svojim ratnim nadimkom »Marko«, bio je prije rata rudarski inženjer u britanskom rudniku antimona Zajača, u zapadnoj Srbiji, ali je u mjesecima što su prethodili napadu na Jugoslaviju radio za beogradski centar SOE. Govorio je tečno srpsko-hrvatski. Hudson i dva jugoslavenska oficira imali su u Kairu odvojene sastanke, svaki sa svojim pretpostavljenima, i ponijeli su u Jugoslaviju svaki svoju šifru. Grupa je s Malte otplovila podmornicom i iskrcala se na crnogorskoj obali 22. septembra.81 Ubrzo su susreli odred crnogorskih partizana koji su ih otpratili do partizanskog štaba za Crnu Goru, gdje su susreli i Milovana Đilasa, delegata partizanskog Vrhovnog štaba. Otuda je Hudson poslao svojim pretpostavljenima neke izvještaje koji su govorili u prilog partizanima i njihovoj organizaciji u velikom dijelu Crne Gore koji su kontrolirali. Poslije su Hudson i Ostojić (Lalatović i Dragićević putovali su sporije i odvojeno) u pratnji partizanskog komandanta majora Arse Jovanovića otišli u Vrhovni štab NOPOJ u Užice u zapadnoj Srbiji. Tamo su susreli Tita.82 81 Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 209; Deakin, The Embattled Mountain, str. 126, 129, 131, 138; (prevedeno na hrvatsko-srpski kao Bojovna planina). Sweet-Escott, str. 96. konspirativno ime Hudsonove misije i njegove radio-veze s Britancima u Kairu bilo je »Bullseje«. Istom vezom prenošene su i poruke između Mihailovića i vlade u izbjeglištvu, ali su sve poruke koje je Mihailović slao svojoj vladi britanskim kanalima nosile konspirativni naziv Villa Resta. The Četniks, str. 83. 82 Deakin daje potpuni opis Hudsonovog putovanja s obale do Užica u The Embattled Mountain, str. 131-134. Vidi također Leković, »Boravak britanske vojne misije na oslobođenoj teritoriji Crne Gore i jugoistočne Bosne«, str. 301-302. U međuvremenu je 14. septembra britanska radio-.služba. na .Malti., uhvatila poruku iz Mihailovićevog štaba koji se identificirao i proslijedila ju, kako je zatraženo, jugoslavenskoj vladi u Londonu.83 U odgovoru, Britanci su obećali da će Mihailoviću poslati pomoć. Hudson je 9. oktobra radiom primio iz Kaira instrukcije da bez odlaganja krene Mihailoviću u Srbiju jer mu treba sigurna šifra,84 pa su tako nakon kratkog boravka u Užicu Hudson i Ostojić produžili za Ravnu Goru. Tamo su stigli oko 25. oktobra, a kasnije im se pridružio i Lalatović.85 Do tog vremena Mihailović je već imao kontakt s Londonom i saznao je da su Britanci odlučili da ga priznaju kao jedinog legitimnog komandanta snaga otpora u Jugoslaviji i da će mu poslati pomoć. To je bila prekretnica u životu Mihailovićeve organizacije. Od tog časa pa nadalje, četnici su bili organ jugoslavenske vlade u izbjeglištvu. Britanska vojna misija poslana je ü njihov štab i to je četnicima donijelo veliki prestiž; bio je to vidljiv izraz da su i službeno postali dio Saveznika koji se bore protiv Osovine. Ovakva vrsta priznanja i podrške bila je Mihailoviću neobično važna, osobito sada kad je bio suočen ne samo s njemačkom okupacionom vojskom i srpskim kvislinškim snagama, već i s borbom kojom su rukovodili komunisti, s partizanima. 83 Za način na koji je uspostavljen taj kontakt i o provjeravanju autentičnosti radio-signala iz Jugoslavije, vidi Radoje L. Knežević »Jugoslovenska vlada i Draža Mihailović«, Poruka, br. 8, str. 5-14, osobito str. 6-7. 84 The Embattled Mountain, str. 130-131. Priznanje Mihailovića od strane izbjegličke vlade i Britanaca za vođu oružanog otpora u zemlji imalo je nekoliko drugih posljedica koje su četnicima išle u prilog. Prvo, Mihailovićeva brza unapređenja između decembra 1941. i juna 1942. godine do najvišeg generalskog čina, i postavljanje za ministra vojske, mornarice i zrakoplovstva u izbjegličkoj vladi u januaru 1942, a u junu 1942. za načelnika štaba Vrhovne komande, koja je formalno time iz Egipta prenesena natrag u zemlju. To mu je omogućilo da u izvjesnoj mjeri kontrolira četničke i pročetničke grupe otpora koje su se drugom polovinom 1941. javile bez ikakvog sudjelovanja četnika iz Srbije, i u pravilu u uskoj vezi s partizanima, u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, sjevernoj Dalmaciji, jugozapadnoj Hrvatskoj (u Lici, na Kordunu i Baniji), a do neke mjere čak i u Sloveniji. Još je više dobio na prestižu kad su jugoslavenska i britanska propaganda stvorile od njega heroja u protivosovinskom svijetu. Drugo, Mihailović je imao monopol u kontaktima sa zapadnim Saveznicima, a preko izbjegličke vlade i normalan kontakt sa Sovjetskim Savezom, dok se zapadni Saveznici uopće nisu osvrtali na partizane, iako su oni bili jedina snaga koja je aktivno nastavljala s borbom protiv Osovine i domaćih kvislinga.86 Treće, isključivo su četnici primali skoro dvije godine ono malo materijalne i financijske pomoći koju su Britanci i vlada u izbjeglištvu mogli poslati. Svi ti faktori zajedno pojačali su unutrašnju političku poziciju četnika među Srbima i u Crnoj Gori, a istovremeno su stvarali teškoće za političku poziciju partizana. 85 Zbornik DNOR, tom II, sv. 2, str. 209. Major Ostojić je kasnije postao šef operativnog, organizacionog i obavještajnog odjela Mihailovićevih snaga, a major Lalatović postao je član četničke Vrhovne komande. Narednik Dragićević ostao je u Užicu još nekoliko dana i, kako su četnici tih dana napali Užice, odlučio je da ostane s partizanima. Postao je glavni Titov radiotelegrafist i dobio čin majora. Poginuo je prilikom njemačkog desanta na Drvar, 25. maja 1944. 86 Do oktobra 1942. BBC u svojim emisijama uopće nije spominjao partizane; kad ih je počeo spominjati, Mihailović se razjario jer je to smatrao »ugrožavanjem svojeg prava da bude voda otpora«. Deakin, The Embattled Mountain, str. 182. Sadržaj Prethodni dokument Sledeći dokument